Make your own free website on Tripod.com
POBUNJENI UM - web magazin


SUPROTSTAVITE SE RATU S.A.D. PROTIV IRAKA!
Izgradite internacionalni pokret protiv imperijalizma!
preuzeto sa World Socialist Web Site
datum: 20/09/02


World Socialist Web Site osuđuje ratni nagon SAD-a protiv Iraka i poziva sve radne ljude, omladinu i protivnike militarizma u Americi i širom svijeta da organizuju narodni pokret protiv imperijalističkog rata, u opoziciji Bushu, Demokratima i ostalim predstavnicima korporativne i političke elite SAD-a.

Prilikom razmatranja ovog velikog istorijskog događaja-naglog pokretanja američkog imperijalizma prema globalnom ratu-potrebno je sve stvari imenovati onako kako im priliči, a ne da se disorijentišemo ili da budemo prevladani poplavom propagande koja izbija iz Bijele Kuće, Pentagona i Kongresa, pojačana američkim medijama.

Bush predlaže i Kongres se sprema da odobri, razbojničku agresiju najmoćnije nacije na svijetu nad jednom od najslabijih. Sa drugim po veličini rezervama nafte od bilo koje zemlje na svijetu, Irak predstavlja dragocjenu premiju za ExxonMobil, ChevronTexaco kao i ostatak korporativne Amerike. Kada Bush govori o "smjeni režima" on time podrazumijeva zamjenu nezavisnog Iraka sa polukolonijalnim režimom, pod vođstvom američke marionete, poput Hamid Karzaija, predsjednika Avganistana kojega su SAD postavile na taj položaj. Taj režim bi praktički predao kontrolu prirodnih bogatstvava zemlje američkim i britanskim interesima.

Bez obzira koliko da se Sadam Husein kleveće i napada, Irak se ni u kom slučaju ne može smatrati značajnom strateškom prijetnjom Sjedinjenim Državama. Apokaliptična upozorenja Busha, podpredsjednika Cheneya i drugih predstavnika administracije, koji tvrde da je napad Iraka na Sjedinjene Države sa hemijskim, biološkim ili nuklearnim oružjem neminovan, su cinični pokušaji raspirivanja panike u Americi. Ove tvrdnje su lažne, i Bush, Cheney & Co. su svjesni da su to laži, a također znaju da im korumpirane američke medije ili Demokratska Partija neće osporiti ovu propagandu.

Rat protiv Iraka će uzrokovati daljnje i krvave sukobe, koji će posijati smrt i pustošenje u neviđenim razmjerima. U nedavnom komentaru Washington Post-a, bivši nacionalni savjetnik za bezbjednost Zbigniew Brzezinski je upozorio da bi preventivni udar na Irak doveo do duboke destabilizacije cijelog sistema međunarodnih odnosa. Neprijatelji bi Sjedinje Države smatrali "globalnim gangsterima," zaključio je on. Ovaj izraz možda više razotkriva nego što mu je bila namjera: Bushova administracija se priprema da pokrene nešto što bi se širom svijeta smatralo kao kriminalni poduhvat.

Program agresije u stilu Nacizma

Vlada SAD-a je krenula na put vojne agresije i političke provokacije u razmjeru još neviđenom od dana Nacista. Ova usporedba nije pretjerana ni retorička. U javnom proglašenju doktrine preventivnog udara-drugim riječima, započinjanje rata za agresivne svrhe, sa malo ili nimalo izgovora za samoodbranu-Bush & Co. se spremaju da počine isti zločin za koji su lideri nacističke Njemačke i imerijalnog Japana odgovarali pred sudom poslije drugog svjetskog rata i potom bili osuđeni i pogubljeni.

Postoje razlozi da se vjeruje da su zvaničnici Bushove administracije svjesni da bi i oni mogli biti sudski gonjeni, pod presedanom Nuremberga, po kojem su Nacisti bili okrivljeni za zločine "vođenja agresivnog rata" kada su, bez provokacije, izvršili invaziju Čehoslovačke, Poljske, Danske, Holandije i drugih susjednih zemalja. Otud proizilazi žustra kampanja SAD-a da američka vojska i funkcioneri vanjske politike budu izuzeti iz sudske odgovornosti Internacionalnom Kriminalnom Sudu, osnovanom pod okriljem UN-a da sudi ratnim zločincima.

