Na svijetu nema nepoštenijeg osjećaja nego što je stid. Kada se nepravda koju stid stvara razriješi svi problemi čovječanstva nestat će poput oblaka rastjeranih jakim vjetrom. Kada bi stid pokušali zbiti u jednu rečenicu to bi svakako bila ona u kojoj bi ustvrdili da se onaj tko bi trebao biti postiđen nikad ne stidi, dok oni postiđeni za stid nikad ne bi trebali ni znati. No pošto taj, meni omraženi, pojam u jednu ipak ne mogu zarobiti poslužit ću se nešto većim brojem rečenica.

Točno pet minuta prije nego što sam počeo pisati ovaj članak radio sam jedan za nijansu drugačiji posao. Prije par minuta sam, naime, prao svoje prljave čarape. Dok sam sagnut iznad vode stajao kroz glavu su mi prolazile dvije misli. Prva misao se bunila protiv tog odvratnog posla, dok je druga sebe tražila kilometrima daleko. Druga misao koja mi je kroz glavu prolazila ticala se moja majke koja je taj posao za mene obavljala prvih 18 godina mog kratkog života.

Moja majka svakog dana osam sati svog života prodaje da bi sebi omogućila opstanak, a meni razonodu pisanja loših članaka u bijednom studenskom listu. Nakon osmosatnog prostituiranja u gazdinoj kuhinji, koji iz znoja svojih radnika milijune cijedi, dolazi kući i počinje prati moje čarape. Moja polumrtva majka, na kraju dana, liježe u svoj krevet da bi sklopila oči u nadi da se ujutro neće probuditi, i da će tako pobjeći iz vječne more svoga života. Onaj tko se usudi u istoj rečenici spomenuti rijec stid i ime te osobe ne zaslužuje da se naziva čovjekom. Dok prodaje svoj život ta me osoba puni neuništivim ponosom koji će moći umrijeti tek kada me crvi budu izjedali.

No proletarijat tog ponosa očito nema. Proletera stid zahvaća kad sa svog radnog mjesta, u plavom, prljavom kombinezonu, izlazi da bi u obližnjoj trgovini kupio kruh i jedno malo pivo koje će popiti za vrijeme ručka. On se stidi pred onima koji u svojim odjelima diskutiraju o tome koju su tajnicu kada povalili na zadnjem sjedalu svog Mercedesa. On se stidi pred onima koji njegovu krv sišu i njome pune svoje vampirske zalihe. No buržuje stid ne zahvaća - oni očito posjeduju serum koji taj opaki osjećaj instantno otklanja. Što li onda zapravo tjera proletera da sam sebe ponižava kada, skidajući svoju radničku odjeću i oblačeći neke prikladnije krpe, izriče podršku svojim izrabljivačima? Zbog čega je Armanijevo odjelo prihvatljivija odjeća od prekrasnog, plavog, upraljnog kombinezona? Tko određuje norme; tko nameće pravila; tko obmanjuje ljude?

Buržoazija je ta koja svoj pokvareni mentalitet i svoje licimjerne običaje nameće svojim slugama. Nakon što im pola života oduzima na radnom mjestu, buržaozija proletere sljedi u njihove domove u kojima ih hrani naslagama svoje ideologije i od njih stvara najsavršenije robove u povijesti. Na pamučnim poljima robovi su krvavo robovali, ali su ipak za vrijeme svog vječnog posla stvarali svoju autonomnu kulturu. Imali su blues; svoju nevolju i bezizlaz utapali su u pjesmi koja je bila crv u ušima njihovih izrabljivača. No današnji robovi ne samo da poslušno pristaju na robovanje u pamučnim poljima današnjice, već umjesto da stvaraju svoj identitet prihvaćaju kalupe u koje ih ukalupljuju njihovi izrabljivači. Proleteri su ti koji sa svojih malih ekrana upijaju gomile buržoaske propagande koja ih potpuno udaljava od stvarnosti. Ne samo da bivaju izrabljivani već izrabljivanja ni svijesni ne žele biti. No ni to nije najžalosnije. Najžalosniji je stid. Radnici se stide toga tko su. Stide toga što su žrtve koje su, osim zatvora koje su izgradile sebi, stvorile i carstvo blagostanja svojim krvopijama. Stide se toga što su jedina snaga koja može preobraziti svijet i učiniti ga pravednijim. Stide se sebe jer im kažu da je tako ispravno.

