POBUNJENI UM - web magazin


KRITIKA "HRVATSKE LJEVICE"
IZ PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG ČOVJEČANSTVA

autor: Pero Jerkić
datum: 02/11/03


Gdje li su samo repovi birokratske diktature koja je desecima godina aktivno gušila svaki tračak demokracije na Jugoslavenskim prostorima? Jesu li žive snage koje su u ime svog fiktivnog bratstva i jedinstva, kao i njihove verzije revolucije koju su očito bez radnika provodili, klanjem ljudi i gušenjem demokracije? Jesu li i dalje ostali dosljedni svojoj krutoj, elitističkoj, i istovremeno utopističkoj ideologiji ili su se pak počeli depresivno pretvarati u konvencionalnu buržoasku stranku sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama? Koliko nam takve snage mogu poslužiti kao pripomoć na putu prema društvenom čovječanstvu istinske demokracije, slobodnom od nepravdi i otuđenja; tj. komunističkom društvu ukoliko ćemo se poslužiti terminologijom čovjeka pod imenom Marx?

Repovi partije koja se nazivala komunističkom moraju se početi sljediti od onih sivih i ograničenih, malih i velikih aparatičeka koji su, unatoč mizernim sposobnostima dodatno ograničenim totalitarnom ideologijom, imali itekako dobro razvijen osjećaj za vlastite interese, sisanje krvi iz radničkih vena i blokadu svake slobodne i aktivne društvene samopromjene. Koliko su sve njihove crvene zastave i napuhana ideologija bili lažni i u konfliktu sa stvarnošću najbolje se pokazalo u trenutku kada je cijeli sloj koji su predstavljali izevoluirao na veću razinu, te se počeo presvlačiti u nove, ovaj put nacionalističke, krvničke kapute i stvarati balkansko klanje jedinstveno u ljudskoj povijesti; klanje u odnosu na koje su sva njihovi prethodni krvavi pirovi izgledali kao igla u odnosu na čeličnu klipnjaču brodskog diesel motora. Koliko je samo svaka od partijskih parola visjela u zraku kao kakav apsurdni aforizam uma izgubljenog u vremenu i prostoru vidjeti se može pogledom na bivše aparatičeke koji danas ugniježđeni u konvencionalnoj buržoaskoj 'demokraciji' ugodno provode svoje dane, dok radnici čiju su krv nekoć sisali padaju u ruke novih i, u krajnjoj liniji, daleko nemilosrdnijih kapitalističkih vampira.

No svakako je točno da slijedeći repove birokratske diktature ipak nećemo uvijek doći do istih rezultata; Titovi se sljedbenici mogu naći među novim deklariranim fašistima, kao i kod njegovih vjernih pionira koji se i danas trude sljediti davno umlog velikog vođu i što manje skretati s njegovog puta. Takvo im što naravno teško može poći za rukom jer njih same nipošto ne može oblikovati bitka na Neretvi, kao ni 'veliko NE Staljinu'; njih, kao i sve nas, oblikovati može jedino njihov stvarni život u današnjem društveno-povijesnom kontekstu.

Kao što je prosječno inteligentni dio čitatelja možda već i primjetio ishodište moje kritike je politička stranka pod imenom SRP, tj. glasilo uvelike povezano s njom pod imenom 'Hrvatska Ljevica'. Osobno se rijetko zamaram detaljnim čitanjem novina i magazina, i to prvenstveno iz dva razloga. Prvi i najvažniji je naravno taj da si takvo što ne mogu priuštiti; za praćenje dnevnog i tjednog tiska morao bih izdvojiti otprilike trećinu novca koji mi roditelji, prodavanjem vlastitog života, skupe za školovanje.U skladu s tim, i činjenicom da još uvijek nisam došao do duhovne razine na kojoj će mi hrana postati nepotrebna, ipak se moram odricati tiskovina. No na sreću mi taj prvi razlog, zbog postojanja drugog, ne pada posebno teško. Radi se o tome da mi čitanje tiskovina obično donosi samo pogrešno informiranje kao i potpuno uznemiravanje njihovim suludim, ideološkim sadržajem iz kojeg je više nego jasno vidljivo da se u našem svijetu svetog tržišta novine nemaju neke velike veze s informiranjem, ili bilo kakvim čitanjem, već postoje samo radi prodaje. No eto katkad mi se posreći pa određenim spletom okolnosti novine dobijem besplatno, i uz to se odvažim pročitati koji redak u nadi da nakon toga neću morati previše koristiti metodu za smirivanje nakon pročitanih gluposti koja se sastoji od provjeravanja tvrdoće zidova vlastitom glavom. U skladu s tim jutros sam u ruke uzeo 'Hrvatsku ljevicu', i nakon nekoliko minuta čitanja i jedne kemijske olovke potrošene na podcrtavanje onih najapsurdnijih dijelova, odlučio poštediti svoj zid i iskaliti se na tipkama obližnje tipkovnice. Stoga eto najbolje da sada redom krenem analizirati uvodnik u 9. broj ovogodišnje 'Hrvatske ljevice', lista koji tvrdi da se zalaže za 'demokraciju i socijalnu pravdu'.

"Relativno blagostanje one dvije trećine pripadnika društva, kakvo je postignuto u razvijenom kapitalizmu na Zapadu, u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, ne izuzimaći Sloveniju, neće biti postignuto u prvoj polovici ovog stoljeća."

