Make your own free website on Tripod.com
KOMUNIST - internet biblioteka
EKONOMSKO-FILOZOFSKI RUKOPISI
IZ 1844. GODINE

autor: Karl Marks


Karl Marks
Karl Marks
[ sadržaj: ]
Predgovor
Prvi rukopis
- Nadnica
- Profit od kapitala
- Zemljišna renta
- Otudjeni rad
Drugi rukopis
- Odnos privatnog vlasništva
Treći rukopis
- Privatno vlasništvo i rad
- - Privatno vlasništvo i komunizam
- - Potreba, proizvodnja i podjela rada
- - Novac
- - Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće
Napomene


Predgovor (1)

Ja sam već u časopisu "Deutsch-Franzosische Jahrbucher" najavio kritiku nauke o pravu i državi u obliku Hegelove filozofije prava(2). Pri pripremanju materijala za štampu pokazalo se da je mišljenje kritike koja je upravljena samo protiv spekulacije s kritikom medjusobno različitih predmeta sasvim neprikladno, da ometa izlaganje i otežava razumijevanje. Osim toga, bogatstvo i raznolikost predmeta koje treba obraditi dozvolili bi zbijanje toga materijala u jedan spis samo na potpuno aforističan način, a takav aforistički prikaz, sa svoje strane, stvorio bi privid proizvoljnog sistematiziranja. Ja ću stoga u posebnim brošurama obraditi jednu za drugom kritiku prava, morala, politike itd. i konačno cu pokušati da u posebnom radu dadem opet povezanost cjeline, odnos pojedinih dijelova i, napokon, kritiku spekulativne obrade toga moaterijala. Zbog toga je u ovom spisu veza nacionalne ekonomije sa državom, pravom, moralom, gradjanskim životom itd. dodirnuta samo utoliko ukoliko sama nacionalna ekonomija ex professo[1] dodiruje te predmete.

Čitaoca koji je upoznat s nacionalnom ekonomijom ne moram uvjeravati da su moji rezultati dobiveni doslednom empirijskom analizom koja se zasniva na savjesnom, kritičkom studiranju nacionalne ekonomije.

(Nasuprot tome, recezent neznalica(3) koji svoje potpuno neznanje i siromaštvo misli pokušava sakriti na taj način što pozitivnog kritičara zaglušuje izrazima kao što su "utopijska fraza", ili "sasvim čista, sasvim odlučna, sasvim kritička kritika" ili "ne samo pravno nego društveno, sasvim društveno društvo", "kompaktna, masovna masa", "govornički govornici masovne mase" - taj recezent treba najprije da pruži dokaz da osim o svojim teološkim porodičnim stvarima, može reći koju riječ i o svjetovnim stvarima.)[2]

Razumije se samo po sebi da sam se osim radova francuskih i engleskih socijalista služio i radovima njemačkih socijalista. Sadržajni i originalni njemački radovi u oblasti te nauke svode se medjutim - osim Vajtlingovih spisa - na rasprave Hesa u "Einundzwanzig Bogen"(4) i na Engelsov Nacrt za kritiku političke ekonomije u časopisu "Deutsch-Franzosische Jahrbucher", gdje sam i ja, u sasvim općim crtama, naznačio prve elemente ovoga rada.

Pozitivna kritika uopće, pa dakle i njemačka pozitivna kritika nacionalne ekonomije, ima da zahvali za svoje pravo osnivanje ne samo tim piscima koji su se kritički bavili nacionalnom ekonomijom već i Fojerbahovim otkrićima, protiv čije su Filozofije budućnosti i Teza za reformu filozofije(5) u "Anekdota" - i pored toga što su obilno iskorištavani - sitničava zavist jednih i stvarni bijes drugih, izgleda, stvorili pravu zavjeru šutnje.

Pozitivna humanistička i naturalistička kritika počinje tek sa Fojerbahom. Delovanje Fojerbahovih spisa utoliko je sigurnije, dublje, obuhvatnije i trajnije ukoliko je nečujnije; poslije Hegelove Fenomenologije i Logike(6) to su jedini spisi u kojima je sardžana zbiljska teorijska revolucija.

Završno poglavlje ovog spisa, kritičko razračunavanje s Hegelovom dijalektikom i filozofijom uopće, smatrao sam, nasuprot kritičkim teolozima(7) našeg vremena, potpuno nužnim zato što takav rad dosad izvršen - nužna netemeljitost, jer čak i kritički teolog ostaje teolog, dakle, ili mora poći od odredjenih filozofskih pretpostavki kao autoriteta, ili ih, ako su mu se u procesu kritike i uslijed tudjih otkrića pojavile sumnje u filozofske pretpostavke, napušta plašljivo i neopravdano, od njih apstrahira i samo još negativnim, nesvjesnim i sofističkim načinom otkriva svoje robovanje njima i srdžbu na to robovanje.

(... samo negativno i nesvjesno ispoljava na taj način da djelomično neprestano ponavlja uvjeravanje o čistoti svoje vlastite kritike, a djelomično, da bi skrenuo pažnju promatraca kao i svoju vlastitu pažnju s nužnog razračunavanja kritike s njenim izvorom - Hegelovom dijalektikom i njemačkom filozofijom uopće - da bi skrenuo pažnju sa tog nužnog uzdizanja moderne kritike iznad njene vlastite ograničenosti i sirovosti, pokušava naprotiv da proizvede utisak kao da kritika ima posla još samo s ograničenim oblikom kritike izvan nje - možda onom iz 18. stoljeća - i s ograničenošcu mase. Napokon, kad se otkrije suština njegovih filozofskih pretpostavki - kao što je to učinio Fojerbah - kritički teolog se pretvara kao da je on to sam izvršio; on se pretvara tako što rezultate onih otkrića, budući da ih sam ne može razraditi, baca kao parole protiv pisaca koji su još obuzeti filozofijom; s druge strane, on uobražava da se čak uzdigao iznad tih otkrića, operirajući potajno, podmuklo i skeptično protiv Fojerbahove kritike Hegelove dijalektike onim elementima te dijalektike koje još ne nalazi u toj kritici i koje mu još ne podnose na korišćenje u kritički razradjenom obliku; on sam nije ni pokušao niti može dovesti te elemente u pravi odnos prema kritici, nego njima naprosto operira u onom obliku koji je svojstven Hegelovoj dijalektici. Tako on, na primjer, ističe kategoriju posrednog dokaza... protiv kategorije pozitivne istine koja počinje od same sebe. Naime, teološki kritičar smatra sasvim prirodnim da s filozofske strane treba činiti sve da bi on mogao brbljati o čistoti, odlučnosti, sasvim kritičnoj kritici i zamišlja sebe da je pravi pobjednik nad filozofijom kad može osjetiti da jedan Hegelov moment nedostaje u Fojerbaha, jer se teološki kritičar ne može vinuti preko osjeta do svijesti, koliko god se bavio spiritualističkim idolopoklonstvom "samosvijesti" i "duhu".)

Ako se tačnije pogleda, teološka kritika - ma koliko u početku kretanja bila stvarni momenat napretka - u krajnjoj instanci nije ništa drugo već krajnost i konzekvencija stare filozofske, osobito Hegelove transcedencije izopačene u teološku karikaturu. Ova interesantna pravednost historije, koja teologiju, oduvijek trulo mjesto filozofije, odredjuje sada i za to prikazuje negativno raspadanje filozofije - tj. njen proces kvarenja - ovu historijsku nemesis[3] prikazat ću opširno drugom prilikom(8).

(Koliko su, naprotiv, Fojerbahova otkrića o suštini filozofije - barem za njen dokaz - još uvijek činila nužnim kritičko razračunavanje s filozofskom dijalektikom, to će se vidjeti iz samog mog izlaganja.)

[ na početak ]


PRVI RUKOPIS
Nadnica

Nadnica se odredjuje neprijateljskom borbom izmedju kapitalista i radnika. Nužno pobedjuje kapitalist. Kapitalist može živjeti duže bez radnika nego radnik bez kapitalista. Povezivanje medju kapitalistima uobičajeno je i djelotvorno, dok je radnicima zabranjeno i ima za njih loše posljedice. Sem toga, zemljoposednik i kapitalist mogu svojim prihodima dodavati i industrijsku dobit, dok radnik svom industrijskom prihodu ne može dodavati ni zemljišnu rentu ni kamatu od kapitala. Zato je konkurencija medju radnicima tako velika. Dakle, odvajanje kapitala, zemljišnog vlasništva i rada samo je za radnika neizbježno, suštinsko i štetno odvajanje. Kapital i zemljišno vlasništvo ne moraju ostati u toj podvojenosti, ali radnikov rad mora.

Dakle, odvajanje kapitala, zemljišne rente i rada za radnika je smrtonosno.

Najniži i jedino neophodan iznos za nadnicu jest izdržavanje radnika za vrijeme rada, i to toliko da može prehraniti svoju porodicu i da ne izumre radnička rasa. Prema Smitu, obična nadnica je najniža nadnica koja obezbedjuje simple humanite[4](9), naime životinjsku egzistenciju.

Potražnja za ljudima nužno regulira proizvodnju ljudi kao i svake druge robe. Ako je ponuda mnogo veća od potražnje, jedan dio radnika pada na nivo prosjaka ili umire od gladi. Egzistencija radnika svedena je, dakle, na uvjet egzistencije svake druge robe. Radnik je postao roba i za njega je sreća ako nadje kupca. A potražnja, od koje zavisi radnikov život, zavisi od raspoloženja bogataša i kapitalista. Ako kvantitet ponude nadmaši[5] potražnju, jedan od dijelova koji konsti(tuiraju) cijenu - profit, zemljišna renta, nadnica - plaćen je ispod cijene, dakle, (jedan) dio ovih odredjenja izmiče toj primjeni, i tako tržišna cijena gravitira (prema) prirodnoj cijeni kao centralnoj tački. Ali,
1. ako je radniku najteže da pri velikoj podjeli rada svome radu dade drugi pravac,
2. pri svome potčinjenom položaju u odnosu prema kapitalistu štetu trpi prije svega radnik.

Pri gravitiranju tržišne cijene prema prirodnoj cijeni radnik, dakle, gubi najviše i bezuvjetno. I upravo sposobnost kapitalista da svome kapitalu dade drugi pravac ostavlja bez kruha radnika koji je ograničen na odredjenu granu rada ili ga prisiljava da se pokori svim zahtjevima toga kapitalista.

Slučajna i iznenadna kolebanja tržišne cijene manje pogadjaju zemljišnu rentu nego dio cijene koji se razdvaja na profit i nadnicu, ali manje profit nego nadnicu. Na jednu nadnicu koja se povećava dolazi obično jedna koja ostaje stalna i jedna koja pada.

Radnik ne mora nužno zaraditi sa zaradom kapitalista, ali nužno s njim gubi. Tako radnik ne zaradjuje kad kapitalist tvorničkom ili trgovačkom tajnom, monopolom ili povoljnim položajem svoga komada zemlje drži tržišnu cijenu iznad prirodne cijene.

Nadalje: cijene rada mnogo su konstantnije od cijena sredstava za život. One su često u obrnutom odnosu. U godini skupoće nadnica se smanjuje zbog smanjenja potražnje za radom, s povisuje zbog povišenja cijena sredstava za život. Dakle, balansira. U svakom slučaju jedan dio radnika ostaje bez kruha. U godinama jeftinoće nadnica se povećava sbog povećanja potražnje, a smanjuje se zbog cijena sredstava za život. Dakle, balansira.

Druga šteta za radnika:
Cijene rada različitih vrsta radnika mnogo su različitije od različitih grana u koje je uložen kapital. U radu se ispoljava cjelokupna prirodna, duhovna i socijalna različitost individualne djelatnosti i različito se plaća, dok mrtvi kapital ostaje uvijek isti i ravnodušan je prema zbiljskoj individualnoj djelatnosti.

Uopće se može primjetiti da tamo gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radniku je ugrožena egzistencija, a kapitalistu dobit u njegovom mrtvom mamonu.

Radnik ne mora da se bori samo za svoja fizička sredstva za život, on se mora boriti za sticanje rada, tj. za mogućnost, za sredstvo da bi mogao ostvariti svoju djelatnost.

Uzmimo tri glavna stanja u kojima se društvo može nalaziti i promatrajmo u njima položaj radnika.

1. Ako je bogatstvo društva u opadanju, onda najviše trpi radnik, jer: iako radnička klasa ne može zaraditi toliko kao klasa vlasnika u sretnom stanju društva, aucune ne souffre aussi cruellement de son declin que la classe des ouvriers[6](10).

2. Uzmimo sada jedno društvo u kojem bogatstvo raste. Ovo je stanje radniku jedino povoljno. Ovdje nastaje konkurencija medju kapitalistima. Potražnja za radnicima nadmašuje njihovu ponudu. Ali:

Prvo: povecanje nadnice dovodi do iscrpljenosti radnika. Ukoliko žele više zaslužiti, utoliko moraju više žrtvovati svoga vremena i, potpuno se odričući svake slobode, izvršavati robovski rad u službi lakomosti. Pri tome oni skraćuju svoj život. To skraćivanje trajanja života povoljna je okolnost za radničku klasu u cjelini, jer na taj način postaje nužna uvijek nova ponuda. Ta klasa mora uvijek žrtvovati dio sebe da ne bi sasvim propala.

Dalje: kada se jedno društvo nalazi u stalnom bogaćenju? Kad rastu kapital i prihodi jedne zemlje. A to je moguće samo:

a) tako što se nagomila mnogo rada, jer je kapital nagomilani rad; dakle, na taj način što se radniku oduzima iz ruke sve više od njegovih proizvoda, što mu se njegov vlastiti rad sve više suprotstavlja kao tudje vlasništvo i što se sredstva njegove egzistencije i njegove djelatnosti sve više koncentriraju u rukama kapitalista.

b) Gomilanje kapitala povećava podjelu rada, podjela rada povećava broj radnika; obrnuto, broj radnika povećava podjelu rada, kao što podjela rada povećava gomilanje kapitala. S tom podjelom rada na jednoj strani i gomilanjem kapitala na drugoj, radnik postaje sve više zavisan samo od rada i to odredjenog, vrlo jednostranog, mašinskog rada. Kako se on, dakle, duševno i tjelesno snizuje do stroja, te od čovjeka postaje apstraktna djelatnost i trbuh, tako postaje sve zavisniji od svih kolebanja tržišne cijene, ulaganja kapitala i raspoloženja bogataša. Isto se tako zbog povećanja klase ljudi koja samo radi povećava konkurencija radnika, dakle, snizuje se njihova cijena. Taj položaj radnika dostiže u tvorničkom sistemu svoj vrhunac.

c) U društvu koje se nalazi u rastućem blagostanju samo najbogatiji mogu živjeti od kamate od novca. Svi ostali moraju svojim kapitalom voditi posao ili ga baciti u trgovinu. Na taj način postaje, dakle, konkurencija medju kapitalima veća, koncentracija kapitala se povećava, veliki kapitalisti upropaštavaju male, a jedan dio bivših kapitalista prelazi u radničku klasu, koja tim pritjecanjem djelomično opet doživljava obaranje nadnice i dospijeva u još veću zavisnost od nekolicine velikih kapitalista; time što se broj kapitalista smanjio, njihova konkurencija u odnosu na radnike gotovo više i ne postoji, a time što se broj radnika povećao, njihova medjusobna konkurencija postala je utoliko veća, neprirodnija i nasilnija. Jedan dio radnickog staleža dospijeva stoga isto tako nužno u prosjaštvo ili stanje skapavanja od gladi, kao što jedan dio srednjih kapitalista prelazi u radnički stalež.

Dakle, čak i u stanju društva koje je radniku najpogodnije, nužna posljedica za radnika je iscrpljenost i rana smrt, pretvaranje u stroj, u robu kapitala koji se, njemu nasuprot, opasno nagomilava, nova konkurencija, smrt od gladi ili prosjačenje jednog dijela radnika.

Povećanje nadnice pobudjuje kod radnika kapitalističku strast za bogaćenjem, koju, medjutim, može zadovoljiti samo žrtvovanjem svoga duha i tijela. Povišenje nadnice pretpostavlja gomilanje kapitala i dovodi do njega, te proizvod rada suprotstavlja, dakle, radniku kao njemu sve više tudj. Podjela rada čini ga isto tako sve jednostranijim i zavisnijim kao što dovodi ne samo do konkurencije ljudi nego i do konkurencije strojeva. Budući da je radnik unižen od stroja, može mu se stroj suprotstaviti kao konkurent. Napokon, kao što gomilanje kapitala povećava kvantitet industrije, dakle radnika, isti taj kvantitet industrije donosi pomoću te akumulacije veći kvantitet proizvodnje, koja postaje prekomjerna i završava ili tako da jedan veliki dio radnika ostavlja bez posla, ili njihovu nadnicu reducira na najbedniji minimum.

To su posljedice društvenog stanja koje je radniku najpovoljnije, naime, stanje bogatstva koje raste i napreduje.

Ali to stanje rasta mora, napokon, ipak jednom dostići svoj vrhunac. Kakav je tada položaj radnika?

3. "U zemlji koja bi dostigla najviši stupanj svoga bogatstva, i nadnica i kamata od kapitala bile bi vrlo niske. Da bi zadržali zaposlenje, radnici bi jedni drugima toliko konkurisali, da bi plaće bile reducirane na ono što dostaje za održanje istog broja radnika, i budući da bi zemlja bila dovoljno naseljena, taj se broj ne bi mogao povećavati."(11)

Višak bi morao umrijeti.

Dakle, u društvu koje nazaduje - progresivna bijeda radnika; u društvu koje napreduje - komplicirana bijeda; na stupnju najvećeg bogatstva - ustaljena bijeda.

Medjutim, budući da jedno društvo, prema Smitu, nije sretno ako većina trpi(12), a budući da najbogatije stanje društva vodi toj patnji većine i da nacionalna ekonomija (uopće društvo privatnog interesa) vodi tom najbogatijem stanju, izlazi da je nesreća društva cilj nacionalne ekonomije.

Što se tiče odnosa izmedju radnika i kapitalista treba još primjetiti da se povišenje nadnice kapitalistu više nego kompenzira smanjenjem količine radnog vremena i da povišenje nadnice i povišenje kamata od kapitala djeluju na cijenu robe kao jednostavna i složena kamata.

Stavimo se sada sasvim na stajalište nacionalnog ekonomista i uporedimo idući za njim teorijske i praktične zahtjeve radnika.

On nam kaže da prvobitno i teorijski sav proizvod rada pripada radniku. Ali on nam istovremeno kaže da u zbiljnosti radniku pripada najmanji i najneophodniji dio proizvoda; samo toliko koliko je potrebno da egzistira, ali ne kao čovjek, nego kao radnik, da ne razmnožava čovječanstvo, nego robovsku klasu radnika.

Nacionalni ekonomist nam kaže da se radom sve kupuje i da je kapital samo nagomilani rad, ali on nam istovremeno kaže da radnik, daleko od toga da bi sve mogao kupiti, mora prodati sebe i svoju čovječnost.

Dok zemljišna renta neradnog zemljoposednika iznosi obično trećinu proizvoda zemlje, a profit zaposlenog kapitalista čak dvostruku kamatu od novca, dotle dio koji radnik u najboljem slučaju zaradi iznosi toliko da mu od četvoro djece dvoje mora izgladnjeti i umrijeti.

Dok je rad, prema nacionalnom ekonomistu, jedino sredstvo pomoću koga čovjek povećava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je rad njegovo djelatno vlasništvo, dotle su, prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji, zemljoposednik i kapitalist, koji su kao zemljoposednik i kapitalist samo privilegirani i besposleni bogovi, od radnika svagdje jači i propisuju mu zakone.

Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, jedina nepromjenljiva cijelina stvari, ništa nije slučajnije, ništa nije izloženo većim kolebanjima od cijene rada.

Dok podjela rada povisuje proizvodnu snagu rada, bogatstvo i profinjenost društva, ona radnika osiromašuje do stroja. Dok rad izaziva gomilanje kapitala, a time i rastuće blagostanje društva, radnika čini sve zavisnijim od kapitalista, dovodi ga u veću konkurenciju, nagoni ga u hajku hiperprodukcije, kojoj slijedi isto takvo opadanje proizvodnje.

Dok interes radnika, prema nacionalnim ekonomistima, nikada nije suprotan interesu društva, dotle se društvo uvijek i nužno suprotstavlja interesu radnika.

Prema nacionalnim ekonomistima, interes radnika nikada se ne suprotstavlja interesu društva,
1. jer se povišenje nadnice više nego nadoknadjuje smanjenjem kvantiteta radnog vremena, pored ostalih, gore izloženih posljedica, i
2. jer u odnosu na društvo, cjelokupan bruto-proizvod jest neto-proizvod, a neto ima značenje samo u odnosu na privatnika.

Medjutim, da sam rad nije samo pod sadašnjim uvjetima štetan i koban, nego uopće, ukoliko je njegov cilj čisto povećanje bogatstva, to slijedi, a da nacionalni ekonomist to i ne zna, iz njegovih izvodjenja.

* * *

Teorijski, zemljišna renta i profit od kapitala su odbici od nadnice. Ali u zbiljnosti nadnica je odbitak koji zemlja i kapital daju radniku, koncesija proizvoda rada radnicima, radu.

U društvu koje nazaduje, radnik trpi najviše. Za specifičnu težinu svoga tereta on ima da zahvali svom položaju radnika, a za težinu tereta uopće - položaju društva.

Ali u društvu koje napreduje propast i osiromašenje radnika proizvod su njegova rada i bogatstva koje on proizvodi. Dakle, bijeda koja proizilazi iz suštine samog današnjeg rada.

Stanje najvećeg bogatstva društva, ideal koji se ipak postepeno postiže i koji je barem cilj nacionalne ekonomije kao i gradjanskog društva, stalna je bijeda za radnike.

Samo se po sebi razumije da nacionalna ekonomija promatra proletera - tj. onoga koji, bez kapitala i zemljišne rente, živi jedino od rada i to jednostranog, apstraktnog rada - samo kao radnika. Stoga ona može postaviti načelo da on, kao i svaki konj, mora toliko zaraditi da bi mogao raditi. Ona ga ne promatra u njegovu slobodnom vremenu, kao čovjeka, nego to promatranje prepušta kriminalističkom pravosudju, liječnicima, religiji, statističkim tabelama, političi i nadzorniku prosjaka.

Uzdignimo se sada iznad nivoa nacionalne ekonomije i pokušajmo iz dosadašnjeg, gotovo riječima nacionalnih ekonomista datog izvodjenja, odgovoriti na dva pitanja.

1. Kakav smisao ima u razvitku čovječanstva ta redukcija najvećeg dijela čovječanstva na apstraktni rad?

2. Kakvu pogrešku čine reformatori en detail koji ili povisuju nadnicu i na taj način žele poboljšati položaj radničke klase ili smatraju da je jednakost nadnice (kao Prudon) cilj socijalne revolucije?

Rad se javlja u nacionalnoj ekonomiji samo u obliku djelatnosti za zaradu.

* * *

"Može se tvrditi da su ona zaposlenja koja predstavljaju specifične sklonosti ili dužu naobrazbu u cjelini postala unosnija, dok je srazmjerna plaća za mehaničku jednoličnu djelatnost, koju svatko može lako i brzo izučiti, pala pri rastućoj konkurenciji i nužno je morala pasti. A upravo je ta vrsta rada daleko najmnogobrojnija pri sadašnjem stanju njegove organizacije. Ako, dakle, jedan radnik prve kategorije zaradi sedam puta više nego što je zaradjivao otprilike prije pedeset godina, a neki radnik druge kategorije zaradjuje kao i ranije, onda, naravno, obojica zaradjuju prosječno cetiri puta više nego ranije. Ali ako je u jednoj zemlji prva kategorija rada popunjena samo sa 1.000 ljudi, a druga s milijun ljudi, onda 999.000 nisu u boljem položaju nego prije pedeset godina, već su u gorem položaju ako su istovremeno porasle cijene životnih potreba. I s takvim površnim prosječnim računanjima ljudi se zavaravaju o najmnogobrojnijoj klasi stanovništva. Osim toga, veličina nadnice je samo jedan momenat za procjenu radnickog prihoda, jer za odmjeravanje tog prihoda bitna je u proračunu i njegova osigurana trajnost, a o tome ne može uopće biti govora u anarhiji tzv. slobodne konkurencije s njenim kolebanjima i zastojima koji se stalno vraćaju. Napokon, treba još obratiti pažnju na prije i sada uobičajeno radno vrijeme. Ono je, medjutim, otprilike za posljednjih 25 godina - dakle, upravo od uvodjenja strojeva koji uštedjuju rad - uslijed p reduzetnikove požude za zaradom povećano na 12-16 sati dnevno za engleskog radnika u manufakturi pamuka, a povećanje u jednoj zemlji i u jednoj industrijskoj grani moralo se više ili manje pokazati i drugdje, pri svagdje još priznatom pravu apsolutne eksploatacije siromašnih od strane bogataša." (Šulc: Kretanje proizvodnje, str. 65.)(13)

"Čak i kad bi bilo istinito, kao što je lažno, da se povećao prosječni prihod svih društvenih klasa, razlike i razmjerni rasponi izmedju prihoda mogu ipak postati veći, i prema tome oštrije izbiti i suprotnosti izmedju bogatstva i siromaštva. Dakle upravo zato što raste cjelokupna proizvodnja i što se u istoj mjeri u kojoj se to dogadja umnožavaju i potrebe, požude i zahtjevi, može porasti relativno siromaštvo, dok se apsolutno smanjuje. Samojed nije siromašan uz riblje ulje i pokvarene ribe, jer u njegovom zatvorenom društvu svi imaju jednake potrebe. Ali, u jednoj državi koja napreduje, koja je otprilike u toku jednog decenija povećala svoju cjelokupnu proizvodnju za jednu trećinu u odnosu na društvo, radnik koji prije i poslije 10 godina jednako zaradjuje nije ostao jednako imućan, nego je postao siromašniji za jednu trećinu." (Ibid., str. 65-66.)

Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju, kao životinju koja je svedena na najneophodnije tjelesne potrebe.

"Da bi se jedan narod duhovno slobodnije obrazovao, ne smije više biti u ropstvu svojih tjelesnih potreba, ne smije više biti rob tijela. Prije svega, mora mu ostati vremena da bi mogao i duhovno raditi i duhovno uživati. Napredak u organizaciji rada stvara to vrijeme. Uz nove pogonske snage i poboljšane strojeve jedan jedini radnik u tvornicama pamuka sada često izvršava posao stotine, štoviše 250-350 prijašnjih radnika. Slične su posljedice u svim granama proizvodnje, jer se spoljašnje prirodne snage sve više primoravaju da učestvuju u ljudskom radu. Ako je za podmirenje jednog kvantuma materijalnih potreba ranije bio potreban utrošak vremena i ljudske snage koji se kasnije smanjio za polovinu, istovremeno je za toliko proširen prostor za duhovno stvaranje i uživanje, bez ikakvih gubitaka za čulnu ugodnost. Ali i o podjeli plena koji otimamo starom Kronosu na njegovom vlastitom području, odlučuje još kocka slijepog, nepravednog slučaja. U Francuskoj je izračunato da bi za zadovoljenje svih materijalnih interesa društva pri sadašnjem stupnju proizvodnje bilo dovoljno prosječno radno vrijeme od pet sati dnevno na svakog za rad sposobna čovjeka... I pored uštede vremena uslijed usavršavanja strojeva, za mnogobrojno stanovništvo trajanje robovskog rada se u tvornicama samo povećalo." (Ibid., str. 67-68.)

"Prelaženje od složenoga ručnog rada (na mašinski) pretpostavlja rastavljanje toga rada u njegove jednostavne operacije. Ali u početku ce strojevima pripasti samo jedan dio operacija koje se jednolično ponavljaju, a drugi dio ljudima. Prema prirodi stvari i prema iskustvima koja se podudaraju, takva neprekidna jednolična djelatnost štetna je kako za duh, tako i za tijelo; i tako pri toj povezanosti strojeva s običnom podjelom rada medju mnogobrojnim ljudskim rukama moraju izići na vidjelo i sve štete takve podjele rada. Te štete pokazuju se, medju ostalim, u većoj smrtnosti tvorničkih radnika... Ta velika razlika, koliko ljudi rade pomoću strojeva a koliko kao strojevi..., nije uzimana u obzir." (Ibid., str. 69.)

"Ali u budućnosti narodnog života ove nerazumne prirodne snage koje djeluju u strojevima bit će naši robovi i kmetovi." (Ibid., str.74.)

"U engleskim je predionicama zaposleno samo 158.818 muškaraca i 196.818 žena. Na svakih 100 radnika u tvornicama pamuka grofovije Lankaster dolaze 103 radnice, a u Škotskoj čak 209. U Engleskim tvornicama lana u Lidsu je na 100 radnika muškaraca bilo 147 žena; a u Drudenu i na istočnoj obali Škotske čak 280. U Engleskim tvornicama svile... mnogo radnica; u tvornicama vune koje zahtevaju veću fizičku snagu, više muškaraca... I u sjevernoameričkim tvornicama pamuka bilo je zaposleno u godini 1833. pored 18.593 muškarca ništa manje nego 38.927 žena. Dakle, promjenom u organizaciji rada ženskom rodu je pripao širi krug privredne djelatnosti... žene imaju samostalni ekonomski položaj... oba spola su medjusobno više približena u svim socijalnim odnosima." (Ibid., str. 71, 72.)

"U engleskim predionicama koje se pokreću pomoću pare i vode radilo je 1835. godine: 20.558 djece izmedju 8 i 12 godina; 35.867 izmedju 12 i 13 godina i, napokon, 108.208 izmedju 13 i 18 godina... Dalji napredak mehanike, budući da sve više uzima ljudima iz ruku sva jednolična zanimanja, djeluje, naravno, tako da se postepeno popravljalo to nepovoljno stanje. No samom tom bržem napretku stoji na putu još i okolnost da kapitalisti mogu sebi na najlakši i najjeftiniji način prisvojiti snage donjih klasa, pa i snage djece, tako da ih koriste i troše umjesto pomoćnog sredstva mehanike." (Šulc, Kretanje proizvodnje, str. 70, 71.)

"Lord Bruem dovikuje radnicima: 'Postanite kapitalisti!'... Nevolja je u tome što milijuni mogu doći do oskudne zarade samo napornim tjelesnim radom koji rastrojava, koji moralno i duhovno osakaćuje; pa čak i nesreću, tj. što su pronašli takav rad, moraju smatrati srecom." (Ibid., str. 60.)

"Pour vivre donc, les non-proprietaires sont obliges de se mettre directement ou indirectement au service des proprietaires. c'est-a-direcous leur dependance."[7] (Pecqueur, Theorie nouvelle d'economie soc. etc., p. 409.)(14)

Domestiques - gages; ouvriers - salaires; employes - traitement ou emoluments.[8] (Ibid., str. 409, 410.)

"Louer son travail", "preter son travail a l'interet", "travailler a la place d'autrui."[9]

"Louer la matiere du travail", "preter la matiere du travail a l'interet", "faire travailler autrui a sa place".[10] (Ibid., str. 411.)

"Cette constitution economique condamne les hommes a des metiers tellement abjects, a une degradation tellement desolante et amere, que la sauvagerie apparait en comparaison, comme une royale condition"[11](l. c., p. 417-418). "La prostitution de la chair non-proprietaire sous toutes les formes"[12](str. 421. i slij.). Skupljači krpa.

C. Laudn u spisu Solution du probleme de la population, etc., Paris 1842(15), procjenjuje broj bludnica u Engleskoj na 60-70.000. Broj femmes d'une vertu douteuse[13] je isto toliki (str. 228).

"La moyenne de vide de ces infortunees creatures sur le pave, apres qu'elles sont entrees dans la carriere du vice, est d'environ six ou sept ans. De maniere que pour maintenir le nombre de 60.000 a 70.000 prostitutees, il doit y avoir, dans les 3 royaumes, au moins 8.000 a 9.000 femmes qui se vouent a cet infame metier chaque annee, ou environs vingt-quatre nouvelles victimes par jour, ce qui est la moyenne d'une par heure; et consequemment, si la meme proportion a lieu sur toute la surface du globe, il doit y avoir constamment un million et demi de ces malheureuses."[14](Ibid., p. 229.)

"La population des miserables croit avec leur misere, et... c'est a la limite extreme du denuement que les etres humains se pressent en plus grand nombre pour se disputer le droit de souffrir... En 1821, la population de l'Irlande etait de 6.801.827. En 1831, elle s'etait elevee a 7.764.010; c'est 14% d'augmentation en dix ans. Dans le Leinster, province ou il ya le plus d'aisance, la population n'a augmente que de 8%, tandis que, dans le Connaught, province la plus miserable, l'augmentation s'est elevee a 21% (Extraits des Enquetes publiees en Angleterre sur l'Irlande, Vienne 1840)"[15] Buret, De la misere etc., t. I, p. 36-37.(16)

Nacionalna ekonomija promatra rad apstraktno kao stvar; le travail est une marchandise[16]; ako je cijena visoka, znači da se roba mnogo traži; ako je niska, onda se mnogo nudi; comme marchandise, le travail doit de plus en plus baisser de prix[17]; na to prisiljava djelomično konkurencija izmedju kapitalista i radnika, djelomično konkurencija medju radnicima.

"... la population ouvriere, marchande de travail, est forcement reduite a la plus faible part du produit... la theorie du travail marchandise est-elle autre chose qu'une theorie de servitude deguisee? (l. c., p. 43). Pourquoi donc n'avoir vu dans le travail qu'une valeur d'echange?"[18] (ib., p. 44.)

Velike radionice kupuju prvenstveno rad žene i djece, jer taj stoji manje nego rad muškaraca(l.c.).

"Le travailleur n'est point, vis-a-vis de celui qui l'emploie, dans la position d'un libre vendaur... le capitaliste est toujours libre d'employer le travail, et l'ouvrier est toujours force de le vendre. La valeur du travail est completement detruite, s'il n'est pas vendu a chaque instant. Le travail n'est susceptible ni d'accumulation, ni meme d'epargne, a la difference des veritables (marchandises).

Le travail c'est la vie, et si la vie ne s'echange pas chaque jour contre des aliments, elle suoffre et perit bientot. Pour que la vie de l'homme soit une marchandise, il faut donc admettre l'esclavage."[19](l.c., p. 49-50)

Ako je, dakle, rad roba, onda je on roba s najnesretnijim svojstvima. Medjutim, on to nije ni po nacionalnoekonomskim načelima, jer nije le libre resultat d'un libre marche. Sadašnji ekonomski režim

"abaise a la fois et le prix et la remuneration du travail; il perfectonne l'ouvrier et degrade l'homme."[20] (l. c., p. 52-53) "L'industrie est devenue une guerre et le commerce un jeu."[21] (l. c., p. 62)

"Les machines a travailler le coton[22] (u Engleskoj) predstavljaju rad 84 000 000 radnika koji rade ručno." (l. c., p. 193, bel.)

Industrija se dosad nalazila u stanju osvajačkog rata:

"ella a prodigue la vie des hommes qui composaient son armee avec autant d'indifference que les grands conquerants. Son but etait la possession de la rishesse, et non le bonheur des hommes". (Buret, l. c., p. 20.) "Ces interets (sc. economiques) librement abandonnes a euxmemes... doivent necessairement entrer en conflict; ils n'ont d'autre arbitre que la guerre, et les decisions de la quere donnet aux uns la defaite et la mort, pour donner aux autres la victoire... C'est dans le conflict des forces opposees que la sience cherche l'ordre et l'equilibre: la guerre perpetuele est selon elle le seul moyen d'obtenir la paix; cette guerre s'appele la concurrence"[23]. (l. c., p. 23)

Da bi se uspješno vodio, industrijski rat zahtjeva mnogobrojne armije koje može na istoj tački nagomilati i obilno desetkovati. A vojnici te armije ne podnose napore koji im se nameću niti iz devoument[24], niti iz dužnosti, nego samo da bi izbjegli okrutnu neminovnost gladi. Svojim šefovima nisu ni privrženi ni zahvalni; šefovi se prema svojim potcinjenima nisu odnosili sa osjećajem naklonosti; oni ih ne poznaju kao ljude, nego samo kao orudja za proizvodnju koja moraju donositi što više i trošiti što manje. Ove grupe radnika, sve više ugnjetavane, nisu čak sigurne ni da će uvijek biti zaposlene; industrija koja ih je sakupila dozvoljava im da žive samo dok su im potrebni, a čim ih se može osloboditi, napušta ih bez ikakvog premišljanja; nasuprot tome, radnici su primorani da nude svoju ličnost i snagu po cijeni koja im se daje. Ukoliko je rad koji im se daje duži, mučniji, odvratniji, utoliko su manje plaćeni; ima nekih koji se šesnaestočasovnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu kupiti pravo da ne umru. (l.c., p. 68, 69)

"Nous avons la conviction... partagee... par les commissaires charges de l'enquete sur la condition des tisserands a la main, que les grandes villes industrielles perdraient, en peu de temps, leur population de travailleurs, si elles ne recevaient, a chaque instant des campagnes voisines, des recrues continuelles d'hommes sains, de sang nouveau."[25](l. c., p. 362)

[ na početak ]


Profit od kapitala

1. Kapital

1. Na čemu se osniva kapital, tj. privatno vlasništvo na proizvode tudjeg rada?

"Ako se sam kapital ne svodi na kradju i prevaru, njemu je ipak potrebna pomoć zakonodavstva da bi se nasljedstvo učinilo svetim" (Sej, tom I, str. 136, bilješka).(17)

Kako se postaje vlasnik proizvodnih kapitala? Kako se postaje vlasnik proizvoda koji se stvaraju pomoću tih kapitala?

