Krajem 1846. god. dolazi i do definitivnog razilaženja Marxa sa Proudhonom. Kao prvi dokumenat imamo poznato pismo ruskom publicistu Annenkovu od 28. decembra 1846. u kojem Marx formulira svoje shvaćanje historije i daje kratki rezime svojih dotadašnjih istraživanja. To pismo je ujedno neke vrsti prolegomena kritici Proudhona koju krajem godine već počinje pisati. Osnovne misli pisma mogle bi se rezimirati u slijedećem: Društvo je proizvod uzajamnog djelovanja ljudi, a ti ljudi nisu slobodni u izboru ovog ili onog društvenog oblika. Ako uzmemo određeni stupanj razvitka proizvodnih snaga, dobit ćemo određeni oblik razmjene i potrošnje. Određeni stupanj razvitka proizvodnje, određenu organizaciju porodice, staleža, ili klase, jednom riječi određeno građansko društvo s odgovarajućim političkim uređenjem.

Ljudi dakle nisu slobodni u izboru svojih prozivodnih snaga, jer su one proizvod prethodne djelatnosti. Zahvaljujući tome da svako iduće pokoljenje zatječe proizvodne snage koje je steklo ranije pokoljenje, stvara se ljudska historija. Društvena historija ljudi je, dakle, "uvijek samo historija njihova individualnog razvitka, bili oni toga svijesni ili ne. Njihovi materijalni odnosi tvore osnovu svih njihovih odnosa. Ti materijalni odnosi samo su nužni oblici, u kojima se ostvaruje njihova materijalna i individualna djelatnost." Ekonomski oblici u kojima ljudi proizvode, troše, razmjenjuju jesu prolazni i historijski oblici. Ekonomske kategorije su samo apstrakcije tih odnosa, te nisu vječne kao što misli Proudhon i buržoaski ekonomisti. Ljudi u skladu sa svojim proizvodnim snagama proizvode također i društvene odnose u kojima oni proizvode sukno i platno. "Još manje je g. Proudhon shvatio da ljudi, koji proizvode društvene odnose prema svojoj materijalnoj proizvodnji, stvaraju također ideje i kategorije, tj. apstraktne, idealne izraze tih istih društvenih odnosa. Tako su kategorije isto tako malo vječne, kao i oni odnosi, čiji su one izraz."

Četrdeset šesta godina označava dakle već ono razdoblje kada su Marx i Engels u osnovi završili svoju novu koncepciju historije i svijeta uopće. Materijalističko shvatanje historije i materijalistička dijalektika bili su zreo i izvanredan plod tog misaonog razvoja, rezultat koji u historiji ljudske misli bez sumnje označava epohu.

Vidjeli smo mnogostranost historijskih i idejnih utjecaja i pretpostavka koji su omogućili ovakav rezultat. Ali, potrebno je još naglasiti da ja e za konsekventno materijalističko koncipiranje prakse, a time i proizvodnje kao jednog od bitnih momenata prakse, morao i historijski razvoj da dosegne nivo jasne antiteze "rada" i "kapitala" kao suštinske strukturiranosti modernog društva. Zastupanje one klase koja je svojom "osjetilnom djelatnošću", svojom proizvodnom praksom, opredmećenjem svoga rada ne samo održala svoju fizičku egzistenciju nego i egzistenciju suvremenog "bogatstva", suvremenog "građanskog društva", bila je svakako historijska pretpostavka svestranog i konsekventnog koncipiranja "osjetilne djelatnosti", osjetilne transformacije stvarnosti kao osnove historijskog razvoja.

Kako je uz Svetu porodicu jedino Bijeda filozofije u tom razdoblju bila objavljena (juli 1847), formulacije tog novog stajališta mogle su se upoznati samo iz tog djela i nešto kasnije iz Manifesta. Možemo reći da su u Bijedi filozofije dane i definitivne redakcije i formulacije njihovih shvaćanja.