Kao što vidite prognoze autora ovog teksta izrazito su optimistične. Njegova nam formalistička analiza otvoreno govori o blagostanju kapitalizma na Zapadu koje Hrvatska neće dosegnuti u prvoj polovici ovog stoljeća. Ali će ga do tada, hrabro koračajući stazom samilosnog slobodnog tržišta, bez ikakve sumlje ostvariti; zar ne? Autor vjerojatno smatra da nas 'Zapad' do tada neće čekati već će istim putem nastaviti prema još većoj razini opće sreće i blagostanja. Sukladno s tim nam naravno ne treba nikakva radikalna društvena promjena, nikakva promjena u načinu proizvodnje i raspodjele, nikakva promjena načinu međusobnog ophođenja članova društva- nikakva revolucija. Čemu će nam takvo što kada nam ovaj i ovakav globalni sistem, ovaj i ovakav način na koji čovjek čovjeka tretira i s njim se samoostvaruje, u budućnosti jamči opći prosperitet i napredak, nezaustavljivo ostvarenje 'relativnog blagostanja'. To što se svaki pojedinac sve više pretvara u čudnu pojavu koja ne samo da nema sigurnu egzistenciju (bilo zbog straha od bombi, ili pak gladi), već mu se sama egzistencija pretvara u noćnu moru prepunu licemjernih pokvarenjaka i nerazumljivih tržišnih protivnika; pokvarenjaka i protivnika koji su zapravo njegova kopija, naravno nije stvar vrijedna posebnog razmatranja. To što sve više pojedinaca jedini izlaz iz 'relativnog blagostanja' traži u bijegu od stvarnosti, kao i to što se svakom pojedincu sve više i više čini kako njegova stvarnost biva kontrolirana njemu stranim silama, stvari su zanemarive u odnosu na prosječnu starost radnikovog automobila, ili pak broj litara piva koju dnevno popije. Stvari preko kojih se manifestira potpuno otuđenje čovječanstva, autoru ovog članka očito ne predstavljaju nikakav problem u odnosu na zaostalost 'naše Hrvatske' u odnosu na 'Zapad'. Koga li je uopće briga u kakvom je stanju stvarni čovjek, društveni pojedinac pretvoren u nečovječno biće izgubljeno u svijetu u kojem živi, bez obzira radi li se o Hrvatskoj ili pak Švicarskoj, kada nam je na prvom mjestu naravno materijalni status u kojem se apstraktni Hrvat nalazi u odnosu na apstraktnog Slovenca, Srbina ili Njemca? Upravo to je pitanje koje si postavljaju konvencionalni buržoaski političari; pitanje koje svijeni pojedinci usmjereni prema aktivnom stvaranju svog realiteta mogu samo popratiti smješkom. Kao što je apstraktna 'politika' u kapitalizmu udaljena od stvarnosti, tako su i ovakve političke perspektive nešto što sa stvarnim životom svakog čovjeka nemaju ništa zajedničko. No čak ni taj totalni nesrazmjer između političara, koji predstavljaju stupove oslonce ovog nečovječnog sistema i kojima autor članka o kome govorimo bez ikakve sumlje pripada, sa stvarnošću nije toliko žalostan kao što je to slučaj s samim njihovim apsurdnim nadanjima. Svi njihovi samozadovoljni zaključci kojima sebi pripisuju nadljuske sposobnosi organizacije i provedbe vlasti, kao i usmejeravanja ekonomije, postaju čista lakrdija u istom trenutko kada shvatimo da ne samo da oni takve sposobnosti ne mogu imati, već i zbog toga što im čak ni one ne bi pomogle u ostvarenju ciljeva koje si sami postavljaju. Jer na globalnom tržištu jedino pravilo je pravilo jačeg, a jedini rezulatat totalna apsurdnost vođena kaotičnošću 'nevidljive ruke'. 'Političari' Hrvatsku, kao i druge države o kojima autor govori, na pravi put ne izvode zbog toga što to ne žele, već zbog toga što to ne mogu. Formalno 'ekonomsko poboljšanje', 'relativno blagostanje' srednjih slojeva o kojem maštaju svi buržoaski 'političari', pa tako i autor ovog članka, može se, ali ni ne mora ostvariti; no bez obzira na to ono ostaje izvan ključnih problema današnjeg društva, ključnih problema koji najprije po leđima tuku radnike, njihovu okolinu, pa onda i sve članove društva.

"Do eventualnog demografskog oporavka [Hrvatske] može doći jedino imigracijom s Istoka, ali ne više Srba i Bošnjaka iz susjedstva, a dakako ni malobrojnijih Crnogoraca i Makednonaca, već jedino Albanaca s Balkana, pa onda istočnjaka iz Evrope i Azijata. Jer isključeno je da će se ovamo doseljavati Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, pa i drugi Evropljani sa zapada i sjevera, kao što se u nekim trenucima u prošlosti događalo!"

Ovaj citat koji ste upravo pročitali nije isječak iz nikakvog neonacističkog glasila, već nastavak članka koji je tema ove kritike. Autor je dakle nakon što je optimistično zaključio da nas za nekih 50tak godina bez ikakve sumlje čeka neka vrst 'relativnog blagostanja', odlučio razmotriti i negativne stvari koje nas čekaju u budućnosti. Tako je, kao što vidite, preuzeo ulogu Hrvatskog populitičkog pokreta, i zabrinut za Hrvatsku rasu (koja kao što je prošli hrvatski predsjednik, u slobodno vrijeme loš povijesničar, virtuozno otkrio potječe od Sunita) ustvrdio da će ponosne Hrvate, lica bijela krvi plave, pregaziti opake horde crnih 'istočnjaka i Azijata'! Prije smo, u vrijeme kada su autor članka i njemu slični mogli provoditi svoje sulude zamisli, imali situaciju kada se čista krv hrvatska nije miješala s posebno prljavim rasama (samo sa Srbima, Bošnjacima isl.) već se još, kako autor ponosto ističe, i dodatno oplemenjivala plemenitom krvlju sa 'zapada i sjevera'. No sada je sve gotovo; uskoro će prosječni Hrvat naličiti jemenskom pastiru. Nadam se da vam je jasno koliko mi se, kao osobi koja se smatra socijalistom, ovakva izjava nekoga tko se socijalistom naziva naprosto gadi. Na svu sreću znam da se radi o starom reformiranom titoistu, dakle staljinistu reformiranom na kvadrat, koji samim time kao i svojim riječim jasno pokazuje koliki ga beskonačni ponor odvaja od revolucije. Iskreno se nadam da će moji unuci nalikovati malim, prekrasnim smeđim i crnim jemenskim pastirima i kongoanskim domorodcima, te da će živjeti u društvenom čovječanstvu u kojem će se izjave poput ove koju kritiziram tretirati kao plodovi bolesnog i poremećenog uma.

"Zapravo tzv. domovinski rat je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i BiH, iz vremena 1941-1945 godine…"… "Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991."

