11. jula 1919.

Drugovi, predmet današnjeg našeg predavanja, prema planu koji je kod vas usvojen i meni saopćen, jest pitanje države. Ja ne znam koliko ste vi već upoznati s tim pitanjem. Ako se ne varam, vaši kursevi su tek počeli, i vama će ovo biti prvi put da prilazite tom pitanju sistematski. Ako je tako, vrlo je moguće da ja u prvom predavanju o tom teškom pitanju neću uspjeti da budem dovoljno jasan u izlaganju i, mnogim slušaocima, dovoljno razumljiv. I, ako bi se to dogodilo, nemojte se, molim vas, zbog toga uzrujavati, jer pitanje države je jedno od najsloženijih, najtežih pitanja, jedno od pitanja koje su buržoaski učenjaci, pisci i filozofi svakako najviše zapetljali. Zato nikad ne treba očekivati da je u kratkom predavanju, u jednom predavanju, moguće potpuno objasniti to pitanje. Treba poslije prvog predavanja o tome da obilježite nerazumljiva ili nejasna mjesta, da biste se na njih vratili drugi, treći i četvrti put, da biste ono što je ostalo nerazumljivo dopunili i objasnili poslije, kasnije, kako iz lektire tako i iz pojedinih predavanja i konferencija. Nadam se da ćemo imati prilike da se sastanemo još jedan-put, i onda ćemo moći izmijenjati mišljenja o svim naknadnim pitanjima i provjeriti - šta je ostalo najnejasnije. Nadam se, isto tako, da ćete konferencije i predavanja dopuniti time što ćete izvjesno vrijeme posvetiti čitanju makar nekih od najglavnijih djela Marxovih i Engelsovih. Nema sumnje da ćete u popisu literature i u priručnicima koji slušaocima sovjetske i partijske škole stoje na raspolaganju u biblioteci, koju vi imate, - nema sumnje da ćete ta glavna djela naći, i kako opet u prvi mah ponekog od vas može uplašiti težina izlaganja, - moram vas opet upozoriti da zbog toga ne treba da se uzrujavate, da će ono što je nerazumljivo pri prvom čitanju biti razumljivo pri drugom čitanju ili kad priđete pitanju kasnije s neke druge strane, jer, ponavljam još jedanput, pitanje je tako složeno i tako su ga zapetljali buržoaski učenjaci i pisci, da svatko tko hoće da o tom pitanju ozbiljno razmisli i da to pitanje samostalno savlada mora mu prilaziti nekoliko puta, vraćati se i vraćati na nj, studirati pitanje s raznih strana, da bi ga jasno i sigurno shvatio. A vraćati se na to pitanje bit će vam utoliko lakše što je to tako osnovno, tako bitno pitanje čitave politike da ćete ne samo u tako burno, revolucionarno vrijeme kao što je ovo koje mi sad preživljujemo, nego i u najmirnije vrijeme u svakom listu povodom svakog ekonomskog ili političkog problema uvijek naići na pitanje: šta je država, u čemu je njena suština, u čemu je njen značaj i kakav je stav naše partije, partije koja se bori za obaranje kapitalizma, partije komunista, kakav je njen stav prema državi, - svakog dana vi ćete se na to pitanje, ovim ili onim povodom, vraćati. A najglavnije je - da vas vaša lektira, konferencije i predavanja koja ćete čuti o državi osposobe da prilazite tom pitanju samostalno, jer ćete to pitanje sretati povodom najrazličitijih slučajeva, kod svakog sitnog problema, u najneocekivanijim vezama, u razgovorima i diskusijama s protivnicima. Tek kad naučite da se samostalno snalazite u tom pitanju, - tek tada možete smatrati da ste dovoljno čvrsti u svojim uvjerenjima i tek tada ih možete dovoljno uspješno braniti pred kim hoćete i kad hoćete.

Poslije ovih kratkih napomena prijeći ću na samo pitanje šta je država, kako je ona nastala i kakav u osnovi treba da bude stav partije radničke klase, koja se bori za potpuno obaranje kapitalizma, - partije komunista - prema državi.

Rekao sam već da će se teško naći neko drugo pitanje koje su predstavnici buržoaske nauke, filozofije, pravne nauke, političke ekonomije i publicistike tako zapetljali namjerno i nenamjerno, kao pitanje države. Vrlo često to pitanje i danas miješaju s pitanjima religije, vrlo često ne samo predstavnici vjerskih učenja (od njih se to može sasvim prirodno očekivati), nego i ljudi koji smatraju da su slobodni od vjerskih predrasuda, miješaju specijalno pitanje države s pitanjima religije i pokušavaju da konstruiraju - vrlo često složeno, s idejnim filozofskim prilaženjem i obrazloženjem - učenje o tome da je država nešto božansko, nešto natprirodno, da je ona neka sila pomoću koje je čovječanstvo živjelo i koja ljudima daje, ili ima da da, koja nosi sa sobom nešto što nije od čovjeka, nego mu je dano spolja, da je ona - sila božanskog porijekla. I treba reći da je to učenje tako tijesno povezano s interesima eksploatatorskih klasa - veleposjednika i kapitalista, da tako služi njihovim interesima, da je tako duboko proželo sve navike, sva shvaćanja, svu nauku gospode buržoaskih predstavnika, da ćete na njegove ostatke naići na svakom koraku, sve tamo do shvaćanja države kod menjševika i esera, koji s indignacijom odbijaju i samu pomisao da se nalaze u zavisnosti od vjerskih predrasuda i koji su uvjereni da mogu trezveno gledati na državu. To pitanje je tako zapetljano i zamršeno zato što ono (zaostajući u tom pogledu samo za osnovama ekonomske nauke) zadire u interese vladajućih klasa više nego ijedno drugo pitanje. Učenje o državi služi za pravdanje društvenih privilegija, za pravdanje postojanja eksploatacije, za pravdanje postojanja kapitalizma, - i zato je očekivati u tom pitanju nepristranost, prilaziti u tom pitanju stvarima tako kao da vam ljudi koji pretendiraju na naučnost mogu ovdje dati gledište čiste nauke, - zato je to najveća pogreška. U pitanju o državi, u učenju o državi, u teoriji o državi uvijek ćete naći, kad se upoznate s pitanjem i uđete dovoljno u nj, uvijek ćete naći borbu različitih klasa među sobom, borbu koja se odražava ili nalazi svoj izraz u borbi pogleda na državu, u ocjeni uloge i značaja države.