Kao što je New York Times objavio u nevjerovatnom članku od 7. septembra, "Bushova administracija pomjera svoj naglasak zahtjevima da se Amerikanci izuzmu od odgovornosti Internacionalnom Kriminalnom Sudu, poručujući evropskim saveznicima da je glavni razlog za to da se najviši lideri zemlje zaštite od optužnica, hapšenja ili primoravanja da odgovaraju pred sudom za ratne zločine, izjavili su zvaničnici administracije."

Američki zvaničnici navode sudski postupak protiv bivšeg Državnog Sekretara Henry Kissingera u čileanskim i američkim sudovima, koji ga tereti odgovornošću za masovna ubistva koja su popratila državni udar, uz podržku SAD-a, u Čileu 1973., putem kojeg se uspostavila diktatura Generala Augusta Pinocheta. Jedan vrhovni američki zvaničnik je izjavio za Times da je administracija bila zabrinuta, ne zbog američkih vojnika koji bi mogli počiniti zločine, to jeste, za "buduće poručnike Calley [ratni zločinci u Vijetnamu-prim. prev.]," već zbog mogućih sudskih progona "vrhovnih funkcionera-Predsjednika Busha, Sekretara Rumsfelda, Sekretara Powella."

Bushova administracija oponaša tehniku "velike laži" Hitlera i Goebbelsa nastojeći da prikaže Irak kao ubitačnu prijetnju. Ova kampanja se oslanja na neznanje javnog mnjenja o najosnovnijim činjenicama. Irak je jedna osiromašena zemlja koje je već opustošena od američke agresije od prije tek jedne decenije. Nije i ne može predstavljati prijetnju Sjedinjenim Državama, vojne sile koja uveliko nadmašuje sve ostale u svijetu.

Što se tiče stanovništva, Irak je četrdeset i četvrti po veličini na svijetu. Po površini, tek pedeset i šesti, što znači da rangira niže od Avganistana u oba ova mjerila. Razlika u ekonomskoj moći između Iraka i SAD-a je zapanjujuća. Bruto nacionalni proizvod Iraka je iznosio 57 milijardi dolara u 2000-manje od ličnog bogatstva jednog Amerikanca, Bill Gatesa. Privreda SAD-a, koja vrijedi 11 triliona dolara, je 200 puta veća od iračke, čija ga produktivnost svrstava tek ispod Burme i Šri Lanke, i samo iznad Gvatemale i Kenije.

Što se tiče vojne moći, jaz između ove dvije zemlje je čak i širi. U Perzijskom Ratu od 1991., desetine hiljada iračkih regruta je bilo spaljeno američkim bombama, projektilima i drugim high-tech naoružanjem, dok je samo oko par stotina američkih vojnika izgubilo živote. Tokom ove decenije, Irak je bio izložen ekonomskoj blokadi i redovnom bombardovanju, i iračka armija se smanjila na jednu trećinu od veličine koju je imala u 1990. U međuvremenu Pentagon se ojačao do te mjere da vojni budžet SAD-a sada prevazilazi kombinovanu ukupnu vojnu potrošnju od sljedećih 25 zemalja svijeta.

Klasni karakter rata

Osnovni karakter bilo kojeg rata je određen klasnom prirodom i istorijskim položajem umiješanih država. Sjedinjene Države su najmoćnija imperijalistička zemlja, koja nastoji da dominira svijetom. Neposredan napad na Irak je kulminacija sve bezobzirnijeg i agresivnijeg stava tokom posljednje dvije decenije, u kojima su američke snage bombardovale, napale, okupirale ili organizovale oružane prevrate u više od dvanaest zemalja: Nikaragvi, Panami, Grenadi, Haitiju, Somaliji, Sudanu, Libiji, Libanonu, Iraku, Iranu, Avganistanu i raznim državama i dijelovima koji obuhvataju bivšu Jugoslaviju.

