''Profiti niču, kao korov, nad poljima mrtvaca.'' - Rosa Luxemburg

''Pitanja su previše značajna za čileanske birače da bismo ih ostavili da sami odlučuju.'' - Henry Kissinger, ratni zločinac i dobitnik Nobelove nagrade za mir

Žrtve bombardovanja Iraka 1999. g.

Iračka kriza dobar je primjer ''devalvacije riječi'', koje u svojoj uobičajenoj ratničkoj, kao i pacifističkoj upotrebi, pokazuju izvanrednu sposobnost da nam vrlo malo konkretnih argumenata zaista iznose. Zato će ovaj članak, lišen pretjerane retorike i općih mjesta, pokušati reći nešto o zanemarenim aspektima ove situacije, kao i o njenoj pozadini.

Nakon iračke invazije na Kuvajt i američke intervencije (broj predočen Kongresu je barem 100.000 ubijenih iračkih vojnika, a broj civilnih žrtava nije procijenjen), Iraku je uskraćena oprema i stručna pomoć za dekontaminiranje svojega ratišta, što je rezultiralo izrazitim povećanjem malignih oboljenja. Povjerenstvo Ujedinjenih naroda za sankcije, pod utjecajem i kontrolom SAD-a i Britanije, onemogućilo je Iraku dobavljanje neophodnih medicinskih aparata i lijekova npr. za kemoterapiju, pa čak i cjepiva za difteriju i žutu groznicu, s obrazloženjem da bi se takvi preparati mogli iskoristiti za proizvodnju kemijskog i drugog oružja (iz istog su razloga prije toga uništene iračke tvornice lijekova). Zbog ''dvojne oružane upotrebe'' zabranjen je i dušikov dioksid koji se koristi za zaustavljanje krvarenja tijekom carskog reza. Rijetki zapadni novinari koje je to zanimalo posvjedočili su o umiranju djece zbog nepostojanja kemoterapije i anestetika, nedopuštanju korištenja morfija za ublažavanje bolova - stoga je npr. viđeno kako se jedna bočica aspirina morala razdijeliti među dvjesto pacijenata. O svemu tome u svojoj izvanredno informativnoj i otrježnjujućoj knjizi ''Novi vladari svijeta'', prevedenoj i na hrvatski, piše John Pilger, dvostruki dobitnik britanske nagrade za Novinara godine, francuske nagrade Reporter sans Frontieres i američkog Emmya, da navedemo samo neke.

Žrtve bombardovanja Iraka 1999. g.

Svjesna situacije, ostavku su dala dva glavna koordinatora UN-a za humanitarnu pomoć Iraku, kao i voditeljica Svjetskog programa ishrane za Irak, s obrazloženjem da ni ona više ne može podnijeti to što se čini iračkom stanovništvu. Bilanca je sljedeća: oko 500.000 mrtve djece, od toga 250 000 mlađe od pet godina, te ako tome pridodamo odrasle, brojka je ''sad već gotovo sigurno premašila milijun'' (riječima Denisa Hallidaya, jednog od dvoje bivših koordinatora koji su dali otkaz).1996. tadašnja je veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima, Madelaine Albright, u emisiji 60 Minutes, na pitanje je li cijena od 500.000 umrle djece opravdana, odgovorila: ''Mislim da je to vrlo težak izbor, ali cijena - mislimo da je cijena opravdana''. Ako tome dodamo obustavu slanja paketa koji sadrže dječju odjeću i igračke rođacima u Irak od strane Carinske uprave Velike Britanije, pa čak i zabranu slanja knjiga, postaje jasno kako je sve to samo učvrstilo Saddamovu diktaturu. Sve podsjeća na potčinjavanje Njemačke nakon Prvog svjetskog rata. Rezultati su poznati.