Da bismo tom pitanju prišli na najnaučniji način, treba da bacimo makar letimičan historijski pogled na to kako je država nastala i kako se ona razvijala. Ono najsigurnije u pitanju nauke o društvu i prijeko potrebno da bismo stvarno stekli praksu da tom pitanju pravilno prilazimo i da ne dopustimo da se izgubimo u masi sitnica ili u ogromnoj raznovrsnosti mišljenja koja se bore, ono najvažnije da bismo tom pitanju prišli s gledišta naučnog - jest: ne zaboravljati osnovnu historijsku vezu, gledati na svako pitanje s gledišta kako je neka pojava u historiji nastala, kroz koje je glavne etape u svom razvitku ta pojava prolazila, i s gledišta tog njenog razvitka gledati - šta je dana stvar postala danas. Ja se nadam da ćete se o pitanju države upoznati s Engelsovim djelom »Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države«. To je jedno od osnovnih djela modernog socijalizma; prema svakoj rečenici u tom djelu možemo se odnositi s povjerenjem, s povjerenjem da nijedna rečenica u njemu nije rečena nasumce, da je svaka napisana na osnovi ogromnog historijskog i političkog materijala. Nema sumnje da u toj knjizi svi dijelovi nisu podjednako pristupačno, razumljivo izloženi: neki od njih pretpostavljaju čitaoca koji već raspolaže izvjesnim znanjima iz historije i ekonomije. Ali i opet kažem: ne treba da se uznemirujete ako to djelo ne budete razumjeli odmah čim ga pročitate. To se gotovo nikad nikom ne dešava. Ali, kad se vratite na nj kasnije, kad se probudi kod vas interesiranje, vi ćete postići to da ćete ga razumjeti u najvećem dijelu, ako ne i cijelo. Spominjem tu knjigu zato što ona u spomenutom pogledu omogućava pravilno prilaženje pitanju. Ona počinje kratkim historijskim pregledom nastanka države.

Da bismo pravilno prišli tom pitanju, kao i svakom pitanju, na primjer pitanju nastanka kapitalizma, eksploatacije među ljudima, socijalizmu, pitanju kako se pojavio socijalizam, kakvi su ga uslovi rodili, - svakom takvom pitanju može se solidno, sa sigurnošću, prići tek kad se baci historijski pogled na čitav njegov razvitak u cjelini. U ovom pitanju prije svega treba obratiti pažnju na to da država nije uvijek postojala. Bilo je vrijeme kad države nije bilo. Ona se pojavljuje ondje i onda gdje se i kad se pojavljuje podjela društva na klase, kad se pojavljuju eksploatatori i eksploatirani.

Dotle dok nije nastao prvi oblik eksploatacije čovjeka od strane čovjeka, prvi oblik podjele na klase - na robo-vlasnike i na robove, - dotle je još postojala patrijarhalna ili - kako je ponekad zovu - klanska (klan - bratstvo, rod, kad su ljudi živjeli u rodovima, bratstvima) porodica, i tragovi tog prvobitnog doba sačuvali su se dosta jasno u životu i običajima mnogih primitivnih naroda, i ako uzmete ma koje djelo o prvobitnoj kulturi, uvijek ćete naići na više ili manje određene opise, ukazivanja i uspomene na to da je postojalo doba, više ili manje nalik na prvobitni komunizam, kad podjele društva na robovlasnike i na robove nije bilo. Tada nije bilo ni države, nije bilo posebnog aparata za sistematsku primjenu nasilja i za podvrgavanje ljudi nasilju. Takav aparat se i zove država. U prvobitnom društvu, kad su ljudi još živjeli u malim rodovima, kad su se nalazili na najnižim stupnjevima svog razvitka, u stanju bliskom divljaštvu; u epohi od koje današnje civilizirano čovjecanstvo dijeli nekoliko hiljada godina, - u to doba ne vide se još znaci postojanja države. Vidimo gospodstvo običaja, autoritet, poštovanje, vlast koju su imale starješine roda, vidimo da se ta vlast priznavala ponekad i ženama, - položaj žene tada nije bio nalik na današnji bespravni, potlačeni položaj - ali nigdje ne vidimo posebnu kategoriju ljudi koji se izdvajaju da bi upravljali drugima i da bi u interesu, u cilju upravljanja sistematski, stalno raspolagali izvjesnim aparatom prinude, aparatom nasilja, kakav su danas, kao što vam je svima jasno, oružani odredi vojske, zatvori i ostala sredstva za podvrgavanje tuđe volje nasilju, - ono što čini suštinu države.