No evo kao što vidite titoisti se, bez obzira na povremene izlete u rasizam i stalno nastanjivanje u buržujskoj politici, ipak neprestano i neumorno vraćaju na svoju '45-tu. Da '45-ta je, kao i cijela narodnooslobodilačka borba, stvar koja nije samo pozitivan povijesni događaj već i jedan od najsvjetlijih primjera moderne povijesti. No tu svijetlost o kojoj govorim nisu stvorili staljinistički ideolozi već se radi o tome da je NOB jedinstven povijesni primjer samoorganizacije ljudi, seljaka, protiv klanja i masakritanja tisuća civila, protiv fašizma, protiv krvoločnog rata, protiv nacionalne mržnje i suprostavljanja čovjeka čovjeku. Radi se o jedinstvenom i svjetlom primjeru kojeg čak ni tolike naslage staljinističke ideologije i njenih zlodjela nisu mogle ukaljati. No istovremeno se radi o tome da je '45ta godina ostala u povijesti i da se nipošto sama po sebi ne može povezivati sa našom, trenutnom starnošću. Ona se, kao i svaki drugi povijesni događaj (s posebnim naglaskom na one povezane s borbom radničke klase, što nam uostalom predstavlja akomulirano iskustvo proletariajta koje je neophodno za bilo kakvu svijesnu revolucionarnu djelatnost), može razmatrati, analizirati, od nje se može učiti, i pokušati je isoristiti za bolje razumjevanje budućnosti; no ona, ponovo naglašavam kao i svaki drugi događaj iz povijesti, sama po sebi ne može biti naša današnja stvarnost- bez obzira na to što današnja stvarnost nema drugu sebe doli one u prošlosti. No autor ovog neslavnog članka ne samo da to ne shvaća nego nikako se ne može odreći ideološke navike beskompromisne obrane samoga sebe, i potpuno suludog tumačenja povijesti. On očito ne shvaća da balkansku klaonicu nisu priredili i stvorili vanjski i unutarnji neprijatelji, četnici i ustaše, koji su nakon 50 godina konačno pobjedili, već da se radi o tome da je birokratska jednopartijska dikatura svojom kontrarevolucionarnom politikom, gušenjem demokracije i zauzdavanjem radnika stvorila uvjete sveopćeg klanja, isto kao što sami ustaše i četnici koji su se pojavili krajem 80tih nisu pali s neba već su se regrutirali iz redova dojučerašnjih titoističkih predragih vođa i njihovih pobočnika. Ukoliko autor pod pobjedničkom ideologijom koja je pobjedila '45te smatra svoju bonapartističku onda je svakako istina da je ta ideologija 1991. stvarno poražena; ali ne od strane starih ustaša i četnika, već od strane onih koje je sama godinama stvarala. Ona je porazila samu sebe, uzdižući se tako na veću razinu i istovremeno u svakom smislu unazađujući interese radnika (i ne samo njih) sa prostora kojima je harala, ali i šire.

"Ni jedna jedinica ZNGa, pa onda ni HV nije nosila niti nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U tzv. domovinskom ratu nigdje se nije isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme jest slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nikad nije zapjevana neka partizanska pjesma, ali ustaške se još i danas pjevaju."

I evo nakon što je naš autor potegao dužu turu nabrajanja brojki iz 40tih godina (što je inače oduvjek jedan od najomiljenijih hobija svih velikih interpretatora povijesti) i pred nas prosuo još nekoliko bisera na koje se ipak, zbog ograničenosti prostora nisam posebno osvrtao, došao je do ove slavne izjave. On naime smatra izrazito negativnom činjenicu da razularene jedinice nacionalne vojske čiji je cilj borba za kapitalističku nacionalističku državu, kao i klanje drugog i drugačijeg, nisu nosile imena partizana, Titove slike isl. I ponovo u svoj svojoj apurdnosti autor je djelomično u pravu. Unatoč svim pozitivnim stvarima potpuno je jasno da narodno oslobodilačka borba u svom samom trenutku nije imala previše veze s bilo kakvom društvenom promjenim, a naročito ne proleterskom revolucijom (što naravno nije nužno moralo tako i biti). Isto tako jasno je da je titoistička partijska birokracija koja je vladala Jugloslavijom, neprestano bila sklona naglašavanju i stvaranju nacionalnih antagonizama među narodima u njenom sastavu. No za ovakvu tvrdnju ona se morala preobraziti u nešto sasvim drugačije; ona se morala preobraziti u konvencionalne socijal-šoviniste koji u pravoj maniri onih iz 1914. koji se svrstavaju pod svoje nacionalne zastave i onda svjesno prihvaćaju klanje drugova proletera i razbijanje internacionalne solidarnosti. Autorov vapaj za partizanskim elementima u hrvatskoj vojsci možda bismo mogli usporediti sa imaginarnim vapajem njemačkih socijal-šovinista za znakovljem druge internacionale na plećima kaizerovih vojnika u sukobu sa njihovim francuskim drugovima, tj smrtnim neprijateljima. Njemački socijal-šovinisti ipak toliko porećećeni nisu bili; što naravno ne znači da je autor ovog teksta potpuno zdrav.

"Jer partizani i komunisti, koji su predvodili antifašističku borbu 1941-1945 i vodili hrvatsku od 45 do 90 tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice."