Pomoću pozitivnog prava. (Sej, tom II, str. 4.)

Što se stječe kapitalom, nasljedstvom jednog velikog imanja, na primjer?

"Netko tko, na primjer, nasljedi veliko imanje, ne stječe, doduše, na taj način neposredno i političku moć. Vrsta moći koju mu taj posjed neposredno i direktno prenosi, to je moć kupovanja, to je pravo zapovedanja nad svim radom drugih ili nad svim proizvodima toga rada koji na tržištu trenutno postoje." (Smit, tom I, str. 61)

Kapital je, dakle, upravljačka vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist posjeduje tu vlast ne zahvaljujući svojim ličnim ili ljudskim svojstvima, nego kao vlasnik kapitala. Njegova moć jest kupovna moć njegovog kapitala, kojoj se ništa ne može opirati.

Mi ćemo kasnije vidjeti kako kapitalist pomoću kapitala vrši svoju vlast nad radom, a onda ćemo vidjeti vlast kapitala nad samim kapitalistom.

Što je kapital?

"Une certaine quantite de travail amasse et mis en reserve."[26] (Smith, tom II, p. 312.)

Kapital je nagomilani rad.

2. Zaliha, fonds, Stock je svako gomilanje proizvoda zemlje i manufakturnog rada. Glavnica se naziva kapiatlom tek onda kad svom vlasniku daje prihod ili dobitak. (Smith, tom II, str. 191.)

2. Dobit od kapitala Profit ili dobit od kapitala sasvim je različit od nadnice. Ova se različitost pokazuje na dvostruki način: prvo, dobit od kapitala se u potpunosti odredjuje prema vrijednosti uloženog kapitala, iako rad oko nadgledanja i upravljanja kod različitih kapitala može biti jednak. Zatim, u velikim tvornicama je taj cjelokupni rad povjeren glavnom činovniku, čija plaća ne stoji ni u kakvoj vezi s kapitalom čiji učinak on nadgleda. Iako se rad vlasnika svodi ovdje gotovo na nulu, on ipak zahtjeva profite razmjerno svom kapitalu. (Smit, tom I, str. 97-99.)

Zašto kapitalist zahtjeva ovu proporciju izmedju dobiti i kapitala?

On ne bi imao interesa da upošljava radnike kad od prodaje njihova proizvoda ne bi očekivao više nego što je nužno da bi nadnoknadio kapital koji je dao kao predujam za nadnice, niti imao interesa da radije uloži veliku nego malu sumu novca kad njegov profit ne bi bio razmjeran opsegu uloženog kapitala. (Tom I, str. 96, 97.)

Kapitalist vuče, dakle, prvo, dobit na nadnicu, drugo, na predujmljene sirovine.

U kakvom se odnosu nalazi dobit prema kapitalu?

Ako je već teško da se odredi obična srednja stopa nadnice na datom mjestu i u (datom) vremenu, još je teže procjeniti dobit kapitala. Promjene u cijeni roba s kojima kapital trguje, sreća i nesreća njegovih rivala i mušterija, hiljadu drugih slučajeva kojima su robe izložene kako za vrijeme transporta tako i u skladištima, izazivaju promjenu u profitu svakog dana i gotovo svakog sata. (Smit, sv. I, str. 179, 180.) Koliko god je sad nemoguće s preciznošću odrediti dobit od kapitala, o njemu ipak možemo stvoriti predodžbu prema kamati od novca. Tko s novcem može mnogo zaraditi, taj mnogo daje za mogućnost da se s njim posluži, a ako malo zaradi njegovim posredstvom, onda daje malo. (Smit, sv. I, str. 181.) Proporcija koja se mora održati izmedju obične kamatne stope i stope čiste dobiti nužno se mijenja s porastom ili padom dobiti. U Velikoj Britaniji se računa da je dvostruka kamata ono što trgovci nazivaju un profit honnete, modere, raisonnable;[27] to su izrazi koji ništa drugo ne kažu, vec da je to obian i uobičajan profit. (Smit, tom I, str. 198.)

Koja je najniža stopa dobiti? A koja je najviša?

Najniža stopa obične dobiti od kapitala mora uvijek biti nešto viša nego što je nužno da bi kompenzirala slučajne gubitke, kojima je izloženo svako ulaganje kapitala. Ovaj surplus[28] je zapravo dobit ili le bénéfice net[29]. Isto tako stvar stoji sa najnižim iznosom kamatne stope. (Smit, tom I, str. 196.)

Najviša stopa do koje se mogu popeti obični profiti jeste ona koja u većini robâ u cjelini oduzima zemljišnu rentu i svodi nadnicu za dostavljenu robu na najnižu cijenu, samo na izdržavanje radnika za vrijeme rada. Radnik se uvijek mora hraniti na jedan ili drugi način dok god se koristi u dnevnom poslu; zemljišna renta može sasvim otpasti. Primjer: u Bengaliji, ljudi indijske trgovacke kompanije. (Smit, tom I, str. 197, 198.)

Osim svih koristi neznatne konkurencije koje kapitalist u ovom slučaju smije iskorišćavati, može on na častan način držati tržišnu cijenu iznad prirodne cijene:

Prvo, pomoću trgovacke tajne ako je tržište jako udaljeno od onih koji ga opskrbljuju; naime, pomoću zataivanja promjene cijene, njenog povišenja iznad prirodnih stanja. To zataivanje dovodi do toga da drugi kapitalisti ne ulažu svoj kapital u tu granu.

Zatim pomoću tvorničke tajne, koja omogućava kapitalisti s manjim proizvodim troškovima a s više profita dostavlja svoju po istim ili čak nižim cijenama nego njegovi konkurenti. - (Prevara pomoću zataivanja nije nemoralna? Buržovna trgovina.) - Dalje: gdje je proizvodnja vezana za odredjeno mjesto (na primjer, skupoceno vino), pa efektivna potražnja nikad ne može biti zadovoljena. Napokon: pomoću monopola individua i kompanija. Monopolska cijena je visoka koliko je moguće. (Smit, tom I, str. 120-124.)

Drugi slučajni uzroci koji mogu povisiti dobit od kapitala:

Stjecanje novih teorija ili pojava novih trgovackih grana često uvećavaju dobit od kapitala, čak i u bogatoj zemlji, jer starim trgovačkim granama odvlače jedan dio kapitala, umanjuju konkurenciju, tržište opskrbljuju s malo roba, čije cijene onda rastu; trgovci tim robama mogu onda za posudjeni novac platiti veće kamate. (Smit, tom I, str. 190.)

Ukoliko se jedna roba više obradjuje, ukoliko postaje predmet manufakture, raste onaj dio cijene koji se dijeli na nadnicu i profit u odnosu na dio koji sačinjava zemljišnu rentu. Napretkom koji na toj robi postiže ručni rad ne uvećava se samo broj profita, nego je svaki sljedeći profit veći od prethodnoga, jer je kapital iz kojeg on proističe uvijek nužno veći. Kapital koji zapošljava tkalce uvijek je nužno veći od onoga koji zapošljava prelce, jer ne nadomješta samo ovaj poslednji kapital i njegov profit, nego osim toga daje i tkalcima nadnice, a dobit mora uvijek biti u nekoj proporciji s kapitalom. (Smit, tom I, 102, 103.)

Dakle, sve veća količina ljudskog rada u prirodnom proizvodu i obradjenom prirodnom proizvodu ne povećava nadnicu, nego povećava djelimicno broj kapitala koji dobivaju, a djelomično razmjer svakog slijedećeg kapitala prema prethodnome.

O profitu koji kapitalist vuče iz podjele rada bit će govora kasnije.

On dobiva dvostruko: prvo od podjele rada, drugo, uopće od povećanja količine ljudskog rada u prirodnom proizvodu. Ukoliko je u nekoj robi veći udio koji unosi čovjek, utoliko je veća dobit od mrtvog kapitala.

U jednom istom društvu prosječna stopa profita od kapitala mnogo je bliža istom nivou nego plaća različitih vrsta rada (tom I, str. 228). Kod različitih ulaganja kapitala mijenja se uobičajna stopa profita prema većoj ili manjoj sigurnosti da će kapital biti vraćen. "Stopa profita raste s rizikom, iako ne u potpunoj proporciji". (Ibid., str. 226, 227.)

Razumije se samo po sebi da dobiti od kapitala rastu i uslijed olakšica ili pojeftinjenja sredstava cirkulacije (na primjer, papirnog novca).

3. Vladavina kapitala nad radom i motivi kapitalista

Jedini motiv kojim se posjednik kapitala rukovodi pri ulaganju u argikulturu ili manufakrturu ili u posebnu granu trgovine en gros ili en detail, jesu izgledi za njegov vlastiti profit. Nikada mu ne pada na pamet da proračuna koliko će produktivnog rada zaposliti svaka od tih vrsta ulaganja, ili koliko će uvećati vrijednost godišnjeg proizvoda zemljišta i rada svoje zemlje. (Smit, tom II, str. 400, 401.)

Najkorisnije ulaganje kapitala za kapitalistu jest ono koje mu uz istu sigurnost daje najveću dobit. To ulaganje nije uvijek najkorisnije za društvo; najkorisnije je ono koje je usmjereno na izvlačenje koristi iz proizvodnih snaga prirode. (Sej, tom II, str 131.)

Najvažnije operacije rada uredjuju se i vode prema planovima i spekulacijama onih koji ulažu kapital; a cilj koji oni sebi postavljaju u svim tim planovima i operacijama jeeste profit. Dakle: stopa profita ne raste kao zemljišna renta i nadnica s blagostanjem društva, i ne pada kao one s njegovim opadanjem. Naprotiv, ta stopa je prirodno niska u bogatim zemljama, a visoka u siromašnim zemljama; ali nikad nije tako visoka kao u zemljama koje najbrže jure u susret svojoj propasti. Dakle, interes te klase nije u istoj vezi s općim interesom društva kao interes obeju drugih klasa... Poseban interes onih koji se bave posebnom trgovačkom ili manufakturnom granom uvijek je u stanovitom smislu različit od interesa publike, a često mu je čak i neprijateljski suprostavljen. Interes je trgovca da uvijek proširuje tržište i ograniči konkurenciju prodavaca... To je klasa ljudi čiji interes nikad neće biti egzaktno isti kao interes društva, klasa koja je općenito zainteresirana da publiku prevari i nadmudri. (Smit, tom II, str. 163-165.)

4. Akumulacija kapitala i konkurencija medju kapitalistima

Umnožavanje kapitala koje povisuje nadnicu teži tome da smanji dobit kapitalista konkurencijom medju kapitalistima. (Smit, tom I, str. 179.)

"Ako, na primjer, kapital koji je potreban sitnoj trgovini jednog grada bude podeljen medju dva različita trgovca, konkurencija će učiniti da će svaki od njih prodavati jeftinije nego kad bi se kapital nalazio u rukama jednog jedinog trgovca; a kad je podeljen medju 20, konkurencija će biti upravo za toliko aktivnija i utoliko manje će biti data mogućnost da se oni medjusobno sporazumevaju da povise cijenu svoje robe. (Smit, tom II, str. 372, 373.)

Budući da mi sada već znamo da su cijene monopola maksimalno visoke, jer je čak i s običnog nacionalnoekonomskog gledišta interes kapitalista suprotan interesima društva, jer povišenje dobiti od kapitala djeluje na cijenu robe kao složena kamata (Smit, tom I, str. 190-201), izlazi da je konkurencija jedina pomoć protiv kapitalista koji prema navodu nacionalne ekonomije djeluje jednako blagotvorno na povišenje nadnice kao i pojeftinjenje roba u korist potrošacke publike.

Ali konkurencija je moguća samo tako ako se kapitali umnože, i to u mnogo ruku. Nastajanje mnogih kapitala moguće je samo pomoću mnogostrane akumulacije, jer kapital uopće nastaje samo pomoću akumulacije, a mnogostrana akumulacija nužno se obrće u jednostranu. Konkurencija medju kapitalima uvećava akumulaciju medju kapitalima. Akumulacija, koja je u uslovima privatnog vlasništva konkurencija kapitala u malo ruku, uopće je nužna konzekvencija kad se kapitali prepuste svom prirodnom toku, a to prirodno odredjenje kapitala probija sebi pravi slobodni put tek konkurencijom.

Čuli smo da je dobit od kapitala srazmjerna njegovoj količini. Zatim, bez obzira na namjernu konkurenciju, veliki se kapital, dakle, srazmjerno svojoj količini akumulira brže nego mali kapital.

Prema tome, akumulacija velikog kapitala je mnogo brža od akumulacije maloga bez obzira na konkurenciju. Ali slijedimo dalje taj razvoj.

Umnožavanjem kapitalâ smanjuju se profiti od kapitala pomoću konkurencije. Dakle, prije svega trpi mali kapitalist.

Umnožavanje kapitalâ i velik broj kapitala pretpostavlja, nadalje, progresivno bogaćenje zemlje.

"U zemlji koja je dospjela do vrlo visokog stupnja bogatstva uobičajna stopa dobiti je tako malena da je kamatna stopa, čiju isplatu ta dobit omogućava, suviše niska da bi drugi ljudi, osim najbogatijih, mogli živjeti od kamate na novac. Dakle, svi ljudi srednjeg imovnog stanja moraju uložiti svoj kapital, baviti se nekim poslom ili se interesirati za neku granu trgovine." (Smit, tom I, str. 197.)

Ovo stanje je omiljeno stanje nacionalne ekonomije.

"Proporcija koja postoji izmedju sume kapitalâ i dohodka svagdje odredjuje proporciju u kojoj će se nalaziti industrija i besposličarenje; gdje kapitali odnesu pobjedu, tamo vlada industrija; gdje pobede prihodi, vlada besposličarenje." (Smit, tom II, str. 235.)

Kako stoji s ulaganjem kapitala u toj povećanoj konkurenciji?

"S umnožavanjem kapitala mora se sukcesivno povećavati kvantitet fonds ra preter a interet;[30] uvećanjem tog novca kamata postaje manja,
1. jer pada tržišna cijena svih stvari ukoliko se više povećava njihov kvantitet,
2. jer umnožavanjem kapitalâ u jednoj zemlji postaje teže uložiti nov kapital na koristan način. Time što posjednik jednog kapitala čini sve moguće napore da se domogne posla koji je zauzeo drugi kapital, povećava se konkurencija medju raznim kapitalima. Ali većinom se on ne može nadati da će taj drugi kapital istisnuti s njegova mjesta drukčije sem ponudom da će poslovati pod boljim uvjetima. On ne samo što mora prodavati stvari jeftinije nego ih često mora i kupovati skuplje da bi našao priliku za prodaju. Ukoliko se odredjuje više kapitala za održavanje proizvodnog rada, utoliko postaje veća potražnja za radom: radnici lako nadju zaposlenje, ali kapitalisti teško nadju radnike. Zbog konkurencije kapitalista penje se nadnica i padaju prihodi." (Smit, tom II, str. 358, 359.)

Sitni kapitalist ima, dakle, na izbor:
1. ili da svoj kapital pojede, jer više ne može živjeti od kamate, dakle, da prestane biti kapitalist;
2. da se sam prihvati posla, da svoju robu jeftinije prodaje i skuplje kupuje nego bogatiji kapitalisti i da plaća povišenu nadnicu; dakle, budući da je tržišna cijena zbog predpostavljanje visoke konkurencije već vrlo niska, da se upropasti. Ako, naprotiv, veliki kapitalist želi istisnuti maloga, on ima, njemu nasuprot, sve prednosti koje kapitalist ima nasuprot radniku. Veći kvantitet njegova kapitala nadomješta mu manje dobitke, a on može podnositi čak i momentane gubitke sve dok manji kapitalist ne bude upropašcen i dok on ne bude oslobodjen te konkurencije. Tako on sebi akumulira dobitke malog kapitaliste.

Dalje: veliki kapitalist kupuje uvijek jeftinije nego maleni, jer kupuje masovnije. On može, dakle, bez štete prodavati masovnije.

Ali ako pad kamate od novca pretvori srednje kapitaliste iz rentijerâ u poduzetnike, onda umnožavanje poslovnog kapitala i manji dobitak koji zbog toga slijedi izazivaju obratno pad kamate od novca.

"Time što se smanjuje korist koja se može vući od upotrebe kapitala, smanjuje se nužno i cijena koja se može platiti za upotrebu toga kapitala." (Smit, tom II, str. 359.)

"Ukoliko se bogatstvo, industrija, stanovništvo više uvećavaju, utoliko se više smanjuje kamata od novca, dakle dobit kapitalista; ali oni sami se za to ne povećavaju sporije, već još brže nego prije, uprkos smanjenju dobitaka... Veliki kapital, iako s malim dobicima, umnožava se općenito mnogo brže nego mali kapital s velikim dobicima. Para ide na paru, kaže poslovica." (Tom I, str. 189.)

Ako se, dakle, tom velikom kapitalu suprostave sasvim maleni kapitali s malenim dobicima, kao što je to pod pretpostavljenim stanjem jake konkurencije, on ih onda potpuno uništava.

Nužna posljedica u toj konkurenciji jest onda opće pogoršanje kvaliteta roba, krivotvorenje, prevara u proizvodnji, masovno trovanje, kao što se pokazuje u velikim gradovima.

Nadalje važna je okolnost u konkurenciji velikih i malenih kapitala odnos capital fixe i capital circulant.[31]

"Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za život, u manufakturi ili trgovini. Taj tako uloženi kapital ne daje svom vlasniku prihod ili profit dok je u njegovom posjedu ili dok ostaje u istom obliku. Iz njegove ruke on neprestano ide u odedjenom obliku da bi se vatio u drugom i donosi profit samo pomoć tog sukcesivnog pretvaranja i zamjenjivanja. Capital fixe sastoji se iz kapitala koji je uložen u poboljšanje zemlje, u kupovanje strojeva, orudja, alata i sličih stvari." (Smit, tom II, str. 197, 198.)

"Svaka ušteda u rashodima stalnog kapitala jeste porast čiste dobiti. Cjelokupni kapital svakog poduzetnika nužno se dijeli na capital circulant i capital fixe. Ako suma kapitala ostaje ista, jedan dio će biti utoliko manji ukoliko je drugi veći. Capital circulant daje mu materijal i nadnice, i pokreće proizvodnju. Dakle, svaka ušteda u capital fixe koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada uvećava kapital (fonds)." (Smit, tom II, str. 226.)

Od samog početka se vidi da je odnos capital fixe i capital circulant mnogo povoljniji za velike nego za manje kapitaliste. Krupni bankar treba samo neznatno više capital fixe nego vrlo maleni bankar. Njegov capital fixe ograničava se na izdatke za poslovnu kancelariju. Orudja velikog zemljoposjednika ne uvećavaju se srazmjerno veličini njegova zemljišta. Isto tako je kredit, u kojem veliki kapitalist ima prednosti nad manjim, utoliko veća ušteda u capital fixe, naime u novcu koji kapitalist uvijek mora imati u gotovu. Napokon, razumije se da tamo gdje je gotovo sav ručni rad postao tvornicki rad, malenom kapitalistu nije dovoljan ni njegov cjelokupni kapital da bi posjedovao samo potrebni capital fixe. On sait que les travaux de la grande culture n'occupent habituellement qu'un petit nombre de bras.[32]

Uopće, pri akumulaciji velikih kapitala srazmjerno se vrši koncetracija i pojednostavljivanje capital fixe u poredjenju s manjim kapitalistima. Veliki kapitalist uvodi sebi neku vrstu organizacije orudja rada.

"Isto tako u područiju industrije svaka manufaktura i tvornica već šire povezivanje većeg predmetnog imetka s mnogobrojnim i mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima i tehničkim umijećima za zajednički cilj proizvodnje... Gdje zakonodavstvo održava zemljišno vlasništvo u velikim masama, višak rastućeg stanovništva prelazi na zanatski rad, a područje na kojem se uglavnom skuplja veci broj proletera jeste, dakle, industrija, kao u Velikoj Britaniji. Gdje, medjutim, zakonodavstvo dozvoljava stalno parceliranje zemljišta, tu se, kao u Francuskoj, povećava broj malenih i zadužnih vlasnika, koje neprestano usitnjavanje posjeda baca u klasu siromašnih i nezadovoljnih. Ako je, napokon, to komadanje i prezaduživanje dotjerano do višeg stupnja, veliki zemljoposjed opet guta mali, kao što i krupna industrija uništava sitnu; budući da se sada opet stvaraju veći kompleksi dobara, velik broj siromašnih radnika, koji naprosto nisu više potrebni za obradjivanje zemljišta, navaljuju opet u industriju." (Šulc,Kretanje proizvodnje, str. 58, 59.)

"Zbog promjene u načinu proizvodnje, a osobito primjenom strojeva, karakter robâ iste vrste postaje drugačiji. Samo isključenjem ljudske snage postalo je moguće da se od jedne funte pamuka vrijednosti od 3 šilinga 8 pensa oprede 350 kanura, dužine 167 engleskih tj. 36 njemačkih milja, u trgovačkoj vrijednosti od 25 gvineja." (Ibid., str. 62.)

Za posljednjih 45 godina u Engleskoj su se cijene vunenih tkanina smanjile u prosjeku za 11/12, a prema Maršalovim proračunima, ista količina proizvodnje za koju se 1814. godine još plaćalo 16 šilinga sada se izradjuje za 1 šiling 10 pensa. Veća jeftinoća industrijskih proizvoda povećala je potrošnju kako u unutrašnjosti tako i na tržištima u inozemstvu; s tim je povezano još i to da se u Velikoj Britaniji broj radova u pamučnoj industriji ne samo nije smanjio posle uvodjenja strojeva nego se od 40 000 popeo na 1? milijun. Što se tiče zarde industrijskih poduzetnika i radnika, usljed konkurencije medju prvima nužno se smanjio njihov prihod srazmjerno kvantitetu proizvoda koje oni isporučuju. U godinama 1820-1833. bruto zarada fabrikanata u Mancesteru pala je po komadu prostog platna od 4 šilinga 1_ penija na 1 šiling 9 penija. Da bi se nadnoknadio taj gubitak, proširen je za toliko više opseg proizvodnje. Posljedica toga da u pojedinim industrijskim gradovima nastaje djelomična hiperprodukcija, da nastaju česti bankroti, zbog čega unutar klase kapitalista i gospodara rada dolazi do nesigurnog kolebanja posjeda, što proletarijatu pridodaje jedan dio ekonomski upropašćenih; da često i iznenadno obustavljanje ili smanjivanje rada postaje nužno, a štete koje otuda proizilaze klasa najamnih radnika uvijek gorko osjeća." (Ibid., str. 63.)

"Louer son travail, c'est commencer son esclavage; louer la matiere du travail, c'est constituer sa liberte... Le travail c'est l'homme, la matiere au contraire n'est rien de l'homme."[33] (Pecquer, Theor. soc. etc., p. 411, 412.)

"L'element matiere, qui ne peut rien pour la creation de la richesse sans l'autre element travail, recoit la vertu magique d'etre fecind pour eux comme s' ils y avaient mis, de leur propre fait, cet indispensable element" (ibid., 1. c.). "En supposant que le travail quotiden d'un ouvrier lui rapporte en moyenne 400 fr. par an, et que cette somme suffise a chaque adulte pour vivre d'une vie grossiere, tout proprietaire de 2000 fr. de rente, de fermage, de loyer, etc., force dounc indirectement 5 hommes a travailler de 250 hommes et 1 000 000 le travail de 2500 individus (dakle, 300 miliona Luja Filipa rad 750000 radnika)."[34](Ibid., str. 412, 413.)

"Les propprietaieres ont recu de la loi des hommes le droit d'user et d'abuser, c'est-a-dire de faire ce qu'ils veulent de la matiere de tout travail... ils (ne) sont nullement obligés par la loi de fournir a propos et toujours du travail aux nonproprietaires, ni de leur payer un salaire toujours saffisant etc." (l. c., p. 413.) "Liberté entiere quant a la nature a la quantitete, a la qualitete, a l'opportunite de la production, a l'usage, a la consommation des richesses, a la disposition de la mataiere de tout travail. Chaqun est libre d'echanger sa chose comme il l'ented, sans autre consideration que son propre interet d'individu."[35](l. c., p. 413.)

"La concurrence n'exprime pas autre chose que l'echange facultatif, qui lui-meme est la consequence prochaine et logique du droit individuel d'user et d'abuser des instruments de toute production. Ces trois moments economiques et la concurrence arbitraire, entrainent les consequences suivantes: chasun produit ce qu'il veut, comme il veut, quand il veut, qu il veut; produit bien ou produit mal, trop ou pas assez, trop tot ou trop tard, trop cher ou a trop bas prix; chacun ignore s'il vendra, a qui il vendra, comment il vendra, quant il vendra, ou il vendra: et il en est de meme quant aux achats. Le producteur ignore les besoins et les ressources, les demandes et les offres. Il vend quand il veunt, quand il peut, ou il veut, a qui il veut, au prix qu'il veut. Et il achete de meme. En tout cela, il est toujours le joet du hasard, l'esclave de la loi du plus fort, du moins presse, du plus riche... Tandis que sur un point il y a disette d'une richesse, sur l'autre il y a trop-plein et gaspillage. Tandis qu'un producteur vend beaucoup ou tres cher, et a benefice enorme, l'autre ne vend rien ou vend a perte... L'offre ignore la demande, et la demande ignore l'offre. Vous produisez sur la foi d'un gout, d'une mode qui se manifeste dans le publik des consommateurs; mais deja, lorsque vous etes prets a livrer la marchandise, la fantasie a passe et s'est fixee sur un autre genre de produit... consecqences infaillibles, la permance at les encombrements ou les disettes periodiques; l'instabilite et l'avilissement des salaires et des profits; la deperdition ou le gaspillage enorme de richesses, de temps et d'efforts dans l'arene d'une concurrence acharnee."[36](l. c., p. 414-416.)

Rikardo u svojoj knjizi (18) (Rent of land)[37]: Nacije su samo proizvodne radionice, čovjek je stroj za potrošnju i proizvodnju; ljudski život je kapital; ekonomski zakoni slijepo vladaju svijetom. Za Rikarda ljudi nisu ništa, proizvod je sve. U 26. poglavlju francuskog prijevoda (19) kaže se:

"II serait tout a fait indifferent pour une personne qui sur un capital de 20 000 fr. ferait 2000 fr. par an de profit, que con capital employat cent hommes ou mille... L'interet reel, et que ses fermages et ses profits soient les memes, qu' importe qu'elle se compose de dix au de douze millions d'individus?" (Tome II, p. 194, 195.) "En verite, dit M. de Sismondi (tome II, p. 331), il ne reste plus qu'a desirer que le roi, demeure tout seul dans l'ile, en tournant constamment une manivelle (rucica) fasse accomplir, par des automates, tout l'ouvrage de l'Angleterre."[38] (20)

"Le maitre qui achete le travail de l'ouvrier a un prix si bas qu'il suffit a peine aux besoins les plus pressents, n'est responsable ni de l'insuffisance des salaires, ni de la trop longue duree du travail: il subit lui-meme la loi qu'il impose... ce n'est pas tant des hommes que vienit la misere, que de la puissance des choses."[39] (Buret, 1. c., 82.)

"U Engleskoj postoje mnoga mjesta u kojima stanovnici nemaju dovoljno kapiatla za valjanu obradu zemlje. Vuna iz istočnih provincija Škotske mora najvecim dijelom dugo putovati po zemlji po rdjavim putevima da bi bila obradjena u grofoviji Jork, jer na mjestu njene proizvodnje nema kapitala za manufakturu. U Engleskoj postoji više malih tvorničkih gradova, čiji stanovnici nemaju dovoljno kapitala za transport svojih industrijskih proizvoda na udaljena tržišta na kojima ih potrošaci traže. Trgovci su ovdje samo agenti bogatijih trgovaca koji stoluju u nekim velikim trgovačkim gradovima." (Smit, t. II, p. 382.) "Pour augmenter la valeur du produit annuel de la terre et du travail, il n'y a pas d'autres moyens que d'augmenter, quant au nombre, les ouvries productifs, ou d'augmenter, quant a la puissance, la factulte productive des ouvries precedemment employes... Dans l'un et dans l'autre cas il faut presque toujours un surcroit de capital."[40] (Smit, t. II, p. 338.)

"Dakle pošto je u samoj prirodi stvari da je akumulacija kapitala nužni preteča podjele rada, rad se može dijeliti na daljnje podvrste samo u odnosu u kojem su se kapitali postepeno nagomilali. Ukoliko se rad više raspada u podvrste, povećava se kvantitet sirovina koje može preraditi isti broj osoba; time što zadatak svakog radnika postaje sve jednostavniji pronalazi se mnoštvo strojeva da bi se ti zadaci skratili i olakšali. Ukoliko se, dakle, podjela rada više proširuje, nužno je, da bi isti broj radnika bio stalno zaposlen, da se unaprijed nagomila zaliha sredstava za život, zaliha sirovina, orudja i alata, koja je mnogo veća nego što je to ranije bilo potrebno u uvjetima slabije razvijenosti. Broj radnika se povećava u svakoj grani u isto vrijeme kad u njoj raste podjela rada, ili im, naprotiv, povećanje njihova broja omogućuje da se na taj način klasificiraju i podjele." (Smit, t. II, 193, 194.)

"Kao što rad ne može izdržati taj veliki porast proizvodnih snaga bez prathodne akumulacije kapitala, tako i akumulacija kapitala, prirodno, prouzrukuje taj porast. Naime kapitalist želi da svojim kapitalom proizvede što više proizvoda, teži, dakle, da medju svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da ih, ako je to moguće, snabdije najboljim strojevima. Da bi uspio u oba slučaja, njegova sredstva moraju biti srazmjerna prošiirenju njegova kapitala i broju ljudi koje taj kapital može zaposliti. Dakle, pomoću porasta kapitala ne uvećavaju se u jednoj zemlji samo kvantitet rada koji on pokreće, nego usljed toga porasta isti kvantitet rada daje mnogo veći kvantitet proizvoda." (Smit, 1. c., str. 194, 195.)

Dakle hiperprodukcija.

"Obuhvatnije kombinacije proizvodnih snaga... u industriji i trgovini pomoću ujedinjenja mnogobrojnih i mnogovrsnijih ljudskih i prirodnih snaga za pothvate u većem raznjeru. Ovdje-ondje... već uža medjusobna veza glavnih grana proizvodnje. Tako će vlasnici velikih tvornica pokušati da istovremeno steknu veliki zemljišni posjed, da makar jedan dio sirovina koje su potrebne njihovoj industriji ne moraju nabavljati iz treće ruke; ili će sa svojim indsustrijskim pothvatima povezati trgovinu, ne samo za prodaju svojih vlastitih proizvoda nego i za kupovanje proizvoda druge vrste i za prodaju tih proizvoda svojim radnicima. U Engleskoj, gdje pojedini vlasnici tvornica katkada imaju 10-12 000 radnika... već nisu rijetke takve veze različitih proizvodnih grana pod jednom vodećom ličnosti, nisu rijetke takve manje države ili provincije u državi. Tako u novije vrijeme posjednici rudnika kod Birmingema preuzimaju cjelokupan proces pripremanja željeza, koji se prije djelio na različite poduzetnike i vlasnike. (Vidi članak Birmingenski rudarski okrug u časopisu "Deutshe Viertejahrsschrift", (21) 3, 1838.) - Napokon, u većim deoničarskim preduzećima, koja su postala tako mnogobrojna, vidimo obuhvatne kombinacije novčanih snaga mnogih učesnika s naučnim i tehničkim znanjima i umjećima drugih, kojima je povjereno izvodjenje rada. Tako je kapitalistima omogućeno da svoje uštede na mnogovrstan način, i to istovremeno, primjene u poljoprivrednoj, industrijskoj i trgovačkoj proizvodnji, a suprotnosti izmedju interesa agrikulture, industrije i trgovine ublažuju se i nestaju. Ali sama ta olakšana mogućnost da se kapital korisno upotrebi na različite načine mora povećati suprotnost izmedju imućnih i neimućnih klasa." (Šulc, 1. c., str. 40, 41.)

Golem dobitak koji stanodavci vuku od sirotinje. Le loyer[41] stoji u obrtnom odnosu prema industrijskoj sirotinji.

Isto tako procenti od poroka ruiniranog proletarijata. (Prostitucija, pijančvanje, pretur sur gages.[42})

Time što se kapital i zemljoposed nalaze u jednoj ruci akumulacija kapitala raste, a njihova konkurencija pada, kao i time što kapital svojom veličinom osposobljen da kombinira različite proizvodne grane.

Ravnodušnost prema ljudima. 20 srećaka od Smita. (22)

Revenu net et brut[43] od Seja.

[ na početak ]


Zemljišna renta

Pravo zemljovlasnika vodi svoje porijeklo od pljačke. (Sej, tom I, str. 136, bilješka.) Zemljovlasnici, kao i svi ljudi, vole žeti tamo gdje nisu sijali i zahtevaju rentu čak i za prirodni proizvod zemlje. (Smit, tom I, str. 99.)

"Moglo bi se pomisliti da je zemljišna renta samo dobit od kapitala koji je vlasnik uložio za poboljšanje zemljišta. Ima slučajeva kada zemljišna renta to djelimicno može da bude..., ali zemljovlasnik zahtjeva
1. rentu čak i za nepoboljšanu zemlju, a to što se može smatrati kamatom ili dobitkom od troškova za poboljšanje, to je obično samo dodatak (addition) toj primitivoj renti;
2. osim toga, ta poboljšanja nisu uvijek učinjena kapitalom zemljovlasnika, nego katkad i kapitalom zakupnika: pa ipak, ako se radi o tome da se obnovi zakupnina, zemljovlasnik obično zahtjeva takvo povišenje rente kao da su sva ta poboljšanja bila izvršena njegovim vlastitim kapitalom;
3. štoviše, on katkad zahtjeva rentu i za ono što se nikako ne može poboljšati pomoću ljudske ruke." (Smit, tom I, str. 300, 301.)

Smit navodi kao primjer za posljednji slučaj slanicu (Seekrapp, salicorne), jednu vrstu morske biljke; ona nakon spaljivanja daje alkaličnu sol koja se može upotrebljavati za pravljenje stakla itd.; raste u Velikoj Britaniji, osobito na različitim mestima Škotske, ali samo na stjenama koje leže ispod nivoa plime (visoka, plima, matee) i koje su dvaput dnevno prikrivene morskim valovima; proizvod, dakle, nikad nije uvećan čovjekovim radom. Vlasnik takvog komada zemljišta gde raste ovakva vrsta bilja ipak zahtjeva rentu, kao i od žitorodnog zemljišta. U blizini Šetlandskih otoka more je izvaredno bogato. Velik dio njihova stanovništva živi od ribolova. Da bi se, medjutim, vukla dobit od proizvoda mora, treba imati stan na susjednom kopnu. Zemljišna renta nije srazmjerna onome što zakupnik može činiti sa zemljom, nego onome što može činiti sa zemljom i morem zajedno. (Smit, tom I, str. 301, 302.)

"Zemljišna renta se može promatrati kao proizvod prirodne sile čiju upotrebu vlasnik privremeno ustupa zakupcu. Taj proizvod je veći ili manji već prema opsegu te snage, ili drugim riječima, prema opsegu prirodne ili umjetne plodnosti zemlje. To je dijelo prirode, koje preostaje poslije odbijanja ili poslije izjednačavanja svega onoga što se može smatrati čovjekovim djelom." (Smit, tom II, str. 376-378.)