Ako apstrahiramo ona takozvana vjerska učenja, dovijanja, filozofske konstrukcije, ona raznovrsna mišljenja koja konstruiraju buržoaski učenjaci, i potražimo pravu suštinu stvari, vidjet ćemo da se država svodi baš na takav izdvojen iz ljudskog društva aparat upravljanja. Kad se pojavljuje takva posebna grupa ljudi, kojoj je jedini posao da upravlja i kojoj je radi upravljanja potreban poseban aparat prinude, podvrgavanja tude volje nasilju - zatvori, posebni odredi ljudi, vojska itd., - tada se pojavljuje i država.

Ali bilo je vrijeme kad države nije bilo, kad su se opća povezanost, samo društvo, disciplina, raspored rada odražavali snagom navike, tradicija, autoritetom ili poštovanjem koje su uživale starješine roda ili žene, koje su u to vrijeme imale često ne samo ravnopravan položaj s muškarcima, nego često i viši, i kad nije bilo posebne kategorije ljudi - specijalista za upravljanje. Historija pokazuje da je država, kao poseban aparat prinude nad ljudima, nastajala samo ondje i onda gdje se i kad se pojavljivala podjela društva na klase - to jest podjela na takve grupe ljudi od kojih jedni mogu da stalno prisvajaju rad drugih, gdje jedan eksploatira drugog.

I tu podjelu društva na klase u historiji moramo imati uvijek jasno pred očima, kao osnovnu činjenicu. Razvitak svih ljudskih društava u toku hiljada godina u svim bez izuzetka zemljama pokazuje nam opću zakonitost, pravilnost, red tog razvitka: u početku imamo društvo bez klasa - rano patrijarhalno, prvobitno društvo, u kome nije bilo aristokrata; zatim - društvo zasnovano na ropstvu, robovlasničko društvo. Kroz to je prošla cijela savremena civilizirana Evropa - ropstvo je prije dvije hiljade godina vladalo potpuno. Kroz to je prošla ogromna većina naroda ostalih dijelova svijeta. Kod najnerazvijenijih naroda tragovi ropstva postoje još i danas, i institucije ropstva naćićete, na primjer u Africi, i sad. Robovlasnici i robovi - to je prva krupna podjela na klase. Prva grupa bila je ne samo vlasnik sredstava za proizvodnju - zemlje, oruđa, ma kako primitivna u ono vrijeme ona bila, nego i vlasnik ljudi. Ta grupa zvala se robovlasnici, a oni koji su radili i davali svoj rad drugima - zvali su se robovi. Poslije tog oblika došao je u historiji drugi oblik - feudalizam. U ogromnoj većini zemalja ropstvo se u svom razvitku pretvorilo u kmetstvo. Osnovna je podjela društva: feudalci-spahije i kmetovi-seljaci. Oblik odnosa medu ljudima promijenio se. Robovlasnici su robove smatrali svojim vlasništvom, zakon je učvršćivao takvo shvaćanje i tretirao robove kao stvar kojom vlasnik robova potpuno raspolaže. Što se tice kmeta - ostalo je klasno ugnjetavanje, zavisnost, ali feudalac-spahija nije smatran za vlasnika seljaka kao stvari, nego je samo imao pravo na njegov rad i pravo da ga prinudi na vršenje određenog kuluka. U praksi se, kao što svi znate, kmetstvo, naročito u Rusiji, gdje se ono najduže zadržalo i gdje je uzelo najsurovije forme, nije ni po čemu razlikovalo od ropstva.

Dalje, u feudalnom društvu, s razvijanjem trgovine, s nastajanjem svjetskog tržišta, s razvijanjem novčanog prometa nastajala je nova klasa - kapitalisticka klasa. Iz robe, iz robne razmjene, iz nastajanja vlasti novca nastajala je vlast kapitala. U toku XVIII. vijeka, točnije - krajem XVIII. vijeka, i u toku XIX. vijeka došlo je do revolucija u cijelom svijetu. Feudalizam je bio istisnut iz svih zemalja Zapadne Evrope. Najkasnije se to dogodilo u Rusiji. I u Rusiji je 1861. godine došlo do prevrata; posljedica tog prevrata bilo je smjenjivanje jednog oblika društva drugim - zamjena feudalizma kapitalizmom, u kojem je ostala podjela na klase, ostali su razni tragovi i ostaci feudalizma, ali u osnovi - podjela na klase dobila je drugi oblik.

Vlasnici kapitala, vlasnici zemlje, vlasnici tvornica i zavoda predstavljali su i predstavljaju u svim kapitalistickim državama ništavnu manjinu stanovništva, koja potpuno raspolaže cjelokupnim narodnim radom i koja, prema tome, ima pod svojom vlasti, ugnjetava i eksploatira cijelu masu trudbenika, od kojih su većina proleteri, najamni radnici, koji u procesu proizvodnje dobivaju sredstva za život samo od prodaje svojih radnih ruku, radne snage. Seljaci, razdvojeni i pritiješnjeni još u feudalizmu, s prijelazom u kapitalizam pretvarali su se dijelom (većina njihova) u proletere, dijelom (manjina njihova) u imućno seljaštvo, koje je i samo unajmljivalo radnike i predstavljalo seosku buržoaziju.