Irak je zemlja čije je porijeklo ukorijenjeno u kolonijalnoj represiji. Velika Britanija, koja je zacrtala granice ove teritorije od raspalog Otomanskog Carstva, je njome decenijama vladala. Od kasnih 1950-ih, kada je posljednji vladar kojeg je Britanija nametnula bio zbačen, zemljom je vladao niz nacionalističko-buržoaskih režima uz podršku armije. Ovi režimi su tokom Hladnog rata nastojali da se balanciraju između Amerike i Sovjetskog Saveza.

Poslije Iranske revolucije od 1979. koja je zbacila Šaha, ključnog saveznika SAD-a u Perzijskom Zalivu bogatom naftom, irački Predsjednik Sadam Husein se ponudio kao potencijalna zamjena. Washington je ushićeno prihvatio njegovu invaziju Irana 1980., koja je utvrdila bliske odnose sa Bagdadom. Opozicija prodaji oružja iračkom režimu se potom otklonila, a iračkoj armiji su se predale satelitske fotografije položaja iranskih trupa.

Dok Bushova administracija navodi iračko posjedovanje hemijskog naoružanja kao casus belli, ona uopšte ne raspravlja porijeklo ovog oružja. Reaganova administracija je pomogla Iraku da stekne i upotrijebi hemijsko naoružanje da spriječi iransku pobjedu. SAD su čak ustupile i obavještajne podatke koji su poslužili za gasne napade na hiljade iranskih vojnika.

Zvaničnici administracije tvrde da je jedan od zločina Sadam Huseina bio što je započeo rat sa Iranom u kojem je poginulo milion ljudi. Oni su u potpunosti svjesni da za ovaj zločin vlada SAD-a snosi veliki dio odgovornosti, uključujući zvaničnike poput sadašnjeg Sekretara Odbrane Donald Rumsfelda, koji je tada bio Reaganov specijalni izaslanik na Bliskom Istoku, nagovarajući Huseina da poubija koliko je god moguće iranske omladine.

Irački lider se našao u konfliktu sa Sjedinjenim Državama tek 1990., kada je izvršio invaziju Kuvajta. Tada su ga na brzinu preobrazili, putem kampanje demonizacije od strane američke vlade i medija, koja se često koristila da se jučerašnji prijatelji preokrenu u današnje neprijatelje-kao Manuel Noriega iz Paname, Mohamed Aidid iz Somalije, Slobodan Milošević iz Jugoslavije, i čak i Osama bin Laden (jučerašnji anti-sovjetski "borac za slobodu," a danas najveći terorista). Huseina su na sličan način prikazali kao bagdadsku zvijer, novog Hitlera koji bi mogao da pregazi cijeli region Perzijskog Zaliva i time ugrozi kontrolu SAD-a nad izvorima nafte.

Dvanaest godina poslije uništenja velikog dijela vojnog aparatusa Iraka, Bijela Kuća više ne može koristiti izgovor da Sadam Husein nastoji da pokori svoje susjede putem sile. Umjesto toga, poslije napada od 11. septembra, Bushova administracija je smislila novo i prethodno nezamislivo obrazloženje za agresiju nad Irakom-mogućnost saveza između građanskog, sekularnog režima Iraka i islamskih fundamentalista Al Kaide koji stalno pozivaju na rušenje Huseina.

Koji su stvarni ratni ciljevi Washingtona?

* Prvo, vojna okupacija Iraka i prisvajanje njegovih izvora nafte

Ovo bi pružilo masivnu dobit energetskim monopolima koji ispoljavaju ogroman uticaj po pitanju vanjske politike uopšte, i koji specifično dominiraju Bushovom administracijom. Kontrola nad izvorima petroleuma pruža ne samo ekonomsku korist, nego i ogromnu političku i stratešku nadmoćnost. Grabljenjem iračke nafte, SAD bi uveliko poboljšale svoju poziciju protiv svojih nominalnih saveznika u Evropi i Aziji, koji su uveliko ovisni o petroleumu iz Perzijskog Zaliva, kao i protiv Rusije, Kine i režima širom Bliskog Istoka i sjeverne Afrike. Po proširenju svojeg političkog i vojnog dometa u Centralnoj Aziji putem rata u Avganistanu, osvajanje Iraka od strane SAD-a bi stavilo američku vladajuću elitu u položaj dominacije bez premstva u dva od najznačajnija regiona koji proizvode naftu.