"Zemljišna renta promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje jest, naravno, monopolska cijena. Ona uopće nije proporcionalna poboljšanjima koje je zemljovlasnik izvršio na zemlji, ili onome što on mora uzeti da ne bi bio na gubitku, nego odgovara onome što zakuonik možda može dati a da ne izgubi." (Smit, tom I, str. 302.)

"Od tri proizvodne klase, klasa zemljoposednika je ta koju njen prihod ne staje ni rada, ni brige, nego kojoj taj prihod dolazi, tako reći, sam po sebi, a ona o tome ništa ne misli, niti stvara bilo kakav plan." (Smit, tom II, str. 161.)

Već smo čuli da veličina zemljišne rente zavisi od stupnja plodnosti zemljišta.

Drugi momenat njenog odredjenja jest položaj.

"Renta se mijenja prema plodnosti zemlje, bez obzira kakav je njen proizvod, i prema položaju, bez obzira kakva je njena plodnost."

"Ako su zemljišta, rudnici, ribarska lovišta iste plodnosti, njihov će proizvod biti srazmjeran opsegu kapitala koji se ulaže u njihovu obradu i eksploataciju, kao i više ili manje spretnom načinu ulaganja kapitala. Ako su kapitali ulagani jednako vješto, proizvod će biti srazmjeran prirodnoj plodnosti zemljišta, ribarskih lovišta, i rudnika." (t. II, str. 210)

Ovi su Smitovi stavovi važni, jer pri istim proizvodnim troškovima i istom opsegu kapitala svode zemljišnu rentu na veću ili manju plodnost zemlje. Dakle, dokazali su jasno izvrtanje pojmova u nacionalnoj ekonomiji, koja plodnost zemlje pretvara u svojstvo zemljoposednika.

A sada promatrajmo zemljišnu rentu kako se oblikuje u zbiljskom saobraćanju medju ljudima.

Zemljišna renta se utvrdjuje borbom izmedju zakupca i zemljovlasnika. U nacionalnoj ekonomiji svagdje nalazimo neprijateljsku suprotnost interesa, borbu, rat, priznate za osnovu društvene organizacije.

Pogledajmo sada kako se medjusobno odnose zemljovlasnik i zakupac.

"Pri odredjenju zakupničkih klauzula, zemljovlasnik pokušava da zakupniku, ako je moguće, ne ostavi više nego što je dovoljno da ovaj nadomjesti kapital kojim obavlja sjeme, plaća rad, kupuje i izdržava stoku i drugo orudje, a, osim toga, daje dobit koja je uobičaejna pri ostalim zakupima u kantonu. To je očito najmanji dio kojim se zakupac može zadovoljiti a da ne bude na gubitku, i zemljovlasnik je rijtko sklon da mu ostavi više. Sve što ostaje od proizvoda ili njegove cijene iznad tog dijela, bez obzira kakav je ostatak, vlasnik pokušava da rezervira za sebe kao zemljišnu rentu, najveću koju zakupnik može platiti pri trenutnom stanju zemlje. Ovaj višak se uvijek može smatrati prirodnom zemljišnom rentom ili rentom za koju se najviše komada zemlje prirodno iznajmljuje." (Smit, tom I, str. 299, 300.)

"Zemljovlasnici" kaže Sej, "ostvaruju neku vrstu monopla u odnosu na zakupce. Potražnja za njihovom robom, zemljom, može neprestano rasti, ali kvantitet njihove robe seže samo do stanovite tačke... Trgovina koja se zaključuje izmedju zemljovlasnika i zakupca uvijek je prvome maksimalno korisna... osim koristi koju vuče iz prirode stvari, on vuče drugu korist iz svoga položaja, većeg imetka, kredita, ugleda; već samo prva dostaje da bude uvijek sposoban da se koristi samo povoljnim okolnostima zemljišta. Otvaranje jednog kanala, puta, napredak stanovništva i blagostanje jednog kantona uvijek povisuje zakupnu cijenu... Sam zakupnik može, doduše, poboljšati zemljište na svoj trošak; ali od toga kapitala on vuče korist samo za vrijeme trajanja svoga zakupa, a njegovim istekom ostaje zemljovlasniku; od toga momenta ovaj vuče otuda kamatu a da nije davao predujme, jer se zakupnina sada proporcionalno povisuje." (Sej, tom II, str. 142, 143.)

"Stoga je, naravno, zemljišna renta, promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje, najviša cijena koju je zakupac u stanju da plati pri postojećem stanju zemljišta." (Smit,tom I, str. 299.)

"Stoga zemljišna renta površine zemlje iznosi obično samo trećinu cjelokupnog proizvoda i većinom je to stalna renta, nezavisna od slučajnih kolebanja žetve." (Smit, tom I, str. 351.) "Ta renta rijetko iznosi manje od četvrtine cjelokupnog proizvoda." (Ibid., tom II, str. 376-378.)

Zemljišna renta se ne može platiti kod svake robe. Na primjer, za kamenje se u nekim područijima ne plaća zemljišna renta.

"Na tržište se obično mogu doneti samo proizvodi zemlje, dijelovi proizvoda zemlje, čija je obična cijena dovoljna da se nadomjesti kapital koji se upotrebljava za transport tih proizvoda i obična dobit toga kapitala. Ako je cijena dovoljna i za više od ovoga, višak ide, naravno, zemljišnoj renti. Ako je samo dovoljna, roba se može donjeti na tržište, ali ona nije dovoljna da se zemljoposedniku plati zemljišna renta. Da li će cijena biti više nego dovoljna ili neće biti? To zavisi od potražnje." (Smit, tom I, str. 302, 303.)

"Zemljišna renta ulazi u sastav cijene robe na sasvim drugi način nego nadnica i dobit od kapitala. Visoka ili niska stopa nadnica i dobiti jest posljedica cijene." (Smit, tom I, str. 303.)

Hrana spada medju proizvode koji uvijek donose zemljišnu rentu.

"Budući da se ljudi, kao i sve životinje, razmnožavaju srazmjerno sredstvima za izdržavanje, uvijek postoji veća ili manja potražnja za hranom. Hrana će uvijek moći kupiti manji ili veći dio rada, i uvijek će se naći ljudi spremni da nešto čine da bi zaradili. Rad koji hrana može kupiti nije, doduše, uvijek jednak radu koji bi se od nje mogao izdržavati kad bi bila podeljena na najekonomičniji način, a to je katkad posljedica visoke plaće rada. Ali hrana može uvijek kupiti toliko rada koliko ga ona, prema stopi na kojoj ta vrsta rada obično stoji u susjedstvu, može izdržavati. Gotovo u svim mogućim situacijama zemlja proizvodi više hrane nego što je to potrebno za izdržavanje cjelokupnog rada koji pridonosi tome da se ta hrana donese na tržište. Višak te hrane uvijek je više nego dovoljan da se dobitkom nadomjesti kapital koji taj rad pokreće. Dakle, uvijek nešto ostaje da se zemljovlasniku dade renta." (Smit, tom I, str. 305, 306). "Hrana je ne samo proizvod rente vec svaki drugi proizvod zemlje koji kasnije daje rentu dobiva onaj dio svoje vrijednosti koji otpada na rentu od poboljšanja radne snage u proizvodnji hrane zbog poboljšanja i obrade zemljišta." (Smit, tom I, str. 345.) "Dakle, čovjekova hrana uvijek je dovoljna da se plati zemljišna renta." (Tom II, str. 337.) "Zemlje se ne naseljavaju srazmjerno broju ljudi koje njihov proizvod može obući i nastaniti, nego prema tome koliko ljudi njihov proizvod može prehraniti." (Smit, tom I, str. 342.)

"Dvije najveće ljudske potrebe poslije hrane jesu odijelo i stan, s ogrjevom. One obično daju zemljišnu rentu, ali ne uvijek nužno." (Ibid, tom I, str. 338.)

Pogledajmo sada kako zemljovlasnik eksploatira sve prednosti društva.

1. Zemljišna ranta uvećava se sa stanovništvom. (Smit, tom I, str. 335.)

2. Već smo čuli od Seja kako se zemljišna ranta penje sa uvodjenjem željeznice itd., s poboljšanjem, sigurnošću i umnožavanjem prometnih sredstava.

3. "Svako poboljšanje društvenog stanja teži direktno ili indirektno da povisi zemljišnu rentu, da poveća realno bogatstvo vlasnika, tj. njegovu moć da kupi tudji rad ili njegov proizvod... Širenje poboljšanja zemljišta i obrade direktno teži tome. Vlasnikov dio u proizvodu uvećava se nužno sa umnožavanjem proizvoda... Povišavanje realne cijene ove vrste sirovine, na primer povišavanje cijena stoke, takodjer direkno teži tome da poveća zemljišnu rentu u još jačoj proporciji. Ne samo da se realna vrijednost zemljoposednikova dijela, realna moć koja mu daje taj dio na tudji rad, nužno uvećava s nužnom vrijednošću proizvoda nego se s tom vrijednošću uvećava i veličina toga dijela u odnosu na totalni proizvod. Pošto je postala veća realna vrijednost toga proizvoda, on ne zahtjeva nikakav veći rad da bi bio izradjen i da bi nadomjestio uloženi kapital zajedno s njegovim uobičajenim dobicima. Preostali dio proizvoda koji pripada zemljovlasniku bit će, dakle, mnogo veći u odnosu na cjelokupan proizvod nego što je bio pre toga." (Smit, tom II, str. 157-159.)

Veća potražnja sirovina i stoga povećanje vrijednosti mogu proizići djelomično iz porasta broja stanovnika i iz uvećanja njihovih potreba. Ali svaki novi pronalazak, svaka nova primjena koju vrši manufaktura s dosad uopće neupotrebljavanom ili malo upotrebljavanom sirovinom, uvećava zemljišnu rentu. Tako se, na primer, renta rudnika uglja golemo povećala s pojavom željeznica, parnih brodova itd.

4. Vrste poboljšanja u proizvodnoj snazi rada, koje su direktno usmjerenena to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda, teže indirektno povišenju realne zemljišne rente. Naime, za manufakturni proizvod zemljovlasnik mijenja dio svojih sirovina koji prelazi njegovu ličnu potrošnju, ili cijenu toga dijela. Sve što smanjuje realnu cijenu prve vrste proizvoda povećava realnu cijenu druge vrste. Isti kvantitet sirovina odgovara odsad većem kvantitetu manufakturnih proizvoda, a zemljovlasniku je omogućeno da pribavi sebi veći kvantitet udobnosti, nakita i luksuznih stvari". (Smit, tom II, str. 159.)

Medjutim, ako sada Smit iz činjenice što zemljovlasnik eksploatira sve pogodnosti društva zaključuje (str. 161, tom II) da je interes zemljovlasnika uvijek identičan s interesom društva, onda je to budalasto. U nacionalnoj ekonomiji, pod vladavinom privatnog vlasništva, interes koji netko ima za društvo upravo je u obratnom razmjeru koje društvo ima za njega, kao što interes lihvara za raspikuću uopće nije identičan s interesom raspikuce.

Mi spominjemo samo uzgred samo monopolsku strast zemljovlasnika prema zemljovlasništvu tudjih zemalja, odakle, na primjer, proizilaze zakoni o žitu. Ovdje isto tako prelazimo preko srednjevekovnog kmetstva, ropstva u kolonijama, preko bijede seoskih radnika u Velikoj Britaniji. Držimo se stavova same nacionalne ekonomije.

1. Zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje društva, kaže se u nacionalnoekonomskim načelima, on je zainteresiran za napredak njegova stanovništva, za umjetničku proizvodnju, za povećanje potrebe društva, jednom rečju za porast bogatstva, a taj porast je, prema našim dosadašnjim razmatranjima, indentičan s porastom bijede i ropstva. Odnos izmedju povećanja stanarine i povećanja bijede je primjer interesa zemljovlasnika za društvo, jer s porastom stanarine raste zemljišna renta, kamata od zemljišta na kojem stoji neka kuća.

2. Prema samim nacionalnim ekonomistima interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupca; dakle, znatnom dijelu društva.

3. Budući da zemljovlasnik može od zakupca zahtjevati utoliko više rente ukoliko zakupac plaća manju nadnicu, i budući da zakupac utpliko više snizuje nadnicu ukoliko zemljovlasnik više zahteva rente, to je interes zemljovlasnika isto tako neprijateljski prema interesu bezemljaša kao interes vlasnika manufaktura prema njihovim radnicima. Interes zemljoposjednika takodjer snizuje nadnicu na minimum.

4. Budući da realno sniženje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljišnu rentu, zemljoposjednik je, dakle, direktno zainteresiran za snižavanje nadnice manufakturnih radnika, za konkurenciju medju kapitalistima, za hiperprodukciju, za cjelokupnu manufakturnu bijedu.

5. Ako je, dakle, interes zemljovlasnika daleko od toga da bude identičan sa interesom društva, u neprijateljskoj suprotnosti s interesom zakupaca, bezemljaša, manufakturnih radnika i kapitalista, onda nije identičan ni interes jednog zemljovlasnika s interesom drugoga, i to zbog konkurencije koju ćemo sada razmotriti.

Uzevši općenito, veliki i mali zemljoposjed odnose se kao veliki i mali kapital. Medjutim, k tome još pridolaze specijalne okolnosti koje na isti način nužno uzrokuju akomulaciju velikog zemljoposjeda i gutanja malenog.

1. Broj radnika i orudja nigde više ne opada srazmjerno s veličinom kapitala nego kod zemljišnog posjeda. Isto tako, mogućnost svestranog iskorišcavanja, uštede proizvodnih troškova, vješte podjele rada nigdje s veličinom kapitala ne raste više nego kod zemljišnog posjeda. Ma kako bio mali komad zemlje, orudja za rad koja su mu potrebna, kao plug, pila itd., dostižu stanovitu granicu ispod koje ne mogu više biti smanjena, dok sićušnost zemljoposjeda može daleko prijeći tu granicu.

2. Veliki zemljoposjed akumulira sebi kamate od kapitala koji je uložio zakupac za poboljšanje zemljišta. Mali zemljoposjed mora uložiti svoj vlastiti kapital. Za njega je, dakle, sav taj profit izgubljen.

3. Dok svako društveno usavršavanje koristi velikom zemljoposjedu, ono škodi malome, jer od njega zahtjeva sve više gotova novca.

4. Treba razmotriti još dva važna zakona za tu konkurenciju:

a) Renta zemljišta koje se obradjuju za proizvodnju čovjekovih životnih namjernica regulira rentu ostalog obradjenog zemljišta. (Smit, tom I, str. 331.)

Prehrambena sredstva, kao stoku itd., može, napokon, proizvoditi samo veliki zemljoposjed. Dakle, on regulira rentu ostalog zemljišta i može je sniziti na minimum.

Mali zemljovlasnik koji sam radi nalazi se tada prema velikom zemljovlasniku u takvom odnosu kao obrtnik koji ima vlastito orudje prema vlasniku tvornice. Mali zemljoposjed je postao obično orudje rada. Za malog zemljoposjednika zemljišna renta potpuno iščezava, njemu u najboljem slučaju ostaje kamata od njegova kapitala i njegova nadnica; naime, zemljišna renta može konkurencijom biti dotjerana dotle da bude samo još kamata na kapital koji nije uložio zemljoposjednik.

b) Uostalom, već smo čuli da je proizvod uz istu plodnost i uz jednako vještu eksploataciju zemljišta, rudnika i lovišta riba, proporcionalan vjeličini kapitala. Dakle, pobjeda velikog zemljoposjeda. Isto je tako kod jednakih kapitala u odnosu na plodnost. Dakle, uz iste kapitale pobjedjuje zemljovlasnik plodnijeg zemljišta.

c) "O nekom rudniku može se općenito reci da je plodan ili neplodan već prema prema tome da li je količina minerala koja se iz njega može izvaditi pomoću stanovite količine rada veća ili manja od one koje se može izvaditi iz većine drugih rudnika iste vrste uz istu količinu rada." (Smit, tom I, str. 345, 346.) "Cijena najplodnijeg rudnika regulira cijenu uglja za sve ostale rudnike u susjedstvu. Obojica, zemljovlasnik i poduzetnik, smatraju da će imati jedan jaču rentu, drugi jači profit ako stvari prodaju jeftinije od svojih susjeda. Susjedi su sad primorani da prodaju po istoj cijeni iako za to imaju manje mogućnosti, iako se ta cijena sve više smanjuje i katkad im oduzima cjelokupnu rentu i cjelokupan profit. Neka okna se tada sasvim napuštaju, druga ne donose više rentu i dalje ih može eksploatirati sam zemljovlasnik." (Smit, tom I, str. 350.)) "Poslije otkrića rudnika u Peruu napušten je najveći broj rudnika srebra u Evropi... Isto se dogodilo i sa rudnicima na Kubi i San Domingu, pa čak i sa starim rudnicima u Peruu poslije otkrića onih u Potoziju." (Tom I, str. 353)

Sasvim isto što Smit kaže o rudnicima vrijedi manje ili više za zemljoposjed uopće.

d) "Treba primjetiti da tekuća cijena zemljišta zavisi od tekućeg iznosa kamatne stope... Kad bi zemljišna renta pala ispod kamata od novca za vrlo veliku razliku, nitko ne bi htio kupovati zemljišta, a to bi uskoro opet dovelo do njihove tekuće cijene. U protivnom kad bi prednosti zemljišne rente više nego konpenzirale kamatu od novca, onda bi svi htjeli kupiti zemljišta, što bi takodjer opet uspostavilo njihovu tekuću cijenu." (Tom II, str. 367, 368.)

Iz tog odnosa zemljišne rente prema kamati od novca slijedi da zemljišna renta mora sve više padati, tako da, napokon, od zemljišne rente mogu živjeti samo još najbogatiji ljudi. Dakle, sve veća konkurencija medju nezakupljenim zemljoposedima. Propast jednog djela tih zemljoposjeda. Ponovna akumulacija velikog zemljoposjeda.

Daljna je posljedica ove konkurencije da velik dio zemljoposjeda pada u ruke kapitalista i tako kapitalisti postaju istovremeno zemljovlasnici, kao što su uopće manji zemljovlasnici samo još kapitalisti. Isto tako jedan dio velikog zemljoposjeda postaje istovremeno industrijski.

Dakle, konačna je posljedica ukidanja razlike izmedju kapitaliste i zemljoposjednika, tako da u cjelini postoje samo dvije klase stanovništva, klasa radnika i klasa kapitalista. Ova prodaja zemljoposjeda, pretvaranje zemljoposjeda u robu, posljedi je pad stare aristokratije i posljednji uspon novcane aristokracije.

1. Nama su strane sentimentalne suze koje nad ovim roni romantika. Ona uvijek zamenjuje besramnost koja je sadržana u prirodi zemlje sasvim razumnim konzekvencijama koje su nužne i poželjne unutar privatnog vlasništva, a sadržane su u prodaji privatnog vlasništva na zemlju. Prvo, feudalni zemljoposjed je, već prema svojoj suštini, prodana zemlja, zemlja koja je čovjeku otudjena i koja mu se stoga suprostavlja u obliku nekolicine velikih gospodara.

Vladavine zemlje kao tudje sile nad ljudima već je u osnovi feudalnog zemljoposjeda. Kmet je akcidacija zemlje. Zemlji takodjer pripada gospodar majorata, prvorodjeni sin. Ona ga baštini. Uopće, sa zemljoposjedom počinje vladavina privatnog vlasništva, on je njegova baza. Ali u feudalnom zemljoposjedu gospodar barem izgleda kao kralj zemljoposjeda. Isto tako još egzistira privid prisnog odnosa izmedju posjednika i zemlje, kao da je odnos čitavog bogatstva stvari. Komad zemljišta se individualizira sa svojim gospodarem, on ima svoj položaj, on je zajedno s njim baronski ili grofovski, ima svoje privilegije, svoju sudsku vlast svoj politički odnos itd. On se pojavljuje kao anorgansko tijelo svoga gospodara. Odatle poslovica: nulle terre sans maitre[43], u kojoj je izražena sraslost gospodstva i zemljoposjeda. Vlast zemljoposjeda se i ne pojavljuje neposredno kao vlast samog kapitala. Njegovi se pripadnici odnose prema njemu više kao prema svojoj domovini. To je uskogrudna vrsta nacionalnosti.

Isto tako feudalni zemljoposjed daje ime svom gospodaru, kao što kraljevstvo daje ime svom kralju. Gospodareva porodnična historija, historija njegove kuće itd., sve to individualizira njegov zemljoposjed i pretvara ga potpuno u njegov dom, personificira ga. Isto tako oni koji obradjuju njegov zemljoposjed ne nalaze u odnosu najamnih radnika, nego su i sami djelomično njegovo vlasništvo, kao kmetovi, a djelomično se prema njemo odnose s respektom, podredjenošcu i dužnošću. Stoga je položaj zemljovlasnika prema njima neposredno politički, te ima takodjer i emancionalnu stranu. Običaji, karakter itd. mijenjaju se od jednog komada zemlje do drugoga, te izgleda kao da su jedno s parcelom, dok kasnije čovjeka za komad zemljišta veže još samo njegova kesa, a ne njegov karakter, njegova individualnost, Napokon, on ne teži da izvuče najveću korist od svoga zemljoposjeda. Štoviše, on troši ono što postoji, a brigu oko dobavljanja onog što je potrebno mirno prepušta kmetovima i zakupcima. To je plemićki odnos prema zemljoposjedu, koji svojim gospodarima daje romantičan oreol.

Potrebno je da se taj privid ukine, da se zemljoposjed, korijen privatnog vlasništva, potpuno uvuče u kretanje privatnog vlasništva i da postane roba, da se vladavina vlasnika pojavi kao čista vladavina privatnog vlasništva, kapitala, oslobodjena svake političke obojenosti, da se odnos izmedju vlasnika i radnika svede na nacionalnoekonomski odnos eksploatatora i eksploatiranoga, da prestane svaki lični odnos vlasnika prema njegovu vlasništvu i da ono postane samo materijalno bogatstvo, bogatstvo u stvarima, da namjesto časnog braka sa zemljom dodje brak iz interesa i da se zemlja takodjer spusti na nivo prodajne vrijednosti kao i čovjek. Nužno je da je ono što je korijen zemljoposeda, prljava sebičnost, pojavi takodjer u svom ciničnom obliku. Nužno je da se nepokretni monopol pretvori u pokretni i nemirni monopol, u konkurenciju, a besposličarski užitak u plodovima tudjeg krvavog znoja u mnogo zaposlenu trgovinu tim plodovima. Napokon, nužno je da u toj konkurenciji zemljoposjed pokaže svoju vlast u obliku kapitala kako nad radničkom klasom tako i nad samim vlasnicima na taj način što ce ih zakoni kretanja kapitala upropastiti ili uzdići. Tako onda namjesto srednjevekovne poslovice: nulle terre sans seignur[45] dolazi druga poslovica: l'argent n'a pas de maitre[46], u čemu je izrečena cjelokupna vlast mrtve materije nad ljudima.

2. Što se tice prepirke o dijeljenju ili nedijeljenu zemljoposjeda, može se primjetiti sljedeće:

Podjela zemljoposjeda negira krupni monopol zemljoposjeda, ukida ga, ali samo tako što ga uopćava. Ona ne ukida osnovu monopola, privatno vlasništvo. Ona napada egzistenciju monopola, ali ne napada njegovu suštinu. Posljedica je toga da ona postaje žrtvom zakona privatnog vlasništva. Podjela zemljoposjeda odgovara, naime, kretanju konkurencije na industrijskom područiju. Osim nacionlanoekonomskih šteta od te podjele orudja i šteta od medjusobno odvojena rada (dobro razlikovati od podjele rada; rad se ne dijeli medju mnoge, nego se svaki za sebe bavi istim radom, to je umnožavanje istoga rada), ova se podjela, kao i prije spomenuta konkurencija, opet nužno pretvara u akumulaciju.

Dakle, gdje dolazi do podjele zemljoposjeda, ne preostaje ništa već vratiti se monopolu u još odvratnijem obliku, ili negirati, ukinuti[47] samo podjelu zemljoposjeda. To, medjutim, nije povratak feudalnom posjedu, nego ukidanje privatnog vlasništva na zemljište uopće. Prvo ukidanje monopola uvijek je njegovo uopćavanje, proširivanje njegove egzistencije. Ukidanje monopola koji je dostigao svoju maksimalnu široku i sveobuhvatnu egzistenciju jest njegovo potpuno uništenje. Asocijacija, primjenjena na zemljište, iskorištava prjednost velikoga posjeda u nacionalnoekonomskom pogledu i realizira tek[48] prvobitnu tendenciju podjele, naime jednakost, kao što uspostavlja na razuman, a ne više na posredan način pomoću kmetstva, vlasti i besmislene mistike vlasništva, emocionalan odnos čovjeka prema zemlji na taj način što zemlja prestaje da bude predmet trgovanja, te slobodnim radom i slobodnim užitkom opet postaje istinsko, lično čovjekovo vlasništvo. Velika prednost podjele zemljoposjeda sastoji se u tome što ovdje masa, koja se više ne može odlučiti za kmetstvo, propada od vlasništva drugačije nego u industriji.

Što se tiče velikog zemljoposjeda, njegovi branioci su uvijek, na sofistički način, identificirali nacionalnoekonomske koristi koje daje agrikultura na veliko s velikim zemljoposjedom, kao da ta korist ne dobiva s jedne strane svoj najveći zamah, a s druge postaje od socijalne koristi tek ukidanjem vlasništva. Oni su takodje napali trgovački duh malog zemljoposjeda, kao da veliki zemljoposjed nije u sebi latentno sadržavao trovanje već u svom feudalnom obliku. Da ne govorimo o modernom engleskom obliku, u kojem su povezani feudalizam vlastelina te trgovina i industrija zakupca.

Kao što veliki zemljoposed može podjeli zemljoposjeda uzvratiti prijektor o monopolu zato što se i podjela bazira na monopolu privatnog vlasništva, tako i podjela zemljoposjeda može velikom zemljoposjedu uzvratiti prijektor o podjeli zato što i ovdje vlada podjela, samo u krutom, ukočenom obliku. Uopće, privatno vlasništvo osniva se na podjeli. Uostalom kao što podjela zemljoposjeda vodi natrag velikom posjedu kao bogatstvu kapitala, tako feudalno zemljišno vlasništvo nužno mora da vodi k podjeli, ili barem da padne u ruke kapitalista, ma kakve lukavosti primenjivao.

Jer veliki zemljoposjed, kao u Engleskoj, tjera pretežnu većinu stanovništva u ruke industrije i svoje vlastite radnike svodi na potpunu sirotinju. Dakle, on stvara i povećava moć svog neprijatelja, kapitala, industrije, tako što sirotinju i jednu cijelu djelatnost zemlje baca na drugu stranu. On većinu stanovništva zemlje industrijalizira, dakle, čini ga protivnikom velikog zemljoposjeda. Ako je industrija dostigla visoku moć, kao sada u Engleskoj, ona velikom zemljoposjedu postepeno otima monopol prema inozemstvu i baca ga u konkurenciju s inozemnim zemljoposjedom. Pod vlašću industrije zemljoposjed je, naime, mogao osigurati svoju feudalnu veličinu samo monopolom prema inozemstvu, da bi se tako zaštitio od općih zakona trgovine koji protivreče njegovoj feudalnoj suštini. Bačen jednom u konkurenciju, on sljedi zakone konkurencije kao i svaka druga roba koje joj je predodredjena. On postaje isto tako nestalan, smanjuje se i povećava, prelazi iz jedne ruke u drugu, i nijedan zakon ga ne može više zadržati u nekoliko predistiniranih ruku. Neposredna posljedica jest rascjepkanost zemljoposjeda u mnogo ruku, u svakom slučaju potčinjavanje moći industrijskog kapitala.

Napokon, veliki zemljoposjed, koji je tako nasilno održan i koji je pored sebe proizveo golemu industriju, vodi još brže krizi nego podjela zemljoposjeda, pri kojoj moći industrije ostaje uvijek drugorazedna.

Veliki zemljoposjed je, kao što vidimo u Engleskoj, već izgubio svoj feudalni karakter i dobio industrijski karakter utoliko, ukoliko želi stvarati što više novca. On daje vlasniku maksimalnu zemljišnu rentu, a zakupcu maksimalan profit od njegova kapitala. Stoga je broj poljoprivrednih radnika sveden već na minimum, a klasa zakupca zastupa već unutar zemljoposjeda moć industrije i kapitala. Zbog konkurencije s inozemstvom zemljišna renta najvećim dijelom prestaje biti samostalan prihod. Veliki dio zemljovlasnika mora zauzeti mesti zakupaca, koji na taj način djelomično postaju proleteri. S druge strane, mnogi zakupci će se dokopati zemljoposjeda; jer veliki posjednici koji su kraj svojih ugodnih prihoda najvećim dijelom odali rasipništvu te su obično neupotrebljivi za vodjenje agrikulture na veliko, djelomično ne posjeduju ni kapital ni sposobnost da zemljište eksploatiraju. Dakle, i jedan dio tih potpuno se upropašćava. Napokon, nadnica koja je svedena na minimum mora se još reducirati da bi izdržala novu konkurenciju. To onda nužno vodi revoluciji.

Zemljoposjed se morao razvijati na oba načina, da bi u obadva doživio svoju nužnu propast, kao što se industrija moarala upropastiti u obliku monopola i u obliku konkurencije da bi se naučila vjerovati u ljude.

[ na početak ]


Otudjeni rad

Mi smo pošli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasništvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljišne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rečima, da je radnik postao roba, i to najbednija roba, da bijeda radnika stoji u obrnutom razmjeru prema moći i veličini njegove proizvodnje, da je nužni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle još gore uspostavljanje monopola, da napokon iščezava razlika izmedju kapitaliste i zemljišnog renterijera, kao i razlika izmedju zemljoradnika i manufakturnog radnika, i da se cijelo društvo mora raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika lišenih vlasništva.

Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava. Materijalni proces koji privatno vlasništvo prolazi u zbiljnosti ona obuhvaća u opće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao zakoni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija nam ne daje nikakvo razjašnjenje o uzroku odvajanja rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako, na primjer, odredjuje odnos nadnice prema profitu od kapitala, njoj kao poslednja osnova služi interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono što treba da dokaže. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju nacionalna ekonomija objašnjava iz vanjskih okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slučajne okolnosti samo izrez nužnog razvitka, o tome nacionalna ekonomija ništa ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena čini kao slučajna činjenica. Jedini kotači koje pokreće nacionalna ekonomija jesu gramzivost i rat izmedju gramzivih, konkurencija.

Baš zato što nacionalna ekonomija ne shvaća povezanost kretanja, moglo se, na primjer, učenje o konkurenciji opet suprostaviti učenju o monopolu, učnje o slobodi obrta učnju o korporaciji, učnje o podjeli zemljoposjeda učnju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaćeni samo kao slučjne, namjerne, nasilne, a ne kao nužne, neizbježne, prirodne posljedice monopola, korporacije i feudalnog vlasništva.

Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedju privatnog vlasništva, gramzivosti, odvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedju razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvredjivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cijelokupnog otudjenja s novčnim sistemom.

Nemojmo se prenositi u izmišljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad želi da objašnjava. Takvo prastanje ne objašnjava ništa. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku činjenice, dogadjaja, ono što treba da deducira, naime nužan odnos izmedju dvije stvari, na primjer izmedju podjele rada i razmjene. Tako teologija objašnjava porijeklo zla pomoć prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao činjenicu, u obliku historije, ono što treba dokazati.

Mi polazimo od nacionalnoekonomske, savremene činjenice.

Radnik postaje utoliko siromašinji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Povećanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredjivanje čovjekova svijte u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe. Ta činjenica izražava samo ovo: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprostavlja njemu kao tudje biće, kao sila nezavisna od proizvodjača. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmećenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) jest njegovo opredmećivanje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudjenje, kao ospoljenje.(23)

Ostvarenje rada toliko se pojavljuje kao obestvaranje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredmećenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lišen najnužnijih predmeta, ne samo predmeta za život nego i predmeta rada. Štoviše, sam rad postaje predmet kojeg se radnik može domoći samo najvećim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudjenje, da ukoliko radnik proizvodi više predmeta, utoliko može manje posjedovati i utoliko više dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.

Sve te konzekvencije nalaze se u odredjenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudjem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik svojim radom višeeksteriorizuje, utoliko moćniji postaje tudji, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromašniji on sam, njegov unutrašni svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko čovijek više stavlja u boga, utoliko manje zadržava u sebi. Radnik stavlja svoj život u predmet; ali sad život ne pripada više njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, veći taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znači ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna sila nasuprot njemu, da mu se život koji je dao predmetu suprostavlja neprijateljski i strano.

Razmotrimo sad pobliže opredmećivanje, proizvodnju radnika i u njoj otudjenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.

Radnik ne može ništa stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ostvaruje njegov rad, u kojem je on djelatan, iz kojega i pomoću kojega on proizvodi.

Kao što priroda, medjutim, pruža radu životna sredstva u smislu da rad ne može živjeti bez predmeta na kojima se vrši, tako ona, s druge strane, pruža i životna sredstva u užem smislu, naime sredstva za fizičko izdržavanje samog radnika.

Dakle, ukoliko radnik pomoću svoga rada više osvaja vanjski svijet, osijetilnu prirodu, utoliko više oduzima sebi životna sredstva u dva smisla: prvo, tako što osjetilni svijet sve više prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, životno sredstvo njegova rada; drugo, što vanjski svijet sve više prestaje da bude životno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizičko izdržavanje radnika.

Dakle, na taj dvostruki način radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, što dobiva predmet rada, tj. što dobiva rad, i drugo, što dobiva sredstva za izdržavanje. Prvo, dakle, što može egzistirati kao fizički subjekt. Vrhunac je toga ropstva da se kao fizički subjekt može održati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizički subjekt.

(Otudjenje radnika u njegovu predmetu izražava se prema nacionalnoekonomskim zakonima tako da ukoliko radnik više proizvodi, utoliko ima manje za potrošnju, ukoliko stvara više vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civilizarniji njegov predmet utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moćniji rad utoliko nemoćniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode.)

Nacionalna ekonomija skriva otudjenje u suštini rada tako što ne razmatra neposredan odnos izmedju radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.

Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imućnika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvoga odnosa. I ona ga potvrdjuje. Tu drugu stranu posmatrat ćemo kasnije.

Dakle, kad pitamo: koji je suštinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.

Mi smo dosad promatrali otudjenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudjenj e se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, u samoj proizvodnoj delatnosti. Kako bi se radnik mogao tudje suprostaviti proizvodu svoje djelatnosti ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudjio: proizvod je samo rezume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljavanje, ospoljavanje djelatnosti, djelatnost ospoljavanja. U otudjenju predmeta rada rezimira se samo otudjenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.

U čemu se, dakle, sastoji ospoljenje rada?

Prvo, da je rad rdaniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrdjuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropašćava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prinudan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudjost jasno se pokazuje u tome što se rad izbjegava kao kuga čim ne postoji fizička ili druga prisila. Spoljašni rad, rad u kome se čovjek ospoljuje, jest rad samožrtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljašnost rada pojavljuje se radniku u tome što on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, što mu on ne pripada, što on u njemu ne pripada samom sebi, nego nekome drugome. Kao što u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tudja, božanska ili djavolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ono pripada drugome, ona je gubitak njega samog.

I tako dolazi do toga da se čovjek (radnik) osjeća samodjelatan samo u njegovim životnim funkcijama, u jelu, piću i radjanju, najviše još u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko.

Jelo, piće i radjanje itd. jesu, doduše, prave ljudske funkcije. Medjutim, u apstrakciji koja ih djeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednim i jedinim ciljevima, one su životinjske.

Rad, akt otudjenja praktične ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane.
1) Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljašnjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tudj i neprijateljski suprostavljen.
2) Odnos rada prema aktu proizvodnje u samom radu. Taj odnos je odnos radnika prema njegovoj vlastitoj djelatnosti kao prema tudjoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemoć, radjanje, kao škopljenje, vlastita radnikova fizička i duhovna energija, njegov lični život - jer što je život (drugo) već djelatnost - kao djelatnost upravljanja protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. Samootudjenje, kao što je prije navedeno otudjenje stvari.

Sad imamo da iz dva dosadašnja izvedemo i treće odredjenje otudjenog rada.

Čovjek je rodno biće ne samo zato što praktički i teorijski čini rod, kako svoj vlastiti tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato - a to je samo drugi izraz za istu stvar - što se prema sebi odnosi kao prema prisutnom živom rodu, zato što se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biću.