Tu osnovnu činjenicu - prijelaz društva iz prvobitnih oblika ropstva u feudalizam i, naposljetku, u kapitalizam - morate uvijek imati pred očima, jer samo ne zaboravljajuci tu osnovnu činjenicu, samo stavljajuci u taj osnovni okvir sva politicka učenja, moći ćete pravilno ocijeniti ta učenja i jasno shvatiti na što se ona odnose, jer svaki od tih velikih perioda ljudske historije - robovlasnički, feudalni i kapitalistički - obuhvaća desetke i stotine vjekova i predstavlja takvo mnoštvo političkih oblika, raznovrsnih političkih učenja, mišljenja, revolucija, da se čovjek u cijelom tom neobičnom šarenilu i ogromnoj raznolikosti - naročito povezanoj s političkim, filozofskim i drugim učenjima buržoaskih učenjaka i političara - može snaći samo ako se bude čvrsto držao, kao rukovodeće osnovne niti, te podjele društva na klase, promjene oblika klasnog gospodstva, i ako s tog gledišta bude razmatrao sva društvena pitanja - ekonomska, politička, duhovna, religijska itd.

Ako s gledišta te osnovne podjele pogledate na državu, vidjet ćete da prije podjele društva na klase, kao što sam već rekao, nije postojala ni država. Ali u onoj mjeri u kojoj nastaje i učvršcuje se podjela društva na klase, u onoj mjeri u kojoj nastaje klasno društvo, u toj mjeri nastaje i učvršcuje se i država. U historiji čovječanstva imamo desetke i stotine zemalja koje su preživljavale i koje danas preživljuju ropstvo, feudalizam i kapitalizam. U svakoj od njih, i pored ogromnih historijskih promjena koje su se vršile, i pored svih političkih peripetija i svih revolucija koje su bile vezane s tim razvitkom čovječanstva, s prijelazom od ropstva preko feudalizma na kapitalizam i na današnju svjetsku borbu protiv kapitalizma, - vi uvijek vidite nastajanje države. Ona je uvijek bila izvjestan aparat koji se izdvajao iz društva i sastojao od grupe ljudi koji su se bavili samo time ili gotovo samo time, ili poglavito time, što su upravljali. Ljudi se dijele na one kojima se upravlja i na specijaliste za upravljanje, na one koji se izdižu iznad društva i koje nazivaju upravljačima, predstavnicima države. Taj aparat, ta grupa ljudi koji upravljaju drugima, uvijek prigrabljuje u svoje ruke izvjestan aparat prinude, fizičke sile, - bez obzira na to da li se to nasilje nad ljudima izražava u primitivnoj toljazi, ili - u epohi ropstva - u usavršenijem tipu naoružanja, ili u vatrenom oružju koje se pojavilo u srednjem vijeku ili, najzad, u modernom oružju koje je u XX. vijeku došlo do tehničkih čuda i koje se potpuno bazira na posljednjim tekovinama moderne tehnike. Metode nasilja su se mijenjale, ali kad god je postojala država," postojala je u svakom društvu uvijek grupa lica koja su upravljala, koja su zapovijedala, gospodarila i koja su, radi održanja vlasti, imala u svojim rukama aparat fizičke prinude, aparat nasilja, onog naoružanja koje je odgovaralo tehničkom nivou svake pojedine epohe. I samo ulazeći dublje u te opće pojave, postavljajući pitanje zašto nije postojala država kad nije bilo klasa, kad nije bilo eksploatatora i eksploatiranih, i zašto je ona nastala kad su nastale klase, - mi samo tako nalazimo određen odgovor na pitanje o suštini države i njenu značaju.

Država je stroj za održavanje gospodstva jedne klase nad drugom. Kad u društvu nije bilo klasa, kad su ljudi, prije epohe ropstva, radili u prvobitnim uslovima velike jednakosti, u uslovima najniže produktivnosti rada, kad je primitivni čovjek s teškom mukom dolazio do sredstava koja su potrebna za najgrublji primitivni život, tada nije nastajala, i nije mogla nastati, ni posebna grupa ljudi koji su specijalno izdvojeni za upravljanje i koji gospodare nad čitavim ostalim društvom. Tek kad se pojavio prvi oblik, podjele društva na klase, kad se pojavilo ropstvo, kad je izvjesna klasa ljudi, koncentriravši se na najgrublje oblike zemljoradničkog rada, mogla proizvoditi izvjestan višak, kad taj višak nije bio apsolutno potreban za najbjedniji život roba, i dospijevao je u ruke robovlasnika, kad se, na taj način, učvrstilo postojanje te klase robovlasnika, i da bi se ono učvrstilo, bilo je nužno da se pojavi država.

I ona se pojavila - država robovlasnička, - aparat koji je robovlasnicima davao u ruke vlast, mogućnost da upravljaju svim robovima. I društvo i država bili su tada kudikamo sitniji nego danas, raspolagali su neuporedivo slabijim aparatom veze - tada nije bilo današnjih saobraćajnih sredstava. Planine, rijeke i mora predstavljali su kudikamo veće prepreke nego danas, i formiranje države vršilo se u okviru kudikamo užih geografskih granica. Državni aparat, tehnički slab, služio je državi koja je imala relativno uske granice i uzak djelokrug. Ali ipak je bio aparat koji je prinudavao robove da ostaju u ropstvu, koji je jedan dio društva držao pod stalnom prinudom, pod jarmom drugog. Prisiljavati jedan ogroman dio društva da sistematski radi za drugi - nije moguce bez stalnog aparata prinude. Dok nije bilo klasa - nije bilo ni tog aparata. Kad su se pojavile klase, pojavljivala se uvijek i svugdje zajedno s porastom i jačanjem te podjele i posebna institucija - država. Oblici države bili su neobično raznovrsni. U robovlasnička vremena, u najnaprednijim, najkulturnijim i najciviliziranijim zemljama u ono vrijeme, na primjer u staroj Grčkoj i Rimu, koje su potpuno počivale na ropstvu, već imamo raznovrsne oblike države. Već tada nastaje razlika između monarhije i republike, između aristokracije i demokracije. Monarhija - kao vlast jednoga, republika - kao odsutnost svake neizborne vlasti; aristokracija - kao vlast relativno neznatne manjine, demokracija - kao vlast naroda (demokracija u bukvalnom prijevodu s grčkog i znači: vlast naroda). Sve su te razlike nastale u epohi ropstva. I pored tih razlika, država robovlasničke epohe bila je robovlasnička država, bez obzira na to da li je ona bila monarhija ili republika aristokratska ili demokratska.