* Drugo, globalno proširenje vojne moći SAD-a

Protektorat SAD-a u Iraku bi predstavljao postolje za buduće ratove u ovom regionu i dalje. Najneposrednija meta bi bio irački susjed bogat naftom, Iran. U toku je aktivna kampanja unutar političkog sistema za eventualnu vojnu akciju protiv Saudijske Arabije. Sudan, Jemen, Libija i Sirija su imenovani kao potencijalne mete.

Američke trupe i ratna avijacija su već stacionirani u skoro svakoj zemlji između Mediteranskog Mora i Tien Šan Planina, koje označavaju granicu između bivše sovjetske Centralne Azije i Kine. Nema sumnje da se u političkim i vojnim krugovima SAD-a napad na Irak smatra kao predigra budućih ratova protiv Rusije i Kine, obe nuklearne sile, što bi imalo neprocjenjive posljedice.

* Treće, održavanje političke kontrole kod kuće

Pod uslovima rastuće socijalne i ekonomske nejednakosti i rasprostranjenog narodnog nezadovoljstva sa političkim sistemom, vladajuća elita nastoji da održi ideološku i političku kontrolu putem dezorijentisanja i skretanja stanovništva i usmjerivanja njegovih zabrinutosti ka "ratu protiv terorizma." Rat postaje kritično sredstvo za održavanje stabilnosti kod kuće. U ime nacionalne bezbjednosti i ratnih potreba, vlada vrši neumoljive napade na demokratska prava, stvarajući osnove autoritativne i garnizonske države.

Šta će ispasti od svega ovoga? Čak i kada bi prihvatili vjerovatnoću brze vojne pobjede Amerike, jasno je da je administracija spremna ne samo da žrtvuje američke živote, već i da usmrti bezbrojne Iračane, da bi postigla ovaj cilj. Vlada koja vodi ovakvu akciju bi uplela narod Amerike u zločin masivnog razmjera, jednog od najsvirepijih zločina moderne istorije.

Da bi SAD oborile irački režim i uspostavile marionetsku vladu, čak ni surovo bombardovanje žestine prvog Zalivskog Rata ne bi bilo dovoljno. Vojni planeri SAD-a se pripremaju da razore Bagdad i svaki drugi veliki grad, i da kombinuju 'tepih' bombardovanje sa uličnim borbama protiv vojnika i civila. Broj poginulih bi se mogao popeti na desetine ili stotine hiljada.

Američka upotreba nuklearnog oružja također nije van granica mogućnosti. Prema novim smjernicama SAD-a za razvoj i upotrebu nuklearnog naoružanja, koje su se prošlog marta procurile u štampu, jedan scenario za lansiranje nuklearnih bombi je rat sa Irakom koji bio rezultirao ispaljivanjem iračkih projektila na Izrael.

Čak šta više, američki osvajački ratovi se neće završiti sa Irakom. Oni koji su podržali rat u Avganistanu i koji odobravaju rat protiv Iraka također moraju snositi odgovornost za buduće vojne akcije SAD-a. Pentagon već aktivno planira ove ratove. Poslednja komandno-kontrolna vojna vježba SAD-a, izvršena prošlog mjeseca, je bila ratna igra koja je simulirala američku invaziju Irana u 2007.

Tobožnja javna rasprava

Sastanak Predsjednika Busha u Bijeloj Kući sa grupom kongresnih lidera 4. septembra je označio navalu koncentrisane propagandne ofanzive da se otvori put za invaziju SAD-a i vojnu okupaciju Iraka. Bush je pristao na kongresno glasanje po pitanju vojne akcije protiv Iraka tek pošto je prethodno bio uvjeren da će imati dovoljnu dvostranu podršku za usvajanje ratne rezolucije.