Marx je već tada bio odlučio da jedan dio svojih teoretskih i ekonomskih studija posveti kritici političke ekonomije, jer je ekonomika u njegovoj cjelokupnoj koncepciji historije igrala prvorazrednu ulogu. Prvo djelo koje je već bilo rezultat tih studija bio je odgovor Proudhonovoj Filozofiji bijede. Nekadašnji dobri prijatelji, koji su u Parizu proveli mnoge noći u diskusijama o različitim pitanjima, a naročito o Hegelovoj filozofiji, pri čemu je Marx pokušavao da Proudhona što bolje upozna sa suštinom dijalektike, sve su se više razilazili u svojim gledanjima na teorijska i društvena pitanja. Proudhon je ostao sitnoburžoaski socijalist koji je sve više apelirao na reforme i buržoasku državu. Raski je dakle morao biti neminovan.

Samo djelo nije toliko važno kao odgovor Proudhonu, nego po teorijskom stajalištu s kojeg Marx pristupa analizi političko-ekonomskih problema. Po svojoj osnovnoj intenciji ono nije zasnivanje jedne nauke nego upravo kritika političke ekonomije kao određene apologije postojećeg, kao i društveno- ekonomskog sistema kojega je ona izraz.

Ali za razumijevanje tog modernog načina proizvodnje, kapitalističkog, trebalo je analizirati problem robe, vrijednosti, akumulacije kapitala kao rezultata stvaranja viška vrijednosti itd. U svojim istraživanjima Marx polazi od klasičnih dostignuća građanske političke ekonomije, od Smitha i Ricarda usvajajući njihovu radnu teoriju vrijednosti. Rad je, prema toj teoriji, izvor vrijednosti, a mjera rada je vrijeme. Relativna vrijednost proizvoda određuje se radnim vremenom koje se moralo upotrijebiti za njihovu izradu, a cijena je novčani izraz relativne vrijednost nekog proizvoda. Marx još ne razrađuje detaljnije pitanje različitih vrsta vrijednosti, a isto tako rad smatra robom. Tek će kasnije, pedesetih godina , doći do najvažnijeg zaključka da kapitalist ne kupuje rad nego radnu snagu, dajući joj toliko koliko je potrebno za njezino izdržavanje, u čemu je bio pronađen ključ za razumijevanje i objašnjenje viška vrijednosti, osnovnog zakona kapitalističke produkcije.

Međutim ono što Marxa bitno razlikuje od svih dotadašnjih teoretičara političke ekonomije upravo je njegova nova koncepcija historije. Dok su Smith i Ricardo mislili da su svojom teorijom vrijednosti formulirali prirodni i vječni zakon jednog društva koje odgovara ljudskoj prirodi, pa prema tome shvatili i kapitalizam kao nehistorijsku pojavu, Marx cjelokupnoj toj koncepciji daje nove i bitno različite fundamente. "Čudnovat je način" - pisao je u tom djelu - "na koji ekonomisti postupaju. Za njih postoje samo dvije vrste ustanova, vještačke i prirodne. Ustanove feudalizma vještačke su, ustanove buržoazije prirodne. U tome su oni nalik na teologe, koji također ustanovljuju dvije vrste religije. Svaka religija koja nije njihova je izum ljudi, a njihova je vlastita religija božja emancipacija. Kad ekonomisti kažu da su današnji odnosi - odnosi buržoaske proizvodnje - prirodni, oni time daju na znanje da su to odnosi u kojima se stvara bogatstvo i razvijaju proizvodne snage po prirodnim zakonima, nezavisnim od utjecaja vremena. To su vječiti zakoni koji će uvijek vladati društvom. To će reći da je historije bilo, ali da je više nema. Historije je bilo, jer su postojale feudalne ustanove i jer u tim feudalnim ustanovama nalazimo odnose proizvodnje potpuno različite od odnosa u buržoaskom društvu, za koje ekonomisti žele da ih ljudi smatraju prirodnima i stoga vječitim."