Na svakom kursu historije starog vijeka, slušajući predavanje o ovom predmetu, čut ćete o borbi koja se vodila izmedu monarhističkih i republikanskih država, ali osnovno je bilo to da robovi nisu smatrani za ljude; ne samo što nisu smatrani za građane, nego ni za ljude. Rimski zakon tretirao ih je kao stvar. Zakon o ubojstvu, da i ne govorimo o drugim zakonima za zaštitu čovjekove licnosti, nije važio za robove. On je štitio samo robovlasnike, kao jedino priznate punopravne građane. Ako se osnivala monarhija, to je bila robovlasnicka monarhija, ako se osnivala republika, to je bila robovlasnicka republika. U njima su sva prava uživali robovlasnici, a robovi su, po zakonu, bili stvar i nad njima je bilo ne samo dozvoljeno svako nasilje nego se ni ubojstvo roba nije smatralo zločinom. Robovlasničke republike razlikovale su se po svojoj unutrašnjoj organizaciji: bilo je aristokratskih i demokratskih republika. U aristokratskoj republici uzimao je učešca na izborima mali broj privilegiranih, u demokratskoj - učestvovali su svi, ali opet svi robovlasnici, svi osim robova. Taj osnovni moment treba imati na umu, jer on baca najviše svjetlosti na pitanje države i jasno pokazuje suštinu države.

Država je stroj za ugnjetavanje jedne klase od strane druge klase, stroj pomoću kojega jedna klasa drži u pokornosti druge podvrgnute klase. Oblik tog stroja biva različit. U robovlasničkoj državi imamo monarhiju, aristokratsku republiku ili čak demokratsku republiku. Oblici vladavine stvarno su bivali neobično raznovrsni, ali je suština stvari ostajala jedna i ista: robovi nisu imali nikakvih prava i ostajali su ugnjetena klasa, oni nisu smatrani za ljude. Isto vidimo i u feudalnoj državi.

Promjena oblika eksploatacije pretvarala je robovlasničku državu u feudalnu. To je imalo ogromno značenje. U robovlasničkom društvu - potpuna bespravnost roba, on nije smatran za čovjeka; u feudalnom - vezanost seljaka za zemlju. Osnovno obilježje feudalizma jest to što se seljaštvo (a tada su seljaci predstavljali većinu, gradsko stanovništvo bilo je sasvim slabo razvijeno) smatralo vezanim za zemlju, - odatle je potekao i sam pojam - krepostnoe pravo. Seljak je mogao raditi određeni broj dana za sebe na onom komadu zemlje koje mu je davao spahija; drugi dio dana radio je za gospodara. Suština klasnog društva ostajala je: društvo je počivalo na klasnoj eksploataciji. Punopravni su mogli biti samo spahije, seljaci su smatrani za bespravne. Njihov se položaj u praksi vrlo malo razlikovao od položaja robova u robovlasnickoj državi. Ali se ipak njihovu oslobođenju, oslobođenju seljaka, otvarao širi put, jer kmet nije smatran za direktno vlasništvo spahije. On je mogao jedan dio vremena provoditi na svom komadu zemlje, mogao je, tako da kažem, u izvjesnoj mjeri da pripada sebi, i kmetstvo se pri široj mogucnosti za razvitak razmjene, trgovačkih odnosa, sve više i više raspadalo, i sve više se širio krug oslobođenja seljaštva. Feudalno društvo je bilo uvijek složenije od robovlasničkog društva. Feudalno društvo imalo je u sebi jak element razvitka trgovine i industrije, što je vodilo još u ono vrijeme kapitalizmu. U srednjem vijeku feudalizam je prevladao. I ovdje su oblici države bili raznovrsni, i ovdje imamo i monarhiju i republiku, iako mnogo slabije izraženu, ali su kao vladajući smatrani uvijek jedino feudalci-spahije. Kmetovi su bili lišeni apsolutno svih političkih prava.

Ni u epohi ropstva ni u epohi kmetstva gospodstvo neznatne manjine ljudi nad ogromnom većinom ljudi ne može da bude bez prinude. Cijela historija puna je stalnih pokušaja ugnjetenih klasa da sruše ugnjetavanje. Historija ropstva poznaje ratove za oslobodenje od ropstva koji su trajali mnogo decenija. Između ostalog: ime »spartakovci« koje su sad uzeli njemački komunisti - ta jedina njemačka partija koja se stvarno bori protiv kapitalističkog jarma, - to ime oni su uzeli zato što je Spartak bio jedan od najistaknutijih heroja jednog od najvećih ustanaka robova prije otprilike dvije hiljade godina. Čitav niz godina svemoćna, na izgled, Rimska Imperija, koja se potpuno bazirala na ropstvu, trpjela je potrese i udare od ogromnog ustanka robova, koji su se naoružali i okupili pod vodstvom Spartaka, formiravši ogromnu vojsku. Na kraju krajeva robovi su bili poubijani, pohvatani, podvrgnuti teškim mučenjima od strane robovlasnika. Ti građanski ratovi provlače se kroz cijelu historiju klasnog društva. Ja sam sad naveo primjer najvećeg od tih građanskih ratova u epohi robovlasništva. Cijela epoha feudalizma tako isto je puna neprestanih seljačkih ustanaka. U Njemackoj je, na primjer, u srednjem vijeku, borba izmedu dvije klase, spahija i kmetova, uzela široke razmjere i pretvorila se u građanski rat seljaka protiv spahija. Svima vama su poznati primjeri takvih čestih ustanaka seljaka protiv spahija-feudalaca i u Rusiji.