Rodni život, kako kod čovjeka tako i kod životinje, sastoji se fizički prvo u tome što čovjek (kao životinja) živi od anorganske prirode i ukoliko je čovjek univerzalniji od životinje, utoliko je univerzalnije područije anorganske prirode u kojem on živi. Kao što biljke, životinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teorijski čine jedan dio ljudske svijesti, djelomično kao predmeti umjetnosti - čovjekovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za život koja mora tek pribaviti za uživanje i probavu - tako oni i praktički čine jedan dio ljudskog života i ljudske djelatnosti. Fizički živi čovjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odjela, stana itd. Čovjekova univerzalnost pojavljuje se praktički baš u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu čini njegovim anorganskim tijelom, i to ukoliko je
1. neposredno sredstvo za život, kao i ukoliko je
2. materija, predmet i orudje njegove živtone djelatnosti.
Priroda je čovjekovo anorgansko tjelo, naime priroda, ukoliko sama nije čovjekovo tjelo. Čovjek živi od prirode, to znači: priroda je njegovo tjelo, s kojom on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je čovjekov fizički i duhovni život povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama s sobom, jer čovjek je dio prirode.

Budući da otudjeni rad čovjeku: 1. otudjuje prirodu, 2. njega samog, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu životnu djelatnost, on čovjeku otudjuje rod; on mu rodni život čini sredstvom individualnog života. Prvo, on mu otudjuje rodni život i individualni život; drugo, on mu ovaj poslednji, sveden na apstrakciju, pretvara u cilj prvoga, takodjer u njegovu apstraktnu i otudjenu obliku.

Jer, prvo, čovjeku se rad, životna djelatnost, sam proizvodni život pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe održavanja fizičke egzistencije. Medjutim, proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U načinu životne djelatnosti leži cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je čovjekov rodni karakter. Sam život pojavljuje se samo kao sredstvo za život.

Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je životna djelatnost. Čovjek čini samu svoju životnu djelatnost predmetom svoga htjenja i svoje svijesti. On ima svjesnu životnu djelatnost. To nije odredjenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna životna djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On je upravo samo na taj način rodno biće. Ili, on je samo svjesno biće, tj. njegov vlastiti život mu je predmet upravo zato što je rodno biće. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudjeni rad okreće odnos tako da čovjek upravo zato što je svjesno biće čini svoju životnu djelatnost, svoju suštinu, samo sredstvom svoje egzistencije.

Praktično proizvodjenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdjivanje čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću. Doduše, životinja takodjer proizvodi. Ona gradi sebi gnezdo, stanove, kao pčela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono što treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobodjen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizičkom tjelu, dok se čovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi po mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote.

Stoga se čovjek zbiljski potvrdjuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmećivanje čovjekovog rodnog života: time što se on ne udvostručuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time što otudjeni rad čovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni život, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovo preimućstvo nad životinjom u štetu time što mu se oduzima njegovo arogansko tjelo, priroda.

Isto tako time što otudjeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, on čovjekov rodni život čini sredstvom njegove fizičke egzistencije.

Svijest koju čovjek ima o svome rodu pretvara se, dakle, uslijed otudjenja u to da mu rodni život postaje sredstvom.

Otudjeni rad čini, dakle:

3)čovjekovu rodnu suštinu, kao prirodu tako i njegovu duhovnu rodnu moć, njemu tudjom suštinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otudjuje čovjeku njegovo vlastito tjelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu suštinu, njegovu ljudsku suštinu.

4) Neposredna posljedica toga što je čovjek otudjen proizvodu svoga rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj suštini, jest otudjenje čovjeka od čovjeka. Ako se čovjek sam sebi suprostavlja, njemu se suprostavlja drugi čovjek. Što vrijedi za odnos čovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos čovjeka prema drugom čovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog čovjeka.

Uopće, stav da je čovjeku otudjena njegova rodna suština znači da je čovjek otudjen drugome, kao što je svaki od njih otudjen ljudskoj suštini.

Otudjenje čovjeka, uopće svaki odnos u kojem se čovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izražava tek u odnosu u kojem se čovjek nalazi prema drugim ljudima.

Tako, dakle, u odnosu otudjena rada svaki čovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.

Mi smo pošli od nacionalnoekonomske činjenice, od otudjenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izrazili pojam te činjenice: otudjeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle analizirali smo jednu nacionalnoekonomsku činjenicu.

Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudjenog, ospoljenog rada mora u zbiljosti izraziti i prikazati.

Ako je proizvod rada meni tudj, ako se meni suprostavlja kao tudja sila, kome on onda pripada?

Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tudja iznudjena djelatnost, kome ona pripada?

Nekom drugom biću, a ne meni.

Tko je to biće?

Bogovi? Istina, u prvo se vreme glavna proizvodnja pojavljuje - kao na primer, gradnja hramova itd. u Egiptu, Indiji, Meksiku - u službi bogova, kao što i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrečnost da se čovjek ukoliko više svojim radom podredjuje sebi prirodu, ukoliko čuda bogova sve više postaju izlišna usljed čuda industrije, da se čovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i užitka od proizvoda!

Tudje biće kome pripada rad i proizvod rada, u čijoj se službi nalazi rad i za čije uživanje postoji proizvod rada, to biće može biti samo čovjek sam.

Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako stoji nasuprot njemu kao tudja sila, to je moguće samo zato što pripada nekom drugom čovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mučenje, ona mora biti užitak nekom drugom i životna radinost nekom drugom. Samo čovjek sam može biti ta tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.

Neka se još razmisli o prije iznesenom stavu da odnos čovjeka prema samom sebi postaje čovjeku predmetan, zbiljski, tek njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svog rada, prema svom opredmećenom radu odnosi kao prema tudjem, neprijateljskom, moćnom, od njega nezavisnom predmetu, on se prema njemu odnosi tako da je gospodar toga predmeta drugi, njemu tudj, neprijateljski, moćan, od njega nezavistan čovjek. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, on se prema njoj odnosi kao da je u službi, pod vlašću, prisilom i jarmom drugoga čovjeka.

Svako samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu u koji on sebe i prirodu prema drugim ljudima, koji su od njega različiti. Stoga se religiozno samootudjenje nužno pojavljuje u odnosu laika prema svećeniku, ili pak, budući da se ovdje radi o intelektualnom svijetu, prema posredniku itd. U praktičnom zbiljskom svijetu može se samootudjenje pojaviti samo kroz praktičan, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo pomoću koga se otudjenje dogadja jest praktično. Otudjenim radom, dakle, čovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i katu proizvodnje kao prema tudjim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojima se nalaze i drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovom proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao što svojom vlastitom proizvodnjom proizvodi svoje obestvarenje, svoju kaznu, kao što svoj vlastiti proizvod pretvara u gubitak, u proizvod koji mu ne pripada, tako on čini da vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom dobije onaj ko ne proizvodi. Kao što sebi otudjuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.

Mi smo dosad posmatrali samo odnos sa strane radnika, a kasnije ćemo ga posmatrati i sa strane ne-radnika.

Dakle, pomoću otudjenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos nekog čovjeka prema tome radu koji je radu tudj i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista - ili, kako se on inače naziva, poslodavca - prema radu.

Privatno vlasništvo proizilazi, dakle, pomoću analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog čovjeka, otudjenog rada, otudjenog života, otudjenog čovjeka.

Pojam ospoljenog rada (ospoljenog života) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasništva. Ali pri analizi toga pojma, ako se privatno vlasništvo pojavljuje kao osnova, kao uzrok ospoljenog rada, pokazuje se da je ono njegova konzekvencija, kao što i bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.

Tek na posljednjoj kulminacionoj tački razvitka privatnog vlasništva ponovo izbija ta tajna, naime, da je ono, s jedne strane, proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomoću kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.

Taj razvitak istovremeno osvjetlava različite, dosad nerješene sukobe.

1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave duše proizvodnje, pa radu ipak ne daje ništa, a privatnom vlasništvu daje sve. Prudon je iz te protivrječnosti izveo zaključak u korist rada, a protiv privatnog vlasništva. Medjutim, mi uvidjamo da je ova prividna protivrječnost protivrečje otudjenog rada sa samim sobom da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudjenog rada.

Stoga takodjer uvidjamo da su nadnica i privatno vlasništvo identični: jer je nadnica, u kojoj proizvod, predmet rada, plaća sam rad, samo nužna konzekvencija otudjenja rada, kao što se u nadnici rad takodjer ne pojavljuje kao samo svrha, nego kao sluga zarade. To ćemo obrazložiti kasnije, a sada ukažimo još samo neke konzekvencije.

Nasilno povišenje nadnice (bez obzira na druge poteškoće, bez obzira na to što se ono kao anomalija moglo takodjer samo nasilno održati) biljo bi samo bolje plaćanje robe robova, a ne bi ni radniku ni radu izvojevalo njihovo ljudsko odredjenje i dostojanstvo.

Čak i jednakost nadnica, onakvu kakvu zahteva Prudon, samo pretvara odnos sadašnjeg radnika prema svom radu u odnos svih ljudi prema radu. Društvo se tada shvaća kao apstraktni kapitalist.

Nadnica je neposredna posljedica otudjenog rada, a otudjeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasništva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.

2. Iz odnosa otudjenog rada prema privatnom vlasništvu sljedi dalje da se emancipacija društva od privatnog vlasništva itd., od ropstva, izražava u političkom obliku emancipacije radnika ne kao da se radi o njihovoj emencipaciji; ova je, pak, u emancipaciji radnika sadžana zato što je celokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konvezacije toga odnosa.

Kao što smo iz pojma otudjenog, ospoljenog rada našli pomoću analize pojam privatnog vlasništva, tako se pomoću tih dvaju faktora mogu razviti sve nacionalnoekonomske kategorije, a u svakoj ćemo kategoriji naći, kao na primjer u trgovini, konkurenciju, kapitalu, novcu, samo odredjeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.

Prije nego što razmotrimo to oblikovanje, pokušajmo riješiti još dva zadatka.

1. Odrediti opću suštinu privatnog vlasništva, koja je proizašla kao rezultat otudjenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasništvu.

2. Mi smo otudjenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao činjenicu i tu činjenicu smo analizirali. Sada pitamo kako čovjek dolazi do toga da svoj rad ospoljuje, otudjuje? Kako je to otudjenje osnovano u suštini čovjekova razvitka? Za rešenje zadatka dobili smo već mnogo time što smo pitanje o porijeklu privatnog vlasništva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku čovječanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasništvu, vjeruje se da je riječ o nekoj stvari iznad čovjeka. Kad se govori o radu, riječ je neposredno o samom čovjeku. To novo postavljanje pitanja implicira i njegovo rešenje.

ad 1. Opca suština privatnog vlasništva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasništvu.

Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo različiti izraz jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudjenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudjenje kao istinsko udomaćenje.

Mi smo posmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samom sebi. Kao proizvod, kao neophodan rezultat toga odnosa, našli smo vlasnički odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasništvo kao materijalan, rezimirajući izraz ospoljenog rada obuhvaća oba odnosa, odnos radnika prema radu, proizvoda njegova rada i neradniku, kao i odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.

Kad smo vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudjenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, životnost kao žrtvovanje života, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudju vlast, tudjem čovjeku, razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog čovjeka prema radniku prema radu i predmetu rada.

Prije svega treba primjetiti da sve što se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudjenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudjenja.

Drugo, da se zbiljsko, praktično odnošenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao duševno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprostavljen kao teorijsko odnošenje.

Treće. Neradnik čini protiv radnika sve ono što radnik čini sam protiv sebe, ali neradnik ne čini protiv sebe ono što čini protiv radnika.

Razmotrimo pobliže ta tri odnosa.

[ na početak ]


DRUGI RUKOPIS
Odnos privatnog vlasništva

...sačinjava kamatu njegova kapitala[49]. U radniku, dakle, subjektivno egzistira to da je kapital čovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao što u kapitalu objektivno egzistira to da je rad čovjek koji je sam sebe izgubio. Medjutim radnik ima nesreću da je živi kapital i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kada ne radi gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju. Kao kapital, vrijednost radnika se penje prema potražnji i ponudi, pa čak i fizički postojanje radnika njegov život, bili su posmatrani i posmatraju se kao ponuda robe, kao i svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest čovjek kao radnik, kao roba. Čovjek nije ništa drugo već radnik, a u njemu kao u radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko ukoliko postoje za kapital koji im je tudj. A budući da su jedan drugome tudji, te se stoga nalaze u indiferentnom vanjskom i slučajnom odnosu, ta tudjost se mora pojaviti kao zbiljska. Čim, dakle, kapitalu padne na pamet pomisao - nužna ili proizvoljna - da on za radnika više ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga ni bilo kakve nadnice, a budući da ne postoji kao čovjek, nego kao radnik, može se dati pokopati, može umrjeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik čim postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital čim kapital postoji za njega. Postojanje kapitala je njegovo postojanje, njegov život, kao što kapital odredjuje sadžaj njegova života na način koji je za njega sasvim indiferentan. Stoga nacionalna ekonomija ne poznaje nezaposlenost radnika, radnog čoveka, ukoliko se on nalazi izvan toga radnog odnosa. Obješenjak, mangup, prosjak, nezaposleni, izgladneli, bjedni, delikvetni radni čovjek, to su likovi koji ne egzistiraju za nju, nego samo za druge oči, za oči lijecnika, suca, grobara i nadzornika prosijaka, to su duhovi izvan carstva nacionalne ekonomije. Stoga su radnikove potrebe za nju samo potreba da se on izdržava za vrijeme rada, toliko da ne izumre rod radnika. Stoga nadnica ima sasvim istu smisao kao uzdržavanje, održavanje svakog drugog proizvodnog orudja, kao potrošnja kapitala uopće, koja mu je potrebna da bi se reproducirao s kamatom, kao ulje koje se upotrebljava za točkove da bi ih održavalo u kretanju. Stoga nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i kapitalista i ne smije prijeći potrebu te nužde. Bilo bi stoga sasvim konzekvetno kad su engleski vlasnici tvornica, prije Amandmana Bila iz 1834, 24 odbili od nadnice javnu milostinju koju je radnik dobivao preko poreza u korist sirotinje i smatrali je integralnom dijelom nadnice.

Proizvodnja ne proizvodi čovjeka samo kao robu, ljudsku robu, čovjeka u odredjenju robe, ona ga isto tako proizvodi, u skladu s tim odredjenjem, kao duhovno i tjelesno onečovječeno biće - nemoralnost, nakaznost, tupost radnika i kapitalista. - Njen proizvod je samosvjesna i samodjelatna roba,... čovjek roba... Veliki napredak Rikarda, Mila itd. u poredjenju sa Smitom i Sejom sastoji se u tome što su oni proglasili postojanje čovjeka - veću ili manju čovjekovu produktivnost te robe - indiferetnim ili čak štetnim. Pravi cilj proizvodnje nije broj radnika koji izdržava jedan kapital, nego kamata koju on donosi, cilj je suma godišnjih ušteda. Isto je tako bio velik i logičan napredak novije engleske nacionalne ekonomije u tome što je ona - koja rad proglašava jedinim principom nacionalne ekonomije - istovremeno s potpunom jasnoćom razotkrila obrnuti odnos izmedju nadnice i kamate od kapitala, pokazujući da kapitalist, po pravilu, može zaraditi samo sniženjem nadnice, i obrnuto. Normalan odnos nije prevara potrošača, nego uzajamna prevara kapitalista i radnika. Odnos privatnog vlasništva implicira latetno odnos privatnog vlasništva kao rada i odnos ovoga kao kapitala, kao i medjusobni odnos jednog i drugog. To je, s jedne strane, proizvodnja ljudske djelatnosti kao rada, to jest kao djelatnosti sasvim tudje sebi, čovjeku i prirodi, te stoga sasvim tudje svijesti i ispoljavanju života, apstraktna čovjekova egzistencija samo kao običnog radnog čovjeka, koji stoga svakog dana može biti srušen iz svog ispunjenog ništa u apsolutno ništa, u svoje društveno, stoga u svoje zbiljsko nepostojanje. S druge strane, to je proizvodnja predmeta čovjekove djelatnosti kao kapitala, u kojoj je izbrisana svaka prirodna i društvena odredjenost predmeta, u kojoj je privatno vlasništvo izgubilo svoj prirodni i društveni kvalitet (dakle izgubilo sve društvene i političke iluzije i nije pomiješano s prividno ljudskom odnosima) - u kojoj isti kapital u najrazličitijem, prirodnom i društvenom postojajnu ostaje isti, a potpuno je indiferetan prema svom zbiljskom sadržaju. Ta suprotnost doterana je do kraja nužno je vrhunac, kraj i propast cjelokupnog odnosa.

Stoga je opet velika zasluga novije engleske nacionalne ekonomije što je pokazala da je zemljišna renta razlika izmedju kamate od najlošijeg obradivog zemljišta i najboljeg obradivog zemljišta, što je dokazala[50] romantične iluzije zemljovlasnika - njegovu tobožnu socijalnu važnost, te indititet njegova interesa s interesom društva, što Adam Smit tvrdi još i nakon fiziokrata - te što je anticipirala i pripremila običnog, prozaičnog kapitalista, te će na taj način uprostiti, zaoštriti suprotnost i tako ubrzati njeno rešenje. Zemlja kao zemlja, zemljišna renta kao zemljišna renta, izgubili su tako svoju stalešku razliku i postali kapital koji ništa ne govori ili, naprotiv, samo kapital i kamata koji govore jezikom novca.

Razlika izmedju kapitala i zemlje, izmedju dobiti i zemljišne rente, kao i razlika ovih i nadnice, razlika izmedju industrije i agrikulture, nepokretnog i pokretnog privatnog vlasništva, još je historijska razlika, koja nije zasnovana u suštini stvari, koja je fiksirani momenat stvaranja i nastajanja suprotnosti izmedju kapitala i rada. U industriji itd., nasuprot nepokretnom zemljoposjedu, izražen je samo način nastajanja i suprotnost prema agrokulturi, u kojoj se industrija izgradjivala. Kao posebna vrsta rada, kao suštinska, važna razlika koja obuhvaća život, postoji ta razlika samo dok se stvara industrija (gradski život) nasuprot zemljoposjedu (plemickom feudalnom životu) i dok na sebi nosi još feudalni karakter svoje suprotnosti u obliku monopola, ceha, korporacije itd., unutar kojih odredjenja rad ima još prividno društveno značenje, još ima značenje zbiljske zajednice, još nije postao indiferetan prema svom sadržaju i nije došao potpunog bitka za sebe samog, tj. do apstrakcije od svakog drugog bitka, i zato još nije došao do oslobodjenja kapitala.

Ali nužan razvitak rada jest oslobodjena, kao takva za sebe konstituirana industrija i oslobodjeni kapital. Moć industrije nad njenom suprotnošću pokazuje se odmah u nastajanju agrikulture kao zbiljske industrije, dok je prije glavni posao prepuštala zemljištu i robovima toga zemljišta, pomoću kojih se ono samo obradjivalo. Pretvaranjem roba u slobodna radnika, tj. u najamnika, pretvorio se vlastelin po sebi u industrijalca, kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svega dogadja pomoću srednjeg člana, zakupca. Ali zakupac je reprezetant, otkrivena tajna zemljoposjednika; samo pomoću zakupca on postoji nacionalnoekonomski, kao privatni vlasnik - jer zemljišna renta njegove zemlje postoji samo pomoću konkurencije zakupaca. -Dakle, vlastelin je već u zakupcu suštinski postao običan kapitalist. A to pretvaranje još se može izvršiti u zbiljnosti; kapitalist koji se bavi agrikulturom, tj. zakupac, mora postati vlastelin ili obratno. Industrijske mahinacije zakupca jesu industrijske mahinacije zemljovlasnika, jer bitak prvoga postavlja bitak drugoga.

Ali sjećajući se svog suprotnog nastanka, svog porijekla, zemljovlasnik vidi kapitalista kao svog dojucerašnjeg obijesnog, oslobodjenog, obogaćenog roba i kao kapitalist osjeća da ga ovaj ugrožava, a kapitalist vidi zemljoposednika kao dojučerašnjeg neradnika i okrutnog egoističnog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oštećuje, ali svoje cjelokupno društveno značenje, svoj imetak i svoj užitak zahvaljuje industriji, on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije i slobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog odredjenja. Ova suprotnost je žestoka i obje strane govore jedna drugoj istinu. Treba samo čitati napade nepokretnog vlasništva na pokretno, i obratno, pa da se dobije očigledna slika o njihovu obostranom nevaljalstvu. Zemljoposednik se kočoperi nasljednim plemstvom svog vlasništva, feudalnim reminiscencijama, uspomenama, poetskim sjecanjima, svojim sanjarskim bićem, svojom političkom važnošću, a kad govori nacionalnoekonomski: produktivna je samo zemljoradnja. Svog protivnika prikazuje istovremeno kao prodana nitkova: lukava, podmitljiva, cangrizava, lažna, lakoma, potkupljiva, buntovna, bez srca i duha, otudjena od zajednice, koji trguje njenim interesima, kao lihvara, svodnika, roba, savitljivca, laskavca, varalicu bez časti, bez načela, bez poezije, bez supstancije, bez ičega, koji izaziva, uzgaja, raspiruje konkurenciju i stoga siromaštvo, zločin i raspadanje svih socijalnih veza. (Vidi, medju ostalima, fiziokratu Bergasa, kojega Kamij Demulen šiba već u svom časopisu: "Les Revolutions de France et de Brabant"(25); vidi Finke, Lancicole, Haler, Leo, Kozegarten[51] i Sismondi.) Pokretno vlasništvo sa svoje strane ukazuje na čuda industrije i kretanje, ono je dijete modernog doba, njegov jedinorodjeni sin; ono žali svog protivnika kao glupana koji ne shvaća svoju suštinu (a to je potpuno ispravno), koji namjesto moralnog kapitala i slobodnog rada želi uspostaviti grubu nemoralnu silu i kmetstvo; ono ga prikazuje kao Don Kihota, koji pod maskom ispravnosti, čestitosti, općeg interesa, stalnosti skriva nesposobnost za kretanje, lakomu pohlepu za uživanjem, sebičnost, poseban interes, zlonamjernost; ono ga proglašava lukavim monopolistom; njegove reminiscencije, njegovu poeziju, njegovo sanjarenje ono guši historijskim i sarkasticnim nabrajanjem podlosti, okrutnosti, ponižavanja, prostitucije, infamije, anarhije, pobune, čije su radionice bili romantični dvorci.

Pokretno vlasništvo tvrdi da je ono pribavilo narodu političku slobodu, razbilo okove staleškog društva, medjusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, čisti moral, obrazovanje po želji; da je narodu dalo, umjesto njegovih grubih, civilizirane potrebe, i sredstva za njihovo zadovoljenje, dok zemljovlasnik - taj nepokretni lihvar žitom koji samo smeta - poskupljuje narodu neophodne životne namernice, te na taj način prisiljava kapitaliste da povise nadnicu a da ne mogu povećati proizvodne snage, sprecava porast godišnjih prihoda nacije, akomulaciju kapitala, dakle, mogućnost da se narodu dade rad a zemlji bogatstvo, te, napokon, sasvim ukida, dovodi do opće propasti i lihvarski iskorišcava sve prednosti moderne civilizacije a da ništa za nju ne čini i da uopće ne odustaje od svojih feudalnih predrasuda. Napokon, on treba da gleda samo na svog zakupca - on, za koga zemljoradnja i samo zemljište egzistiraju samo kao njemu poklonjeni izvor novca - i neka kaže nije li on stari, fanatični, lukavi nitkov, koji srcem i zbiljnosti odavo pripada slobodnoj industriji i dragoj trgovini, koliko god se tome protivio i koliko god brbljao o historijskim uspomenama i moralnim ili političkim ciljevima. Sve što on zbiljski navodi u svoju korist istinito je samo za zemljoradinika (kapitalistu i seljake nadničare), čiji je neprijatelj zemljovlasnik; on, dakle, dokazuje protiv sama sebe. Bez kapitala zemljoposjed je mrtva, bezvrijedna materija. Njegova civilizirana pobjeda jest upravo to što je namjestio mrtve stvari otkrio i stvorio ljudski rad kao izvor bogatstva. (Vidi: Pol-Luj Kurije, Sen-Simon, Ganil, Rikardo, Mil, Mak Kalok, te Destit de Trasi i Mišel Ševalje.)

Iz zbiljskog toka razvitka (ovdje umetnuti) slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. razvijenog privatnog vlasništva nad nerazvijenim, polovičnim, nad zemljoposjednikom, kao što već mora pobjediti: kretanje nepokretnost, otvorena, samosvjesna besmrtnost prikrivjenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uživanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebičnost prosvjećenosti lokalnu, obazrivu, proprostu, tromu i fanatičnu sebičnost praznoverja, kao što novac mora pobjediti drugi oblik privatnog vlasništva.

Države koje nešto slute o opasnosti razvijene slobodne industrije, dovršenog čistog morala i dovršene humane trgovine, pokušavaju da zaustave kapitaliziranje zemljoposjeda - ali sasvim uzaludno.

Zemljoposjed, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasništvo, kapital prožet još lokalnim i političkim predrasudama, koji još nije sasvim došao sebi iz svoje zapletenosti sa svijetom, tj. još je nedovršeni kapital. U toku svoga svjetskog stvaranja on mora doći do apstraktnog, tj. čistog izraza.

Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i njihov odnos.

Krijetanje koju moraju priječi ti članovi jest:

Prvo - neposredno i posredovano jedinstvo jednog i drugog.

U početku kapital i rad još ujedinjeni; onda, doduše, odvojeni i otudjeni, ali uzajamno se podižući i unapredjujući kao pozitivni uvjeti.

Drugo. Suprotnost jednog i drugog. Oni se uzajamno isključuju; radnik vidi u kapitalistu svoje nepostojanje, i obratno; svaki pokušava da drugome oduzme njegovo postojanje.

Treće. Suprotnost svakog samom sebi. Kapital = nagomilani rad = rad. Kao takav on se raspada na sebe i svoje kamate, kao što se ove opet raspadaju na kamate i dobit. Potpuno žrtvovanje kapitalista. On prelazi u radničku klasu, kao što radnik - ali samo izuzetno - postaje kapitalist. Rad kao moment kapitala, njegovi troškovi. Dakle, nadnica je žrtva koju prinosi kapital. Kolizija uzajamnih suprotnosti.

[ na početak ]


TREĆI RUKOPIS(26)
Privatno vlasništvo i rad

ad pag[52] XXXVI(27) Subjektivna suština privatnog vlasništva, privatno vlasništvo kao djelatnost koja postoji za sebe, kao subjekt, kao ličnost, jest rad. Razumje se, dakle, da tek nacionalnu ekonomiju koja je rad priznala svojim principom - Adam Smit - koja, dakle, privatno vlasništvo nije više shvaćala samo kao stanje izvan čovjeka, da tu nacionalnu ekonomiju treba posmatrati kao proizvod zbiljske energije i kretanja privatnog vlasništva (ona je za sebe u svijesti nastalo samostalno kretanje privatnog vlasništva, moderna industrija kao vlastitost), i kao proizvod moderne industrije, s druge strane, ubrzala i proslavila energiju i razvitak te industrije i učinila je snagom svijesti. Pristalice novčanog i merkantilnog sistema, koji privatno vlasništvo smatraju samo predmetnim bićem za ljude, čine se stoga ovoj proslavljenoj nacionalnoj ekonomiji, koja je otkrila subjektivnu suštinu bogatstva - unutar privatnog vlasništva - kao fetišisti, kao katolici. Stoga je Engels s pravom nazvao Adama Smita Luterom nacionalne ekonomije(28). Kao što je Luter priznao religiju, vjeru za suštinu vanjskoga svijeta i stoga se suprostavio katoličkom mnogoboštvu, kao što je ukinuo spoljašnju religioznost time što je religioznost učinio čovjekovom unutrašnjom suštinom, kao što je negirao svećenika koji postoji izvan laika time što je svećenika premestio u srce laika, tako se pregledava bogatstvo koje se nalazi izvan čovjeka i koje je od njega nezavisno - dakle, koje se može održati i potvrditi samo na spoljašnji način - tj. ta njegova spoljašna, nemisaona predmetnost se prevladava time što se privatno vlasništvo otjelovljuje u samom čovjeku, a sam čovjek se priznaje njegovom suštinom - ali zato je sam čovjek stavljen u odredjenje privatnog vlasništva kao kod Lutera u odredjenje religije. Medjutim, pod vidom priznanja čovjeka nacionalna ekonomija čiji je princip rad samo je konzekvatno provodjenje proricanja čovjeka na taj način što se sam čovjek ne nalazi više u spoljašnoj napetosti prema spoljašnoj suštini privatnog vlasništva, nego je sam postao ta napeta suština privatnog vlsništva. Što je prije bilo sebi-spoljašni-bitak (Sichäußerlichsein), realno čovjekovo ospoljenje, sada je postalo samo djelo ospoljenja, ospoljenost. Ako, dakle, ova nacionalna ekonomija počinje s prividom priznanja čovjeka, njegove samostalnosti, samodjelatnosti itd., i pošto premješta privatno vlasništvo u suštinu samoga čovjeka, pa ne može više biti uvjetovana lokalnim, nacionalnim itd. odredjenjima privatnog vlasništva kao suštine koja egzistira izvan njega, dakle, razvija kozmopolitsku, opću energiju koja ruši svaku granicu, svaku vezu, da bi se postavila na tom mjestu kao jedina politika, općenitost, granica i veza, ona u daljem razvitku mora odbaciti licemjerstvo i pokazati se u svom potpunom cinizmu; a ona to čini tako što - bez obzira na sve prividne protivrječnosti u koje zapetljava to učenje - mnogo jednostranije i zato oštrije i konzekvetnije, tratira rad kao jedinu suštinu bogatstva; štoviše, ona pokazuje da su konzekvencije toga učenja, nasuprot onom prvobitnom svaćanju, čovjeku neprijateljske i, napokon zadaje smrtni udarac poslednjem, individualnom, prirodnom, od kretanja rada i izvora bogatstva nezavisnom postojanju privatnog vlasništva - zemljišnoj renti, tom izrazu feudalnog vlasništva koji je postao već sasvim nacionalnoekonomski i stoga nesposoban za otpor protiv nacionalne ekonomije (Rikardova škola). Cinizam nacionale ekonomije ne raste samo relativno počevši od Smita preko Seja do Rikarda, Mila itd., ukoliko ovi poslednji vide konzekvencije industrije kao razvijene i punije protivrečnosti, nego i s pozitivnog gledišta oni uvijek i svesno idu dalje od svog prethodnika putem otudjenja protiv čovjeka, ali samo zato što se njihova nauka razvija konzekvetnije i istinitije. Time što privatno vlasništvo u njegovom djelatnom obliku čine subjektom, dakle, istovremeno čine čovjeka bićem i čovjeka koga svode na nebiće čine bićem, protivrječnost zbiljnosti potpuno odgovara protivrječnom biću koju su priznali kao princip. Rastrgana zbiljnost industrije ne samo što opovrgava već, naprotiv, potvrdjuje njihov u sebi rastrgani princip. Štoviše, njihov princip je princip te rastrganosti.

Fiziokratsko učenje dr Kenea čini prijelaz od merkalizma Adamu Smitu. Fiziokratija je neposredno nacionalnoekonoski raspad feudalnom vlasništva, ali isto tako i neposredno nacionalnoekonomska transformacija, ponovno uspostavljanje toga istog feudalnog vlasništva, samo što njegov jezik više nije feudalni, nego ekonomski. Čitavo bogatstvo sastoji se od zemlje i zemljoradnje (agrikulture). Zemlja još nije kapital, ona je još poseban način njegova življenja, koji vrijedi u svojoj prirodnoj osobenosti i uslijed svoje prirodne osobenosti; ali zemlja je ipak opći, prirodni element, dok merkantilizam poznaje samo plemeniti metal kao egzistenciju bogatstva. Predmet bogatstva, njegova materija dobila je, dakle, istovremeno najvišu općenitost unutar prirodne granice - ukoliko je on još i kao priroda neposredno predmetno bogatstvo. A zemlja postoji za čovjeka samo pomoću rada, agrikulture. Dakle, već se subjektivna suština bogatstva premješta u rad. Rad, dakle, još nije shvaćen u svojoj općenitosti i apstrakciji, on je još vezan za poseban prirodni element kao svoju materiju, on je stoga priznat još u posebnom, prirodnom odredjenom načinu postojanja. On je stoga tek odredjeno, posebno ospoljenje čovjeka, kao što je njegov proizvod shvaćen još kao odredjeno bogatstvo - koji više pripada prirodi nego samom radu. Zemlja se ovdje još priznaje kao prirodno postojanje nezavisno od čovjeka, još se ne priznaje kao kapital, tj. kao moment samog rada. Rad se, naprotiv, pojavljuje kao njen moment. Medjutim, time što je fetišizam starog, spoljašnjeg bogatstva, koje postoji samo kao predmet sveden na vrlo jednostavan prirodni element, a njegovo biće priznato već, iako tek djelomično, na poseban način u svojoj subjektivnoj egzistenciji, neophodan napredak sastoji se u tome da se prizna opća suština bogatstva i da se stoga rad u svojoj opštoj apsolutnosti, tj. apstraktnosti uzdigne do principa. Fiziokratiji se dokazuje da se agrikultura u ekonomskom, dakle, jedino opravdanom pogledu ne razlikuje ni od koje druge oblasti proizvodnje, da prema tome suština bogatstva nije odredjeni rad, posebno ispoljavanje rada vezano za poseban element, nego da je to rad uopće.

Fiziokratija poriče posebno spoljašnje, samo predmetno bogatstvo time što rad proglašava njegovom suštinom. Ali rad je za nju, prije svega, samo subjektivna suština zemljoposjeda (fiziokratija polazi od vrste vlasništva koja se historijski pojavljuje kao vladajuća i priznata); ona samo zemljoposjed čini ospoljenim čovjekom. Ona ukida njegov feudalni karakter tako što proizvodnju (agrikulturu) proglašava njegovom suštinom; ali ona se odnosi negativno prema svijetu industrije, ona priznaje feudalni sistem time što agrikulturu proglašava jedinom proizvodnjom.

Razumije se, čim se shvati subjektivna suština industrije koja se konstruira u suprotnosti prema zemljoposjedu, tj. kao industrija, ta suština ukljućuje u sebe i tu svoju suprotnost. Jer kao što industrija obuhvaća ukinuti zemljoposjed, tako njena subjektivna suština obuhvaća istovremeno subjektivnu suštinu zemljoposjeda.

Kao što je zemljoposjed prvi oblik privatnog vlasništva, a industrija mu se suprostavlja samo kao posebna vrsta vlasništva prije svega historijski - ili je, bolje rečeno, oslobodjeni rob zemljoposjeda - tako se taj proces ponavlja pri naučnom shvaćanju subjektivne suštine privatnog vlasništva, rada, a rad se javlja, prije svega, samo kao zemljoradnja, a zatim dolazi do izražaja kao rad uopće.

Čitavo bogatstvo postalo je industrijsko bogatstvo, bogatstvo rada, a industrija je dovršeni rad, kao što je tvornički sistem izgradjena suština industrije, tj. rada, dok je industrijski kapital završen oblik privatnog vlasništva.

Vidimo kako tek sada privatno vlasništvo može dovršiti svoju vlast nad čovjekom i u najopćenitijem obliku postaviti svjetskohistorijska sila.

[ na početak ]


Privatno vlasništvo i komunizam

ad pag. XXXIX(29). Ali suprotnost izmedju nevlasništva i vlasništva još je indiferetna suprotnost, još nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom unutrašnjem odnosu, još nije suprotnost shvaćena kao protivrječnost, sve dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala. Čak i bez progresivnog kretanja privatnog vlasništva (u starom Rimu, u Turskoj itd.) ta suprotnost može se izraziti u prvom obliku. Tako se ona još ne javlja kao odredjena samim privatnim vlasništvom. Ali rad, subjektivna suština privatnog vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, čine privatno vlasništvo kao razvijeni odnos protivrječnosti, te stoga energičan, napet odnos koji vodi rešenju protivrječnosti.

ad ibidem. Ukidanje samootudjenja čini isti put kao i samootudjenje. Najpre se razmatra privatno vlasništvo samo s njegove objektivne strane - ali se rad ipak promatra kao njegova suština. Stoga je njegov oblik postojanja kapital, koji "kao takav" treba ukinuti (Prudon). Ili se poseban način rada -niveliran, podjeljen, te stoga neslobodan rad - shvaća kao izvor štetnosti privatnog vlasništva i njegova čovjeku otudjenog, postojanja - Furije, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaća barem kao izvrstan rad, dok Sen-Simon, naprotiv, industrijski rad kao takav proglašava suštinom i teži za isključivom vlasti industralijalaca i poboljšanjem položaja radnika. Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega, opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd. Neposredan fizički posjed njemu je jedini cilj života i postojanja; odredjenje radnika se ne ukida, nego se proširuje na sve ljude; odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprostavljanja općeg privatnog vlasništva privatnom vlasništvu manifistira se u životinjskom obliku kad se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva) suprostavlja zajednica žena, gdje, dakle, žena postaje društveno i opće vlasništvo. Može se reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao što žena iz braka prelazi u opću prostituciju,[53] tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog čovjekovog bića, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam - time što svagdje negira čovjekovu ličnost - upravo je samo konzekvetan izraz privatnog vlasništva, koje je sama ta negacija. Opća zavist koja se konstituira kao sila samo je skriveni oblik u kome se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi način. Misao svakog privatnog vlasništva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasništva kao zavist i težnja za niveliranjem, tako da one sačinjavaju, tako reći, suštinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovništa zamišljenog minimuma. On ima odredjenu, ograničenu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasništva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija čitavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnom primitivizmu čovjeka siromašna i bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo nego do njega još nije ni dospio.

