Kampanja protiv reakcionarnog tiska razvija se u Meksiku. Predvodnici te kampanje su vođe CTM-a (Confederation of Mexican Workers); točnije rečeno gospodin Lombardo Toledano osobno. Cilj kampanje je potiskivanje reakcionarnog tiska, bilo putem cenzuriranja, bilo putem potpune zabrane. Sindikati su krenuli ratnom stazom. Svi, "neizlječivi demokrati", poučeni iskustvima potpuno staljinizirane Moskve, na čelu s "prijateljima" iz GPU-a, pozdravili su tu kampanju, koja se jedino može opisati kao samoubilačka. Zapavo nije teško vidjeti da bi, čak kad bi i donijela konkretne rezultate koje želi Lombardo Toledano, njezine konačne posljedice pale na leđa radničke klase.

Teorija, isto kao i povijesno iskustvo, dokazuje da je svako suzbijanje demokracije u buržoaskom društvu usmjereno prije svega protiv proletarijata, isto kao što i takse inače padaju na proleterska leđa. Buržoaska demokracija je korisna proletarijatu do onog trenutka do kojeg mu služi za olakšanje klasne borbe. Prema tome možemo reći da je svaki radnički "vođa", koji naoružava buržoasku državu specijalnim sredstvima kontrole javnog mišljenja uopće, i tiska pogotovo, obični izdajica. Po krajnjoj analizi, isticanje klasne borbe će svakako natjerati buržoaziju svih vrsta da usvoji specijalne legalizacije, sve vrste restriktivnih mjera, i mjere "demokratskog" cenzuriranja radničke klase. Oni koji to još ne shvaćaju nemaju što tražiti u revolucionarnim redovima.

"Ali katkad je - reći će određeni "prijatelji" Sovjetskog Saveza - diktatura proletarijata obvezna posegnuti za izvanrednim mjerama; pogotovo protiv reakcionarnog tiska"

Na takve iskaze mi odgovaramo: "Takav stav izjednačava radničku državu s buržoaskom državom." Iako je Meksiko polu-kolonijalna država, on je u isto vrijeme buržoaska država, i svakako nije radnička država. Ali čak i iz pogleda interesa diktature proletarijata, zabrana ili cenzuriranje buržoaskog tiska uopće nije pitanje "programa" ili "principa".

Nakon pobjede može se dogoditi da proletarijat na određeno vremensko razdoblje mora poduzeti specijalne mjere protiv buržoazije, ukoliko buržoazija iskaže otovoreni otpor protiv radničke države. U tom slučaju ograničenja slobode tiska idu ruku pod ruku sa drugim mjerama koje se koriste u građanskom ratu. Kada smo prisliljeni koristiti artiljeriju i avijaciju protiv neprijatelja besmisleno bi bilo tolerirati propagandu i tiskovine tog istog neprijatelja u proleterskom taboru. No čak i u tom slučaju treba paziti da izvanredne mjere ne bi postale stalne, da ne bi izmakle kontroli i tako dale politički monopol birokraciji koja bi postala izvor sveopće degeneracije.

Iza nas imamo živi primjer takvog razvoja stvari, vidljiv na strašnom suzbijanju slobode izražavanja u sovjetskom tisku. To na nikakav način ne može biti u interesu diktature proletarijata. Potpuno suprotno, takve stvari omogućuju zaštitu interesa nove vladajuće kaste u odnosu na interese radničke i seljačke opozicije. Gospodin Lombardo Toledano samo je puki imitator bonapartističke moskovske birokracije koji poistovjećuju svoje osobne interese sa interesima socijalizma.