Da bi održao svoje gospodstvo, da bi očuvao svoju vlast, spahija je morao imati aparat koji bi ujedinio veliki broj njemu podvrgnutih ljudi, podvrgnuo ih izvjesnim zakonima, propisima, - i svi su se ti zakoni u osnovi svodili na jedno - održati vlast spahije nad kmetom. To je i bila feudalna država, koja je na primjer u Rusiji ili u sasvim zaostalim azijskim zemljama gdje i danas vlada feudalizam - po obliku se ona razlikovala - bila ili republikanska ili monarhistička. Kad je država bila monarhistička - priznavala se vlast jednoga; kad je ona bila republikanska - priznavale se manje ili veće učešće biranih lica iz spahijskog društva, - tako u feudalnom društvu. Feudalno društvo predstavljalo je takvu podjelu na klase gdje je ogromna većina - kmetovi - bila u potpunoj zavisnosti od ništavne manjine - spahija, koji su imali zemlju. Razvitak trgovine, razvitak robne razmjene, doveo je do izdvajanja nove klase - kapitalista. Kapital je nastao krajem srednjeg vijeka, kad je svjetska trgovina, poslije otkrića Amerike, dostigla ogroman razvitak, kad se povećala količina plemenitih metala, kad su srebro i zlato postali sredstvo razmjene, kad je novčani promet omogućio da se ogromna bogatstva drže u jednim rukama. Srebro i zlato smatrano je u cijelom svijetu kao bogatstvo. Ekonomske snage spahijske klase slabile su, a razvijala se snaga nove klase - predstavnika kapitala. Preuređenje društva vršilo se tako da svi građani postanu u neku ruku jednaki, da otpadne prijašnja podjela na robovlasnike i robove, da se svi smatraju jednakim pred zakonom, bez obzira na to tko kakav kapital posjeduje - da li netko posjeduje zemlju kao privatni vlasnik ili je on golić koji ima samo radne ruke, - svi su pred zakonom jednaki.

Zakon podjednako štiti svakog, štiti vlasništvo onog tko ga ima od nasrtaja na vlasništvo od strane one mase koja nemajući vlasništva, nemajući ničeg do svojih ruku, postepeno osiromašuje, propada i pretvara se u proletere. To je kapitalisticko društvo.

Ja se ne mogu na njemu detaljno zadržavati. Na to pitanje vi ćete se još vratiti kad budete prorađivali program partije, - tada ćete čuti karakteristiku kapitalističkog društva. To društvo ustalo je protiv feudalizma, protiv starih feudalnih prava, s parolom slobode. Ali to je bila sloboda za onog tko ima vlasništvo. I kad je kmetstvo bilo srušeno, što se dogodilo krajem XVIII. - pocetkom XIX. vijeka - u Rusiji se to dogodilo kasnije nego u drugim zemljama, 1861. godine, - tada je na smjenu feudalnoj državi došla kapitalistička država, koja kao svoju parolu proklamira svenarodnu slobodu, tvrdi da izražava volju cijelog naroda, poriče da je klasna država, i tu se između socijalista, koji se bore za slobodu cijelog naroda, i kapitalističke države razvija borba, koja je sad dovela do stvaranja sovjetske socijalističke republike i koja obuhvaća cio svijet.

Da bismo shvatili borbu koja je povedena protiv svjetskog kapitala, da bismo shvatili suštinu kapitalističke države, moramo imati na umu da je kapitalistička država, ustajući protiv feudalne, išla u borbu s parolom slobode. Ukidanje kmetstva značilo je za predstavnike kapitalističke države slobodu i činilo im je uslugu utoliko ukoliko su se rušila feudalna prava, i seljaci su dobili mogućnost da imaju u potpunom vlasništvu onu zemlju koju su kupili putem otkupa ili rnalim dijelom - iz obroka*, - država na to nije obraćala pažnju: ona je štitila vlasništvo, bez obzira na to kojim je putem ovo nastalo, jer je počivala na privatnom vlasništvu. Seljaci su se pretvarali u privatne vlasnike u svim modernim civiliziranim državama. Država je štitila privatno vlasništvo, i ondje gdje je spahija predavao dio zemlje seljaku - davala mu je naknadu putem otkupa, prodaje za novac. Država kao da je izjavljivala: očuvat cemo potpuno privatno vlasništvo, i pružala mu je svaku moguću podršku i zaštitu. Država je priznavala to vlasništvo svakom trgovcu, industrijalcu i tvorničaru. I to društvo, zasnovano na privatnom vlasništvu, na vlasti kapitala, na potpunoj podvrgnutosti svih neimućnih radnika i radnih masa seljaštva, - to društvo je proglašavalo sebe vladajućim na osnovi slobode. Boreći se protiv kmetstva, ono je vlasništvo proglasilo slobodnim i naročito se ponosilo time što je država tobože prestala biti klasna država.