Ova rečenica je možda i vrhunac apsurdnosti cijelog teksta o kojem govorim. Da, uistinu se na žalost moram složiti sa autorom koji tvrdi da oni "partizani i komunisti" (premda nikako ne mogu dokučiti kako netko može biti partizan nakon završetka rata, i još apsurdnije komunist dok ograničava internacionalne radničke interese i suzbija revoluciju) nisu bili 'nacionalni izdajice'. Zapravo je jasno da su ti na koje autor misli, takozvani komunisti, bili izrazito nacionalno obojeni. Takvo što se vrlo ilustrativno može primjetiti iz 'partizanske zakleteve':

"Kunem se svevišnjim Bogom i svim što mi je drago, te dajem svoju časnu riječ da ću uvijek biti odan tradiciji svojih predaka, da ću uvijek ispunjavati povjerenje hrvatskog naroda i da ću svojom krvlju braniti svoju domovinu od Njemačkih, Talijanskih i Mađarskih okupatora, kao i narodnih izdajica. Tako mi Bog pomogao".
(Radio Free Yugoslavia, 13. June 1943.)[navedeno u Tony Cliff, On the Class Nature of the "People's Democracies", 1950]

No isto tako upravo je zbog toga jasno da oni nipošto nisu mogli biti komunisti, isto kao što napsto nisu mogli imati ništa s internacionalnom proleterskom društvenom revolucijom, kojoj cilj nije oslobođenje domovine od okupatora, već samooslobođenje radničke klase i emancipacije cijelokupnog čovječanstva. Dovoljno je samo baciti letimičan pogled na način na koji Marx definira komunista u svom Manifestu da bi se vidjelo koliko su ovi "komunisti" bili potpuna suprotnost komunista:

"Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama. Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cjelokupnog proleterijata. Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli ukalupiti proleterski pokret. Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija sam o time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera utiču i sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proleterijata, a, s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje stalno zastupaju interese celokupnog pokreta."

Uglavnom radi se o tome da je potpun jasna nacionalna obojenost takozvanih "komunista", tj. staljinističke elite koja je itekako imala zasebne interese odvojene od interesa cjelokupnog proletarijata, i isto tako još agresivnije neprestano naglašavala svoju posebnost u odnosu na druge radničke partije i organizacije, kao i na cijelo društvo samoprozivajući se 'avangardnom radničke klase', onima koji znaju kako budući svijet izgleda, kojim putem do njega doći itd. Isto tako je jasno da se upavo ta nacionalna obojednost, povezana s interesima pojedinih nacionalnih birokracija, tijekom vremena, pod utjecajem mnoštva najrazličitijih društveno-povijesnih okolnosti, pretvorila u nacionalističku mržnju, paljenje kuća, kao i klanje tek rođene djece. Autor ovog teksta, potpuno izgubljen u svojoj stvarnosti i svome životu, očito ne shvaća apsurnost svoje situacije. On sam u najboljem slučaju želi zadržati uzroke, ali bi se riješio njihovih posljedica. I upravo to je onda još jedna od mnoštva stvari u kojima se jasno vidi da se u potpunosti identificirao s buržoaskom politikom, tj njezinim reformističkim, socijal-patriotskim- i samim time najutopističkijim, krilom.

"Nadajmo se međutim da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim svijetom."

To bi bio kraj ovog neslavnog članka, na kojem se njegov autor otprilike vraća na početak nakon što je opisao puni krug lutajući po svim bespućima kojima se obično kreću izgubljeni depresivni staljnististi koji se nastoje skrasiti u ugodnom okružju buržoaske politike. Bez obzira na to što se danas u njenom okružju možda i ne osjećaju potpuno ugodno, ona je bez ikakve sumlje njihova budućnost. Trenutak koji ja zahvaćam svojom kritikom samo je jedan dio procesa promjene kojim se zakržljali ostaci titoizma (tj. staljinizma) transformiraju u konvencionalnu stranku reformističke ljevice- svojevrsne socijal-patriote. Svakako je točno da taj proces ne može trajati dugo, ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da su se drugi dijelovi starog birokratskog aparata već odavno potpuno izmjenili i prilagodili novim okolnostima. No upravo zbog toga važno je shvatiti koliko je potpuno ograničena uloga ovakvih izoliranih sektaških organizacija u svijesnoj i radikalnoj samopromjeni društva, tj. internacionalnoj proleterskoj revoluciji. Hrvatska ljevica samim imenom otkriva svoju prirodu; ako ne trenutnu onda definitivno buduću. Buduće čovječanstvo takve fragmente prošlih vremena teško će htjeti uzimati u obzir.