Na primjeru Proudhona, kojega je i sam "zarazio" hegelovstvom u toku spomenutih diskusija koje su vodili 1844. u Parizu, Marx je ponovo pokazao neznanstveni, idealistički, pa prema tome i mistifikatorski karakter takve dijalektičke spekulacije. Dedukcija svijeta iz filozofskih kategorija isto je tako uzaludan posao kao dedukcija historije iz ekonomskih. "Ekonomske kategorije samo su teoretski izrazi, apstrakcija društvenih odnosa proizvodnje. G Proudhon, uzimajući kao pravi filozof stvari naopako, vidi u stvarnim odnosima samo otjelovljenje onih principa, onih kategorija, koje su, kao što još kaže g. Proudhon-filozof, drijemale u krilu 'bezličnog uma čovječanstva'.

G. Proudhon ekonomist shvatio je veoma dobro da ljudi izrađuju sukno, platno, svilene tkanine u određenim odnosima proizvodnje. Ali, ono što nije shvatio, jest da su ti određeni društveni odnosi isto tako proizvodi ljudi kao i sukno, laneno platno itd. Društveni odnosi tijesno su vezani s proizvodnim snagama. Stječući nove proizvodne snage, ljudi mijenjaju svoj način proizvodnje, a mijenjajući svoj način proizvodnje, način svoga života, mijenjaju i sve svoje društvene odnose. Ručni mlin dat će vam društvo s feudalnim gospodarima, parni mlin društvo s industrijskim kapitalizmom.

Ali isti ljudi koji društvene odnose uspostavljaju u skladu s načinom svoje materijalne proizvodnje, proizvode i principe, ideje, kategorije u skladu sa svojim društvenim odnosima.

Tako su ove ideje, ove kategorije, isto tako malo vječite kao i odnosi koje izražavaju. One su historijski i prolazni proizvodi."

Iz takve teoretske koncepcije nužno su proizilazili ne samo drukčiji političko- ekonomski nego i historijski zaključci. Budući da je smatrao da revolucionarna ugnjetena klasa od svih oruđa za proizvodnju ima najveću stvaralačku snagu, u njenom sukobu s postojećim odnosima proizvodnje Marx je vidio osnovnu protivrječnost suvremene historije, pa prema tome i nužnost oslobođenja ugnjetene klase kao pretpostavke rješenja tih protivrječnosti i stvaranja novih socijalnih odnosa. "Ugnjetena klasa životni je uslov svakog društva zasnovanog na klasnoj suprotnosti", završio je Marx ovo svoje djelo. "Zato oslobođenje ugnjetene klase nužno uključuje stvaranje novog društva. Da bi se ugnjetena klasa mogla osloboditi, mora biti dostignut stupanj na kome već stečene proizvodne snage i postojeći društveni odnosi ne mogu da postoje naporedo. Od svih oruđa za proizvodnju, najveća je proizvodna moć sama revolucionarna klasa. Organizacija revolucionarnih elemenata kao klase pretpostavlja gotovu egzistenciju svih onih proizvodnih snaga koje su se u krilu starog društva uopće mogle da razviju.

Znači li to da će poslije rušenja starog društva doći novo klasno društvo, koje će biti oličeno u novoj političkoj vlasti? Ne.

Uslov za oslobođenje radničke klase jeste ukidanje svake klase, kao što je uslov za oslobođenje trećeg staleža, buržoaskog reda, bio ukidanje svih staleža i svih redova.

U toku razvitka radnička klasa će postaviti na mjesto starog buržoaskog društva takvu asocijaciju koja isključuje klase i njihovu suprotnost, i više neće biti prave političke vlasti, jer je politička vlast upravo zvanični izraz antagonizma u građanskom društvu.