Za komunizam ove vrste zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, koju isplaćuje zajednički kapital, tj. zajednica kao opći kapitalist. O bje strane odnosa uzdignute su u zamišljenu općost: rad kao odredjenje u koje je svatko postavljen, a kapital kao priznata općost i moć zajednice.

U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajednickog uživanja izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek postoji za sebe samog, jer tajna tog odnosa ima svoj nesumljiv, odlučan, otvoren, otkriven izraz u odnosu muškarca prema ženi i načinu kako se shvaća neposredni, prirodni rodni odnos. Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca prema ženi. U tom prirodnom rodnom odnosu, odnos čovjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno odredjenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan način, svedeno na očiglednu činjenicu to koliko je ljudska suština postala čovjeku prirodna ili koliko je priroda postala čovjekova ljudska suština. Iz tog odnosa može se, dakle, prosudjivati cjelokupan stupanj čovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom. U tom se odnosu takodjer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je, dakle, drugi čovjek kao čovjek postao potrebom, koliko je on u svom najindividualnijem postojanju istovremeno i društveno biće.

Prvo pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, grubi komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica.

2. Komunizam a) još političke prirode, demokratski ili despotski;
b) s ukidanjem države, ali istovremeno još nedovršen i još uvijek aficiran privatnim vlasništvom, tj. čovjekovim otudjenjem.
U oba oblika komunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak čovjeka u sebe, kao ukidanje čovjekova samootudjenja, ali pošto još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnog vlasništva, i pošto je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime još prožet i pod njegovim uticajem. On je, doduše, shvatio pojam privatnog vlasništva, ali još nije shvatio njegovu suštinu.

3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootudjenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svijestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovjecnog čovjeka. Taj komunizam kao dovršni naturalizam = humanizam, kao dovršni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba izmedju čovjeka i prirode, izmedju čovjeka i čovjeka, istinsko rešenje borbe izmedju egzistencije i suštine, izmedju opredmećivanja i samootpredmećivanja, izmedju slobode i nužnosti, izmedju individuma i roda. On je rešenje zagonetka historije i zna da je on to rešenje.

Stoga je cjelokupno kretanje historije, s jedne strane, zbiljski akt radjanja komunizma, rodjenja njegova empirijskog postojanja, a s druge strane, za njegovu svijest koja misli - shvaćeno i svjesno kretanje njegova nastajanja, dok onaj još nedovršeni komunizam traži historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprostavljeni privatnom vlasništvu, dokaz u postojećem na taj način što istrže pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jašu Kabe, Vilegardel itd.) i fiksira ih kao dokaze za svoju historijsku čistokrvnost, čime upravo dokazuje da nesrazmjerno veći dio toga kretanja protivrječi njegovim tvrdnjama, i ako je jednom postajao, da upravo njegov prošli bitak opovrgava pretenzije suštine.

Lako je uvideti nužnost toga da cjelokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku tako i teorijsku bazu u kratanju privatnog vlasništva, upravo u kretanju ekonomike.

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo jest materijalni, osjetilni izraz otudjenog čovjekova života. Kretanje privatnog vlasništva - proizvodnja i potrošnja - jest osjetilno očitovanje kratanja cjelokupne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka. Religija, porodica, država, pravo, moral, nauka, umjetnost itd. samo su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Stoga je pozitivno ukidnje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekovog života pozitivno ukidanje svakog otudjenja, dakle povratak čovjeka iz religije, porodice, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno postojenje. Religiozno otudjenje kao takvo dogadja se samo u području svijesti čovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko otudjenje je otudjenje zbiljskog života - stoga njegovo ukidanje obuhvaca obe strane. Razumje se da kretanje kod raznih naroda počinje prema tome da li se istinski priznati život naroda više dogadja u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je više misaoni ili realni život. Komunizam počinje odmah s ateizmom (Oven), ateizam je isprva još daleko od toga da je komunizam, kao što je onaj ateizam s kojim počinje komunizam više jedna apstrakcija. - Stoga je filantropija ateizma isprva samo filozofska, apstraktna filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje.

Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivnog ukinutog privatnog vlasništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog čovjeka, postojanje tog drugog čovjeka i postojanje drugog za prvoga. Ali, i materijal rada i čovjek kao subjekt isto su tako rezultat kao i polazna tačka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna tačka, upravo u tome leži historijska nužnost privatnog vlasništva). Društveni karakter je, dakle, opći karakter cjelokupnog kretanja; kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako i on prozvodi društvo. Djelatnost i užitak su društveni kako po svom sadržaju tako i po načinu postojanja; oni su društvena djelatnost i društveni užitak. Ljudska suština prirode postoji tek za društvenog čovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s čovjekom, kao njegovo postojanje za drugoga i kao postojanje drugoga za njega, te kao životni element ljudske zbiljnosti; tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo njegovim ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postalo čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.

Društvena djelatnost i društveni užitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajednicke djelatnosti i neposredno zajednickog užitka, iako se zajednicka djelatnost i zajednički užitak, tj. djelatnost i užitak koji se ispoljavaju i potvrdjuju neposredno u zbiljskom društvu s drugim ljudima, dogadjaju svagdje gdje je onaj neposredni izraz društvenosti osnovan u suštini sadržaja djelatnosti ili užitka i primjeren prirodi toga sadržaja.

Ali čak i ako djelujem naučno itd. - djelatnost koju rijetko mogu izvjesti u neposrednoj zajednici s drugima - je sam društven, jer djelujem kao čovjek. Meni nije dat kao društveni proizvod samo materijal moje djelatnosti - kao i jezik pomoć koje mislilac djeluje - moje vlastito postojanje je društvena djelatnost; zato ono što činim iz sebe činim iz sebe za društvo i sa sviješcu da to činim kao društveno biće.

Moja opća svijest samo je teorijski oblik onoga čega je živi oblik realna zajednica, društveno biće, dok je danas opća svijest apstrakcija od zbiljskog života i kao takva suprostavlja mu se neprijateljski. Stoga je i djelatnost moje opće svijesti - kao takva - moje teorijsko postojanje kao društvenog bića.

Prije svega, treba izbeći da se "društvo" ponovo fiksira kao apstrakcija nasuprot individuumu. Individuum je društveno biće. Stoga je njegovo ispoljavanje života - makar se i ne pojavljivalo u neposrednom obliku zajednickog života koji se vrši istovremeno s drugima - ispoljavanje i potvrdjivanje društvenog života. Individualni i rodni čovjekov život nisu različiti, i pored toga što je - i to nužno - način postajanja individualnog života više poseban ili više općenit način rodnog života, ili rodni život - više poseban ili općenit individualni život.

Kao rodna svijest čovjek potvrdjuje svoj realni društveni život i ponavlja samo svoje zbiljsko postojanje u mišljenju, kao što se, obrnuto, rodni bitak potvrdjuje u rodnoj svijesti i u svojoj općenitosti postoji za sebe kao misaono biće.

Stoga, ma koliko čovjek bio poseban individuum - a njegova posebnost upravo ga čini individumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice - on je isto toliko totalitet, idealan totalitet, subjektivno postojanje mišljenog i doživljenog društva za sebe, kao što u zbiljnosti postoji isto tako kao percepacija i zbiljski užitak društvenog postojanja, kao i totalitet čovjekovog ispoljavanja života.

Mišljenje i bitak su, doduše, različiti, ali su istovremeno medjusobno u jedinstvu.

Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odredjenim individuumom i kao protivreči njihovom jedinstvu; ali odredjeni individuum samo je odredjeno rodno biće i kao takvo smrtno.

[54](4. Kao što je privatno vlasništvo samo osjetilni izraz činjenice da čovjek istovremeno postaje predmetan za sebe i, štoviše, da postaje sebi tudj i nečovjecan predmet, da je njegovo ispoljavanje života njegovo ospoljenje života, da je njegovo ostvarenje njegovo obestvarenje, tudja zbiljnost, tako se pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, tj. osjetilno prisvajanje čovjekova bića i života, predmetnog čovjeka, čovjekovih djela za i pomoću čovjeka, ne smije shvatiti samo u smislu neposrednog, jednostranog užitka, samo u smislu posjedovanja, u smislu imanja. Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle, kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrdjivanje čovjekove zbiljnosti[55]; čovjekova djelotvornost i čovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.

Privatno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji za nas kao kapital, ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tjelu, nastanjujemo itd., ukratko kad ga upotrebljavamo. Iako privatno vlasništvo shvaća sva ta neposredna ozbiljenja samog posjeda opet samo kao sredstvo za život, a život, kojemo oni služe kao sredstvo, jest život privatnog vlasništva, rad i kapitaliziranje.

Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otudjenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo moralo se svijesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje unutrašnje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja vidi Hes u "Einundzwanzig Bogen"(30).)

Stoga je ukidanje privatnog vlasništva potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ono je ta emancipacija upravo zato što su ta osjetila i svojstva postala ljudska, kako subjektivno tako i objektivno. Oko je postalo ljudskim okom kao što je njegov predmet postao društvenim, ljudskim predmetom koji potiče od čovjeka za čovjeka. Stoga su osjetila neposredno u svojoj praksi postala teoreticari. Ona se odnose prema stvari zbog stvari same, ali sama stvar je predmetno ljudsko odnošenje prema sebi, prema čovjeku[56] i obrnuto. Stoga su potreba ili užitak izgubili svoju egoisticnu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako što je ta korisnost postala ljudska korist.

Osjetila i užitak drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih neposrednih organa stvaraju se stoga društveni organi, u obliku društva, npr. djelatnost neposredno u društvu s drugima itd. postala je organ mog ispoljavanja života i način prisvajanja čovjekova života.

Razumje se, ljudsko oko drugačije uživa nego grubo, neljudsko oko, ljudsko uho drugačije nego grubo uho itd.

Vidjeli smo da se čovjek ne gubi u svom predmetu samo onda kad mu ovaj postane ljudski predmet ili predmetni čovjek. To je moguće samo tako da predmet predmet postane za njega samo društveni predmet, da on sam sebi postane društveno biće i da društvo postane za njega biće u tom predmetu.

Stoga, ukoliko, s jedne strane, svagdje u društvu predmetna zbiljnost postaje čovjeku zbiljnost čovjekovih suštinski snaga, čovjekova zbiljnost, pa zato i zbliljnost njegovih vlastitih suštinskih snaga, svi predmeti postaju opredmećenje njega samoga, predmeti koji potvrdjuju i ostvaruju njegovu individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta i od prirode suštinske snage koja joj odgovara; jer upravo odredjenost toga odnosa čini poseban, zbiljski način potvrdjivanja. Jedan predmet je oku drugačiji nego uhu i predmet oka je drugačiji nego predmet uha. Svojevrsnost svake suštinske snage upravo je njena svojevrsna suština, dakle i svojevrstan način njenog opredmećivanja, njenog predmetno-zbiljskog živog bitka. Stoga se čovjek u predmetnom svijetu potvrdjuje ne samo u mišljenju nego sa svim osjetilima.

S druge strane, shvaćeno subjektivno: tek muzika budi čovjekovu smisao za muziku; za nemuzikalno uho ni najljepša muzika nema nikakva smisla, nije nikakav predmet, jer moj predmet može biti samo potvrdjivanje jedne od mojih suštinskih snaga, to jest on za mene može postojati samo onako što moja suštinska snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta ide za mene upravo donde (on ima smisao samo za njemu odgovarajuce osjetilo) dokle seže moje osjetilo; stoga su osjetila društvenog čovjeka drugačija nego osjetila nedruštvenog čovjeka; tek pomoću predmetno razvijenog bogtstva čovjekova bića djelomično se razvijaju, a djelomično tek proizvode: bogatstvo subjektivno ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko - osjetila sposobna za ljudske užitke, osjetila koja se potvrdjuju kao ljudske suštinske snage. Jer ne samo pet osjetila nego i takozvana duhovna osjetila, praktička osjetila (volja, ljubav) jednom riječi ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, nastaje tek pomoću postojanja njegova predmeta, pomoću očovječene prirode. Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadašnje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktičnom potrebom ima samo ogranicen smisao.)

Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako mogla biti pred njim u najsirovijem obliku i ne može se reći čime bi se ova ishrana razlikovala od životinjske ishrane. Pritisnut brigom i siromaštvom, čovjek nema smisla ni za najlepšu predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osobitu prirodu minerala; on nema mineraloškog smisla; dakle, odpredmećenje čovjekova bica i u teorijskom i u praktičnom pogledu bilo je potrebno kako za to da čovjekovo osjetilo učini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog prirodnog bića.

(Kao što kretanjem privatnog vlasništva, njegova bogatstva i bijede - materijalnog i duhovnog bogatstva i bijede - društvo koje nastaje zatiče sav materijal za to formiranje, tako i novonastalo društvo proizvodi kao svoju stalnu zbiljnost čovjeka u tom cjelokupnom bogatstvu njegova bića, bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka.)

Vidimo kako subjektivizam i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti, tek u društvenom stanju, (vidi se kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće samo na praktičan način, samo čovjekovom praktičnom energijom, pa njihovo rešenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje nego zbiljski životni zadatak, koji filozofija nije mogla riješiti upravo zato što je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak...)

(Vidimo kako je historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data čovjekova psihologija koja dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer su ljudi - krećući se unutar otudjenja - shvaćali kao zbiljnost čovjekovih suštinskih snaga i kao akte ljudskoga roda samo opće čovjekovo postojanje, religiju ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost, literaturu itd. U običnoj, materijalnoj industriji (koja se isto tako može shvatiti i kao poseban dio industrije, jer je sva dosadašnja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama po sebi otudjena djelatnost) imamo pred sobom opredmećenje čovjekove suštinske snage u obliku osjetilnih, tudjih, korisnih predmeta, u obliku otudjenja. Ona psihologija za koju je ta knjiga, dakle osjetilno upravo najprisutniji, najpristupačniji dio historije, zatvorena ne može postati zbiljskom, sadržajnom i realnom naukom.) Što da uopće mislimo o nauci koja otmjeno apstrahira od toga velikoga dijela ljduskoga rada i ne osjeća u samoj sebi svoju nepotpunost sve doktle dok joj takvo rašireno bogatstvo ljudskoga djelovanja ne kaže ništa, osim možda nešto što se može reci jednom riječi: "potreba", "prosta potreba"? Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i ovladale stalno rastucim materijalom. Medjutim, filozofija im je ostala isto onako tudja kao što su one ostale tudje filozofiji. Kratkotrajno ujedinjenje bilo je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali je nedostajalo snage. Sama historijografija osvrce se na prirodne nauke samo uz put, kao na faktor prosvjećenosti, korisnih pojedinih velikih otkrića. Ali prirodne nauke se pomoću industrije utoliko praktičnije zahvatile u čovjekov život, preoblikovale ga i pripremile čovjekovu emancipaciju, mada su neposredno morale upotpuniti onečovječenje. Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodna nauka prema čovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteričko otkrivanje čovjekovih suštinskih snaga, može se shvatiti ljudska suština prirode ili prirodna suština čovjeka; stoga će prirodne nauke izgubiti apstraktno materijalni, ili tačnije, idealistički pravac i postaće baza ljudske nauke, kao što su sad već postale - iako u otudjenom obliku - baza zbiljskog ljudskog života; jedna baza za život, a druga za nauku, to je od početka laž. Čovjek je neposredan predmet prirodnih nauka, jer neposredna osjetilna priroda za čovjeka je neposredno čovjekova osjetilnost (identičan izraz), čovjek koji za njega neposredno osjetilno postoji kao drugi; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudska osjetilnost tek pomoću drugog čovjeka. Ali priroda je neposredan predmet nauke o čovjeku. Prvi čovjekov predmet - čovjek - jest priroda, osjetilnost i potrebe čovjekove osjetilne suštinske snage, koje svoje predmetno ostvarenje mogu naći samo u prirodnim predmetima, mogu naći svoju samopoznaju samo u nauci o prirodnom biću uopće. Jezik, element samog mišljenja, element životnog ispoljavanja misli, osjetilne je prirode. Društvena zbiljnost prirode i ljudske prirodne nauke ili prirodne nauke o čovjeku - to su indetinčni izrazi.

(Vidimo kako na mjesto nacionalnoekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat čovjek i bogata čovjekova potreba. Bogat čovjek je istovremeno čovjek kome je potreban totalitet čovjekova ispoljavanja života. Čovjek u kome njegovo vlastito ostvaranje postoji kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Ne samo čovjekovo bogatstvo nego i njegovo siromaštvo dobiva - pod pretpostavkom socijalizma - podnjedako ljudsko, te stoga društveno značenje. Ono je pasivna veza koja cini da čovjek kao potrebu osjeti najveće bogatstvo, drugog čovjeka. Vlast predmetnog bića u meni, osjetilno izbijanje moje suštinske djelatnosti jest strast, koja na taj način postaje ovdje djelatnost moga bića.)

5. Jedno biće je za sebe samostalno tek onda kad stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Čovjek koji živi od milosti drugoga smatra se zavisnim bićem. A ja potpuno živim od milosti drugoga ako sam mu obavezan ne samo za izdržavanje svoga života nego ako je on još osim toga stvorio moj život, ako je on izvor moga života, a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe ako nije moje vlastito djelo. Stoga je stvaranje predstava koju je vrlo teško potisnuti iz narodne svijesti. Njoj je neshvatljivo postojanje prirode i čovjeka pomoću sebe samih, jer protivrječi svim evidetnim datostima praktičnog života.

Predstava o stvaranju Zemlje dobila je snažan udarac od geognozije, tj. od nauke koja stvaranje zemlje postanak zemlje prikazuje kao proces, kao samostvaranje. Generatio aequivoca[57] je jedino praktično opovrgavanje teorije stvaranja.

Sada je, doduše, lako reći pojedinim individuama ono što je već Aristotel rekao: ti si rodjen od svog oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je čovjeka. Vidiš, dakle, da čovjek i fizički svoje postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se moraš čvrsto držati i kružnog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu čovjek u radjanju ponavlja sebe sama, te tako čovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti ćeš govoriti: ja ti priznajem to kružno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tera dalje sve do pitanja: tko je uopće stvorio prvog čovjeka i prirodu? Ja ti mogu samo odgovoriti: samo tvoje pitanje proizvod je apstrakcije. Pitaj se kako dolaziš na ovo pitanje; pitaj se da li tvoje pitanje ne dolazi sa stajališta na koje ne mogu odgovoriti zato što je izopačeno? Pitaj se da li onaj progres kao takav postoji za razumno razmišljanje? Ako pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, ti apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih smatraš za nepostojeće, a ipak hoćeš da ti dokažem da postoje. Ja ti samo kažem: napusti svoju apstrakciju, onda napuštaš i svoje pitanje, ili, ako se želiš čvrsto držati svoje apstrakcije, onda budi konzekvetan, pa ako čovjeka i prirodu zamišljaš kao nepostojeće koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postojiš, jer ti si ipak i priroda i čovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer čim ti misliš i pitaš, tvoja apstrakcija o bitku prirode i čovjeka nema smisla. Ili si takav egoist da sve postavljaš kao ništa i želiš da postaneš sam?

Ti mi možeš uzvratiti: ja ne želim pretpostaviti da je priroda ništa itd.; ja te pitam za njezin akt nastajanja, kao što anatoma pitam za stvaranje kostiju.

Medjutim, zato što za čovjeka socijalista cjelokupna takozvana svetska historija nije ništa drugo već proizvodjenje čovjeka pomoću ljudskoga rada, ništa drugo nego nastajanje prirode za čovjeka, on ima očigledan, neoboriv dokaz o svom rodjenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja. Time što su bitnost čovjeka i prirode, time što su čovjek za čovjeka kao postojanje prirode, a priroda za čovjeka kao postojanje čovjeka postali praktični, osjetilni, očigledni, postalo je praktički nemoguće pitanje o tudjem biću, o biću nad prirodom i čovjekom - pitanje, koje uključuje priznanje nebitnosti prirode i čovjeka. Ateizam kao poricanje te nebitnosti nema više nikakvog smisla, jer je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje čovjeka; ali socijalizmu kao socijalizmu nije više potrebno takvo posredovanje; on počinje od teorijski i praktički osjetilne čovjekove i prirodne svijesti kao suštine. On je pozitivna čovjekova samosvijest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je zbiljski život pozitivna čovjekova zbiljnost koja nije više posredovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom. Komunizam je pozicija kao negacija negacije, stoga zbiljski, za sljedeći historijski razvitak nužan moment čovjekove emencipacije i povratka samome sebi. Komunizam je nužan oblik i energičan princip neposredne budućnosti, ali komunizam kao takav(31) nije cilj ljudskog razvitka - oblik ljudskog društva.(32)

[ na početak ]


Potreba, proizvodnja i podjela rada

7. Vidjeli smo kakvo značenje pod pretpostavkom socijalizma ima bogatstvo ljudskih potreba, pa stoga i novi način proizvodnje, a isto tako i novi predmet proizvodnje: to je novo ispiljavanje čovjekove suštinske snage i novo obogaćivanje čovjekova bića. U okviru privatnog vlasništva značenje je obrnuto. Svaki čovek spekulira s tim da drugome stvori novu potrebu da bi ga prisilio na novu žrtvu, da bi ga stavio u novu zavisnost, te da bi ga zaveo na novi način uživanja, a time na ekonomsku propast. Svako pokušava da nad drugim stvori tudju suštinsku snagu da bi u tome zadovoljio svoju vlastitu, sebičnu potrebu. Stoga s masom predmeta raste carstvo tudjih bića kojima je čovjek podjarmljen, a svaki novi proizvod je nova potencija uzajamnog varanja i uzajamnog pljačkanja. Čovjek postaje utoliko siromašniji kao čovjek, on treba utoliko više novca da bi zagospodario neprijateljskim bićem, a moć njegova novca pada upravo u obrnutom razmjeru s masom proizvodnje, tj. njegove potrebe rastu s povecanjem moći novca. Stoga je potreba za novcem istinska potreba koju proizvodi nacionalna ekonmija i jedina potreba koju ona proizvodi. Kvantitet novca sve više postaje njegovo jedino moćno svojstvo; kao što sva bića svodi na njihovu apstrakciju, tako se on u svom vlastitom kretanju svodi na kvantitativno biće. Njegova prava mjera postaju prekomjerenost i neumjerenost.

Subjektivno to izgleda tako da proširenje kruga proizvoda i potreba djelomično postaje dovitljiv i proračunljiv rob neljudskih, rafiniranih, neprirodnih i izmišljenih požuda - privatno vlasništvo ne zna učiniti grubu potrebu ljudskom potrebom; njegov idealizam je uobraženje, samovolja, hir, i nijedan eunuh ne laska podlije svome despotu i ne pokušava da besramnijim sredstvima podražuje njegovu otupelu sposobnost uživanja da bi lukavstvom zadobio milost nego što to čini industrijski eunuh, proizvodjač, koj i laska da bi lukavstvom dobio srebrne tanjire, da bi iznajmio zlatnike iz džepa kršćanski ljubljenog susjeda - (svaki proizvod je mamac kojim se želi iznajmiti biće drugoga, njegov novac; svaka zbiljska ili moguća potreba je slabost koja ce muhu navesti na ljepak; opće iskorišćavanje društvenog čovjekovog bića, kao što je svako čovjekovo nesavršenstvo veza s nebom, jeste jedna strana s koje je njgovo srce dostupno svećeniku; svaka nevolja je prilika da se susjedu pristupi s najljubaznijim izgledom i da mu se kaže: dragi prijatelju, dajem ti ono što ti je potrebno; ali ti znaš conditio sine qua non; ti znaš kakvim crnilom treba da mi zapišeš dušu; ja ti podvaljujem pružajući ti užitak) - prilagodjava se njegovim najpokvarenijim fantazijama, igra ulogu svodnika izmedju njega i njegove potrebe. Pobudjuje u njemu bolesne požude, vreba na svaku slabost da bi onda zahtjevao kaparu za tu uslugu. - To otudjenje se djelomično pokazuje tako što na jednoj strani proizvodi rafiniranost potreba i njihovih sredstava, a na drugoj strani životinjsku podivljalost, potpunu, grubu, apstraktnu jedinstvenost potrebe; ili, štoviše, samo ponovo proizvodi sebe samu u svom suprotnom značenju. Čak i potreba za slobodnim zrakom prestaje da bude kod radnika potreba; čovjek se vraća u špilju, koja je, medjutim, otrovana smrdljivim kužnim dahom civilizacije, i koju on kao tudju nastanuje privremeno i nesigurno, koja mu svakog dana može izmaći, iz koje svakog dana može biti izbačen ako ne plaća. On mora platiti tu kuću smrti. Svijetao stan, koji Prometej označava kod Eshila kao jedan od velikih poklona pomoću kojeg je divljaka stvorio čovjeka, prestaje da postoji za radnika. Svijetlo, zrak itd., najjednostavnija životinjska čistoća, prestaje da bude potreba za čovjeka. Životnim elementom postaje mu prljavština, to propadanje, truljenje čovjeka, kloaka (to treba doslovno shvatiti) civilizacije. Potpuna neprirodna zapuštenost, trula priroda postaje njegov životni elemenat. Nijedno od njegovih osjetila više ne postoji, ne samo na svoj ljudski način nego i na neljudski, pa zato čak ni na životinjski način. Ponovo se vraćaju najgrublji načini (i orudja) ljudskoga rada, kao dolap rimskih robova, koji je postao način proizvodnje, način postajanja mnogih engleskih radnika. Ne samo što čovjek nema nikakvih ljudskih potreba nego cak prestaju i životinjske potrebe. Irac zna samo za potrebu jela, i to samo krompira, i to najgore vrste, prosijačkog krompira. Ali Engleska i Francuska imaju već u svom industrijskom gradu malu Irsku. Divljak, životinja ipak ima potrebu za lovom, za kretanjem itd., za društvenošću. - Uprošćavanje stroja i rada iskorišcava se za to da čovjeka koji tek nastaje, sasvim neoformljena čovjeka - dijete - učini radnikom, kao što je radnik postao najzanemarnije dijete. Stroj se prilagodjuje čovjekovoj slabosti da bi od slaba čovjeka načinio stroj.

(Kako porast potreba i sredstava za njihovo zadovoljenje proizvodi nedostatak potreba i nedostatak sredstava, dokazuje nacionalni ekonomist (i kapitalist - uopće, mi govorimo uvijek o empirijskim poslovnim ljudima kada se obraćamo nacionalnim ekonmistima, njihovom naučnom priznanju i postojanju)
1. time što radnikovu potrebu svodi na najnužnije i najjadnije izdržavanje fizičkog života, a njihovu djelatnost na najapstraktnije mehanicko kretanje; dakle, kaže on, čovjek nema nikakve druge potrebe, ni potrebe za djelatnošću, ni za uživanjem; jer čak i takav život proglašava ljudskim životom i postojanjem;
2. time što najoskudniji život (egzistenciju) računa kao mjerilo, i to kao opće mjerilo: opće zato što vrijedi za masu ljudi; on čini od radnika biće bez osjecaja i potreba, kao što njegovu djelatnost čini čistom apstrakcijom svake djelatnosti; on smatra da je svaki radnikov luksuz za osudu i sve što prelazi najapstraktniju potrebu - bilo to kao pasivan užitak ili ispoljavanje djelatnosti - čini mu se kao luksuz. Stoga je nacionalna ekonomija, ta nauka o bogatstvu, istovremeno nauka o odricanju, oskudevanju, štednji i ona zaista dolazi do toga da čovjeka uči da štedi čak i na potrebi za čistim zrakom i fizičkim kretanjem. Ta nauka o čudesnoj industriji istovremeno je nauka o askezi, a njen istinski ideal je asketski, ali lihvarski škrtac i asketski rob, ali rob koji proizvodi. Njen moralni ideal je radnik koji donosi u štedionicu jedan dio svoje plaće, i ona za taj svoj omiljeni ideal našla, tako reći, ropsku umjetnost. U kazalištu je to prikazivano na sentimentalan način. Stoga je ona - uprkos svom svjetovnom i razbludnom izgledu - zaista moralna nauka, najmoralnija nauka. Njeno osnovno načelo je samoodricanje, odricanje od života i od svih ljudskih potreba. Ukoliko manje jedeš, piješ, kupuješ knjige, ukoliko manje ideš u kazalište, na ples, u gostionicu, ukoliko manje misliš, voliš, teoretiziraš, pjevaš, slikaš, pišeš
[58] itd., utoliko više štediš, utoliko veće postaje tvoje blago koje ne žderu ni moljci ni prašina, utoliko veći postaje tvoj kapital. Ukoliko si neznatniji, utoliko manje ispoljavaš svoj život, utoliko više imaš, utoliko je veći tvoj otudjeni život, utoliko više nagomilavaš svoje otudjeno biće. Sve ono što ti nacionalni ekonomist uzme od života i ljudskosti, on ti nadomješta u novcu i bogatstvu, a sve ono što ne možeš ti, može tvoj novac: on može jesti, piti, ići na ples i u kazalište, on može putovati, on zna sebi pribaviti umjetnost i učenost, historijske rijetkosti i političku moć, on ti može sve pribaviti, on može sve kupiti, on je istinska moć. Ali on, koji je sve to, ne mari ni za šta drugo već da stvori sebe sama, da kupi sebe sama, jer sve drugo njemu služi, i kad posjedujem gospodara, posjedujem i slugu, pa ne moram da jurim za njegovim slugom. Sve strasti i sva djelatnost moraju, dakle, propasti u pohlepi. Radnik smije imati samo toliko da bi htio živeti, a smije hteti živeti zato da bi imao.)

Na nacionalnoekonomskom tlu nastaje uistinu jedan spor. Jedna strana (Loderdejl, Maltus itd.) preporučuje luksuz i proklinje štednju; druga (Sej, Rikardo, itd.) preporučuje štednju i proklinje luksuz. Ali ona prva priznaje da želi luksuz da bi proizvela rad (tj. apstraktnu štednju); druga strana priznaje da preporucuje štedljivost da bi proizvela bogatstvo, tj. luksuz. Prva strana romantično uobražava da pohlepa ne bi sama smjela odredjivati potrošnju bogatih, i protivrječi svojim vlastitim zakonima kad rasipništvo prikazuje neposredno kao sredstvo za bogaćenje, a druga strana joj dokazuje vrlo ozbiljno i podrobno da rasipništvom smanjujem, a ne povećavam svoj imetak; druga strana licemerno neće da prizna kako upravo hir i slučaj odredjuju proizvodnju; ona zaboravlja "profinjene potrebe", ona zaboravlja da se bez potrošnje ne bi proizvodilo; ona zaboravlja da proizvodnja uslijed konkurencije mora postati samo svestranija, luksuznija; ona zaboravlja da upoterba odredjuje vrijednost stvari i da moda odredjuje upotrebu; ona želi da vidi kako se proizvodi previše korisnih stvari proizvodi suviše nekorisnog stanovništva. Obje strane zaboravljaju da su isto: i rasipništvo i štednja, luksuz i oskudica, bogatstvo i siromaštvo.

I ne samo da moraš štedeti na svojim neposrednim osjetima, kao na jelu itd., nego moraš štjedeti i sa učestvovanjem u općim interesima, sažaljenju, poverenju itd., ako želiš biti ekonomičan, ako ne želiš da te upropaste iluzije.

(Sve što je tvoje moraš prodati, tj. učiniti korisnim. Kad pitam nacionalnog ekonomista: da li se pokoravam ekonomskim zakonima kad izvlačim novac iz žrtvovanja, nudjenja svoga tjela tudjem uživanju (tvornički radnici u Francuskoj nazivaju prostitucijom svojih žena i kćeri x-tim radnim satom, što je doslovno istina), ili, da li ne postupam nacionalnoekonomski kad svog prijatelja prodam Marokancima (a neposredne prodaje ljudi, kao trgovine regrutima itd., ima u svim kulturnim zemljama), onda mi nacionalni ekonomist odgovara: ti ne djeluješ protiv mojih zakona; ali oslušni šta kažu kum moral i kuma religija; moj nacionalnoekonomski moral i moja nacionalnoekonomska religija nemaju ništa da ti prigovore, ali... Ali, kome sad da verujem, nacionalnoj ekonomiji ili moralu? Moral nacionalne ekonomije je zarada, rad i štednja, trezvanost - ali nacionalna ekonomija mi obećava da ce zadovoljiti moje potrebe. Nacionalna ekonomija morala jest bogatstvo u takvim stvarima kao što su dobra savjest, vrline djeluješ protiv mojih zakona; ali oslušni šta kažu kum mogu imati dobru savjest ako ništa ne znam? Sve je to zasnovano u suštini otudjenja, svaka sfera mi postavlja neko drugo i suprotno mjerilo: moral jedno, nacionalna ekonomija drugo, jer je svaka odredjeno otudjenje čovjeka) i svaka fiksira poseban krug otudjene djelatnosti bića, svaka se odnosi otudjenjo prema drugom otudjenju. Tako gospodin Mišel Ševalje prebacuje Rikardu da apstrahira od morala. Ali Rikardo dopušta nacionalnoj ekonomiji da govori svojim vlastitim jezikom, pa ako ona ne govori moralno, to nije Rikardova krivica. M. Ševalje apstrahira od nacionalne ekonomije ukoliko moralizira, ali on apstrahira od morala nužno i zbiljski ukoliko se bavi nacionalnom ekonomijom. Odnos nacionalne ekonomije prema moralu, ako inače nije proizvoljan, slučajan i stoga neosnovan i nenaučan, ako nije učinjen prividom, nego se smatra suštinskim, može biti samo odnos nacionalnoekonomskih zakona prema moralu. Ako se to ne dogodi, ili se, naprotiv, dogodi suprotno, da li je za to kriv Rikardo? Uostalom, suprotnost izmedju nacionalne ekonomije i morala samo je privid, i kao što je suprotnost, ona to opet nije. Nacionalna ekonomija izražava moralne zakone, samo na svoj način.

(Gušenje potrebe kao princip nacionalne ekonomije pokazuje se najsjanije u njenoj teoriji o stanovništvu. Ima previše ljudi. Čak i postojanje čovjeka je čisti luksuz, pa ako je radnik "moralan" (Mil predlaže javne pohvale za one koji se pokažu uzdržljivi u spolnom odnosu i javni prijekor za one koji se ogreše o tu neplodnost braka... nije li to moral, učenje o askezi?), on će biti štedljiv u radjanju. Proizvodnja čovjeka pokazuje se kao javna bijeda.)

Smisao koji proizvodnja ima u odnosu na bogate pokazuje se očigledno u onome smislu koji ona ima za siromašne; prema onima gore on se ispoljava uvijek fino, skriveno, dvosmisleno, on je suština. Gruba radnikova potreba mnogo je veći izvor zarade nego fina bogataševa potreba. Podrumski stanovi u Londonu donose više svojim vlasnicima nego palače, tj. oni su u pogledu dobiti veće bogatstvo, dakle, govoreći nacionalnoekonomski, veće društveno bogatstvo.

I kao što industrija spekulira na profinjenu potreba, ona isto tako mnogo spekulira na njihovoj grubosti, ali na njihovoj umjetno proizvedenoj grubosti; stoga je pravi užitak koji pružaju ove grube potrebe samoomamljivanje, to prividno zadovoljenje potreba, ta civilizacija unutar grubog barbarstva potrebe. Stoga su engleske rakijašnice slikovit prikaz privatnog vlasništva. Njihov luksuz prikazuje pravi odnos industrijskog luksuza i bogatstva prema čovjeku. Zato su one s razlogom jedna narodna nedeljna zabava, koju engleska policija tretira u najmanju ruku blago(33).