Primarni zadaci radničke države nemaju nikakve veze sa sadržajem javnog mnijenja, već je njihov cilj oslobođenje od stiska kapitala. To se može ostvariti jedino stavljanjem sredstava za proizvodnju - u što su uključena i sredstva potrebna za informiranje - u ruke društva kao cjeline. Kada je taj ključni korak prema socijalizmu napravljen, sve oporbene strane koje nisu u oružanoj pobuni protiv diktature proletariajata moraju se moći izražavati potpuno slobodno. Dužnost je radničke države da u njihove ruke stavi sva sredstva koja su im potrebna za rad; opremu, papir i sredstva transporta. Jedan od prvih pokazatelja degenreracije državnog stroja je monopolizacije tiska od strane staljinističke birokracije koja nastoji sva dostignuća Oktobarske revolucije pretvara u gomilu ruševina.

Ako pogledamo primjere pogubnog utjecaja Kominterne na radničke pokrete u raznim zemljama, lako možemo zaključiti da je trenutna kampanja Lombarda Toledana jedna od najpogubnijih. Toledano i njegovi kompanjoni žele u buržoaski sistem uvesti metode i sredstva koje se, pod nekim specijalnim okolnostima, eventualno mogu upotrijebiti u diktaturi proletarijata. Štoviše - oni te metode uopće ne posuđuju od diktature proletarijata već od njenog bonapartističkog uzurpatora. Drugim riječima oni zaražuju već bolesnu buržoasku demokraciju sa virusom raspadajuće birokratske diktature.

Slabokrvna meksička demokracija neprestalno je suočena sa dvijema stalnim opasnostima koje dolaze iz dva različita pravča: prvi iz pravca stranog imperijalizma, i drugi od strane reakcionarnih agenata koji se nalaze u samoj zemlji i kontroliraju tiskovine. No samo bi oni sljepi i naivni mogli vjerovati da se radnici reakcionarnih ideja mogu osloboditi zabranjivanjem reakcionarnog tiska. Zapravo je samo najveća sloboda izražavanja ono što može stvoriti povoljne uvjete za napredak revolucionarnog pokreta radničke klase.

Neophodno je voditi neumoljivu borbu protiv reakcionarnog tiska. Ali radnici nikako ne smiju ostvarivanje te zadaće prebaciti sa svojih vlastitih organizacija i svog vlastitog tiska, na represivnu šaku buržoaske države. Trenutna vlada može biti sklona radnicima, no ona može sutra pasti i tada će se svi represivni elementi naći u rukama najreakcionarnije buržoazije. Tada će ti isti represivni zakoni biti iskorišteni protiv radnika. Samo se avanturisti koji misle samo na svoje interese mogu upustiti u takve opasnosti.

Najbolji nacin borbe protiv buržoaskog tiska je trenutni razvoj radničkog. Naravno da žuti tisak poput onog El Populara nije dorastao takvoj zadaći. Takvim novinama nema mjesta među radničkim tiskom, revolucionarnim tiskom, pa čak ni među buržoaskim tiskom dobrog ugleda. El Popular služi osobnim ambicijama gospodina Toledana, koji se sam nalazi u službi staljinističke birokracije. Njihove metode: laži, klevete, "lovovi na vještice", su metode gospodina Toledana. Njegove novine nemaju ni programa, ni ideja. Sasvim je jasno da takav lažni pokrov nikako ne može udarati rezonantne akorde unutar radničke klase, isto kao što nikako ne može pobjediti buržoaski tisak.

Stoga smo došli do neupitnog zaključka da borba sa buržoaskim tiskom može početi jedino izbacivanjem degeneriranih vođa iz radničkih organizacija i oslobođenjem radničkog tiska od skribništva Toledana i ostalih karijerista. Meksički proletarijat treba pošten tisak da bi izrazio svoje potrebe, branio svoje interese, proširio svoje horizonte i otvorio put socijalističkoj revoluciji u Meksiku. To je naša obaveza. Stoga odmah počinjemo sa objavom rata protiv bonapartističkih Toledanovih pretenzija. Nadamo se da će nas u toj borbi podržati svi napredni radnici; kako marksisti tako i istinski demokrati.

21. avgust 1938.