Dok god radnik ima buržoaske ciljeve on ne može imati svoje ciljeve - dok se god radnik posjeduje buržoaski ponos mora se stiditi samoga sebe. Radniku je cilj kupovanje automobila kojim će se malo približiti svome buržoaskom gazdi koji ih ima dvadesetak. Radniku je cilj izgradnja svoje kuće kojom će se malo približiti svome buržoaskom gazdi koji ih ima dvadesetak. Radniku je cilj kupovanje dopadne odjeće da bi se malo približio svome buržoaskom gazdi na kojem ju je i primjetio. Radnik kao svoje ciljeve vidi tisuće drugih stvari od kojih svaka predstavlja njegov stid i samouništavanje. Čim radnik odbaci buržoaski mentalitet stid će instantno nestati - buržoazija se neće niti stići postidjeti jer će prije toga kao klasa potpuno nestati.

No ipak proletarijat se i dalje stidi - stidi se gotovo najviše na svijetu. Gotovo najviše kažem jer je istina da ima i onih koji se stide više od njega. Proleterska djeca su ta. Proleterska djeca su ta koja cijelo svoje djetinjstvo i mladost provede stideći se onoga što jesu. Kako li je žalosno da proleterska djeca zavide svojim bogatim drugovima. Kako li je žalosno što proleterska djeca svoje roditelje potajno proklinju zbog neostvarenih želja za novim biciklom ili pak skupim tenisicama. Kada bi ta djeca samo znala da su njihovi roditelji ti heroji koji, uz to što kao robovi rade da bi njima život omogućili, i njihovim mladim, uobraženim, drugovima poklanjaju sve te skupe stvari.

No proleterska djeca su ta koja konačno unazađuju svoj status, status svojih roditelja i status proletarijata uopće jer objeručke i oduševljeno prihvaćaju buržoaski mentalitet. To bi bilo loše kada bi se bar oni time mogli usrećiti... no ni to ne mogu - što znači da se situacija iz loše pretvara u žalosnu. Kako li bi bilo koga moglo zadovoljiti odvratno, pokvareno i licimjerno društvo? Kako tko sebe može smatrati ispunjenim u okružju pokvarenih ljudi, čija su lica premazana debelim slojevima raznih kemikalija i krema, a glave pune najprizemnijih stvari koje ljudski mozak može zamisliti? Što li uopće tjera proletersku djecu da svim silama žele ući u takvo ekstremno pokvareno okružje i da se odreknu svega što bi mogli biti? A mogli bi biti... već sada bi mogli biti sretni, ispunjeni, moralno uzvišeni, iskreni pojedinci čiji bi život bio lišen nestvarnih briga, a čije bi brige biti stvarne; i samim time razrješive. Proleterska djeca odbijaju biti glasnici novog vremena i umjesto toga uskaču u okvire starog, trulog i raspadajućeg društvenog trupla na umoru. No najžalosnije je to što za vrijeme toga nerazumnog, samoubilačkog čina neprestalno pljuju po sebi i licima svojih roditelja.

Osobno sam postiđen jer ne radim dovoljno agresivno na uništavanju te truleži koja guši čovječanstvo. No što li može uništiti stid jednom za uvijek? Revolucija! Što li može stvoriti revoluciju? Uništenje stida. Pravi je to zatvoreni krug. No zatvoreni krug je zatvoren samo zbog toga što se još nije otvorio. Zatvoriti članak pametnom parolom najveće je umjeće koje mi nikad ne polazi za rukom; pokušat ću ponovo: Postiđeni svih zemalja otvorite zatvoreni krug!