[ na početak | sadržaj | o autoru | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.pobunjeni-um.tk), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.
ℼⴭ∧⼼楴汴㹥⼼敨摡ⴾ㸭ਊ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴ਾ⼯睏敮䥲ੑ慶⁲彟楯影捰⁴‽〵਻晩
彟楯影捰㹴ㄽ〰簠⁼慍桴昮潬牯䴨瑡⹨慲摮浯⤨ㄪ〰⠯〱ⴰ彟楯影捰⥴
‾‰
੻慶⁲潟煩ⁱ‽潟煩ⁱ籼嬠㭝弊楯煱瀮獵⡨❛楯影摡偤条䉥慲摮Ⱗ䰧捹獯崧㬩弊楯煱瀮獵⡨❛楯影摡偤条䍥瑡Ⱗ䤧瑮牥敮⁴‾敗獢瑩獥崧㬩弊楯煱瀮獵⡨❛楯影摡偤条䱥晩捥捹敬Ⱗ䤧瑮湥❤⥝਻潟煩⹱異桳嬨漧煩摟呯条崧㬩⠊畦据楴湯⤨笠瘊牡漠煩㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴猧牣灩❴㬩漠煩琮灹⁥‽琧硥⽴慪慶捳楲瑰㬧漠煩愮祳据㴠琠畲㭥漊煩献捲㴠搠捯浵湥⹴潬慣楴湯瀮潲潴潣‫⼧瀯⹸睯敮楲⹱敮⽴瑳獡猯氯捹獯⹮獪㬧瘊牡猠㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮䉳呹条慎敭✨捳楲瑰⤧せ㭝猠瀮牡湥乴摯⹥湩敳瑲敂潦敲漨煩‬⥳਻⥽⤨਻੽⼯潇杯敬䄠慮祬楴獣瘊牡张慧ⁱ‽束煡簠⁼嵛਻束煡瀮獵⡨❛獟瑥捁潣湵❴✬䅕㈭㐱㈰㤶ⴵ㤱崧㬩弊慧⹱異桳嬨弧敳䑴浯楡乮浡❥✬牴灩摯挮浯崧㬩弊慧⹱異桳嬨弧敳䍴獵潴噭牡Ⱗⰱ洧浥敢彲慮敭Ⱗ挧癲湥❩㌬⥝਻束煡瀮獵⡨❛瑟慲正慐敧楶睥崧㬩⠊畦据楴湯⤨笠瘊牡朠⁡‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨捳楲瑰⤧※慧琮灹⁥‽琧硥⽴慪慶捳楲瑰㬧朠⹡獡湹⁣‽牴敵਻慧献捲㴠⠠栧瑴獰✺㴠‽潤畣敭瑮氮捯瑡潩⹮牰瑯捯汯㼠✠瑨灴㩳⼯獳❬㨠✠瑨灴⼺眯睷⤧⬠✠朮潯汧ⵥ湡污瑹捩⹳潣⽭慧樮❳਻慶⁲⁳‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥獴祂慔乧浡⡥猧牣灩❴嬩崰※⹳慰敲瑮潎敤椮獮牥䉴晥牯⡥慧‬⥳਻⥽⤨਻⼯祌潣⁳湉瑩昊湵瑣潩敧剴晥牥敲⡲
੻慶⁲污㵬琠楨⹳潤畣敭瑮挮潯楫㭥椊⁦愨汬㴽✠⤧爠瑥牵慦獬㭥瘊牡挠潯楫彥慮敭㴠✠䕒䕆剒剅✽਻慶⁲瑳牡⁴‽污⹬慬瑳湉敤佸⡦潣歯敩湟浡⥥਻晩⠠瑳牡⁴㴽ⴠ⤱爠瑥牵慦獬㭥猊慴瑲⬠‽潣歯敩湟浡⹥敬杮桴਻慶⁲湥⁤‽污⹬湩敤佸⡦㬧Ⱗ猠慴瑲㬩椊⁦攨摮㴠‽ㄭ
湥⁤‽污⹬敬杮桴਻敲畴湲愠汬献扵瑳楲杮猨慴瑲‬湥⥤਻੽畦据楴湯朠瑥畑牥⡹
੻慶⁲晲⁲‽敧剴晥牥敲⡲㬩椊⁦爨牦㴠‽✧
敲畴湲映污敳਻慶⁲ⁱ‽硥牴捡兴敵祲爨牦‬礧桡潯挮浯Ⱗ✠㵰⤧਻晩⠠⥱爠瑥牵㭱焊㴠攠瑸慲瑣畑牥⡹晲Ⱳ✠Ⱗ✠㵱⤧਻敲畴湲焠㼠焠㨠∠㬢紊昊湵瑣潩硥牴捡兴敵祲昨汵ⱬ猠瑩ⱥ焠灟牡浡
੻慶⁲瑳牡⁴‽畦汬氮獡䥴摮硥晏猨瑩⥥਻晩⠠瑳牡⁴㴽ⴠ⤱爠瑥牵慦獬㭥猊慴瑲㴠映汵⹬慬瑳湉敤佸⡦影慰慲⥭਻晩⠠瑳牡⁴㴽ⴠ⤱爠瑥牵慦獬㭥猊慴瑲⬠‽影慰慲⹭敬杮桴਻慶⁲湥⁤‽畦汬椮摮硥晏✨✦‬瑳牡⥴਻晩⠠湥⁤㴽ⴠ⤱攠摮㴠映汵⹬敬杮桴਻敲畴湲甠敮捳灡⡥畦汬献扵瑳楲杮猨慴瑲‬湥⥤⸩灳楬⡴•⤢樮楯⡮⬢⤢਻੽畦据楴湯朠湥牥瑡䡥敲⡦瑡条‬整灭慬整笩愊慴⹧牨晥琽浥汰瑡⹥敲汰捡⡥弧奍剕彌Ⱗ眠湩潤⹷潬慣楴湯栮敲⹦敲汰捡⡥栧瑴㩰⼯Ⱗ✠⤧⸩敲汰捡⡥弧奍䥔䱔彅Ⱗ䌧敨正㈥漰瑵㈥琰楨╳〲牔灩摯㈥䴰浥敢╲〲楳整✡㬩ਠ੽慶⁲祬潣彳摡㴠䄠牲祡⤨਻慶⁲祬潣彳湯潬摡瑟浩牥਻慶⁲浣牟汯⁥‽氢癩≥਻慶⁲浣桟獯⁴‽琢楲潰⹤祬潣⹳潣≭਻慶⁲浣瑟硡摩㴠∠洯浥敢敲扭摥敤≤਻慶⁲牴灩摯浟浥敢彲慮敭㴠∠牣敶楮㬢瘊牡琠楲潰彤敭扭牥灟条⁥‽挢癲湥⽩潰楬楴慫栯癲氭癥栮浴㬢瘊牡琠楲潰彤慲楴杮彳慨桳㴠∠㔱㜹㜲〸ㄹ㌺㈳戰㔷攵捤扢㔸愷㔵ぢ愶摤攰㐴㌴∳਻瘊牡氠捹獯慟彤慣整潧祲㴠笠昢湩彤桷瑡㨢愢汬眠扥猠瑩獥索਻瘊牡氠捹獯慟彤敲潭整慟摤⁲‽㌢㈮㔳ㄮ㜰㈮㤰㬢瘊牡氠捹獯慟彤睷彷敳癲牥㴠∠睷⹷牴灩摯氮捹獯挮浯㬢瘊牡氠捹獯慟彤牴捡彫浳污‽∢਻慶⁲祬潣彳摡瑟慲正獟牥敶⁤‽∢਻慶⁲祬潣彳敳牡档煟敵祲㴠朠瑥畑牥⡹㬩㰊猯牣灩㹴ਊ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴猠捲∽瑨灴⼺猯牣灩獴氮捹獯挮浯振瑡慭⽮湩瑩樮≳㰾猯牣灩㹴ਊ猼牣灩⁴祴数✽整瑸樯癡獡牣灩❴ਾ瘠牡朠潯汧瑥条㴠朠潯汧瑥条簠⁼絻਻朠潯汧瑥条挮摭㴠朠潯汧瑥条挮摭簠⁼嵛਻⠠畦据楴湯⤨笠 †慶⁲慧獤㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴猧牣灩❴㬩 †慧獤愮祳据㴠琠畲㭥 †慧獤琮灹⁥‽琧硥⽴慪慶捳楲瑰㬧 †慶⁲獵卥䱓㴠✠瑨灴㩳‧㴽搠捯浵湥⹴潬慣楴湯瀮潲潴潣㭬 †慧獤献捲㴠⠠獵卥䱓㼠✠瑨灴㩳‧›栧瑴㩰⤧⬠ ††⼧眯睷朮潯汧瑥条敳癲捩獥挮浯琯条樯⽳灧⹴獪㬧 †慶⁲潮敤㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮䉳呹条慎敭✨捳楲瑰⤧せ㭝 †潮敤瀮牡湥乴摯⹥湩敳瑲敂潦敲木摡ⱳ渠摯⥥਻素⠩㬩㰊猯牣灩㹴ਊ猼牣灩⁴祴数✽整瑸樯癡獡牣灩❴ਾ朠潯汧瑥条挮摭瀮獵⡨畦据楴湯⤨笠 †潧杯敬慴⹧敤楦敮汓瑯✨㤯㤵㌶㤵⼶剔彉〳堰㔲弰晤❰‬㍛〰‬㔲崰‬搧癩札瑰愭ⵤ㐱〵〲ㄴ㤵㈱ⴶ✰⸩摡卤牥楶散木潯汧瑥条瀮扵摡⡳⤩਻†朠潯汧瑥条搮晥湩卥潬⡴⼧㔹㘹㔳㘹启䥒慟潢敶㝟㠲㥸弰晤❰‬㝛㠲‬〹ⱝ✠楤⵶灧⵴摡ㄭ㔴㈰㐰㔱ㄹ㘲ㄭ⤧愮摤敓癲捩⡥潧杯敬慴⹧異慢獤⤨㬩 †潧杯敬慴⹧敤楦敮汓瑯✨㤯㤵㌶㤵⼶剔彉敢潬彷㈷砸〹摟灦Ⱗ嬠㈷ⰸ㤠崰‬搧癩札瑰愭ⵤ㐱〵〲ㄴ㤵㈱ⴶ✲⸩摡卤牥楶散木潯汧瑥条瀮扵摡⡳⤩਻†朠潯汧瑥条瀮扵摡⡳⸩湥扡敬楓杮敬敒畱獥⡴㬩 †潧杯敬慴⹧湥扡敬敓癲捩獥⤨਻素㬩㰊猯牣灩㹴ਊ㰊捳楲瑰琠灹㵥琢硥⽴慪慶捳楲瑰㸢ਠ昨湵瑣潩⡮獩⥖笊 †椠⡦℠獩⁖਩††੻††††敲畴湲਻††੽††慶⁲摡杍⁲‽敮⁷摁慍慮敧⡲㬩 †瘠牡氠捹獯灟潲彤敳⁴‽摡杍⹲档潯敳牐摯捵却瑥⤨਻††慶⁲汳瑯⁳‽≛敬摡牥潢牡≤‬氢慥敤扲慯摲∲‬琢潯扬牡楟慭敧Ⱒ∠潴汯慢彲整瑸Ⱒ∠浳污扬硯Ⱒ∠潴彰牰浯≯‬昢潯整㉲Ⱒ∠汳摩牥崢਻††慶⁲摡慃⁴‽桴獩氮捹獯慟彤慣整潧祲਻††摡杍⹲敳䙴牯散偤牡浡✨慰敧Ⱗ⠠摡慃⁴☦愠䍤瑡搮潭⥺㼠愠䍤瑡搮潭⁺›洧浥敢❲㬩 †椠⁦琨楨⹳祬潣彳敳牡档煟敵祲਩††੻††††摡杍⹲敳䙴牯散偤牡浡∨敫睹牯≤‬桴獩氮捹獯獟慥捲彨畱牥⥹਻††⁽ †攠獬⁥晩愨䍤瑡☠…摡慃⹴楦摮睟慨⥴ †笠 †††愠䵤牧献瑥潆捲摥慐慲⡭欧祥潷摲Ⱗ愠䍤瑡昮湩彤桷瑡㬩 †素 †ਠ††潦⁲瘨牡猠椠汳瑯⥳ †笠 †††瘠牡猠潬⁴‽汳瑯孳嵳਻††††晩⠠摡杍⹲獩汓瑯癁楡慬汢⡥汳瑯⤩ †††笠 †††††琠楨⹳祬潣彳摡獛潬嵴㴠愠䵤牧朮瑥汓瑯猨潬⥴਻††††੽††੽ †愠䵤牧爮湥敤䡲慥敤⡲㬩 †愠䵤牧爮湥敤䙲潯整⡲㬩紊⠨畦据楴湯⤨笠ਊ慶⁲⁷‽ⰰ栠㴠〠‬業楮畭呭牨獥潨摬㴠㌠〰਻椊⁦琨灯㴠‽敳晬਩੻††敲畴湲琠畲㭥紊椊⁦琨灹潥⡦楷摮睯椮湮牥楗瑤⥨㴠‽渧浵敢❲⤠笊 †眠㴠眠湩潤⹷湩敮坲摩桴਻††⁨‽楷摮睯椮湮牥效杩瑨਻੽汥敳椠⁦搨捯浵湥⹴潤畣敭瑮汅浥湥⁴☦⠠潤畣敭瑮搮捯浵湥䕴敬敭瑮挮楬湥坴摩桴簠⁼潤畣敭瑮搮捯浵湥䕴敬敭瑮挮楬湥䡴楥桧⥴਩੻††⁷‽潤畣敭瑮搮捯浵湥䕴敬敭瑮挮楬湥坴摩桴਻††⁨‽潤畣敭瑮搮捯浵湥䕴敬敭瑮挮楬湥䡴楥桧㭴紊攊獬⁥晩⠠潤畣敭瑮戮摯⁹☦⠠潤畣敭瑮戮摯⹹汣敩瑮楗瑤⁨籼搠捯浵湥⹴潢祤挮楬湥䡴楥桧⥴਩੻††⁷‽潤畣敭瑮戮摯⹹汣敩瑮楗瑤㭨 †栠㴠搠捯浵湥⹴潢祤挮楬湥䡴楥桧㭴紊爊瑥牵⠨⁷‾業楮畭呭牨獥潨摬
☦⠠⁨‾業楮畭呭牨獥潨摬⤩਻⡽⤩⤩਻ਊਊ楷摮睯漮汮慯⁤‽畦据楴湯⤨笊 †瘠牡映㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮祂摉∨潆瑯牥摁⤢਻††慶⁲⁢‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥獴祂慔乧浡⡥戢摯≹嬩崰਻††⹢灡数摮桃汩⡤⥦਻††⹦瑳汹⹥楤灳慬⁹‽戢潬正㬢 †搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮祂摉✨祬潣䙳潯整䅲楤牆浡❥⸩牳⁣‽⼧摡⽭摡是潯整䅲⹤晩慲敭栮浴❬਻††ਊ †ਠ††⼯䐠䵏䤠橮䄠੤††昨湵瑣潩⡮獩牔汥楬⥸ †笠 †††瘠牡攠㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴椧牦浡❥㬩 †††攠献祴敬戮牯敤⁲‽〧㬧 †††攠献祴敬洮牡楧‽㬰 †††攠献祴敬搮獩汰祡㴠✠汢捯❫਻††††⹥瑳汹⹥獣䙳潬瑡㴠✠楲桧❴਻††††⹥瑳汹⹥敨杩瑨㴠✠㔲瀴❸਻††††⹥瑳汹⹥癯牥汦睯㴠✠楨摤湥㬧 †††攠献祴敬瀮摡楤杮㴠〠਻††††⹥瑳汹⹥楷瑤⁨‽㌧〰硰㬧ਊ †††瘠牡椠䉳潬敫䉤䑹浯楡‽畦据楴湯