Već smo vidjeli kako nacionalni ekonomist uspostavlja jedinstvo rada i kapitala na mnogostran način.
1) Kapital je nagomilani rad;
2) odredjenje kapitala unutar proizvodnje, djelomično reprodukcija kapitala s dobitkom, djelomično kapital kao sirovina (materijal za rad), djelomično kao istrument koji sam radi - stroj je kapital neposredno identificiran s radom -jest proizvodni rad;
3) radnik je kapital;
4) nadnica spada u troškove kapitala;
5) u odnosu na radnika rad je reprodukcija njegovog životnog kapitala;
6) u odnosu na kapitalista, on je moment djelatnosti njegova kapitala.
Napokon 7) nacionalni ekonomist polazi od pretpostavke o prvobitnom jedinstvu kapitala i rada kao jedinstvu kapitalista i radnika - to je rajsko prastanje. Kako se oba ta momenta sukobljuju kao dvije osobe, za nacionalnog ekonomistu je to slučajan dogadjaj, koji se stoga može objasniti samo na spoljašni način. (Vidi Mil.)

Nacije koje su još zasljepljene osjetilnim sjajem plemenitih metala i koji su stoga još fetišisti metalnog novca - još nisu izradjene novčane nacije. Suprotnost izmedju Francuske i Engleske. - Koliko je rešenje teoretskih zagonetki zadatak prakse i praktički posredovano, koliko je istinska praksa uvijet zbiljske i pozitivne teorije, pokazuje se, na primjer, na fetišizmu. Osjetilna svijest fetišista drugačija je od svijesti Grka, jer je njihovo osjetilno postojanje još drugačije. Apstraktno neprijateljstvo izmedju osjetila i duha je nužno sve dotle dok čovjekovo osjetilo prirode, dokle i prirodno čovjekovo osjetilo još nije proizvedeno vlastitim čovjekovim radom.

Jednakost nije ništa drugo vec njemačka formula Ja = Ja prevedena na francuski, tj. na politički oblik. Jednakost kao osnova komunizma njegovo je političko zasnivanje, pa je isto kao kad ga Njemac zasniva tako što čovjeka shvaća kao opću samosvijest. Razumije se da ukidanje otudjenja uvijek polazi od oblika otudjenja koji je vladajuća sila - u njemačkoj samosvijest, u Francuskoj jednakost zbog politike, u Engleskoj je to zbiljska, materijalna praktička potreba koja se mjeri samo po sebi. S toga gledišta treba kritizirati i priznavati Prudona.

Ako sam komunizam ne označimo još kao istinsku poziciju - jer kao negacija negacije, kao prisvajanje čovjekova bića koje se posjeduje sobom kroz negaciju privatnog vlasništva, ne polazi od sebe sama, nego, naprotiv, od privatnog vlasništva,. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .[59]

otudjenje čovjekova života ostaje otudjenje, i to utoliko veće, ukoliko samo više svjesni njega kao takvog - onda se ukidanje toga otudjenja, dakle, može izvršiti samo pomoću ostvarenog komunizma. Da bi se ukinula misao o privatnom vlasništvu, potpuno je dovoljan mišljeni komunizam. Da bi ukinulo zbiljsko privatno vlasništvo, potrebna je zbiljska komunistička akcija. Historija će je doneti, i onaj pokret koji u mislima već vidimo da se sam ukida, u zbiljnosti će proći kroz vrlo surov i dugotrajan proces. Ali mi moramo smatrati stvarnim napretkom to što smo od početka stekli svijest kako o ograničenosti tako i o cilju historijskog kretanja, svijest koja pretiče to kretanje.

(Kad se ujedine komunistički radnici, njima je cilj prije svega učenje, propaganda itd. Medjutim, oni time istovremeno stjeću novu potrebu, potrebu društva, i što je izgledalo kao sredstvo, postalo je cilj. Taj praktični pokret može se promatrati u njegovim najsjajnijim rezultatima kad se pogledaju ujedinjeni socijalistički francuski radnici. Pušenje, piće, jelo itd. nisu više ni izgovor ni sredstvo povezivanja. Njima je dovoljno društvo, udruženje, zabavljanje koje opet ima za cilj društvo: bratstvo ljudi nije kod njih fraza, nego istina, a plemenitost čovječanstva svijetli nam iz likova koji su očvrsli od rada.

(Kad nacionalna ekonomija tvrdi da se potražnja i ponuda uvijek poklapaju, ona odmah zaboravlja da prema njenoj vlastitoj tvrdnji ponuda ljudi (teorija o stanovništvu) uvijek promašuje potražnju, dakle, da kod bitnog rezultata cjelokupne proizvodnje - egzistencija ljudi - nesrazmjer izmedju potražnje i ponude dobiva svoj najadekvatniji izraz.

Koliko je novac, koji se pojavljuje kao sredstvo, istinska moć i jedini cilj - koliko je uopće sredstvo koje me čini bićem i prisvaja mi tudje predmetno biće, koliko je ono samosvrha... može se videti po tome kako je zemljoposjed tamo gde je zemljište izvor života, kako su konj i mač tamo gde su oni pravo životno sredstvo, priznati i kako prave političke životne sile. Jedan stalež je u srednjem veku emancipiran čim smije nositi mač. Kod nomadskog stanovništva konj me čini slobodnim čovjekom, članom zajednice.

Prije smo rekli da se čovjek vraća pećinskom stanovanju, ali u otudjenom, neprijateljskom obliku. Divljak se u svojoj pećini - tom prirodnom elementu koji mu se spontano nudi na korišćenje i zaštitu - ne osjeća više strano, ili štoviše, osjeća se kod kuće kao riba u vodi. Ali podrumski stan siromaha je neprijateljski "stan koji se drži kao tudja sila po sebi, koji mu daju samo utoliko, ukoliko on njemu predaje svoj krvavi znoj", stan koji ne može smatrati svojim zavičajem gdje bi napokon mogao reći: ovdje sam kod kuće, nego se, naprotiv, nalazi u kući drugoga, u tudjoj kući, čiji vlasnik na nj svakodnevno vreba i izbacuje ga napolje ako ne plati zakupninu. Isto tako on zna da je njegov stan po kvaliteti u potpunoj suprotnosti prema onostranom ljudskom stanu u carstvu bogatstva.

Otudjenje se isto tako pojavljuje u tome što je moje životno sredstvo sredstvo drugoga, što je ono što je moja želja nedostupan posjed drugoga, kao i u tome što je svaka stvar drugo nego ona sama, što je moja djelatnost druga, što napokon - a to važi i za kapitalista - uopće vlada neljudska sila.

Odredjenje nedjelatnog rasipnog bogatstva, koje se koristi samo za uživanje - gdje se onaj koji uživa manifestira, doduše, s jedne strane samo kao prolazni individuum, koji se isprazno, prijeko mjere iživljava, i koji isto tako zna da je tudji robovski rad, čovjekov krvavi znoj pljen njegove požude, preštavno biće; pri tome se preziranje ljudi pokazuje kao objest, kao rasipanje onoga što bi moglo produžiti stotinu ljudskih života, a djelimično kao besramna iluzija da njegovo neobuzdano rasipništvo i nestalna neproduktivna potrošnja uvjetuju rad, a time i uzdržavanje drugoga - a ostvarenje čovjekovih suštinskih snaga vidi samo u ozbiljenju svoje ludosti, svoga hira i samovoljnih bizarnih ideja - to bogatstvo, koje, s druge strane, poznaje bogatstvo samo kao čisto sredstvo i kao stvar koja je vrijedna samo uništenja, koje je, dakle, istovremeno njegov rob i gospodar, istovremeno velikodušno i podlo, hirovito, oholo, uobraženo, fino, obrazovano, duhovito, - to bogatstvo još nije iskusilo na sebi bogatstvo kao sasvim tudju silu; ono u njemu vidi, naprotiv, samo svoju vlastitu moć, ne bogatstvo, nego uživanje koje mu se javlja kao poslednji, krajnji cilj.

[60]... i sjajnoj, osjetilnim prividom zasljepljenoj iluziji o suštini bogatstva, suprostavlja se radni, trijezni, ekonomični, prozaični, o suštini bogatstva obavešteni industrijalac i stvarajući pohlepi rasipnika za uživanjem veći opseg, laskajući mu svojim proizvodima - njegovi proizvodi su upravo tako niski komplimetni požudama rasipnika - on na jedino koristan način prisvaja sebi moć koja rasipniku nestaje. Ako se, dakle, industrijsko bogatstvo jalja prije svega kao rezultat rasipnog, fantastičnog bogatstva, onda vlastito kretanje prvoga potiskije poslednje takodjer i na aktivan način. Naime, pad kamata od novca nužna je konzekvencija i rezultat industrijskog kratanja. Sredstva rentijera rasipnika smanjuju se, dakle, dnevno upravo u obrnutom razmjeru prema umnožavanju sredstava i zamki užitka. Dakle, on mora ili sam potrošiti svoj kapital, dakle propasti, ili samo postati industijski kapitalist... S druge strane, zemljišna renta se doduše stalno neposredno povećava u toku industrijskog kretanja, ali - to smo već vidjeli - nužno dolazi čas kad zemljoposjed, kao i svaki drugi posjed, mora pasti u kategoriju kapitala koji se reproducira s dobitkom, a to je rezultat istog industrijalskog kretanja. Dakle, i rasipan vlastelin mora ili potrošiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati zakupac svog vlastitog komada zemljišta - agrikulturni industrijalac. Stoga je, prije svega, smanjene kamate od novca - što Prudon smatra ukidanjem kapitala i tendencijom prema socijalizaciji kapitala - neposredno samo simptom potpune pobjede aktivnog kapitala nad nad rasipnim bogatstvom, tj. pretvaranje svega privatnog vlasništva u industrijski kapital - potpuna pobeda privatnog vlasništva nad svim njegovim prividno još ljudskim kvalitetama i potpuno podjarmljivanje privatnog vlasnika suštini privatnog vlasništva - radu. Razumje se, industrijski kapitalist takodjer uživa. On se ni u kom slučaju ne vraća neprirodnoj jednostavnosti potrebe, ali njegov užitak je samo sporedna stvar, oporavak podredjen proizvodnji, pri tom sračunat, dakle čak ekonomičan užitak, jer on ubraja svoj užitak u troškove kapitala, a njegov užitak smije ga stajati samo toliko da se potrošeno opet može nadomjestiti reprodukcijom kapitala s dobitkom. Užitak je dakle podredjen kapitalu, individuum koji uživa individumu koji štedi, dok se prije dogadjalo suprotno. Stoga je smanjenje kamate samo utoliko simptom ukidanja kapitala ukoliko je simptom njegove dovršene vlasti, dovršenog otudjenja, koji stoga žuri svom ukidanju. To je uopće jedini način na koji ono što postoji potvrdjuje svoju suprotnost.)

Stoga je prepirka nacionalnih ekonomista o luksuzu i štednji samo prepirka nacionalne ekonomije koja je sebi razjasnila suštinu bogatstva a onom nacionalnom ekonomijom koja je još prožeta romantičnim, antiindustrijskim uspomenama. Nijedna strana ne zna da predmet prepirke svede na njegov jednostavan izraz i zato medjusobno izlaze na kraj(34).

Zemljišna renta je nadalje bila oborena kao zemljišna renta na taj način što je novija nacionalna ekonomija, nasuprot argumentu fiziokrata da je zemljoposjednik jedini istinski proizvodjač, pokazala protivno: da je zemljoposjednik kao takav jedini sasvim neproduktivni rentijer. Agrikultura je stvar kapitalista koji svoj kapital ulaže tamo gdje od njega može očekivati uobičajnu dobit. Stoga se postavka fiziokrata - da zemljoposjed kao jedino produktivno vlasništvo treba sam da plati državni porez, dakle i da ga sam odobri i ucestvuje u državnim poslovima - mijenja u obrnuto odredjenje: da je porez na zemljišnu rentu jedini porez na neproduktivan prihod, da je on stoga jedini porez koji nije štetan nacionalnoj proizvodnji. Razumije se da pri takvom svaćanju ni politička privilegija zemljoposjednika ne slijedi više iz činjenice što su uglavnom oni oporezivani.

Sve što Prudon shvaća kao kretanje rada protiv kapitala samo je kretanje rada u odredjenju kapitala, kretanje industrijskog kapitala protiv kapitala koji se ne troši kao kapital, tj. ne troši se industrijski. I to kretanje ide svojim pobjedonosnim putem, tj. putem pobjede industrijskog kapitala. Vidi se, dakle, da se i nacionalno ekonomsko kretanje kao takvo može sagledati u svojoj zbiljskoj odredjenosti tek kada se rad shvati kao suština privatnog vlasništva.

Društvo - kako se ono čini nacionalnom ekonomistu - jest gradjansko društvo, u kojem je svaki individuum cjelina potreba i postoji za drugoga kao što i drugi postoji za njega samo ukoliko jedan drugome postaje sredstvo. Nacionalni ekonomist - kao i politika u svojim ljudskim pravima - svodi sve na čovjeka, tj. na individuum, s kojeg skida svako odredjenje da bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika.

Podjela rada je nacionalnoekonomski izraz društvenosti rada unutar otudjenja. Ili, budući da je rad samo izraz čovjekove djelatnosti unutar ospoljenja, ispoljavanja života kao ospoljenja života, to je i podjela rada samo otudjeno, ospoljeno postavljanje čovjekove djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao djelatnosti čovjeka kao rodnog bića.

Nacionalni ekonomisti su vrlo nejasni i protivrečni kad se radi o suštini podjele rada - koja se, naravno, morala shvatiti kao glavni pokretač proizvodnje bogatstva čim je rad bio spoznat kao suština privatnog vlasništva - tj. kad se radi o tom otudjenom i ospoljenom obliku čovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti.

Adam Smit: "Podjela rada ne duguje svoje porijeklo čovjekovoj mudrosti. Ona je nužna, polagana i postepena konzekvencija sklonosti prema razmjeni i medjusobnom trgovanju proizvodima. Ta sklonost trgovini vjerovatno je nužna posljedica upotrebe razuma i riječi. Ona je zajednicka svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne životinje. Životinja, čim odraste, živi oslonjena na samu sebe. Čovjeku je neprestano potrebna potpora drugih i uzalud bi je očekivao samo od njihove dobre volje. Bit će mnogo sigurnije obratiti se njihovom ličnom interesu i uvjeriti ih da njihova vlastita korist traži da čine što on od njih želi. Kod drugih ljudi mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, nego njihovom egoizmu; mi im nikad ne govorimo o našim potrebama, nego uvijek o njihovoj koristi. - Budući da razmjenom, trgovinom, prodajom dobivamo većinu dobrih usluga koje su nam uzajamno potrebne, ta dispozija za trgovanje je i izazvala podjelu rada. Na primjer, u plemenu lovaca ili pastira, pojedinac pravi lukove i strele brže i vještije nego drugi. On često zamenjuje sa svojim drugovima tu vrstu proizvoda za stoku, divljac, te uskoro primjećuje da ono posljednje može lakše pribaviti pomoću toga sredstava nego kad bi sam išao u lov. Iz sebičnog racuna, dakle, on od proizvodnje lukova itd, stvara svoje glavno zanimanje. Razlika prirodnih talenata medju individuama nije toliko uzrok, koliko je posljedica podjele rada... Bez čovjekove dispozije za trgovinu i razmjenu svatko bi bio obavezan da sam sebi pravi sve što je potrebno za život i životnu udobnost. Svatko bi imao da ispuni isti dnevni rad, pa ne bi došlo do one velike razlike medju zanimanjima koje jedino može proizvesti veliku razliku medju talentima. Kao što ta sklonost prema razmjeni proizvodi medju ljudima različitost talenata, tako opet ta ista sklonost čini tu različitost korisnom. Mnoge rase životinja, iako oste vrste, dobile su od prirode mnogo izrazitiju razliku u nadarenostima od one koja se može opaziti kod necivilizovanih ljudi. Razlika izmedju filozofa i nosača vreća u talentu i u inteligenciji nije po prirodi ni upola tolika, kolika je razlika izmedju domaceg psa i hrta, hrta i prepeličara, prepeličara i ovčarskog psa. Te različite rase životinja, iako iste vrste, ipak nisu jedne drugima ni od kakve koristi. Pas čuvar ne može ništa dodati prednosti svoje snage time što bi se možda poslužio okretnošcu hrta itd. djelovanje tih različitih talenata ili stupnjeva inteligencijene mogu se spojiti zbog pomankanja sposobnosti ili sklonosti prema trgovini i razmjeni, i ne mogu uopće ništa pridonijeti koristi ili zajedničkoj udobnosti vrste. Svaka životinja mora izdržavati i štititi samu sebe, nezavisno od drugih - ona ne može imati ni najmanju korist od različitosti talenata koju je priroda razdjelila medju one koje su njoj slične. Medju ljudima, naprotiv, medjusobno postaju korisni najrazličitiji talenti, jer različiti proizvodi svake od njihovih pojedinih industrijskih grana skupljeni su pomoću te opće sklonosti trgovini i razmjeni, tako reći, u zajedničku masu, gdje svaki čovjek, prema svojim potrebama, može kupiti jedan dio industijskih proizvoda drugih ljudi. - Budući da ta sklonost prema razmjeni daje podjeli rada njeno porijeklo, porast te podjele je uvijek konzekvetno ograničen proširenjem sposobnosti za razumevanje, ili drugim riječima, proširenjem tržišta. Ako je tržište veoma malo, nitko neće biti tako hrabar da se potpuno preda jednom zanimanju, zbog nemogućnosti da višak proizvoda svoga rada koji prelazi njegovu vlastitu potrošnju zamjeni za isti višak proizvoda rada drugoga koji bi želeo pribaviti..." U razvijenom stanju: "Svaki čovjek se izdržava od exchanges, razmjene, i postaje neka vrsta trgovca, a samo društvo je zapravo društvo koje se bavi trgovinom". (Vidi Destit de Trasi: "Društvo je niz uzajamnih razmjena, u commerce je cjelokupna suština društva."(35) "... Akumulacija kapitala raste s podjelom rada i obrnuto."

Toliko Adam Smit. (36)

"Kad bi svaka porodica proizvodila totalitet predmeta svoje potrošnje, moglo bi se društvo održati iako se ne bi ostvarila nijedna vrsta razmjene; razmjena je neophodna u razvijenom stanju našega društva, ali nije fundamentalna; podjela rada je vješta primjena čovjekovih snaga, ona, dakle, umnožava proizvode društva, njegovu moć i njegove užitke, ali ona uništava ili smanjuje sposobnost svakog čovjeka izuzetno individualno. Proizvodnja se ne može održavati bez razmjene."

Toliko Ž. B. Sej. (37)

"Čovjeku inheretne snage jesu: njegova inteligencija i njegova fizička sklonost za rad; one koje svoje porijeklo vode iz društvenog stanja leže u sposobnosti da se podjeli rad i da se razdjele različiti radovi medju različite ljude... i u mogućnosti da se razmjene uzajamne usluge i proizvodi koji konstituiraju ta sredstva... Motiv što jedan čovjek posvećuje drugome svoje usluge leži u egoizmu - čovjek zahtjeva naknadu za usluge učinjene drugome. Pravo eskluzivnog privatnog vlasništva je neophodno da bi se uspostavila razmjena medju ljudima." "Razmjena i podjela rada uzajamno se uvjetuju."

Toliko Skarbek. (38)

Mil pokazuje razvijenu razmjenu, trgovinu, kao posljedicu podjele rada.

"Čovjekova djelatnost može se svijesti na vrlo jednostavne elemente. On uistinu ne može činiti ništa više nego proizvoditi kretanje; on može kretati stvari da bi ih medjusobno udaljio ili približio; svojstva materije ćine ostalo. Kod primjene rada i strojeva često nalazimo da se učinak može uvjećati vještom raspodjelom, odvajanjem operacija koje se suprostavljaju i spajanjem svih onih koji se na neki način mogu uzajamno dopunjavati. Budući da ljudi općenito ne mogu izvršavati mnogo različitih operacija istom brzinom i spretnošću kao što im navika stvara tu sposobnost za vršenje manjeg broja tih operacija, uvijek je korisno koligo god je moguće, ograničiti broj operacija koje se poveravaju pojedincu. - Za podjelu rada ili raspodjelu čovjekovih snaga i strojeva na najkorisniji način nužno je, u mnogo slučajeva, raditi u velikim razmjerama, drugim riječima, proizvoditi bogatstva u velikim masama. Ova prednost je osnova nastajanja velikih manufaktura, od kojih često jedan mali broj, koji je osnovan pod povoljnim uvjetima, katkad snabdjeva ne samo jednu jedinu nego više zemalja kvantitetom tamo zahtjevnih predmeta koje one proizvode."

Toliko Mil.(39)

Medjutim, cjelokupna moderna nacionalna ekonomija slaže se u tome da se podjela rada i bogatstvo proizvodnje, podjela rada i akomualcija kapitala uzajamno uvjetuju i da oslobodjeno, samom sebi prepušteno privatno vlasništvo može samo proizvesti najkorisniju i najobuhvatniju podjelu rada.

Izlaganje Adama Smita može se ovako rezimirati: podjela rade daje radu beskonačnu proizvodnu sposobnost. Ona je osnovana na sklonosti prema razmjeni i trgovini, specifično ljudskoj sklonosti, koja vjerovatno nije uvjetovana slučajno, nego upotrebom razuma i jezika. Motiv onoga koji razmenjuje nije čovječnost, nego egoizam. Različitost ljudskih talenata više je posljedica nego uzrok podjele rada, tj. razmjene. Tek ova posljednja čini tu različitost korisnom. Posebna svojstva različitih rasa jedne životinjske vrste po prirodi oštrija nego različitost ljudskih sklonosti i djelatnosti. Ali kako životinje ne mogu razmjenjivati, nijednom životinjskom individumu ne koristi specifično svojstvo jedne životinje iste vrste, ali različite rase. Životinje ne mogu složiti različita svojstva svojih vrsta; one ne mogu ništa pridonjeti zajednickoj koristi i udobnosti svojih vrsta. Drugačije je kod čovjeka, kod kojeg su uzajamno korisni najdisparatniji talenti i načini djelatnosti, jer ne mogu skupiti svoje različite proizvode u zajedničku masu od koje svatko može kupovati. Kao što podjela rada proizilazi iz sklonosti prema razmjeni, tako ona raste i ograničena je proširenjem razmjene, tržišta. U razvijenom stanju svaki čovjek je trgovac, društvo je trgovacko društvo.

Sej smatra razmjenu slučajnom, a ne fundamentalnom. Društvo bi bez nje moglo postojati. Ona postaje neophodna u razvijenom stanju društva. Medjutim, proizvodnja se bez nje ne bi mogla održati. Podjela rada je ugodno, korisno sredstvo, vješta primena ljudskih snaga za stvaranje društvenih bogatstva, ali ona smanjuje sposobnost svakoga čovjeka uzetog individualno. Poslednja primjedba je napredak koji je učinio Sej.

Skarbek razlikuje individualne, čovjeku inheretne snage, inteligenciju i fizičku dispoziju za rad, i snage koje su izvedene iz društva, razmjenu i podjelu rada, koje se uzajamno uvjetuju. Ali nužna pretpostavka razmjene jest privatno vlasništvo. Skarbek ovdje izražava u objektivnom obliku ono što Smit, Sej, Rikardo itd. kažu kad egoizam, privatni interes označuju kao osnovu razmjene, ili kad trgovanje označuju kao suštinski i adekvatni oblik razmjene.

Mil prikazuje trgovinu kao posljedicu podjele rada. Ljudska djelatnost svodi se po njegovu mišljenju na mehaničko kretanje. Podjela rada i primjena strojeva uvjetuju sa svoje strane masovnu proizvodnju bogatstva, dakle proizvoda. To je osnova velikih manufaktura.

Razmatranje podjele rada i razmjene od najvećeg je interesa, jer su one jasno ospoljeni izrazi čovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti i čovjekove suštinske snage kao rodne suštinske snage.

Da se podjela rada i razmjena zasnivaju na privatnom vlasništvu, nije ništa drugo već tvrdnja da je rad suština privatnog vlasništva, tvrdnja koju nacionalni ekonomist ne može dokazati i koju ćemo mi dokazati umjesto njega. Baš u tome što se podjela rada i razmjena oblici privatnog vlasništva, baš u tome leži dvostruki dokaz, s jedne strane, da je čovjekovom životu potrebno privatno vlasništvo za njegovo ozbiljenje, a s druge, da je sada potrebno ukidanje privatnog vlasništva.

Podjela rada i razmjena dvije su pojave, pri čijem se razmatranju nacionalni ekonomist hvali društvenošcu svoje nauke i u jednom dahu nesvjesno izgovara protivrječnost svoje nauke, zasnivanje društva pomoću nedruštvenih posebnih interesa.

Momenti koje treba da razmotrimo jesu sledeći: prvo, sklonost prema razmjeni - čiju osnovu nalazimo u egoizmu -promatra se kao osnova ili uzajamno djelovanje podjele rada. Sej smatra da razmjena nije fundamentalna za suštinu društva. Bogatstvo, proizvodnja objašnjavaju se podjelom rada i razmjenom. Priznaje se da podjelom rada individualna djelatnost osiromašuje i da gubi svoju suštinu. Razmjena i podjela rada priznaju se kao proizvodjači velike raznolikosti ljudskih talenata, raznolikosti koja pomoću ovih postaje opet korisna. Skarbek dijeli produkcione ili produktivne suštinske snage čovjeka na dva dijela,
1. na individualne i čovjeku inheretne, njegovu inteligenciju i specijalnu radnu dispoziju ili sposobnost,
2. na one koje su izvedene iz društva - a ne iz zbiljskog individuma - na podjelu rada i razmjenu. - Dalje: podjela rada je ograničena tržištem. - Ljudski rad je jednostavno mehaničko kretanje; glavnu stvar čine materijalna svojstva predmeta. - Jednom individuumu mora se dodijeliti najmanji mogući broj operacija. - Dijeljenje rada i koncetracija kapitala, beznačajnost individualne proizvodnje i masovna proizvodnja bogatstva. - Razum slobodnog privatnog vlasništva u podjeli rada. (40)

[ na početak ]


Novac

Ako čovjekovi osjeti, strasti itd. nisu samo antropološka odredjivanja u užem[61] smislu, nego istinski ontološka potvrdjivanja bića (prirode) - i ako se oni zbiljski potvrdjuju samo na taj način što njihov predmet za njih postoji osjetilno, razumije se
1. da način njihova potvrdjivanja nije jedan i sasvim isti, nego naprotiv, da različiti načini potvrdjivanja čine svojevrsnost njihova postojanja, njihova života; način kako predmet postoji za njih svojevrstan je način njihova užitka;
2. tamo gdje je osjetilno potvrdjivanje neposredno ukidanje predmeta u njegovu samostalnom obliku (jelo, piće, obrada predmeta itd.), to je potvrdjivanje predmeta;
3. ukoliko je čovjek čovječan, dakle, utoliko je i njegov osjet itd. čovječan, potvrdjivanje predmeta pomoću drugoga takodjer je njegov vlastiti užitak;
4. tek pomoću razvijene industrije, tj. pomoću posredovanja privatnog vlasništva, onotološka suština čovjekove strasti postiže kako svoj totalitet tako i svoju ljudskost; dakle, sama nauka o čovjeku je proizvod praktičnog čovjekovog samopotvrdjivanja;
5. smisao je privatnog vlasništva - oslobodjenja svog otudjenja - postojanje bitnih predmeta za čovjeka, kako predmeta užitka, tako i predmeta djelatnosti.

Time, dakle, što poseduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminetnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića; stoga on važi kao svemocno biće... Novac je svodnik izmedju potrebe i predmeta, izmedju života i čovjekova sredstava za život. A ono što mi posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek. -

"Do vraga! Naravno, ruke i noge
I glava i zadnjica, to je tvoje!
A, ipak, sve što svježe uživam,
Zar je to, stoga, manje moje?
Mogu li platiti šest pastuha,
Nisu li njihove snage moje?
Ja jurim i pravi sam čovjek
Kao da imam dvaestčetir' noge."

Gete, Faust (Mefisto)

Šekspir u Timonu Atenskom:

"Zlato? Skupoceno, blistavo, crveno zlato?
Ne bogovi! Nisam uzalud preklinjao.
Toliko toga čini crno bijelim, ružno ljepim;
Zlo dobrim, staro mladim,
plašljivo hrabrim, podlo plemenitim.

.................................

Ono mami... Svećenika od oltara;
Bolesnom otima jastuk ispod glave;
Da, ovaj crveni rob razvezuje i vezuje
Posvećene veze; blagosilja proklete;
Kugu čini ljupkom, daje lopovu čast
I daje mu ugled, poštovanje i utjecaj
U vijeću senatora; ostareloj udovici
dovodi mlade prosce;
Nju, odagnanu s gadjenjem iz bolnice,
s ranama otrovnim i gnojnim,
pomladjuje kao melem
U majsku mladost. Prokleti metale,
Ti prosta droljo što zavodiš ljude
I narode."

A nešto dalje:

"Ti slatki kraljeubico, plemeniti raskolniče
Sina i oca! sjajni oskrnitelju
Najsvetlijeg boga himena! hrabri Marse!
Vječno cvatući, nježno voljeni zavodnice,
Što crvenim sjajem topiš sveti sneg
Na čistom krilu Dijane! vidljivo božanstvo
Što tjelesno bratimiš nemogućnosti
I siliš ih da se ljube!
Govoriš svakim jezikom i za svaku svrhu!
O ti, probni kamena srdaca!
Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!
Uništi ih svojom snagom, i razdorom pometi,
Da životinje zavladaju ovim svijetom!"

Šekspir izvrsno opisuje suštinu novca. Da bismo ga razumjeli, počinjemo prije svega s izlaganjem Geteova stava.

Što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti, tj. što novac može kupiti, to sam ja, sam posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga. Svojstva novca su moja - njegova posjednika - svojstva i suštinske snage. To što ja jesam i što mogu, nije, dakle, nikako odredjeno mojom individualnošću. Ja jesam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga, uništena pomoću novca. Ja sam - prema svojoj individualnosti - hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam rdjav, nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najviše dobro, dakle i njegov posjednik je dobar, novac me, osim toga, oslobadja muka da budem nepošten; dakle, unaprijed se pretpostavlja da sam pošten; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, pa kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on može kupiti umne ljude, a onaj koji ima moć nad umnim ljudima, nije li on umniji od umnijih! Ja, koji pomoću novca mogu sve za čim čezne ljudsko srce, ne posedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li, dakle, moj novac sve svoje nemoći u njihovu suprotnost?

Ako je novac veza koja me vezuje za ljudski život, za društvo, za prirodu i ljude, nije li novac veza svih veza! Ne može li on razrješiti i vezati sve veze! Nije li on zato i opće svojstvo razdvajivanja? On je prava moneta razdvajanja kao što je i pravo sredstvo veze, galvano[62] kemijska snaga društva.

Šekspir osobito ističe dva svojstva novca:

1. on je vidljivo božanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost, opća zamjena i obrtanje stvari; on bratimi nemogućnosti;

2. on je opća prostitutka, opći svodnik ljudi i naroda.

Izopačavanje i zamenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogućnosti - božanska snaga - novca leži u njegovu biću kao otudjenom, ospoljenom, ospoljavajucem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva.

Što ja ne mogu kao čovjek, dakle, što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac, dakle, čini svaku od tih suštinskih snaga nečim što ona po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.

Ako želim neko jelo ili su mi potrebna poštanska kola, jer nisam dovoljno jak da put predjem peške, novac mi pribavlja jelo i poštanska kola, tj on pretvara moje želje iz bića predodžbe u život, iz njegovo osjetilno, zbiljsko postojanje, iz predodžbe u život, iz predočenog bitka u zbiljski bitak. Kao to posredovanje novac je istinska stvaralačka snaga.

Demande[63] postoji isto tako za onoga ko nema novca, ali njegove demende je samo biće predodžbe, koje na mene, na trećega, na druge nema djelovanja, koje nema egzistencije, dakle, za mene samog ostaje nestvarno, bespredmetno. Razlika izmedju efektivne demende, koja se bazira na novcu, i neefektivne, koja se bazira na mojoj potrebi, na mojoj strasti, na mojoj želji itd., jest razlika izmedju bitka i mišljenja, izmedju predodžbe koja egzistira samo u meni i predoždbe koja je za mene zbiljski predmet izvan mene.

Ako nemam novaca za putovanje, nemam potrebe, tj. nemam stvarne i ostvarljive potrebe za putovanjem. Ako imam sklonost za studiranje, ali nemam za to novaca, nemam nikakve sklonosti za studiranje, tj, nemam efikasne, istinske sklonosti. Naprotiv, ako ja nemam stvarno nikave sklonosti za studiranje, ali imam volje i novaca, onda imam efikasnu sklonost. Novac kao izvanjsko opće sredstvo i moć koje ne proizilazi iz čovjeka i ljudskog društva kao društva, moć pretvaranja predodžbe u zbiljnost i zbiljnosti u čistu predodžbu, pretvara isto tako zbiljske ljudske i prirodne suštinske snage u čisto apstaktne predodžbe, i zato u nesavršenosti, mučne utvare, kao što, s druge strane, zbiljske nesavršenosti i utvare, zbiljski nemocne suštinske snage individuuma, koje postoje samo u njegovoj mašti, pretvara u zbiljske suštinske snage i moći. Dakle, već prema tom odredjenju, novac je opće izopačenje individualnosti, koje ih obrće u njihovu suprotnost i njihovim svojstvima pridaje protivrječna svojstva.

Kao moć koja izopačava novac se pojavljuje i prema individuumu i prema društvenim vezama koje pretendiraju na to da za sebe budu biće. On pretvara, vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u razumnost, razumnost u glupost.

Budući da novac, kao postojeći djelotvorni pojam vrijednosti, zamjenjuje i razmjenjuje sve stvari, on je opća zamjena i razmjena svih stvari, dakle, izopačeni svijet, zamjena i razmjena svih stvari prirodnih i ljudskih kvaliteta.

Tko može kupiti hrabrost, taj je hrabar ako je i plašljiv. Budući da se novac razmjenjuje ne samo za odredjeni kvalitet, za odredjenu stvar, za čovjekove suštinske snage, nego za cjelokupan ljudski i prirodni predmetni svet, on onda zamenjuje - gledano sa stanovništva njegova posjednika - svako svojstvo za svako svojstvo - pa takodjer i za njemu protivrječno svojstvo i predmet; on je bratimljenje nemogućnosti on prisiljava protivrječnosti da se ljube.

Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos prema svjetu kao ljudski odnos, ljubav možeš zamjenuti samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek; ako želiš vršiti utjecaj na ljude, moraš stvarno biti čovjek koji djeluje potičući na druge ljude. Svaki od tvojih odnosa prema čovjeku -i prema prirodi - mora biti odredjeno ispoljavanje tvog zbiljskog individualnog života koji odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voliš a ne izazivaš ljubav partnera, tj. ako tvoja ljubav kao ljubav ne izaziva uzajamnu ljubav, ako kao čovjek koji voli ne postaneš kroz životno ispoljavanje voljeni čovjek, tvoja ljubav je nemoćna, ona je nesreća.

[ na početak ]


Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće

6) Možda je ovdje mesto da se dadu neke napomene kako za razumevanje i obrazloženje Hegelove dijalektike uopće, tako osobito o njenom izlaganju u Fenomenologiji i Logici, te napokon o odnosu novijeg kritičkog pokreta prema Hegelu.

Suvremena njemačka kritika toliko se bavila sadržajem staroga svijeta, njen razvitak je tako snažno bio obuzet gradjom da je dolazilo do potpuno nekritičkog odnošenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomično formalnom, a u stvari o suštinskom pitanju: kako se mi odnosimo prema Hegelovoj dijalektici? Nesavjesnost - u odnosu suvremene kritike o Hegelovoj filozofiji uopće, a osobito prema dijalektici - bila je tako velika da su kritičari kao Štraus i Bruno Bauer, prvi potpuno, a drugi u svojim Sinopticima(41) (gdje nasuprot Štrausu, umjesto supstancije "apstraktne prirode" stavlja "samosvijest" apstarktnog čovjeka), pa čak i u Otkrivenom kršćanstvu(42), bar potencijalno, još potpuno prožeti Hegelovom logikom. Tako se, na primjer, u Otkrivenom kršćanstvu kaže:

"Kao da samosvijest zato što postavlja svjet ne postavlja razliku i kao da u tome što proizvodi samu sebe, jer opet ukida razliku onoga što je proizvela, budući da ona sama postoji samo u proizvodjenju i kretanju same sebe - kao da u tom kretanju nema svoj cilj" itd., ili: "Oni" (francuski materijalisti ) "nisu još mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek kao kretanje samosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo s njim u jedinstvo"

To su izrazi koji se ni svojim rječnikom ne razlikuju od Hegelova shvaćanja, nego ga, naprotiv, doslovno ponavljaju.