Kao što je bio slučaj i s talibanima, Saddamov diktatorski režim nije oduvijek bio američki i britanski neprijatelj. Kad je 1963. postalo moguće da se nacionalizira Iraq Petroleum Company, strani konzorcij koji je eksploatirao iračku naftu, na vlast je zaslugom CIA-e dovedena Saddamova stranka Ba'ath, riječima njenog glavnog tajnika.Američka diplomacija u ta je prošla vremena odbila osuditi Saddamov režim za upotrebu iperita i nervnog plina protiv iranskih vojnika i kurdskih civila, iako je to bio zahtjev udruga za ljudska prava, koje su o tome dale i dokaze. Davana mu je i financijska podrška tijekom invazije Irana. Povrh toga, američki establishment direktno je i indirektno podržao i podržava genocid nad Kurdima (u Iraku i Turskoj) i Palestincima. Suprotno popularnom mišljenju, kampovi za obuku al-Qa'ide ''su bili dječji vrtići u usporedbi s vodećim terorističkim veleučilištem svijeta, smještenim u Fort Benningu u državi Georgia'' (Pilger). Tu je obučeno ''oko 60.000 latinoameričkih vojnika, policajaca, pripadnika paravojnih postrojbi i obavještajaca''. Dvije trećine vojnih časnika odgovornih za jezive zločine u El Salvadoru obučeno je u Fort Benningu. Njegovi su pitomci vodili eskadrone smrti, vojne hunte i koncentracione logore npr. u Čileu, Guatemali, Nikaragvi, Panami i Granadi, usrećujući time američki establishment koji je to izravno podupirao, te uvodeći izraz ''desaparecidos'' u latinoamerički folklor.Inače, kao što navodi nekadašnji službenik State Departmenta William Blum, sada jedan od najoštrijih kritičara američke politike, SAD je bombardirao 23 države nakon Drugog svjetskog rata, a najveća intervencija u Vijetnamu odnijela je 58.000 američkih i 4 milijuna vijetnamskih života.Po prolivenoj krvi konkurira mu Korejski rat, u kojem je (po konzervativnim procjenama) poginulo oko 3 milijuna ljudi. Istaknuto mjesto zauzima npr. i potpora državnom udaru i korporativnom preuzimanju vlasti u Indoneziji 1965-68. (milijun mrtvih), te tajni i od medija zapostavljeni holokaust u Kambodži 1969-70. - američko bombardiranje kojim je pobijeno 600.000 seljaka i otvoren put bezumlju Crvenih Kmera, koji su tek potom stupili na veliku scenu. U susjednome Laosu, trideset godina nakon američkog isprobavanja kasetnih bombi sa svojstvom raspršivanja u 160 zvončića, oni ''nastavljaju ubijati ili sakatiti oko 20.000 ljudi godišnje''. SAD je svejedno među rijetkim državama koje nisu ratificirale međunarodni sporazum o zabrani mina, kao niti sporazum o zabrani kemijskog i biološkog oružja, o Međunarodnom sudu za ratne zločine, Konvenciju o pravima djece, zaključke Međunarodne organizacije rada (ILO), Kyoto protokol itd., itd.

''Kongresna je istraga 1992. otkrila da su Bush senior i njegovi savjetnici naredili zataškavanje nezakonitih isporuka oružja Iraku preko trećih zemalja'' (Pilger). U senatskom izvještaju iz 1994. navedena je dokumentacija (koja se nalazi u Kongresnoj knjižnici) o prenošenju biološkog oružja u Irak: bedrenice razvijene u jednoj kompaniji u Marylandu (pod licencom Ministarstva trgovine i dozvolom State Departmenta), te u britanskom državnom laboratoriju Porton Down. Krilatica ''business first'' još dodatno dobiva na značenju ako imamo na umu da su Amerika i Britanija tijekom iračko-iranskog rata 1980-90. opskrbljivale oružjem obje strane. Nakon Zaljevskog rata, prodaja američkog oružja porasla je za 64 posto. A da i nadalje možemo očekivati ''business as usual'' navodi podatak da su trideset dva vrhovna službenika sadašnje Busheve administracije bila direktori, savjetnici ili veliki dioničari u industriji oružjem (Izvor: Arms Trade Resource Center). Ostatak u velikoj mjeri čine naftaši, a često je i više ekonomskih grana objedinjeno u liku jednog moćnika-bogatog dioničara i/ili lobista - kao što je slučaj s potpredsjednikom Dickom Cheneyem, predstavnikom naftne elite, čije je bivše radno mjesto, vojna kompanija Halliburton, nedavno ostvarila desetogodišnji ugovor s vladom u ''ratu protiv terorizma''. Rat je prijeko potrebna injekcija ekonomskom sistemu, jer famozni vojno-industrijski kompleks čini trećinu američke ekonomije i najsnažniji lobi uz onaj naftni, s kojim je i povezan. SAD godišnje troši preko 400 milijardi dolara za vojsku i oružje, što je polovica ukupne svjetske potrošnje na tom polju. I Blairov ratni entuzijazam postaje jasniji kad znamo da britanska ratna industrija veličinom zaostaje samo za američkom. Najveći joj je kupac Saudijska Arabija, najekstremniji islamistički režim na svijetu. Ostali su joj klijenti npr. međusobno suprotstavljeni Indija i Pakistan, a dvadeset je godina naoružavala i indonezijske provoditelje genocida u Istočnom Timoru.

Senat SAD-a donio je 2000. ukaz o pomoći od 75 milijuna dolara za najsiromašnije zemlje, što je desetina cijene jednog bombardera B-52. Istim je ukazom odobreno 1.3 milijarde dolara za kolumbijsku vojsku, jednog od najgorih kršitelja ljudskih prava na svijetu, kako navodi Pilger u spomenutom djelu.

Veliki ekonomist Ernest Mandel napisao je da se svake 4 godine vodi svjetski rat protiv djece. Međunarodne organizacije poput UN-a ili Svjetskog instituta za resurse navode kako godišnje od gladi umire od 13-18 milijuna djece, oko 35 000 dnevno, tj. jedno svake dvije sekunde. Istinski pacifisti trebaju znati kako ne može biti mira dok cvjeta nepravda i pohlepa, a frazira se o ''demokraciji''.