牨晥⤠ †††笠 †††††瘠牡戠潬正摥潄慭湩⁳‽ਜ਼††††††††愢慮祮灡牯ㅮ〳〰琮楲潰⹤潣≭ਬ††††††††砢硸潰湲硸⹸牴灩摯挮浯ਢ††††††㭝 †††††瘠牡映慬⁧‽慦獬㭥 †††††ਠ††††††潦⡲瘠牡椠〽※㱩汢捯敫䑤浯楡獮氮湥瑧㭨椠⬫⤠ †††††笠 †††††††椠⡦栠敲⹦敳牡档
汢捯敫䑤浯楡獮⁛⁩⁝
㴾〠⤠ †††††††笠 †††††††††映慬⁧‽牴敵਻††††††††੽††††††੽††††††敲畴湲映慬㭧 †††素ਊ††††慶⁲敧䵴瑥䍡湯整瑮㴠映湵瑣潩⡮洠瑥乡浡⁥਩††††੻††††††慶⁲敭慴⁳‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥獴祂慔乧浡⡥洧瑥❡㬩 †††††映牯⠠㵩㬰椠洼瑥獡氮湥瑧㭨椠⬫਩††††††⁻ †††††††椠⡦洠瑥獡楛⹝敧䅴瑴楲畢整∨慮敭⤢㴠‽敭慴慎敭⤠ †††††††笠ਠ††††††††††敲畴湲洠瑥獡楛⹝敧䅴瑴楲畢整∨潣瑮湥≴㬩ਠ††††††††⁽ †††††素 †††††爠瑥牵慦獬㭥 †††素 †††ਠ††††慶⁲敧䍴浯敭瑮潎敤⁳‽畦据楴湯爨来硥慐瑴牥⥮ †††笠 †††††瘠牡渠摯獥㴠笠㭽 †††††瘠牡渠摯獥⁁‽嵛਻††††††慶⁲牰晥牥敲乤摯獥楌瑳㴠嬠愧Ⱗ✠❣‬戧崧਻†††† †††††⠠畦据楴湯朠瑥潎敤味慨䡴癡䍥浯敭瑮⡳Ɱ瀠瑡整湲਩††††††੻††††††††晩⠠⹮慨䍳楨摬潎敤⡳⤩ †††††††笠 †††††††††椠⁦渨琮条慎敭㴠㴽✠䙉䅒䕍⤧ †††††††††笠 †††††††††††爠瑥牵慦獬㭥 †††††††††素 †††††††††映牯⠠慶⁲⁩‽㬰椠㰠渠挮楨摬潎敤⹳敬杮桴※⭩⤫ †††††††††笠 †††††††††††椠⁦⠨⹮档汩乤摯獥楛⹝潮敤祔数㴠㴽㠠
☦⠠慰瑴牥⹮整瑳渨挮楨摬潎敤孳嵩渮摯噥污敵⤩਩††††††††††††੻††††††††††††††慶⁲牡慥慎敭㴠瀠瑡整湲攮數⡣⹮档汩乤摯獥楛⹝潮敤慖畬⥥ㅛ㭝 †††††††††††††渠摯獥慛敲乡浡嵥㴠渠਻††††††††††††੽††††††††††††汥敳椠⁦渨挮楨摬潎敤孳嵩渮摯呥灹⁥㴽‽⤱ †††††††††††笠 †††††††††††††朠瑥潎敤味慨䡴癡䍥浯敭瑮⡳⹮档汩乤摯獥楛ⱝ瀠瑡整湲㬩 †††††††††††素 †††††††††素 †††††††素 †††††素搨捯浵湥⹴潢祤‬敲敧偸瑡整湲⤩਻ †††††映牯⠠慶⁲⁩湩瀠敲敦牲摥潎敤䱳獩⥴ †††††笠 †††††††椠⁦渨摯獥灛敲敦牲摥潎敤䱳獩孴嵩⥝ †††††††笠 †††††††††椠⡦椠味敲汬硩☠…潮敤孳牰晥牥敲乤摯獥楌瑳楛嵝瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤⤠ †††††††††笠 †††††††††††渠摯獥⹁異桳渨摯獥灛敲敦牲摥潎敤䱳獩孴嵩⹝慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⥥਻††††††††††੽††††††††††汥敳 †††††††††笠 †††††††††††渠摯獥⹁異桳
潮敤孳牰晥牥敲乤摯獥楌瑳楛嵝⤠਻††††††††††੽††††††††੽††††††੽††††††敲畴湲渠摯獥㭁 †††素 †††ਠ†††† †††瘠牡瀠潲数乲摯⁥‽畮汬਻††††慶⁲牡慥潎敤⁳‽敧䍴浯敭瑮潎敤⡳渠睥删来硅⡰✠慞敲⁡祔数∽牡慥⡟屜⭷∩‧
㬩ਊ††††潦⁲瘨牡椠㴠〠※⁩‼牡慥潎敤⹳敬杮桴※⭩⤫ †††笠 †††††瘠牡愠㴠瀠牡敳湉⡴敧䍴浯異整卤祴敬愨敲乡摯獥楛⥝眮摩桴㬩 †††††椠⁦⠨⁡㴾㌠〰
☦⠠⁡㴼㐠〰⤩ †††††笠 †††††††瀠潲数乲摯⁥‽牡慥潎敤孳嵩਻††††††††牢慥㭫 †††††素 †††素ਊ †††瘠牡瀠潲数瑲乹浡⁥‽敧䵴瑥䍡湯整瑮∨牰灯牥祴⤢簠⁼慦獬㭥 †††椠⡦椠味敲汬硩☠…瀨潲数乲摯⥥⤠ †††笠 †††††攠献捲㴠✠愯浤愯⽤湩敪瑣摁椮牦浡⹥瑨汭㬧 †††††瀠潲数乲摯⹥湩敳瑲敂潦敲攨‬牰灯牥潎敤昮物瑳桃汩⥤਻††††੽††††汥敳椠⡦椠味敲汬硩☠…⠡瀠潲数乲摯⁥