Međutim, antagonizam između proletarijata i buržoazije jest borba klase protiv klase, borba koja dovedena do svog vrhunca znači totalnu revoluciju. Uostalom, treba li da se čudimo što društvo zasnovano na suprotnosti svršava brutalnim protivrječjem, sudarom prsa u prsa kao konačnim raspletom?
Ne recite da društveni pokret isključuje politički pokret. Nema političkog pokreta koji u isto vrijeme ne bi bio i društveni.

Tek u takvom redu stvari u kome neće biti klasa ni klasnog antagonizma, prestat će društvene evolucije da budu političke revolucije. A dotle će, uoči svake opće promjene društva, posljednja riječ društvene nauke biti: "Bitka ili smrt; krvava borba ili uništenje. Eto kako se pitanje neumoljivo postavlja." (George Sand)

Sasvim je razumljivo da se sa ovakvim gledanjima na historiju i konkretno društvena zbivanja moralo, ako se želilo biti konsekventan, konkretno društveno i politički angažirati. Zato već u februaru 1846. god. osnivaju komunistički dopisnički komitet u Bruxellesu u kojem su bili okupljeni njihovi najbliži prijatelji: Wilhelm Wolff, Joseph Weydermeyer, Edgar Westphalen, Louis Heilberg, Sebastian Zeiler, Philippe Giot a pridružio im se i Weitling. Od te grupe upravu su sačinjavali marx, Engels i Giot, belgijski socijalist. Mislili su da prošire mrežu komiteta na sve njemačke gradove i da uspostave veze između njemačkih, francuskih i engleskih socijalista. Pregovori s francuskim socijalistima nisu dali povoljne rezultate, dok su sa lijevim krilom čartista, koje je vodio J. Harney, tekli dobro. Harney je međutim tražio da se oni povežu s njemačkim komunističkim udruženjem u Londonu "Savezom pravednih", jer je s njima bio u društvu "Bratskih demokrata", pa se bez njih nije htio uklapati u novo udruženje. "Savez pravednih", pod rukovodstvom Schappera i Molla, već je tražio od Marxa i Engelsa da stupe u njihov "Savez", što su ovi odbijali zbog utopijskog karaktera "Saveza". Međutim, londonski period "Saveza" je bio najplodniji i "Savez" se sve više opredeljivao za revolucionrane ideje Marxa i Engelsa. Kad su se njih dvojica obratili "Savezu" da stvore dopisnički komitet, Schapper odgovara da je to već učinjeno i da je internacionalna veza neophodna.

U tim situacijama Marx i Engles su se morali sukobiti s izvjesnim idejama u socijalističkom pokretu koje su smatrali neznanstvenim i kompromitantnim za sam pokret. Prvi sukob nastaje s Weitlingom na sjednici briselskog komiteta 30. marta 1846, da do konačnog raskida dođe u maju. Weitling je međutim našao podršku kod "istinskih socijalista" koji su raspolagali mnogim časopisima. Borba protiv istinskog socijalizma naročito se zaoštrila 1846. god. povodom agitacije Hermanna Kriegea u Americi u kojoj je diskreditirao njemački komunistički pokret. Jedanaestog maja komitet u Bruxellesu usvojio je rezoluciju protiv Kriegea. Iz Weydemeyerovih pisama iz Njemačke videlo se da su i u Njemačkoj ti odnosi zategnuti i da pristalice istinskog socijalizma nisu nikako mogli da odobre kritičko razračunavanje sa shvaćanjima Bauera, Stirnera ili Rugea.

Za razliku od ovih odnosa, Marxova i Engelsova veza sa londonskim "Savezom pravednih" postaje sve uža, pa kad je u proljeće Moll posjetio Marxa u Bruxellesu i Engelsa u Parizu te ih zamolio ponovo da pristupe "Savezu", koji je u međuvremenu bio raskinuo s istinskim socijalistima i utopistima, Marx i Engels pristadoše. Iz suradnje sa njemačkim komunistima u Londonu nastalo je i djelo koje je postalo jedno od najpopularnijih i najljepših proizvoda naučno- političke proze devetnaestog stoljeća: Manifest komunističke partije.

[ na početak ]