Medutim država je ostajala kao i prije stroj koji pomaže kapitalistima da drže u podvrgnutosti siromašno seljaštvo i radničku klasu, ali po spoljašnjem izgledu - ona je bila slobodna. Ona proklamira opće pravo glasa, izjavljuje na usta svojih pobornika, propovjednika, učenjaka i filozofa da nije klasna država. Čak i sad, kad je protiv nje počela borba sovjetskih socijalističkih republika, oni optužuju nas - da mi narušavamo slobodu, da mi izgrađujemo državu zasnovanu na prinudi, na ugnjetavanju jednih od strane drugih, a da oni predstavljaju svenarodnu, demokratsku državu. Eto to pitanje - države - dobilo je sad, u vrijeme početka socijalističke revolucije u cijelom svijetu, i baš u vrijeme pobjede revolucije u nekim zemljama, kad se naročito zaoštrila borba protiv svjetskog kapitala, - pitanje države dobilo je najveće značenje i postalo, može se reći, najbolnije pitanje, žarište svih političkih pitanja i svih političkih diskusija današnjice.

Ma koju partiju uzeli mi u Rusiji ili u kojoj bilo civiliziranijoj zemlji, gotovo sve političke diskusije, razmimoilaženja, mišljenja vrte se sad oko pojma države. Da li je država u kapitalističkoj zemlji, u demokratskoj republici, - naročito u republici tipa Švicarske ili Amerike - u najslobodnijim demokratskim republikama, da li je država izraz narodne volje, rezultat svenarodne odluke, izraz nacionalne volje itd., - ili je pak država stroj koji služi za to da bi tamošnji kapitalisti mogli održavati svoju vlast nad radničkom klasom i seljaštvom? To je osnovno pitanje, oko kog se sad vrte političke diskusije u cijelom svijetu. Šta se govori o boljševizmu? Buržoaska štampa psuje boljševike. Nećete naći nijedan list koji ne ponavlja otrcanu optužbu protiv boljševika da su oni pogazili demokraciju. Ako naši menjševici i socijalisti- revolucionari u bezazlenosti duše (a možda i ne u bezazlenosti, ili je možda to bezazlenost za koju je rečeno da je gora od lopovluka) misle da su oni otkrivači i pronalazači optužbe protiv boljševika da su ovi pogazili slobodu i demokraciju, onda se oni na najkomičniji način varaju. Ne postoji danas nijedan medu najbogatijim listovima u najbogatijim zemljama, listovima koji troše desetke milijuna na svoje rasturanje i u desecima milijuna primjeraka siju buržoasku laž i imperijalističku politiku, - ne postoji nijedan od tih listova koji nije ponovio ove osnovne argumente i optužbe protiv boljševizma: da su Amerika, Engleska i Švicarska napredne države, zasnovane na demokraciji, a da je boljševicka republika država razbojnika, da u njoj nema slobode, da su boljševici pogazili ideju demokracije i čak dotjerali dotle da su razjurili Ustavotvornu skupštinu. Te strašne optužbe protiv boljševika ponavljaju se u cijelom svijetu. Te optužbe dovode nas pravo do pitanja: šta je država? Da bismo te optužbe razumjeli, da bismo se u njima snašli i potpuno svijesno zauzeli stav prema njima, i da bismo se snašli ne samo na osnovi onog što čujemo nego imajući čvrsto mišljenje, moramo jasno shvatiti šta je država. Pred nama su svakojake kapitalističke države i sva ona učenja u njihovu obranu koja su stvorena prije rata. Da bismo pravilno prišli rješavanju tog pitanja, moramo zauzeti kritički stav prema svim tim učenjima i shvaćanjima.

Ja sam vam vec naveo, kao pomocnu knjigu, Engelsovo djelo »Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države«. U njemu se baš veli da svaka država u kojoj postoji privatno vlasništvo na zemlju i na sredstva za proizvodnju, u kojoj vlada kapital, ma koliko ona bila demokratska, jest kapitalistička država, jest stroj u rukama kapitalista za držanje radničke klase i siromašnog seljaštva u podvrgnutosti. A opće pravo glasa, ustavotvorna skupština, parlament - to je samo forma, mjenica svoje vrste, koja niukoliko ne mijenja suštinu stvari. Oblik države može biti različit: kapital na jedan način ispoljava svoju moć ondje gdje postoji jedan oblik, na drugi - gdje postoji drugi, ali u suštini vlast ostaje u rukama kapitala: bilo da je pravo glasa ograničeno ili neograničeno, bilo da je to demokratska republika, i čak ukoliko je ona demokratskija, utoliko je to gospodstvo kapitalizma brutalnije, cinicnije. Jedna od najdemokratskijih republika, na svijetu jesu Sjevernoameričke Sjedinjene Države, a nigdje se tako kao u toj zemlji (tko je tamo boravio poslije 1905. taj sigurno ima predodžbu o tome), gdje se vlast kapitala, vlast šačice milijardera nad cijelim društvom ne ispoljava tako brutalno, s tako javnim potkupljivanjem, kao u Americi. Kapital, čim on postoji, vlada cijelim društvom, i nikakva demokratska republika, nikakvo pravo glasa ne mijenja suštinu stvari.