Kako su ti ljudi za vreme akta kritike bili malo svjesni (Bauer, Sinoptici) svog odnosa prema Hegelovoj dijalektici, i kako je neznatno porasla njihova svjesnost i poslije materijalne kritike, dokazuje Bauer kad u svojoj Dobroj stvari slobode(43) neskromno pitanje gospodina Grupea "a šta s logikom" odbija tako da ga upućuje na buduće kritičare.

Ali i sada pošto je Fojerbah - kako u svojim Tezama u "Anekdota", tako i opširno u Filozofiji budućnosti - oborio u zametku staru dijalektiku i filozofiju, pošto je spomenuta kritika, koja nije mogla izvršiti to delo, nego je naprotiv vidjela da je djelo izvršeno, proglasila sebe čistom, odlučnom, apsolutnom kritikom koja je sa sobom načisto, pošto je u svojoj spiritualističkoj nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog svijeta - koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju "mase"(44) - prema samoj sebi i sve dogmatske suprotnosti svela na jednu dogmatsku suprotnost izmedju svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmedju kritičkog Krista i čovječanstva kao "gomile", pošto je svoju vrlinu dokazivala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, pošto je konačno kritički najavila sudnji dan govoreći da se približava dan kad će se cjelokupno propadajuće čovječanstvo okupiti oko nje, da će ga ona razdjeliti u grupe, a svaka će posebna gomila dobiti svoj testimonium paupertatis[64], pošto je u štampi objavila svoju uzvišenost nad ljudskim osjetima kao i nad svijetom nad kojim ona vlada u uzvišenoj osamljenosti, dopuštajući da se samo s vremena na vreme s njenih sarkstičnih usana zaori grohotan smjeh olimpijskih bogova - nakon svega toga zabavnog ponašanja idealizma (mladohegelovstva), koji izdiše u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni slutnju da treba kritički razračunati sa svojom majkom, Hegelovom dijalektikom, štoviše, nije znao pokazati čak ni kritički odnos prema Fojerbahovoj dijalektici. To je potpuno nekriticno držanje prema samom sebi.

Fojerbah je jedini koji se ozbiljno, kritički odnosi prema Hegekovoj dijalektici i koji je učinio istinska otkrića na tom područiju; on je uopće pravi pobjednik nad starom fiolozofijom. Većina djela i skromna jednostavnost s kojom ih daje svijetu stoje u čudesnoj suprotnosti prema ponašanju drugih.

Veliko Fojerbahovo djelo jest:

1. dokaz da filozofija nije ništa drugo već religija stavljena u misli i misaono izvedena; dakle, drugi oblik i način postojanja otudjenja čovjekova bića, koji takodjer treba osuditi;

2. zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj način što društveni odnos "čovjeka prema čovjeku" Fojerbah čini isto tako osnovnim principom teorije;

3. suprostavljanje negaciji negacije, koja tvrdi da je apsloutno pozitivno, pozitivnog koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi.

Fojerbah objašnjava Hegelovu dijalektiku - (i tako zasniva polazak od pozitivnoga, od osjetilno-izvesnoga) - na sljedeći način:

Hegel polazi od otudjenja supstancije (logički: beskrajnog, apstraktno općeg), od apsolutne i fiksirane apstrakcije - to jest, popularno izraženo, on polazi od religije i teologije.

Drugo: on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osjetilno, realno, konačno, posebno (filozofija, ukidanje religije i teologije).

Treće: on ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet apstrakciju, beskrajno. Ponovo uspostavljanje religije i teologije.

Fojerbah, dakle, shvaća negaciju negacije samo kao protivrječnost filozofije sa samom sobom kao filozofiju koja potvrdjuje teologiju (transcendenciju itd.) pošto ju je negirala, dakle, potvrdjuje teologiju nasuprot samoj sebi.

Pozicija ili samopotvrdjivanje i samoafirmiranje koje leži u negaciji negacije svhaćeno je kao pozicija koja samoj sebi još nije sigurna, te je stoga prožeta svojom suprotnošću koja sumnja u samu sebe i zato joj treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomoću svoga postojanja, nego je shvaćeno kao još nepriznata pozicija i stoga joj se direktno i neposredovano suprostavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se osniva na samoj sebi.[65]

Ali time što je Hegel shvatio negaciju negacije, s obzirom na pozitivan odnos koja u njoj leži, kao jedini istinski akt i akt samopotvrdjivanja svega bitka, on je našao samo apstraktan, logičan, spekulativan izraz za kretanje historije, koja još nije zbiljska čovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta, nego je tek akt proizvodjenja, historija nastajanja čovjeka. Mi ćemo objasniti, modernoj kritici nasuprot, i apstraktan oblik i razliku koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Fojrbahovoj Suštini kršćanstva ili štoviše, kritički oblik toga kod Hegela još nekritičkog kretanja.

Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se početi s Hegelovom Feomenologijom, pravim izvorom i tajnom Hegelove filozofije.

Fenomenologija

A. Samosvijest.

I. Svijest.
a) Osjetilna izvjesnost ili Ovo i mnjenje.
b) Opažanje ili stvar sa svojim svojstvima i obmana
c) Sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet.

II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti.
a) Samostalnost i nesamostalnos samosvijesti, vladanje i ropstvo.
b) Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam, nesretna svijest.

III. Um. Izvjesnost i istina uma.
a) um koji promatra; promatranje prirode ili samosvijesti.
b) Ostvarenje umne samosvjesnosti pomoću sebe sama. Zadovoljstvo i nužnost. Zakon srca i ludilo taštine. Vrlina i svjetski tok.
c) Individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe. Duhovno carstvo životinja i prevara ili stvar sama. Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.

B. Duh

I. Istinski duh: običajnost.
II. Sebi otudjeni duh, obrazovanost.
III. U samoga sebe izvjesni duh, moral.

C. Religija. Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija.

D. Apsolutno znanje.

Kao što Hegelova Enciklopedija počinje Logikom, čistom spekulativnom mišlju, i završava se apsloutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim duhom koji shvaća samoga sebe, to jest nadljudskim, apstraktnim duhom, tako cijela Encoklopedija nije ništa drugo već razvijena suština filozofskog duha, njegovo samoopredmećivanje; kao što i filozofski duh nije ništa drugo već otudjeni duh svijeta koji se unutar samog otudjenja shvaća misaono, tj. apstraktno. Logika - novac duha, spekulativna, misaona vrijednost čovjeka i prirode - njihova suština koja je postala sasvim indiferetna prema svakom zbiljskom odredjenju i zato nezbiljska - ospoljeno mišljenje koje stoga apstrahira od prirode i zbiljskog čovjeka, apstraktno mišljenje. Spoljašnost tog apstraktnog mišljenja... priroda kakva je za to apstraktno mišljenje. Ona mu je spoljašnja, njegov samogubitak; a on je shvaća i spoljašnje, koa apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno mišljenje - napokon duh, to mišljenje koje se vraca na svoj vlastiti izvor, koje još uvijek za sebe važi kao antropološki, fenomenološki, psihološki, moralni, umjetničko relegiozni duh, dok se napokon ne nadje i ne odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. u apstraktnom duhu, i ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajuće postojanje. Jer njgovo zbiljsko postojanje jest apstrakcija.

Dvostruka greška kod Hegela.

Prva se najasnije ispoljava u Fenomenologiji kao pravom izvoru Hegelove filozofije. Ako je on na primer, shvatio bogatstvo, državnu moć itd. kao čovjekovu biću otudjene suštine, to se dogadja samo u njegovom misaonom obliku... Oni su misaona bića - stoga samo otudjenje čistog, tj apstraktnog filozofskog mišljenja. Ono od čega su otudjeni ti predmeti i čemu se suprotstavljaju prisvajanjem zbiljnosti, to je upravo apstraktno mišljenje. Filozof uzima sebe - dakle opet apstraktan oblik otudjenja čovjeka - kao mjerilo otudjenja svijeta. Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraćanje ospoljenja, nije stoga ništa drugo već historija proizvodnje apstraktnog tj. apsolutnog mišljenja, logičkog spekulativnog mišljenja. Otudjenje, koje je stoga prvi interes tog ospoljenja i ukidanje tog ospoljenja jest suprotnost izmedju po sebi i za sebe, izmedju svijesti i samosvijesti, izmedju objekta i subjekta, tj. suprotnost apstratnog mišljenja i osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli. Sve ostale suprotnosti i kretanja tih suprotnosti su samo privid, omotač, egzoteričan oblik tih jedinih interesatnih suprotnosti, koje sačinjavaju smisao drugih profanih suprotnosti. Ono što je shvaćeno što se čovjekovo biće u suprotnosti prema samom sebi opredmećuje neljudski, nego što se opredmećuje u razlici od apstraktnog mišljenja i u suprotnosti prema njemu.

Prisvajanje čovjekovih suštinskih snaga koje su postale predmeti i tudji predmeti jest dakle, prvo, samo takvo prisvajanje koje se odvija u svijesti, u čistom mišljenju, tj. u apstrakciji, prisvajanje tih predmeta kao misli i kretanja misli, zbog čega već u Fenomenologiji - uprkos njenom posve negativnom i kritičnom obliku i uprkos kritici koja je u njoj stvarno sadržana i koja često antipicira kasniji razvitak - leži latetno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna, nekritički pozitivizam, a isto tako nekritički idealizam kasnijih Hegelovih djela - to filozovsko rastvaranje i ponovo filozofsko sastavljanje postojeće empririje. Drugo. Prisvajanje predmetnog svijeta za čovjeka - na primjer, spoznaja da osjetilna svijest nije apstraktno osjetilna svijest, nego ljudski osjetilna svijest, da su religija, bogatstvo itd. samo otudjena zbiljnost čovjekova opredmećivanja, čovjekove suštinske snage pretvorene u djelo i stoga samo put prema istinskoj ljudskoj zbiljnosti - to prisvajanje ili shvaćanje toga procesa pokazuje se kod Hegela tako da su osjetilnost, religija, državna moć itd. duhovne suštine - jer je samo duh istinska suština čovjeka, istinski oblik duha je misleći duh, logički, spekulativni duh. Ljudskost prirode i ljudskost historijom proizvedene prirode, ljudskost čovjekovih proizvoda, pokazuje se u tome što su oni proizvodi apstraktnog duha i utoliko, dakle, duhovni momenti, misaona bica. Stoga je Fenomenologija skrivena, sama sebi još nejasna i mistificijuća kritika; ali ukoliko ona fiksira otudjenje čovjeka - iako se čovjek pojavljuje samo u obliku duha - u njoj su skriveni svi elementi kritike i često već pripravljeni i izradjeni na način koji daleko nadvisuje Hegelovo stajalište. "Nesretna svijest", "poštena svijest", borba "plemenite i podle svijesti" itd. itd., ti pojedini osjeci sadržavaju kritičke elemente - ali još u otudjenom obliku - čitavih sfera, kao religije, države, gradjanskog života itd. Dakle, kao što se biće, predmet javlja kao misaono biće, tako je subjekt uvijek svijest ili samosvijest, ili, tačnije, predmet se pojavljuje samo kao apstraktna svijest, a čovjek samo kao samosvijest; stoga su različiti oblici otudjenja pojavljuju samo različiti oblici svijesti i samosvijesti. Kao što je apstraktna svijest po sebi - taj oblik u kome se predmet shvaća - samo momenat razlikovanja samosvijesti sa svješću, apsolutno znanje, kretanje apstraktnog mišljenja koje se više ne dogadja prema spoljašnosti, nego samo još u samom sebi, tj. rezultat je dijalektika čistog mišljenja.

Veliko u Hegelovoj Fenomenologiji i njenom konačnom rezultatu - dijalektici negativiteta kao principu koji pokreće i proizvodi - jest, dakle, to što Hegel samo stvaranje čovjeka shvaća kao proces, opredmećuje kao raspredmecuje (Entgegeneständlichung), kao ospoljenje i kao ukidanje tog ospoljenja; dakle, što shvaća suštinu rada, a predmetnog čovjeka - istinskog čovjeka, jer je zbiljski - shvaća kao rezultat njegova vlastita rada. Zbiljsko, djelatno čovjekovo odnošenje prema sebi kao rodnom biću, ili njegovo odjelotvorenje kao zbiljskog rodnog bića, tj. kao ljudskog bića, moguće je samo tako da sve svoje rodne snage zaista spoji (herausschafft) - što kao rezultat istorije - da se prema njima odnosi kao prema predmetima, što je, napokon, opet moguće samo u obliku otudjenja.

Hegelovu jednostranost i granicu mi ćemo iscrpno prikazati na završnom poglavlju Fenomenologije, apsolutnom znanju -poglavlju koje sadrži sažeti duh Fenomenologije, njen odnos prema spekulativnoj dijalektici kao i Hegelovu svijest o objema i njihov uzajamni odnos.

Privremeno anticipirajmo još samo sljedeće: Hegel stoji na stajalištu, moderne nacionalne ekononmije. On shvaća rad kao suštinu, kao suštinu čovjeka koja se obistinjuje; on vidi samo pozitivnu stranu rada, a ne njegovu negativnu stranu. Rad je postojanje čovjeka za sebe unutar ospoljenja ili ospoljeni čovjek. Rad, koji Hegel jedino pozna i priznaje, apstraktno je duhovan. Dakle ono što uopće čini suštinu filozofije, ospoljenje čovjeka koje sebe zna, ili ospoljenu znanost koja sebe misli, to Hegel svaća kao suštinu rada i može stoga nasuprot prethodnoj filozofiji, sažeti njene pojedine momente i svoju filozofiju prikazati kao filozofiju. Što su učinili drugi filozofi - da pojedine momente prirode i čovjekova života shvaćaju kako momente samosvijesti, i to apstraktne samosvijesti - to Hegel zna kao djelovanje filozofije. Stoga je njegova znanost apsolutna.

Prijedjimo sada na naš predmet.

Apsolutno znanje. Poslednje poglavlje "Fenomenologije".

Glavno je da predmet svijesti nije ništa drugo već samosvijest, ili da je predmet samo opredmećivanja samosvijest, samosvijest kao predmet. (Postavljanje čovjeka - samosvijest.)

Stoga treba prevladati predmet svijesti. Predmetnost kao takva tretira se kao otudjeni čojekov odnos, koji ne odgovara čovjekovoj suštini, samosvijesti. Ponovno prisvajanje predmetnog čovjekovog bića koje je proizvedeno kao tudje pod odredjenjem otudjenja, ne znači samo ukidanje otudjenja nego i ukidanje predmetnosti, dakle, da se čovjek smatra ne-predmetnim, spiritualističkim bićem.

Kretanje prevladavanja predmeta svijesti Hegel opisuje na ovaj način:

Predmet se ne pokazuje samo kao vraćanje u vlastitost (to je po Hegelu jednostrano razumijevanje - koje shvaća samo jednu stranu onog kretanja). Čovjek se izjednacava s vlastitošcu. Vlastitost, medjutim, jest apstraktno shvaćen i pomoću apstrakcije proizveden čovjek. Čovjek je vlastit (selbstisch). Njegovo oko, njegovo uho, itd. vlastito je; svaka od njegovih suštinskih snaga ima u njemu svojstvo vlastitosti. Ali je zato sasvim pogrešno reći: samosvijest ima oko, uho, suštinsku snagu. Samosvijest je, naprotiv, kvalitet čovjekove prirode, čovjekova oka itd., čovjekova priroda nije kvalitet samosvijesti.

Za sebe apstrahirana i fiksirana vlastitost jest čovjek kao apstraktni egoist, u svojoj čistoj apstrakciji do mišljenja uzdignut egoizam. (Na ovo ćemo se vratiti kasnije).

Ljudsko biće, čovjek, za Hegela je isto što i samosvijest. Stoga je svako otudjenje čovjekova bića samo otudjenje samosvijesti. Otudjenje samosvijesti nije izraz zbiljskog otudjenja čovjekova bića, izraz koji se održava u znanju i mišljenje. Naprotiv, zbiljsko otudjenje koje se realno pojavljuje jest prema svojoj najunutrašnjijoj skrivenoj suštini - a nju osvjetila tek filozofija - samo pojava otudjenja zbiljskog čovjekova bića, samosvijesti. Nauka koja to obuhvaća zove se zato fenomenologija. Zato se svako ponovno prisvajanje otudjenog predmetnog bića pojavljuje kao njegovo uključivanje u samosvijest; čovjek koji je ovladao svojim bićem samo je samosvijest koja je ovladala predmetnim bićem, stoga je povratak predmeta u vlastitoost ponovno prisvajanje predmeta.

Prevladavanje predmeta svijesti svestrano izraženo sastoji se u tome:
1. da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao išcezavajući;
2. da ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost;
3. da to ospoljene nema samo negativno, nego i pozitivno značenje;
4. da ga nema samo za nas ili po sebi, nego za svijest samu;
5. negativan element predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za nju na taj način pozitivno značenje, ili, ona zna njegovu ništavnost tako što se sama ospoljava, jer u tom ospoljavanju ona postavlja sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe;
6. S druge strane, ovdje se istovremeno nalazi drugi moment, da je to ospoljenje i predmetnost koliko ukinula toliko i vratila u sebe, dakle postoji kod sebe u svom drugobitku kao takvom.
7. To je kratanje svijesti i to je zato totalitet njenih momenata.
8. Ona se isto tako mora odnositi prema predmetu u skladu s totalitetom svojih odredjenja i shvatiti ga prema svakom od njih. Ovaj totalitet njenih odredjenja čini predmet po sebi duhovnim bićem, a za svijest to postaje uistinu pomoću shvaćanja svakog od njih pojedinačno kao vlastitosti, ili pomoću gore naznačenog duhovnog odnošenja prema njima. (45)

ad 1. Da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao iščezavajući, jest gore spomenuti povratak predmeta u vlastitost.

ad 2. Ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost (Dingheit). Budući da je čovjek = samosvijest, njegovo ospoljeno predmetno biće ili predmetnost (ono što je za njega predmet, a predmet je uistinu za njega samo ono što je njemu suštinski predmet, što je dakle njegovo predmetno biće. Budući da ni zbiljski čovjek kao takav, pa zato ni priroda - čovjek je čovječna priroda - nije učinjen subjektom, nego samo čovjekova apstrakcija, samosvijest, to predmetnost može biti samo ospoljena samosvijest) jednaka je ospoljenoj samosvijesti, a predmetnost je postavljena tim ospoljenjem. Sasvim je prirodno da živo, prirodno biće, obdareno i obskrbljeno predmetima, tj. materijalnim suštinskim snagama, ima isto tako zbiljske prirodne predmete svoga bića, kao i da njegovo samoospoljenje znači postavljanje zbiljskog predmetnog svijeta, ali u obliku spoljašnosti, svijeta koji, dakle, ne pripada njegovu biću, koji mu je nadmoćan. Nema tu ničeg neshvatljivog i zagonetnog. Naprotiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali isto je tako jasno da samosvijest, tj. njeno ospoljenje može postaviti samo predmetnost tj. opet samo apstraktnu stvar, stvar apstrakcije, a nikakav zbiljski predmet. Stoga je, dalje, jasno da predmetnost u odnosu na samosvijest nije uopće ništa samostalno, suštinsko, nego obično stvorenje, nešto što ono postavlja, a to postavljeno umjesto da se samo potvrdjuje, samo je potvrdjivanje akta postavljenja koji u jednom momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodjeljuje mu prividno - ali samo za momenat - ulogu samostalnog, zbiljskoga bića.

Kada zbiljski, tjelesan čovjek, koji stoji na čvrstoj, okrugloj Zemlji, koja izdiše i udiše sve prirodne snage, postavlja svoje zbiljske, predmetne suštinske snage pomoću svog ospoljenja kao strane predmete, onda subjekt nije postavljanje; to je subjektivnost predmetnih suštinskih snaga, čija akcija mora stoga biti predmetna. Predmetno biće djeluje predmetno, a ono ne bi djelovalo predmetno kad predmetnost ne bi ležala u njegovom suštinskom odredjenju. Ono stvara, postavlja samo predmete, jer su ga predmeti postavili, jer je svojim porijeklom priroda. U aktu postavljanja ono ne pada, dakle, iz svoje "čiste djelatnosti" u stvaranju predmeta, nego njegov predmetni proizvod potvrdjuje njegovu predmetnu djelatnost, njegovu djelatnost kao djelatnost predmetnog prirodnog bića.

Ovdje vidimo kako se provedeni neturalizam ili humanizam razlikuje i od idealizma i od materijalizma, a istovremeno je njihova istina koja ih ujedinjuje. Istovremeno vidimo kao je samo naturalizam sposoban da shvati akt svjetske historije.

(Čovjek je neposredno prirodno biće. Kao prirodno biće i kao živo prirodno biće, on je obdaren djelomično prirodnim, životnim snagama, on je djelatno prirodno biće; te snage egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je djelomično prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno biće koje trpi, koje je uvjetano i ogreničeno, kao što su to biljka i životinja, tj. predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od njega nezavisni predmeti; ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe, predmeti koji su neophodni za odjelotvorenje i potvrdjivanje njegovih suštinskih snaga, suštinski predmeti. Da je čovjek tjelesno, živo, zbiljsko, osjetilno, predmetno biće, znači da za predmet svoga bića, svog životnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili da svoj život može ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima. Biti predmetan, prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe predmet, prirodu, osjetilo, ili za nešto treće sam biti predmet, priroda, osjetilo, to je identično.) Glad je prirodna potreba; da bi se zadovoljila, da bi se utažila, njoj je potrebna priroda izvan nje, predmet izvan nje. Glad je priznata potreba tjela za predmetom koji se nalazi izvan njega, koji je neophodan njegovom integriranju i ispoljavanju bića. Sunce je predmet biljke, predmet koji joj je neophodan, koji potvrdjuje njen život, kao što je biljka predmet sunca, ispoljavanje sunčane snage, snage koja budi život, ispoljavanje predmetne suštinske snage sunca.

Biće koje svoju prirodu nema izvan sebe, nije prirodno biće, ne učestvuje u biću prirode. Biće koje nema nikakav predmet izvan sebe, nije predmetno biće. Biće koje samo nije predmet za treće biće, nema biće za svoj predmet, tj. ne odnosi se predmetno, njegov bitak nije predmetan.

Nepredmetno biće je nebiće (Unwesen).

Pretpostavite biće koje ni samo nije predmet, niti ima predmet. Takvo biće bilo bi prvo, jedino biće, izvan njega ne bi egzistiralo nikakvo biće, ono bi egzistiralo usamljeno i samo. Jer čim postoje predmeti izvan mene, čim ja nisam sam, ja sam drugi, druga zbiljnost nego predmet izvan mene. Za taj treći predmet ja sam, dakle, druga zbiljnost a ne on, tj. ja sam njegov predmet. Biće koje nije predmet drugog bića pretpostavlja, dakle, da ne postoji nikakvo predmetno biće. Čim imam jedan predmet, taj predmet ima mene za predmet. A nepredmetno biće je nezbiljsko, neosjetilno, samo mišljeno, tj. samo imaginarno biće, biće apstrakcije. Biti osjetilan, tj. biti zbiljski, znači biti predmet osjetila, osjetilni predmet, znači, dakle, imati sve osjetilne predmete izvan sebe, imati predmete svoje osjetilnosti. Biti osjetilan znači trpeti.

Stoga je čovjek kao predmetno osjetilno biće trpno biće, a, budući da je biće koje osjeća svoje patnje, on je strastveno biće. Strast, passion, je čovjekova suštinska snaga, koja energično teži ka svom predmetu.

(Ali čovjek nije samo prirodno biće, nego je ljudsko prirodno biće, tj. biće koje postoji samo za sebe, stoga rodno biće koje se kao takvo mora potvrditi i manifestirati u svom bitku i u svom znanju. Čovjekovi predmeti nisu, dakle, prirodni predmeti onakvi kakvi su neposredno dati, a ni čovjekovo osjetilo kakvo je ono neposredno, predmetno, nije čovjekova osjetilnost, čovjekova predmetnost. Priroda ni objektivno ni subjektivno nije neposredno adekvatno data čovjekovu biću.) A kako sve prirodno mora nastati, tako i čovjek ima svoj akt nastajanja, historiju, koju je on, medjutim, svijestan i koji je stoga akt nastajanja koji se ako akt nastajanja svjesno ukida. Historija je prava prirodna historija čovjeka. (Na to se treba vratiti.)

Treće, budući da je to postavljanje same predmetnosti samo privid, akt koji protivreči suštini čiste djelatnosti, ono se mora opet ukinuti, predmetnost mora biti negirana.

ad 3, 4, 5, 6. - 3. To ospoljenje svijesti nema samo negativno, nego i pozitivno značenje i
4. to pozitivno značenje ne postoji samo za nas ili po sebi, nego za nju, za samu svijest.
5. Na taj način negatvni element predmeta, ili njegovo ukidanje samoga sebe, ima za nju pozitivno značenje, ili ona zna tu ništavnost njegovu tako što samu sebe ospoljuje, jer u tom ospoljenju ona zna sebe kao predmet, ili predmet kao sebe samu, zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe.
6. S druge strane, ovdje se istovremenoi nalazi taj drugi momenat, da je ona to ospoljenje i predmetnost isto tako ukinula i vratila u sebe, da postoji, dakle, kod sebe u svom drugobitku kao takvom.

Već smo vidjeli da prisvajanje otudjenog predmetnog bića ili ukidanje predmetnosti pod odredjenjem otudjenja - koje mora ići od indiferetne tudjosti do zbiljskog neprijateljskog otudjenja - ima za Hegela istovremeno, ili čak uglavnom, značenje ukidanja predmetnosti, jer ono što je za samosvijest odbojno u otudjenju nije odredjeni karakter predmeta, nego njegov predmetni karakter. Stoga je predmet nešto negativno, nešto što ukida sama sebe, ništavnost. Ta njegova ništavnost nema za svijest samo negativno nego i pozitivno značenje, jer je upravo ta ništavnost predmeta samopotvrdjivanje nepredmetnosti, apstrakcije, njega samog. Stoga za samu svijest ništavost predmeta ima pozitivno značenje u tom smislu što svijest zna da je ta ništavnost predmetno biće, njeno samoospoljenje, što zna, da ništavnost postoji samo pomoću njenog samoospoljenja...

Način na koji svijest postoji i kako nešto za nju postoji jest znanje. Znanje je njen jedini akt. Stoga nešto za nju postaje ukoliko ona za to nešto zna. Znanje je jedino njeno predmetno odnošenje. - Ona sada zna za ništavnost predmeta, tj. nerazličitost predmeta od nje, za nebitak predmeta, tako što zna da je predmet njeno samoospoljenje, tj. ona sebe zna - znanje kao predmet - na taj način što je predmet samo privid predmeta, obmana, ali da on prema svojoj suštini nije ništa drugo već samo znanje koje sebi samom suprostavlja, te je stoga sebi suprostavilo ništavnost, nešto što nema nikakvu predmetnost izvan znanja; ili znanje zna da ono time što se odnosi prema nekom predmetu postoji samo izvan sebe, da se ospoljuje; da se ono samo sebi pokazuje s amo kao predmet ili da je ono što se njemu pokazuje kao predmet ono samo.

S druge strane, kaže Hegel, ovdje je sadržan istovremeno ovaj drugi moment: da li je to ospoljenje i predmetnost ono isto tako ukinulo i vratilo u sebe, dakle da je kod sebe u svom drugobitku kao takvom.

U ovom razmatranju sabrali smo sve iluzije spekulacije.

Prvo: svijest, samosvijest je u svom drugobitku kao takvom kod sebe. Stoga je ona - ili, ako ovdje apstrahiramo od Hegelove apstrakcije i umjesto samosvijesti postavimo samosvijest čovjeka - kod sebe u svom drugobitku kao takvom. U tom leži, prvo, da svijest - znanje kao znanje - mišljenje kao mišljenje - teži tome da bude neposredno drugo sebe same, osjetilnost, zbiljnost, život - mišljenje koje se prevazilazi u mišljenju. (Fojerbah(46).) Ta strana je sadržana ovdje ukoliko se svijest samo kao svijest spotiče ne na otudjenu predmetnost, nego na predmetnost kao takvu.

Drugo, u tome je sadržano da samosvjestan čovjek - ukoliko je duhovni svijet, ili opće duhovno postojanje svoga svijeta, spoznao i ukinuo kao osamoospoljenje - isti svijet ipak ponovo potvrdjuje u tom ospoljenom obliku i smatra ga svojim istinskim postojanjem, ponovo ga uspostavlja i pretenduje da bude kod sebe u svom drugobitku kao takvom. Tako se nakon prevladavanja, na primjer, religije, nakon spoznaje religije kao proizvoda samoospoljenja, ipak nalazi potvrdjen u religiji kao religiji. Tu je korijen krivog Hegelovog pozitivizma ili njegova samo prividnog kriticizma; to je ono što Fojerbah označuje kao postavljanje, negiranje i uspostavljanje religije ili teologije - a što, medjutim, treba shvatiti općenitije. Dakle, um je kod sebe u neumu kao neumu. Čovjek koji je spoznao da u pravu, politici itd. vodi ospoljeni život, vodi u tom ospoljenom životu kao takvom svoj istinski ljudski život. Samoafirmiranje i samopotvrdjivanje u protivrječnosti sa samim sobom, kako sa znanjem, tako i sa suštinom predmeta, jest, dakle, istinsko znanje i istinski život.

O nekoj Hegelovoj akomodaciji religiji, državi itd. ne može više biti govora, jer ta laž je laž njegova principa.

Ako znam da je religija ospoljena čovjekova samosvijest, onda znam da se u njoj kao religiji ne potvrdjuje moja samosvijest, nego moja ospoljena samosvijest. Znam, dakle, da se moja samosvijest koja pripada sebi, svom biću, ne potvrdjuje u religiji, nego naprotiv u uništenoj, ukinutoj religiji.

Stoga negacija negacije nije kod Hegela potvrdjivanje istinskog bića upravo pomoću negacije prividnog bića, nego potvrdjivanje prividnog bića ili bića otudjenog u svom poricanju, ili poricanje tog prividnog bića kao predmetnog bića koje postoji izvan čovjeka i koje je od njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.

Stoga svojevrsnu ulogu igra ukidanje, u kome su povezani poricanje i očuvanje, potvrdjivanje.

Tako je, na primjer, u Hegelovoj filozofiji prava ukinuto privatno pravo jednako moralu, ukinuti moral jednak porodici, ukinuta porodica jednaka gradjanskom društvu, ukinuto gradjansko društvo jednako državi, ukinuta država jednaka je svjetskoj historiji. U zbiljnosti privatno pravo, moral, porodica, gradjansko društvo, država itd. postoje i dalje, samo su postali momenti, egzistencije i načini postojanja čovjeka, koji ne vrijede izolirano, koji se uzajamno poništavaju i proizvode itd. Momenti kretanja.

Ta njihova pokretna suština skrivena je u njihovoj zbiljskoj egzistenciji. Ona se manifestira, očituje tek u mišljenju, u filozofiji, i zato je moje pravo religiozno postojanje - moje filozfsko-religijsko postojanje, moje pravo političko postojanje - moje filozofsko-pravno postojanje, moje pravo prirodno postojanje - filozofsko-prirodno postojanje, moje pravo umjetničko postojanje - filozofsko-umjetničko postojanje, moje pravo ljudsko postojanje - moje filozofsko postojanje. Isto tako, prava egzistencija religije, države, prirode, umjetnosti jest: filozfija religije, prirode, države, umjetnosti. Medjutim, ako je samo filozfija religije itd. za mene pravo postojanje religije, onda sam ja takodjer istinski religiozan samo kao filozof religije i tako poričem zbiljsku religioznost i zbiljski religioznog čovjeka. Ali ja ih istovremeno potvrdjujem, djelomično unutar svog vlastitog postojanja ili unutar tudjeg postojanja koje im suprotstavljam, jer ono je samo njihov filozofski izraz, a djelomično u njihovu svojevrsnom prvobitnom obliku, jer su u mojim očima samo prividni drugobitak, alegorije, pod osjetilnim velom skriveni oblici njihova vlastitog, istinskog, tj. moga filozofskog postojanja.

Isto je tako ukinuti kvalitet, jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera jednaka je suštini, ukinuta suština jednaka je pojavi, ukinuta pojava jednaka je zbiljnosti, ukinuta zbiljnost jednaka je pojmu, ukinuti pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi, ukinuta priroda jednaka je subjektivnom duhu, ukinuti subjektivni duh jednak je moralnom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta religija jednaka je apsolutnom znanju.

S jedne strane, to ukidanje je ukidanje mišljenog bića, dakle, mišljeno privatno vlasništvo ukida se u mislima morala. A budući da mišljenje uobražava da je neposredno drugo sebe sama, osjetilna zbiljnost, te da njegova akcija, dakako, vrijedi i kao osjetilna zbiljska akcija, onda to misaono ukidanje, koje svoj predmet u zbiljnosti ostavlja, vjeruje da ga je zbiljski prevladalo; s druge strane, budući da je sam predmet postao za mišljenje misaoni moment, ono ga stoga i u njegovoj zbiljnosti smatra kao samopotvrdjivanje sebe sama, samosvijesti, apstrakcije.

Stoga s jedne strane postojanje, koje Hegel ukida u filozofiji, nije zbiljska religija, država, priroda, nego religija kao predmet znanja, dogmatika, zatim pravo, nauka o državi, nauka o prirodi, S jedne strane, dakle, Hegel stoji u suprotnosti kako prema zbiljskom biću tako i prema neposrednoj nefilozofskoj nauci, ili prema nefilozofskim pojmovima toga bića. Stoga on protivrječi njihovim običnim pojmovima.

S druge strane, religiozan itd. čovjek može naći svoju posljednju potvrdu u Hegelu.

Sad treba shvatiti pozitivne momente Hegelove dijalektike - unutar odredjenja otudjenja.

a) Ukidanje kao predmetno kretanje koje ponovo uvlači u sebe ospoljenost. To je unutar otudjenja izraženo saznanje o prisvajanju predmetnog bića pomoću ukidanja njegova otudjenja, otudjeno saznanje o zbiljskom opredmećivanju čovjeka, o zbiljskom prisvajanju njegova predmetnog bića pomoću uništenja otudjenog odredjenja predmetnog svijeta, pomoću njegova ukidanja u njegovom otudjenom postojanju; kao što je ateizam kao ukidanje boga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam kao ukidanje privatnog vlasništva prisvajanje zbiljskog čovjekova života kao njegova vlasništva, nastajanje praktičnog humanizma; drugim riječima, ateizam je posredstvom ukidanja religije, a komunizam posredstvom ukidanja privatnog vlasništva - sobom posredovani humanizam. Tek pomoću ukidanja toga posredovanja - koje je, medjutim, nužna pretpostavka - nastaje humanizam koji pozitivno počinje od sebe sama, pozitivni humanizam.

Ali ateizam i komunizam nisu nikakav bijeg, apstrakcija, gubitak predmetnog svijeta koji je proizveo čovjek, gubitak njegovih suštinskih snaga koje su postale predmetnost, nisu nikakvo siromaštvo koje se vratilo neprirodnoj, nerazvijenoj jednostavnosti. Naprotiv, tek su oni zbiljsko nastajanje, za čovjeka zbiljski nastalo ostvarenje njegova bića, njegova bića kao zbiljskog bića.

Hegel shvaća, dakle, samootudjenje, ospoljenje bića, raspredmećenje i obestvarenje čovjeka kao samoprisvajanje, promjenu bića, opredmećenje, ozbiljenje time što shvaća pozitivni smisao negacije koja se odnosi na sebe samu - iako opet na otudjen način. (Ukratko, on shvaća rad - unutar apstrakcije - kao akt samostvaranja čovjeka, odnošenje prema sebi kao prema tudjem biću i svoje odjelotvorenje kao odjelotvorenje tudjeg bića - kao rodnu svijest i rodni život koji nastaju.)

b) Kod Hegela - bez obzira na već opisanu iskrivljenost, ili štoviše, kao njena konzekvencija - taj akt se pojavljuje jednom samo kao formalan, jer je apstraktan, jer je ljudsko biće shvaćeno samo kao apstraktno biće koje misli, kao samosvijest: i

drugo, pošto je shvaćanje formalno i apstraktno, ukidanje ospoljenja postaje potvrdjivanje ospoljenja, ili, ono kretanje samostvaranja, samoopredmećivanja, kao samoospoljenje i samootudjenje, za Hegela je apsolutno, te zato posljednje čovjekovo ispoljavanje života koje je samo sebi svrha i u sebi se smiruje, koje je došlo do svoga bića.