U toku je takozvana rasprava u uslovima u kojima su vodeći Demokrati-od partijskog kandidata za izbore od 2000. Al Gorea do lidera Demokrata u Domu Dick Gephardta-već proglasili svoju podršku vojnoj akciji protiv Iraka. Ni jedan jedini senator ili kongresmen nije osporio temelj Bushove ratne politike-da Sjedinjene Države imaju pravo da zauzmu Irak i svrgnu njegovu vladu.

Pretpostavke za bilo koju istinski demokratsku raspravu-otvorena i istinita informacija, angažovanje javnog mnjenja, postojanje suprotnih strana-nedostaju u sadašnjoj diskusiji. I Bush i njegovi kritičari unutar političkog establišmenta prihvataju zajedničke stavove: Sadam Husein je čudovište, Irak prijeti Sjedinjenim Državama, SAD su sila za mir i demokratiju na Bliskom Istoku, Amerika nikada ne poduzima vojnu akciju za pljačkaške razloge, već samo za samoodbranu, i tako dalje.

Ali u stvarnosti, vjerodostojnost ovih tvrdnji propada pod bilo kojim ozbiljnim ispitivanjem:

Sadam Husein proizvodi oružje za masovno uništenje-Kao što smo vidjeli, on ih je u početku stekao i upotrijebio kao saveznik i instrument vanjske politike SAD-a, protiv Irana. Najveći dio ovog oružja je kasnije bio uništen u 1990-im pod režimom sankcija UN-a. Bivši inspektori oružja pod UN-om poput Scott Rittera i Richard Butlera su kategorično odbacili tvrdnje da je Irak značajno obnovio svoj kapacitet u ovom naoružanju. Ako se šablon drugih falsifikacija obistini-poput poznatog incidenta u Tonkinskom Zalivu koji je SAD-u pružio izgovor za intervenciju u Vijetnamu-kada protekne mnogo godina, dugo poslije rata sa Irakom, u američkim medijama će se početi pojavljivati male objave izvještavajući da Irak nikada nije posjedovao oružja za masovnu uništenje i da se čitavo sporno pitanje fabrikovalo iz jedne cjeline u cilju pružanja izgovora za rat.

Izuzetna činjenica je da samo vlade SAD-a i Britanije tvrde da vjeruju u avet Sadam Huseina i njegov arsenal nuklearnog, biološkog i hemijskog naoružanja. Ni jedna druga evropska sila ne pridaje ikakvu važnost tvrdnjama da Irak predstavlja prijetnju, kao ni jedna od zemalja Bliskog Istoka, sa izuzetkom Izraela, kojemu je u interesu da se uništi ova arapska zemlja.

Čak i da je istina da Irak još uvijek ima neka oružja koja su mu UN zabranile, od kada je puko posjedovanje takvog sistema naoružanja postalo dovoljan razlog za invaziju jedne zemlje? Od drugog svjetskog rata, poznato je da su se Rusija, Kina, Britanija, Francuska, Indija, Pakistan i Izrael pridružili Sjedinjenim Državama u posjedovanju nuklearnog oružja. Desetine zemalja su sposobne da u roku od samo nekoliko mjeseci izgrade hemijsko i biološko oružje. Bez obzira na sve to, tokom ovog perioda, ni jedna američka vlada se nije upustila u rat po ovom pitanju. Naprotiv, politika SAD-a se sastojala u zalaganju za diplomatske razgovore o kontroli naoružanja, što je rezultiralo u sporazumima za ograničenje proizvodnje nuklearnog oružja, umanjivanju zaliha i prostoj zabrani nuklearnog testiranja i eksperimenata za biološko ratovanje.