Demokratska republika i opće pravo glasa bili su u poređenju s feudalnim sistemom ogroman progres: oni su omogućili proletarijatu da postigne onu ujedinjenost, onu zbijenost koju je postigao, da formira one složne, disciplinirane redove koji vode sistematsku borbu protiv kapitala. Ničeg sličnog, čak ni približno sličnog, nije imao kmet, da i ne govorimo o robovima. Kao što znamo, robovi su dizali ustanke, organizirali pobune, počinjali građanske ratove, ali nikad nisu mogli stvoriti svijesnu većinu, stvoriti partije koje rukovode borbom, nisu mogli jasno shvatiti kome cilju idu, i čak su u najrevolucionarnijim momentima historije ispadali uvijek pioni u rukama vladajućih klasa. Buržoaska republika, parlament, opće pravo glasa, - sve to s gledišta svjetskog razvitka društva predstavlja ogroman progres, čovjecanstvo je išlo kapitalizmu, i tek je kapitalizam, zahvaljujući gradskoj kulturi, omogućio ugnjetenoj klasi proletera da postane svijesna sebe i da stvori onaj svjetski radnički pokret, one milijune radnika koji su širom cijelog svijeta organizirali partije, one socijalisticke partije koje svijesno rukovode borbom masa. Bez parlamentarizma, bez izbora, taj bi razvitak radničke klase bio nemoguć. Zato je sve to u očima najširih masa ljudi dobilo tako veliko značenje. Zato prijelom izgleda tako težak. Buržoasku laž da je država slobodna i da je ona pozvana da štiti interese svih ne podržavaju i ne brane samo svijesni licemjeri, učenjaci i popovi, nego i mase ljudi koji iskreno ponavljaju stare predrasude i koji ne mogu shvatiti prijelaz od starog kapitalističkog društva k socijalizmu. Ne samo ljudi koji se nalaze u neposrednoj zavisnosti od buržoazije, ne samo oni koji se nalaze pod jarmom kapitala ili koje je taj kapital potkupio (u službi kapitala nalazi se masa svakojakih učenjaka, umjetnika, popova itd.), nego i ljudi koji se naprosto nalaze pod utjecajem predrasuda o buržoaskoj slobodi, - sve se to u cijelom svijetu diglo protiv boljševizma, jer je sovjetska republika pri svom osnivanju odbacila tu buržoasku laž i otvoreno rekla: vi nazivate svoju državu slobodnom, a u stvari, dok postoji privatno vlasništvo, vaša država, makar ona bila i demokratska republika, nije ništa drugo nego stroj u rukama kapitalista za ugušivanje radnika, i ukoliko je država slobodnija, utoliko se to jasnije ispoljava. Primjer za to jesu: Švicarska u Evropi, Sjevernoameričke Sjedinjene Države u Americi. Nigdje kapital ne vlada tako cinički i nemilosrdno i nigdje se to ne vidi tako jasno kao baš u tim zemljama, iako su to demokratske republike, ma koliko one bile lijepo obojene, bez obzira na sve riječi o radnoj demokraciji, o jednakosti svih građana. Faktički, u Švicarskoj i Americi vlada kapital, i svi pokušaji radnika da postignu iole ozbiljnije poboljšanje svog položaja dočekuju se odmah građanskim ratom. U tim zemljama ima manje vojnika, stajace vojske - u Švicarskoj postoji milicija i svaki Švicarac ima kod kuce oružje, u Americi do nedavno nije bilo stajace vojske - i zato kad izbije štrajk, buržoazija se naoružava, unajmljuje vojnike i ugušuje štrajk, i nigdje se to ugušivanje radničkog pokreta ne vrši tako nemilosrdno i surovo kao u švicarskoj i Americi, i nigdje se u parlamentu ne osjeća tako jako utjecaj kapitala kao tamo. Snaga kapitala je sve, burza je sve, a parlament, izbori - to su marionete, lutke ... Ali, što dalje, to se više otvaraju oči radnika i sve šire se rasprostranjuje ideja sovjetske vlasti, naročito poslije krvavog pokolja koji tek što smo preživjeli. Potreba nemilosrdne borbe protiv kapitalista postaje radničkoj klasi sve jasnija.

Ma kakvim se oblicima republika maskirala, neka je ona i najdemokratskija republika, samo ako je ona buržoaska, ako je u njoj ostalo privatno vlasništvo na zemlju, na zavode i tvornice i ako privatni kapital drži u najamnom ropstvu cijelo društvo, tj. ako se u njoj ne vrši ono o čemu govori program naše partije i sovjetski ustav, ta država je stroj za ugnjetavanje jednih od strane drugih. I taj stroj mi ćemo uzeti u ruke one klase koja treba da sruši vlast kapitala. Mi ćemo odbaciti sve stare predrasude o tome da država predstavlja opću jednakost, - to je obmana: dok postoji eksploatacija, ne može biti jednakosti. Veleposjednik ne može biti jednak s radnikom, gladan - sa sitim. Taj stroj koji se zvao država, pred kojom ljudi zastaju sa sujevjernim poštovanjem i vjeruju starim bajkama da je ona općenarodna vlast, - taj stroj proletarijat odbacuje i kaže: to je buržoaska laž. Mi smo taj stroj oduzeli kapitalistima, uzeli smo ga za sebe. Tim strojem ili toljagom mi ćemo uništiti svaku eksploataciju, i kad na svijetu ne ostane mogućnosti eksploatacije, ne ostane vlasnika zemlje, vlasnika tvornica, ne bude tako da se jedni prejedaju, a drugi gladuju, - tek onda kad ne ostane mogućnosti za sve to, mi ćemo taj stroj baciti u staro gvožde. Tada neće biti države, neće biti eksploatacije. To je gledište naše komunističke partije. Nadam se da ćemo se tom pitanju u slijedećim predavanjima vratiti - i više puta.