To kretanje u svom apstraktnom obliku, kao dijalektika, važi stoga kao istinski čovječiji život, a budući da je on ipak apstrakcija, otudjenje čovjekova života, on važi kao božanski proces, stoga kao čovjekov božanski proces - proces koji prolazi njegovo apstraktno, čisto, apsolutno, od njega različito biće.

Treće: taj proces mora imati nosioca, subjekta; ali subjekt postaje tek kao rezultat; taj rezultat, subjekt koji zna da je apsolutna samosvijest, jest stoga bog, apsolutni duh, ideja koja sebe zna i odjelotvoruje. Zbiljski čovjek i zbiljska priroda postaju samo predikati, simboli toga skrivenog nezbiljskog čovjeka i te nezbiljske prirode. Stoga se subjekt i predikt medjusobno nalaze u odnosu apsolutne iskrivljenosti: mistični subjekt-objekt ili subjektivnost koja prelazi objekt, apsolutni subjekt kao proces, kao subjekt koji se ospoljuje, te koji se vraća u sebe iz ospoljenja, ali koji to ospoljenje istovremeno vraća u sebe, i subjekt kao taj proces; čisto neprekidno kruženje u sebi.

Uz prvu tačku: formalno i apstraktno shvaćanje čovjekova akta samoproizvodjenja ili samoopredmećivanja.

Otudjeni predmet, otudjena zbiljnost čovjekova bića nije ništa drugo - budući da Hegel čovjeka poistovećuje sa samosviješću - već svijest, on je samo misao otudjenja, njen apstraktan i zato besadržajan i nezbiljski izraz, negacija. Stoga ni ukidanje ospoljenja nije ništa drugo već apstraktno, besadržajno ukidanje one besadržajne apstrakcije, negacija negacije. Sadržajna, živa, osjetilna, konkretna djelatnost samoopredmećivanja postaje stoga njena čista apstrakcija, apsolutna negativnost, apstrakcija koja se opet kao takva fiksira i pomišlja kao samostalna djelatnost, kao djelatnost uopće. Budući da ta takozvana negativnost nije ništa drugo već apstraktan, besadržajan oblik onog zbiljskog živog akta, to i njen sadržaj može biti samo formalan, sadržaj proizveden apstrahiranjem od svakog sadržaja. To su stoga opći, apstraktni oblici apstrakcije, oblici mišljenja, logičke kategorizacije, otrgnute od zbiljskog duha i od zbiljske prirode, oblici koji pripadaju svakom sadržaju i koji su stoga indiferentni prema svakom sadržaju, i koji baš zato vrijede za svaki sadržaj. (Logički sadržaj apsolutne negativnosti razvit cemo kasnije.)

Pozitivno što je Hegel izvršio ovdje - u svojoj spekulativnoj logici - jest to da su odredjeni pojmovi, opći fiksni oblici mišljenja, u svojoj samostalnosti nasuprot prirodi i duhu, nužan rezultat općeg otudjenja čovjekova bića, dakle i čovjekova mišljenja i da ih je Hegel stoga prikazao i sažeo kao momente procesa apstrahiranja, Na primjer, ukinuti bitak je suština, ukinuta suština je pojam, ukinuti pojam... apsolutna ideja. Ali što je apsolutna ideja? Ona opet ukida samu sebe ako neće da prodje opet od početka cjelokupan akt apstrahiranja i da se zadovolji time da bude totalitet apstrakcija ili apstrakcija koja shvaća samu sebe. Ali apstrakcija koja sebe shvaća kao apstrakciju, zna da je ništa; ona mora napustiti sebe, apstrakciju, i tako dolazi do bića, koje je upravo njena suprotnost, do prirode. Cjelokupna logika je, dakle, dokaz da apstraktno mišljenje za sebe nije ništa, da apsolutna ideja za sebe nije ništa, da je tek priroda nešto.

Apsolutna ideja, apstraktna ideja, koja "razmatrana sa stanovišta svog jedinstva sa sobom jest promatranje" (Hegelova Enciklopedija, 3. izdanje, strana 222 D 244, koja "u apsolutnoj istini same sebe odlučuje da slobodno iz sebe otpusti moment svoje posebnosti ili prvog odredjenja i drugobitka, neposrednu ideju kao svoj odraz, sebe kao prirodu" (1.c.), cijela ova ideja koja se vlada tako neobično i čudnovato, koja je hegelovcima prouzrokavala silne glavobolje, nije ništa drugo već apstrakcija, tj. apstraktni mislilac, apstrakcija koja se, opamećena iskustvom i objasnivši sebi svoju istinu, odlučuje na to, pod različitim - krivim i takodjer još apstraktnim - uvjetima, da sebe napusti i da svoj drugobitak, ono posebno, odredjeno stavi na mjesto svoga kod-sebe-bitka, nebitka, svoje općenitosti i svoje neodredjenosti, da slobodno iz sebe otpusti prirodu, koju je skrivala u sebi samo kao apstrakciju, kao misaonu stvar, tj. da napusti apstrakciju i da jednom pogleda od sebe oslobodjenu prirodu. Apstraktna ideja, koja neposredno postaje promatranje, nije ništa drugo već apstraktno mišljenje koje sebe napušta i odlucuje se za promatranje. Taj cjelokupan prijelaz logike u filozofiju prirode nije ništa drugo već prijelaz iz apstrahiranja u promatranje, što ga apstraktni mislilac tako teško ostvaruje i što ga je stoga tako neobično opisao. Mistično osjecanje koje filozofa tjera iz apstraktnog mišljenja u promatranje, jest dosada, čežnja za sadržajem.

(Sam sebi otudjen čovjek jest i svom biću, tj. prirodnom i ljudskom biću otudjeni mislilac. Stoga su njegove misli nepokretni duhovi koji prebivaju izvan prirode i čovjeka. Hegel je u svojoj logici zatvorio sve te nepokretne duhove, shvatio svakog od njih najprije kao negaciju, tj. kao ospoljenje čovjekova mišljenja, zatim kao negaciju negacije, tj. kao ukidanje tog ospoljenja, kao zbiljsko ispoljavanje čovjekova mišljenja; no budući da je sama još prožeta otudjenjem, ta negacija negacije je djelomično ponovno uspostavljanje duhova u njihovu otudjenju, a djelomično ostajanje kod posljednjeg akta, odnošenja-na-samu-sebe u otudjenju kao istinskom postojanju tih nepokretnih duhova[66], a djelomično, pak, ukoliko ta apstrakcija shvaća samu sebe i u sebi samoj osjeća beskrajnu dosadu, javlja se kod Hegela napuštanje apstraktnog mišljenja koje se kreće samo u mišljenju, koje je bez oka, bez zuba, bez uha, bez ičega, kao odluka da se prizna priroda kao biće i da se posveti promatranju.

Ali ni priroda, apstraktno uzeta, za sebe, fiksirana u odvojenosti od čovjeka, nije za čovjeka ništa. Da je apstraktni mislilac koji se odlučio za promatranje promatra apstraktno, razumije se po sebi. Kao što je priroda ležala zatvorena za mislioca u obliku koji je njemu samom skriven i zagonetan, kao apsolutna ideja, kao misaona stvar, tako je on, uistinu, time što ju je otpustio iz sebe, otpustio samo tu apstraktnu prirodu, - ali sada sa značenjem da je ona drugobitak misli, da je ona zbiljska, promatrana, od apstraktnog mišljenja različita priroda - otpustio je samo misaonu stvar prirode. Ili, govoreći ljudskim jezikom, promatrajuci prirodu, apstraktni mislilac saznaje da bića nisu ništa drugo već apstrakcija prirodnih odredjenja. Cijela priroda ponavlja mu, dakle, logicke apstrakcije, samo u osjetilnom, spoljašnjem obliku. - On ponovo analizira nju i te apstrakcije. Njegovo promatranje prirode je, dakle, samo akt potvrdjivanja njegove apstrakcije o promatranju prirode, tok radjanja njegove apstrakcije koji on svjesno ponavlja. Tako je, na primjer, vrijeme istovremeno negativnost koja se odnosi na sebe (str 238, 1.c.). Ukinutom nastajanju kao postojanju odgovara - u prirodnom obliku - ukinuto kretanje kao materija. Svjetlo je - prirodan oblik - refleksija u sebi. Tijelo kao mjesec i komet je prirodan oblik suprotnosti, s jedne strane, po Logici pozitivno koje se osniva na samom sebi, a s druge strane je negativno koje se osniva na samom sebi. Zemlja je prirodan oblik logičke osnove, kao negativno jedinstvo suprotnosti itd.

Priroda kao priroda, tj. ukoliko se ona osjetilno još razlikuje od onog tajnovitog, u njoj skrivenog smisla, priroda odijelena, različita od onih apstrakcija, jest ništa, ništa koje se pokazuje kao ništa, jest besmislena ili ima samo smisao spoljašnjosti koja je ukinuta.

"U konačno-teološkom stanovištu nalazi se valjana pretpostavka da priroda ne sadrži u samom sebi apsolutnu svrhu" (str. 225 D 245).

Njezin cilj je potvrdjivanje apstrakcije.

"Priroda se pojavila kao ideja u obliku drugobitka. Budući da je na taj način ideja ono negativno same sebe ili sebi spoljašnja, priroda nije spoljašnja samo relativno spram te ideje, nego spoljašnjost sačinjava odredjenje u kojem ona postoji kao priroda" (str. 227 D 247).

Spoljašnjost ne treba ovdje shvatiti kao osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu, osjetilnom čovjeku, tu spoljašnjost treba ovdje shvatiti u smislu ospoljenja, pogreške, mane, koja ne treba da postoji. Jer istinito je još uvijek ideja. Priroda je samo oblik njenog drugobitka. A budući da je apstraktno mišljenje suština, to je ono što je njemu spoljašnje, po svojoj suštini samo spoljašnjost. Apstraktni mislilac priznaje istovremeno da je suština prirode osjetilnost, spoljašnjost u suprotnosti prema mišljenju, njen nedostatak, da je ona, ukoliko se razlikuje od apstrakcije, manjkavo biće. biće koje nije manjkavo samo za mene, u mojim očima, nego po sebi, ima nešto izvan sebe, nešto što mu manjka. Znači, njegova suština je nešto drugo nego ono samo. Stoga se priroda mora sama ukinuti za apstraktnog mislioca, jer ju je on već postavio kao biće koje je potencijalno ukinuto.

"Za nas duh ima kao svoju pretpostavku prirodu, čija je on istina, a time i apsolutno pravo. U toj istini priroda je išcezla, a duh se pojavio kao ideja koja došla do svog bitka-za-sebe, čiji je pojam i objekt i subjekt. Taj identitet je apsolutna negativnost, jer pojam ima u prirodi svoju potpunu spoljašnju objektivnost, ali je on to svoje ispoljenje ukinuo i u njemu postao identičan sa sobom. On je, dakle, taj identitet samo kao povratak iz prirode" (str. 392 D 381).

"Objavljivanje, koje je kao apstraktna ideja neposredan prijelaz, nastajanje prirode, kao objavljivanje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode, kao objavljenje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode kao njegova svijeta; postavljanje koje je kao refleksija istovremeno pretpostavljanje svijeta kao samostalne prirode. Objavljenje u pojmu jest stvaranje prirode kao njegova bitka, u kojemu on sebi daje afirmaciju i istinu svoje slobode." "Apsolutno je duh. To je najviša definicija apsoluta" (str. 393 D 384).



Napomene

1) Ovi rukopisi, nastali 1844. godine za vrijeme Marksova boravka u Parizu, prvi put su djelomično izdani na ruskom jeziku u "Arhivu K. Marksa i F. Engelsa", sv. III, Moskva 1927, a u potpunosti tek u Marx-Engels-Gesamtausgabe (MEGA), Erste Abteilung, Band 3, Berlin 1932, u redakciji V. Adoratskog. Istovremeno su ih (1932) u zbirci Marksovih radova pod naslovom Die Historische Materialismus. Die Fruhschriften, izdali u Lajpcigu S. Landshut i J. P. Majer, ali i u njihovom izdanju neki važni odeljci ovih rukopisa nedostaju. Nakon rata, izdanje djela je više puta ponovljeno na jeziku originala, kao i u prevodu na nekoliko jezika. Kod nas je prvi prijevod, učinjen prema MEGI, objavljen u Ranim radovima, u Zagrebu 1953. Kako su se u njemačkom izdanju potkrale neke krupnije greške u dešifriranju veoma nečitljivog Marksovog rukopisa, tako su se i u našem prijevodu one nužno ponovile. To je ispravljeno u drugom izdanju (1961), kada je prijevod kolekcioniran prema tada najnovijem njemačkom izdanju (Dietz Verlag, Berlin 1953. i 1955).
Ovi rukopisi su postali jedno od najpoznatijih Marksovih djela, jer sadržavaju u najrazradjenijem obliku filozofsku problematiku čovjeka, humaniteta i njegovu teoriju otudjenja. Nadalje, za razumijevanje Marksovog odnosa prema Hegelu, ovi su rukopisi takodjer nezamjenjivi i, konačno, u njima je Marks ostavio prve tragove intenzivnijeg bavljenja političkom ekonomijom, onom naukom kojom se kasnije najviše bavio. - U prijevodu je zadržan termin "nacionalna ekonomija", jer je on bio udomaćen kod Nijemaca od početka 19. st. i zadržao se veoma dugo u upotrebi. Inače, iz Marksovih bilježnica se vidi da je tada već bio ekscerpirao i prostudirao veliki dio najznačajnijih ekonomista: Ž. B. Seja, F. Skarbeka, A. Smita, D. Rikarda, Dž. Mila, Dž. R. Mak Kakolka, Destita de Trasija, P. le P. de Boažilbert i dr. Strana djela Marks citira uglavnom u francuskom prijevodu.

2) Vidi Marksov članak "Prilog kritici Hegelove filozofije prava".

3) Recenzent neznalica - misli se na Bruna Bauera, koji je u časopisu "Allgemeine Literatur-Zeitung", u svescima za decembar 1843. i za mart 1844. bez potpisa objavio jedan prikaz knjiga, brošura i članaka pod naslovom O najnovijim napisima o jevrejskom pitanju, a u svesku za jul 1844. članak "Šta je sad predmet kritike". Vecina citata koje Marks dalje navodi uzeta je iz ovih clanaka.

4) U zborniku "Einundzwanzig Bogen aus der Schweiz", koji je publiciran sredinom 1843. u redakciji G. Harvega, objavio je M. Hes svoje rasprave: Socijalizam i komunizam, Jedna i cijela sloboda i Filozofija čina.

5) Fojerbahove znamenite Prethodne teze za reformu filozofije izašle su u zborniku "Anekdota zur neuesten deutschen Philosophie und Publicistik", izd. A. Ruge, Zürich und Winterthur 1843, a Osnovna nacela filozofije budućnosti u julu iste godine u formi brošure, u izdanju "Comtoir litteaire", Zurich und Winterthur.

6) Hegelova Fenomenologija duha objavljena je 1807, a Logika (tzv. Velika logika) 1812.

7) kritički teolozi - Bruno Bauer i njegovi istomišljenici, okupljeni oko lista "Allgemeine Literatur-Zeitung".

8) Ovu svoju namjeru Marks je proveo u knjizi koju je napisao s Engelsom: Sveta porodica ili kritika kritičke kritike. Protiv Bruna Bauera i drugova.

9) Marks se oslanja na Smitovo djelo u francuskom prijevodu od Žarmena Garnijea Recherches sur la nature et les causes de la richesse des nations. Traduction nouvelle, a vec les notes et observations, Pariz 1802, i citate navodi po njemu.

10) Adam Smit, Recherches sur la nature et les causes de la richesse des nations, Pariz 1802, t. II, p.162.

11) Isto djelo, tom I, str. 193.

12) Isto djelo, tom I, str. 159-160.

13) Wilhelm Schulz, Die Bewegung der Production. Eine geschichtlich-statistische Abhandlung zur Grundlegung einer neuen Wissenschaft des Staats und der Gesellschaft, Zurich und Winterhur 1843.

14) C. Pecquer, Theorie nouvelle d'economie sociale et politique, ou etudes sur l'organisation des societes, Pariz 1842.

15) Charles Loudon, Solution du probleme de la population et de la subsistance, soumise a un medecin dans une serie de lettres, Pariz 1842.

16) Eugene Buret, De la misere des classes laborieuses en Angleterre et en France, Pariz 1840.

17) J. B. Say, Traite d'economie politique, 3me ed., Pariz 1817.

18) David Ricardo, On the principles of političal economy, and taxation, London 1817.

19) Na francuski je Rikardovo djelo preveo F. S. Konstancio, a kritičke bilješke dao je Ž. B. Sej. Drugo izdanje, koje Marks citira, pojavilo se 1835.

20) Cio ovaj pasus, uključujući citate iz Rikardovog djela i iz djela J. C. L. Simonde de Sismondi, Nouveaux principes d'economie politique, Paris 1819, tome II, uzeti su iz knjige: Antoine-Eugene Buret, De la misere des classes laborieuses en Angletere et en France..., Paris 1840, tome I, pp. 6-7, note.

21) "Deutsche Vierteljahrsschrift", Stuttgart und Tubingen 1838. Navedeni članak o rudarskom okrugu kod Birmingema napisao je A. V. Treskov.

22) Marks ima u vidu sledeća razmatranja A. Smita: "U potpuno poštenoj lutriji morali bi oni koji izvuku nagrade dobiti sve ono što drugi izgube. U zvanju gdje promaše dvadesetorica na jednoga koji uspije, taj jedan morao bi dobiti sve ono što su imala dobiti ona neuspjela dvadesetorica" (Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda I, Zagreb 1952, str. 97).

23) Ovdje Marks upotrebljava, kao i na mnogim drugim mjestima u ovom radu, pojmove otudjenje (Entfremdung) i ospoljenje (Entausserung) kao sinonime, jer se u njemačkom jeziku oba pojma upotrebljavaju za pojam otudjenja. Medjutim, kad se pravi distinkcija izmedju pojmova otudjenja i ospoljenja, onda se terminom ospoljiti i ospoljenje označava ona djelatnost koja subjektu čini spoljašnjim ono što mu je inače inherentno. Ali ospoljeno ne mora biti i otudjeno, tj. da se kao tudja sila suprotstavlja onome od koga je ospoljena.

24) Amendment Bill iz 1834 - zakon o reformi staranja o sirotinji, koji je stupio na snagu 14. avgusta 1834. i koji je dopuštao samo jedan oblik pomoći sirotnji: smještaj u "radne domove".

25) "Les Revolutions de France et de Brabant" par Camille Desmoulins, Second trimestre, contenant mars, avril et mai. Pariz, godina I, br. 16, i 26. Ovaj nedeljni časopis, koji je izlazio od novembra 1789. do jula 1791, bio je u stvari niz pamfleta.

26) Treći rukopis je svezak od 17 araka, odnosno 68 stranica. Marks ih je sam paginirao. Poslije stranice XXI Marks je omaškom stavio XXIII, a poslije XXIV stavio je XXVI. Posljednje 23 stranice su prazne. Na str. XI, neposredno poslije ekonomskih razmatranja, počinje kritika Hegelove filozofije, prekidana ovdje-ondje daljnjim ekonomskim izlaganjima. Sve što se odnosi na Hegelovu filozofiju skupljeno je u jedno poglavlje, dato na kraju pod naslovom "Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće". Na str. XXXIX počinje predgovor koji je ovdje stavljen na početak, ispred prvog rukopisa.

27) Ovo je dodatak uz izgubljenu str. XXXVI drugog rukopisa.

28) Vidi Fridrih Engels, Nacrt za kritiku političke ekonomije.

29) Ovo je dodatak uz izgubljenu str. XXXIX drugog rukopisa.

30) Kategorija posjedovanja - u svome članku Philosophie der Tat (u zborniku "Einundzwanzig Bogen aus der Schweiz", Erster Teil, Zurich und Winterthur 1843, S. 329) Mozes Hes piše: Žudnja za postojanjem (Seinsucht), naime žudnja da se trajno postoji kao odredjeni individualitet, kao ograniceno Ja, kao konačno biće -to je ono što vodi žudnji za posjedovanjem (Habsucht). A negacija svake odredjenosti, apstraktno Ja i apstraktni komunizam, posljedica prazne 'stvari po sebi', kriticizma i revolucije, nezadovoljenog 'treba' - to je ono što je dovelo do bića (Sein) i posjedovanja (Haben). Tako su iz pomoćnih glagola (Hulfszeitworter) postale imenice (Hauptworter)."

31) Pod "komunizmom kao takvim", Marks ovdje misli na grubi, egalitarni komunizam, čiji su predstavnici bili, na primjer, babuvisti.

32) Ovdje počinje prvi dio "Kritike Hegelove dijalektike i filozofije uopće", koji je prema Marksovoj sugestiji dat na kraju ovog spisa.

33) Ovdje se nastavlja "Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće", koja je u cjelini data na kraju ovog spisa.

34) U rukopisu na ovom mjestu počinje posljednji dio "Kritike Hegelove dijalektike i filozofije uopće".

35) Destutt de Tracy, Elemens d'ideologie. IV et V parties. Traite de la volonte et de ses effets, Paris 1826, pp. 68, 78.

36) Adam Smith, Recherches sur la nature et les causes de la richesse des nations, Paris 1802, tome I, pp. 29-46.

37) Jean-Baptiste Say, Traite d'economie politique..., 3me ed., Paris 1817, tome I, pp. 300, 76-77 et tome II, p. 6.

38) Frederic Skarbek, Theorie des richesses sociales, Paris 1829, tome I, pp. 25-27, 75. Posljednja rečenica u citatu je rezime Skarbekovih misli koje je izložio na str. 121-132. svoje knjige.

39) James Mill, Elemens d'economie politique..., Paris 1823, pp. 7, 11-12.

40) U rukopisu ovdje počinje tekst predgovora, koji je dat na početku ovog spisa.

41) Bruno Bauer, Kritik der evangelischen Geschichate der Synoptiker, Bd. 1-2, Leipzig 1841, Bd. 3, Braunschweig 1842. U literaturi o historiji religije sinoptičarima se nazivaju sastavljaci prva tri evandjelja (Matej, Marko, Luka).

42) Bruno Bauer, Das entdeckte Christenthum, Zurich und Winterthur 1843.

43) Bruno Bauer, Die gute Sache der Freiteit und meine eigene Angelegenheit, Zurich und Winterthur 1842.

44) Marks ovdje aludira na članke Bruna Bauera, objavljene u listu "Allgemeine Literatur-Zeitung" (Chalottenburg 1844). Podrobnijoj kritici Marks ih je podvrgao u Svetoj porodici.

45) Ovih osam tačaka "prevladanja predmjeta svijesti", Marks je skoro doslovce uzeo iz poglavlja "Apsolutno znanje" Hegelove Fenomenologije duha.

46) U ovom spisu Grundsatze der Philosophie der Zukunft, Fojerbah u D 30. kaže: "Hegel je mislilac koji prevazilazi sebe u mišljenju".


Napisano od aprila do avgusta 1844.

Prvi put objavljeno pod redakcijskim naslovom Okonomisch-philosophische Manuskripte aus dem Jahre 1844, u Marx-Engels, Historisch-kritische Gesamtausgabe - Werke, Schriften, Briefe.
Erste Abt., Bd. Marx-Engels Verlag,G. m. b. H., Berlin 1932, str. 29-172


fusnote:
[1] stručno, specijalno
[2] Odlomke koji su u ovom spisu stavljeni u šiljaste zagrade, Marks je u rukopisu precrtao.
[3] osvetu.
[4] prostu ljudskost
[5] U rukopisu mrlja od crnila. Dopunio prema smislu redaktora MEGA, Erste Abteilung, Band 3. To važi i za ostale riječi ili djelove riječi u ovom pasusu koji su stavljeni u zagrade.
[6] ...nijedna klasa ne trpi tako surovo od njegova opadanja kao radnička klasa.
[7] "Dakle, da bi mogli živjeti, nevlasnici su primorani da direktno ili indirektno stupe u službu vlasnika, tj. da postanu od njih zavisni."
[8] Služinčad - plaće; radnici - najam; službenici - plaća ili nagrada.
[9] "Dati svoj rad u najam", "uložiti svoj rad na kamatu", "raditi umjesto drugoga".
[10] "Iznajmiti materijal za rad", "uložiti materijal za rad na kamate", "učiniti da drugi radi umjesto tebe".
[11] "Ovakav ekonomski sistem osudjuje ljude na tako niske poslove, na tako žalosnu i gorku degradaciju, da divljaštvo, uporedjeno sa njom, izgleda kao kraljevsko stanje".
[12] "Prodavanje sopstvenog tela nevlasnika u svim oblicima".
[13] Broj žena sumnjiva morala.
[14] "Prosječno trajanje života ovih nesretnih stvorenja s ulice, pošto su stupila na put bludničenja, iznosi oko šest ili sedam godina. Prema tome, da bi se održao broj od 60-70 hiljada prostitutki, mora postojati, u tri kraljevstva, najmanje 8 do 9 hiljada žena koje će se svake godine odati ovom nedostojnom poslu, ili približno dvadeset četiri nove žrtve na dan, što čini prosjek od jedne na sat. I dalje, prema tome, ako jednak omjer postoji na cijeloj zemaljskoj kugli, mora na njoj biti neprestano oko milijun i po ovih nesrećnica."
[15] "Broj bijednika raste s njihovom bijedom i baš u krajnjim granicama oskudice ljudi se u najvećem broju otimaju za pravo na patnje... 1821. g. stanovništvo Irske iznosilo je 6.801.827. Godine 1831. taj broj se popeo na 7.764.010; to znači 14% porasta za deset godina. U Lensteru, u pokrajini u kojoj je život nešto lakši, broj stanovništva je porastao samo za 8%, dok je u Konotu najbjednijoj pokrajini, porast dostigao 21%. (Izvadak iz Anketa o Irskoj, objavljenih u Engleskoj), Beč 1840.
[16] Rad je tvornička roba.
[17] Kao trgovačkoj robi, radu mora sve više i više padati cijena.
[18] "... radničko stanovništvo koje trguje radom prisiljeno je da se zadovolji najslabijim dijelom proizvoda... Nije li teorija o radu-trgovačkoj robi, samo prerušena teorija ropstva? Zašto se onda u radu vidjela samo razmjenska vrijednost?"
[19] Radnik nikako nije u položaju slobodnog prodavaca nasuprot onome koji ga upotrebljava... Kapitalistu je uvijek slobodno da upotrebi rad, a radnik je uvijek primoran da ga proda. Vrijednost rada potpuno je uništena ako se on svakog časa ne prodaje. Za razliku od prave robe, rad ne podliježe ni akumulaciji, pa čak ni štednji. Rad je život, a ako se život svaki dan ne razmjenjuje sa hranom, on trpi i ubrzo gine. Da bi ljudski život bio roba, mora se dakle, dopustiti ropstvo".
[20] ... slobodan rezultat trgovine... snižava odjednom i cijenu i naknadu za rad; on usavršava radnika, a ponižava čovjeka.
[21] Industrija je postala rat, a trgovina kocka.
[22] strojevi za preradu pamuka
[23] "... ona je rasipala živote ljudi koji sačinjavaju njenu vojsku s isto toliko ravnodušnosti kao i veliki osvajači. Njen cilj je bio da poseduje bogatstva, a ne da usreći ljude. Ovi interesi (tj. ekonomski) slobodno prepušteni sebi samima... moraju nužno doći u sukob; oni nemaju drugog gospodara osim rata, a ratne odluke daju jednima poraz i smrt, da bi drugima dale pobjedu... i baš u sukobu suprotnih snaga nauka traži red i uravnoteženost: neprestani rat je prema nauci jedino sredstvo kojim se može postici mir; ovaj rat naziva se konkurencijom".
[24] privrženost
[25] "Uvjereni smo, a to naše uvjerenje dijele i komesari zaduženi anketom o životnim uvjetima ručnih tkalaca, da bi veliki industrijski gradovi ubrzo izgubili svoje radničko stanovništvo kad ne bi iz okolnih seoskih područja neprestano dobijali priliv zdravih ljudi, nove krvi."
[26] "Stanovita količina nagomilanog rada stavljenog u rezervu."
[27] pošten, umjeren, razuman profit
[28] višak
[29] čista dobit
[30] fondova za posudjivanje kamate
[31] stalnog kapitala i opticajnog kapitala
[32] Zna se da radovi visoke kulture obično angažiraju samo maleni broj ruku.
[33] "Iznajmiti svoj rad znači započeti svoje robovanje. Iznajmiti materijal za rad znači stvoriti svoju slobodu... Rad - to je čovjek, materijal naprotiv nema ništa čovječnoga."
[34] "Element materija, koji ne može ništa učiniti za stvaranje bogatstva bez drugog elementa rada, prima magično svojstvo da se za one koji njim vladaju oplodjuje kao da su oni sami uložili ovaj drugi neophodni element."... "Pod pretpostavkom da svakodnevni rad donosi radniku prosječno 400 franaka godišnje i da ta svota dostaje svakom odraslom čovjeku da živi kakvim takvim životom, svaki onaj tko posjeduje 2000 franaka od rente, od zakupa, od najamnine i sl. primorava, dakle, indirektno pet ljudi da za njega rade; 100 000 franaka rente predstavlja rad 250 ljudi, a 1 milijun franaka rad 2500 pojedinaca..."
[35] "Ljudski zakoni dali su vlasnicima pravo da upravljaju svojim vlasništvom i da ga zloupotrebljavaju, tj. da rade što hoće sa materijalom za rad... zakon ih nikako ne prisiljava da dadu rada nevlasnicima kad je potrebno i uvijek, niti im dadu najamninu koja bi uvijek bila dovoljna itd."... "Potpuna sloboda što se tiče prirode, količine, kakvoće, pogodnosti proizvodnje, što se tiče upotrebe i trošenja bogatstva, raspolaganja materijalom za svaki rad. Svatko je slobodan da razmjenjuje svoju stvar kako on to hoće, ne obazirući se ni na šta, osim na svoj vlastiti pojedinačni interes."
[36] Konkurencija ne znači drugo već neobaveznu razmjenu, koja sama predstavlja neposrednu i logičnu posljedicu prava svakog pojedinca da se služi kako hoće sredstvima svake proizvodnje. Ova tri ekonomska momenta koja sačinjavaju jedan momenat: pravo upotrebe i zloupotrebe, sloboda razmjene i neograničena konkurencija povlače za sobom slijedeće konzekvencije: svako proizvodi ono što hoće, kako hoće, kada hoće i gdje hoće; svatko proizvodi dobro ili loše, dovoljno ili nedovoljno, rano ili kasno, suviše skupo ili suviše jeftino; nitko ne zna hoće li prodati, kako će prodati, kada će prodati, gdje će prodati, kome će prodati, a isto je tako i sa kupnjom. Proizvodjač ne zna za potrebe i izvore, za ponudu i potažnju. On prodaje kad hoće, kad može, gdje hoće i uz cijenu koju hoće. A isto tako kupuje. U svemu tome on je uvijek igračka slučaja, rob zakona jačega, onoga kome se manje žuri, onoga koji je bogatiji. Dok na jednoj tački vlada oskudica izvjesnog bogatstva, na drugoj vlada izobilje i rasipništvo. Dok jedan proizvodjač prodaje mnogo i skupo, uz veliki profit, drugi ne prodaje ništa ili prodaje uz gubitak... Ponuda ne poznaje potražnju, a potražnja ne poznaje ponudu. Vi proizvodite kad ste u mogućnosti da isporučite robu, hir je vec prošao i zaustavio se na nekoj drugoj vrsti proizvoda... neibježne poljedice: stalnost i uneverzialnost bankrota; slaba predvidjanja, nagli slomovi, neočekivana bogatstva, komercijalne krize, nezaposlenost, periodična zasićenost ili oskudica, nestalnost i sniženje nadnice i profita; gubitak ili ogromna rasipanja bogatstva, vremena i truda na polju ogorcene konkurencije."
[37] Zemljišna renta
[38] "...čovjeku, koji bi iz kapitala od 20 000 fr. izvukao 2000 fr. godišnjeg profita, posve je svejedno da li je njegov kapital zaposlio 100 ili 1000 ljudi... Zar nije takav i stvarni interes jedne nacije? Ako njen čisti i stvarni prihod, zakupi i profiti budu jednaki, što se nje tiče da li je sačinjava 10 ili 12 milijuna individua? (Sv. II, str. 194, 195.) "Zaista, kaže gospodin Sismondi (sv. II, str. 331), jedino se još može željeti da kralj, ostavši sam na otoku, okrečući ručicu, naredi da automati izvrše čitav posao u Engleskoj."
[39] "Vlasnik koji kupuje radnikov rad uz tako nisku cijenu da je ovome jedva dovoljna za najnužnije potrebe, nije odgovoran ni za oskudnu nadnicu ni za predugo trajanje rada: on sam se pokorava zakonu koji sam nameće... Bijeda ne dolazi toliko od ljudi koliko od moći koju imaju stvari."
[40] "... Da bi se povećala vrijednost godišnjeg prihoda zemlje i rada, nema drugog sredstva sem povećanja broja produktivnih radnika, ili s obzirom na snagu - povećanja proizvodne sposobnosti već ranije zaposlenih radnika... U jednom i u drugom slučaju potrebno je gotovo uvijek povećanje kapitala."
[41] stanarina
[42] zajmodavac na zalog
[43] Neto-prihod i bruto-prihod
[44] nema zemlje bez vlasnika
[45] nema zemlje bez gospodara
[46] novac nema vlasnika
[47] riječ "ukinuti" napisana je u rukopisu iznad riječi "negirati"
[48] riječ "tek" (njemački "erst") u rukopisu nečitka; možda je i neka druga riječ.
[49] Ovim recima počinje str. XL drugog rukopisa; prethodnih 39 stranica nije sačuvano.
[50] oštećeno mjesto u rukopisu
[51] Vidi naduvenog starohegelovskog teologa Funkea, koji je, pozivajući se na gospodina Leoa, sa suzama u očima pričao kako se kod ukidanja kmetstva jedan rob ustezao da prestane biti plemićko vlasništvo. Vidi i patriotske fantazije Justusa Mezera, koje se ističu time što nijednog trenutka ne napuštaju čestiti, malogradjanski, "domaći", obični, ograničeni horizont filistra i što su čiste fantazije. Ta protivrječnost ih je načinila tako dopadljivima njemačkoj ćudi.
[52] uz stranicu
[53] Prostitucija je samo poseban izraz opće prostitucije radnika, a kako je prostitucija odnos u koji ulazi ne samo onaj koji se prostituira nego i onaj koji dovodi do prostitucije - čija je podlost još veća - onda u tu kategoriju ulazi i kapitalist itd.
[54] U rukopisu Marks je neke delove teksta precrtao; ta mjesta su ovdje stavljena u šiljate zagrade.
[55] Ona je zato isto tako mnogostrana kao što su mnogostrana odredjenja čovjekova bića i čovjekove djelatnosti.
[56] Ja se praktički prema stvari mogu odnositi ljudski samo kad se stvar prema čovjeku odnosi ljudski.
[57] samostvaranje
[58] U rukopisu nečitljiva riječ.
[59] Veći deo ove stranice rukopisa je otrgnut pa se integralni tekst nije mogao rekonstruisati.
[60] U rukopisu nedostaju otprilike tri reda.
[61] nečitljivo napisana riječ
[62] list oštećen, riječ nečitljiva
[63] potražnja
[64] potvrdu o siromaštvu
[65] Fojerbah još svhaća negaciju negacije, konkretan pojam, kao mišljenje koje se prevazilazi u mišljenju, i kao mišljenje koje želi biti neposredno opažanje, priroda, zbiljnost.
[66] (tj. Hegel stavlja na mjesto onih nepokretnih apstrakcija akt apstrahiranja koji kruži u sebi; time je on zaslužan što je dokazao porijeklo svih tih neprikladnih pojmova koji prema svom porijeklu pripadaju pojedinim filozofijama, što ih je sažeo i umjesto jedne odredjene apstrakcije stvorio kao predmet kritike apstrakciju koja je iscrpljena u cjelokupnom svom opsegu) (zašto Hegel odvaja mišljenje od subjekta, vidjet cemo kasnije; no sada je već jasno da ako nema čovjeka, ni njegovo ispoljavanje bića ne može biti čovječno, dakle, ni mišljenje se nije moglo shvatiti kao ispoljavanje čovjekova bića kao čovječnog i prirodnog subjekta, s očima, ušima itd., koji živi u društvu i svijetu i prirodi.)


[ na pocetak | spisak autora | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.come.to/crveni), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.