Sadam Husein nije u mogućnosti da direktno napadne Sjedinjene Države i nema razloga da takvo oružje isporuči teroristima koji su mu politički neprijatelji. Irak ne posjeduje projektile dalekog dometa, niti sposobnost da razvije taj sistem, i nikada nije nastojao da to i učini. Niti je upotrijebio hemijsko oružje tokom Perzijskog Rata 1991., jer je bio suočen prijetnjom nuklearne odmazde Amerike, a i administracija Busha prvoga mu je garantovala da joj je cilj da istjera iračke snage iz Kuvajta, a ne da zauzme Bagdad. U stvari, ako se ispostavi da je u Iraku još uvijek preostalo malo hemijskog naoružanja, samo jedna okolnost bi mogla uzrokovati njegovu upotrebu, sa mogućim užasnim posljedicama: u slučaju invazije SAD-a koja bi dovela američke trupe u srce ove zemlje.

Sadam Husein krši rezulucije Savjeta Bezbjednosti UN-a-Ovo je vjerovatno tačno, jer se Iraku nametnulo toliko rezolucija UN-a, koje legalizuju gladovanje stanovništva zbog blokade, da bi im se jedino režim američkih marioneta mogao povinovati. Ali od kada je kršenje rezolucija Savjeta Bezbjednosti UN-a postalo razlog za jednostranu vojnu akciju SAD-a? Izrael krši rezolucije Savjeta Bezbjednosti UN-a daleko sramnije i zloglasnije nego Irak, i u Bijeloj Kući se ne čuju poklici za rat sa državom koja još uvijek okupira Palestinske teritorije više od 35 godina poslije Šestodnevnog Rata.

Vlada SAD-a koristi UN kada joj odgovara, kao okrilje za svoje agresivne akcije. U ostalim slučajevima, ona nekažnjeno ignoriše UN. Prema tome, ratni avioni SAD-a i Britanije bombarduju mete na sjeveru i jugu Iraka već više od decenije, patrolirajući takozvane "no fly" zone koje je Washington proglasio bez ikakvog odobrenja UN-a. I sama vlada SAD-a je potkopavala režim inspekcija UN-a u Iraku putem infiltriranja UNSCOM-a osobljem CIA-e čiji je cilj bio da identifikuju mete za američko bombardovanje i prouče kretanje Sadam Huseina da bi organizovali buduće atentate.

Bushova administracija insistira da SAD nisu odgovorne Savjetu Bezbjednosti UN-a za svoje vojne akcije, i da neće čekati odobrenje Savjeta Bezbjednosti prije nego što napadne Irak. Ovaj dupli standard je jasan: Irak se mora pokoriti UN-u ili biti uništen, dok SAD mogu raditi što im se svidi.

Sadam Husein je diktator koji ugnjetava svoj narod-I opet, istina, ali vanjska politika Amerike na Bliskom Istoku i drugdje se u velikoj mjeri sastojala u potpomaganju i podupiranju baš takvih vladara više od 50 godina. Mnogi od njih, uključujući Šaha iz Irana, Saudijsku monarhiju, i razne vojne diktatore u Turskoj, su okrutni makar u istoj mjeri kao i Sadam Husein. SAD su također sistematski finansirale i gradile islamske fundamentalističke grupe kao instrument u borbi protiv Sovjetskog Saveza i sekularnog arapskog nacionalizma.

U svojim nastojanjima da obezbjedi međunarodnu podršku ili makar prećutnu saglasnost za dolazeći rat protiv Iraka, Bushova administracija je dala zeleno svjetlo vladi Rusije za nemilosrdnu represiju u Čečniji, kineskom gušenju uigurskih separatističkih grupa u Ksinjiangu, turskom ugnjetavanju Kurda, i bezbrojnim drugim kršenjima demokratskihi i ljudskih prava.

Daleko od toga da predvode demokratske snage, Sjedinjene Države su suštinski suprotstavljene demokratskim težnjama arapskih masa, koje se neminovno sudaraju sa američkim interesima za kontrolu izvora nafte u regionu, kao i sa podrškom SAD-a za državu Izrael. Američka okupacija Iraka, daleko od toga da predstavlja trijumf demokratije, bi poprimila sve okrutniji i represivniji karakter. Izrealska okupacija palestinskih teritorija će se učiniti skoro milostivom u poređenju sa američkom.

Vlada kriminalaca

Bushova administracija neprestano govori o "promjeni režima" u Iraku. World Socialist Web Site, kao socijalisti i branioci demokratskih prava, su beskompromisno suprotstavljeni i buržoasko-nacionalističkoj politici i diktatorskim metodama Sadam Huseina. Ali obaranje ovog režima je zadatak naroda Iraka, a ne vlade Amerike.

Daleko zlokobnija za svijet je "promjena režima" koja se već izvršila u Sjedinjenim Državama. Bushova administracija predstavlja dolazak na vlast kriminalnog elementa vladajuće klase Amerike. Ovo nije pretjerivanje: u svojim političkim metodama, društvenoj osnovi i vanjskoj politici, Bushova administracija je utjelovljenje gangsterizma.

Ova vlada je proizvod otegnute kampanje političkog potkopavanja od strane desnice i njene zavjere da se destabilizuje prethodna administracija, što je dostiglo vrhunac u impeachmentu Clintona, a potom je uslijedilo otimanje predsjedničkih izbora od 2000.

Bushova administracija privlači svoje vodeće funkcionere iz društvenog sloja čija se sistematska korumpiranost razotkrila u biznis skandalima od prošle godine. Sekretar Armije Thomas White je bivši direktor Enrona. Potpredsjednik Dick Cheney je pod istragom zbog obmane u knjigovodstvu u svom prethodnom položaju direktora firme za energetsku konstrukciju, Hallburton. I sam Bush se obogatio na osnovu ličnih veza i unutrašnjeg tajnog trgovanja dionicama svoje firme. Sekretar Odbrane Donald Rumsfeld i Sekretar Blagajne Paul O'Neill su bivši direktori, dok su ostali visoki funkcioneri služili industriju energije, lijekova i automobila kao kongresni lobisti.

Kada je došao na vlast, Bush se hvalio da će njegov kabinet, pun direktora kompanija, rukovoditi vladom kao biznisom. To se pokazalo istinitim: Bushova administracija otjelovljuje, u vladi, metode Enron-a, WorldCom-a, Global Crossing-a, Tyco-a kao i drugih dvaneastak slučajeva korporativnog lopovluka visokog profila.

Bushova politika kod kuće znači sistematsko pljačkanje radnih ljudi u cilju obogaćenja korporativne Amerike. On je nametnuo najveće rezanje poreza za bogate u istoriji SAD-a, zapanjujućih 1,35 triliona dolara. Njegova administracija je lansirala napad za napadom na životni standard i demokratska prava radničke klase. Regulacije za zdravlje i bezbjednost na radnom mjestu, zaštite za životnu sredinu, prava sindikata-sve ovo je na meti uništenja kao dio kampanje da se uklone sve prepreke za akumulaciju ličnog bogatstva i korporativnog profita.

Vanjska politika Bushove administracije je proširenje njene domaće politike u inostranstvu. Ljudi koji su došli na vlast putem prevare i kriminala sada odlučuju o pitanjima rata i mira. Oni koriste vojna i politička sredstva američke vlade da još više potpomognu ostvarenje interesa najpohlepnijeg dijela korporativne elite-energetskih monopolija, industrije oružja, finansijskih konglomerata-koji nastoje da profitiraju od pljačkanja svijeta.

Ratne mjere će se primijeniti ne samo protiv meta u inostranstvu, već i protiv samog naroda Amerike. Administracija je već počela da kažnjava političko neslaganje i proteste kao kriminalne činove. Anti-Bushovi demonstranti se hapse, tuku i zatvaraju zbog izjavljivanja opozicije ratu sa Irakom. Bush je objavio da u ratu protiv terora, "ili ste sa nama, ili protiv nas." Logika ove politike je da se sa svakom društvenom opozicijom administraciji postupa kao sa činom izdaje.

Rat i borba za socijalizam

Borba protiv neposrednog imperijalističkog rata protiv Iraka je povezana sa borbom protiv čitave društvene i političke strukture Sjedinjenih Država. Na kraju krajeva, Bushova administracija i njena politika su proizvod te strukture. Rat je postao program vladajuće elite u Americi jer nema izlaza iz sve dublje socijalne i ekonomske krize.

World Socialist Web Site se odvaja od svih onih navodnih kritičara, uključujući odjeljak Demokratske Partije, koji nastoje da posavjetuju Bushovu administraciju o najboljem načinu za ostvarenje svojih interesa na Bliskom Istoku i na međunarodnom planu. Kao socijalisti, mi ne smatramo da politika vlade SAD-a izražava zakonite ili poštene interese, a kamoli da je ona odraz demokratske volje naroda Amerike. Mi se suprotstavljamo politici vlade SAD-a i radimo na razvoju snažnog pokreta radnih ljudi, i u SAD-u i u ostalim zemljama svijeta, protiv američkog imperijalizma.

Takav pokret mora biti zasnovan na socijalističkom programu, jer imperijalistički rat je neminovan proizvod protivriječnosti kapitalističkog sistema, iznad svega u najmoćnijem centru svjetskog kapitalizma, Sjedinjenim Državama. U kontrastu sa svojim vrhuncem sredinom dvadesetog vijeka, SAD više nije sila na usponu niti može da prikriva svoje globalne težnje pod demokratskim ukrasima.

Dvije fundamentalne činjenice izražavaju istorijsko truljenje američkog kapitalizma. Na međunarodnom planu, Sjedinjene Države su izgubile svoju poziciju globalne dominacije, suočavajući se sa moćnim trgovinskim rivalima i u Evropi i Aziji, i ogromnim trgovinskim platnim deficitom, sa nagovještajem nacionalnog bankrotstva. Kod kuće, američko društvo je opterećeno socijalnom i ekonomskom polarizacijom neviđenih dimenzija. Stanovništvo je podijeljeno između djelića koji uživaju besprimjerno bogatstvo, i ogromne većine radnih ljudi čiji životni standard stagnira ili opada, i koji su součeni rastućom nesigurnošću po pitanju posla, penzija, zdravstvene zaštite i javnih službi.

Otud proizilazi trulež američke demokratije, ubrzan represivnim mjerama koje su se ozakonile poslije 11. septembra. Nemoguće je održavati demokratske oblike vladavine u društvu u kojem tako sićušan procenat stanovništva kontroliše čitavo bogatstvo i porobljava ostatak naroda svojim interesima.

Izbijanje američkog militarizma na globalnom opsegu je temeljna potvrda marksističke analize imperijalizma. Sve klasične osobine imperijalizma koje je identifikovao Lenjin početkom dvadesetog vijeka-kolonijalni stil okupacije zemalja, vojni sukobi u traganju za prirodnim bogatstvima, domaća politika "reakcije na svim nivoima"-sve ovo je program Bushove administracije.

Vlada SAD-a je iskoristila tragične događaje 11. septembra-u kojima njena sopstvena odgovornost, bilo da se radi o neuspjehu da ih spriječi ili o njenom namjernom propuštanju tih napada, još treba da se istraži-kao izgovor za sprovođenje vanjskog i unutrašnjeg programa najreakcionarnijih snaga političke i korporativne elite. Rat u Avganistanu je samo odskočna daska za veće i čak i krvavije avanture.

Za radne ljude, borba protiv imperijalističkog rata i za odbranu životnog standarda i demokratskih prava su dvije strane ove iste bitke. Jedina sila koja može zaustaviti ratne huškače u Bijeloj Kući i Pentagonu je narodni pokret protiv militarizma i rata predvođen radničkom klasom, i usmjeren protiv cijele vladajuće elite, i obe njene partije. Uopšte ne možemo imati povjerenja u Kongres ili Demokrate da se suprotstave Bushovim ratnim planovima. Na kraju krajeva, ove snage predstavljaju iste osnovne društvene interese i brane isti sistem kao i Bush.

World Socialist Web Site i Socijalistička Partija Jednakosti (SEP) su privrženi gradnji takvog nezavisnog pokreta radničke klase protiv rata i za odbranu demokratskih prava.


[ na početak | sadržaj | o autoru | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.come.to/crveni), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.