⼯匠慬⁰桴⁥摡攠敶瑮潨杵瑨琠敨敲椠⁳潮愠潬慣整⁤汳瑯 †††笠 †††††攠献捲㴠✠愯浤愯⽤湩敪瑣摁椮牦浡⹥瑨汭㬧 †††††攠献祴敬挮獳汆慯⁴‽渧湯❥਻††††††慶⁲摣癩㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴搧癩⤧਻††††††摣癩献祴敬㴠∠楷瑤㩨〳瀰㭸慭杲湩ㄺ瀰⁸畡潴∻਻††††††摣癩愮灰湥䍤楨摬
⁥㬩 †††††戠椮獮牥䉴晥牯⡥摣癩‬⹢慬瑳桃汩⥤਻††††੽††††汥敳椠⡦℠獩求歯摥祂潄慭湩
潬慣楴湯栮敲⁦
਩††††੻††††††慶⁲湩䙪㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴椧牦浡❥㬩 †††††椠橮⹆瑳汹⹥潢摲牥㴠✠✰਻††††††湩䙪献祴敬洮牡楧‽㬰 †††††椠橮⹆瑳汹⹥楤灳慬⁹‽戧潬正㬧 †††††椠橮⹆瑳汹⹥獣䙳潬瑡㴠✠潮敮㬧 †††††椠橮⹆瑳汹⹥敨杩瑨㴠✠㔲瀴❸਻††††††湩䙪献祴敬漮敶晲潬⁷‽栧摩敤❮਻††††††湩䙪献祴敬瀮摡楤杮㴠〠਻††††††湩䙪献祴敬眮摩桴㴠✠〳瀰❸਻††††††湩䙪献捲㴠✠愯浤愯⽤湩敪瑣摁椮牦浡⹥瑨汭㬧ਊ††††††晩
⁢☦⠠℠獩牔汥楬⁸籼⠠琠灹潥⁦獩牔汥楬⁸㴽∠湵敤楦敮≤⤠⤠⤠⼠ 汁瑯敨⁲牴灩摯瀠潲獰 †††††笠 †††††††瘠牡挠楤⁶‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨楤❶㬩 †††††††挠楤⹶瑳汹⁥‽眢摩桴㌺〰硰活牡楧㩮〱硰愠瑵㭯㬢 †††††††挠楤⹶灡数摮桃汩⡤椠橮⁆㬩 †††††††戠椮獮牥䉴晥牯⡥摣癩‬⹢慬瑳桃汩⥤਻††††††⁽ †††素 素
潤畣敭瑮椮味敲汬硩⤠㬩紊ਊ⼼捳楲瑰ਾ㰊楤⁶摩∽扴损湯慴湩牥•瑳汹㵥戢捡杫潲湵㩤䐣䑆䍃㭆戠牯敤⵲潢瑴浯ㄺ硰猠汯摩⌠㤳㤳㤳※潰楳楴湯爺汥瑡癩㭥稠椭摮硥㤺㤹㤹㤹㤹椡灭牯慴瑮㸢㰊ⴡ昭牯慮敭∽敳牡档•湯畓浢瑩∽敲畴湲猠慥捲楨⡴∩椠㵤栧慥敤彲敳牡档‧ਾ椼灮瑵琠灹㵥琢硥≴瀠慬散潨摬牥∽敓牡档•楳敺㌽‰慮敭∽敳牡档∲瘠污敵∽㸢㰊湩異⁴祴数∽畢瑴湯•慶畬㵥䜢Ⅿ•湯汃捩㵫猢慥捲楨⡴∩ਾ⼼潦浲ਾ猼祴敬ਾ潦浲栣慥敤彲敳牡档笠 †眠摩桴›ㄹ瀶㭸 †洠牡楧㩮〠愠瑵瀸㭸 †瀠獯瑩潩㩮爠汥瑡癩㭥紊ਊ昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異⁴੻††敨杩瑨›〴硰਻††潦瑮猭穩㩥ㄠ瀴㭸 †氠湩ⵥ敨杩瑨›〴硰਻††慰摤湩㩧〠㠠硰਻††潢⵸楳楺杮›潢摲牥戭硯਻††慢正牧畯摮›䘣䘴䔲㬹 †戠牯敤㩲ㄠ硰猠汯摩⌠䉂㡂㡂਻††牴湡楳楴湯›慢正牧畯摮挭汯牯㌠〰獭攠獡ⵥ畯ⱴ †††††††挠汯牯㌠〰獭攠獡㭥紊ਊ潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥琢硥≴⁝੻††楷瑤㩨ㄠ〰㬥紊昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数∽整瑸崢昺捯獵笠 †戠牯敤⵲潣潬㩲⌠㉁い㐵਻††慢正牧畯摮挭汯牯›昣晦਻††潢⵸桳摡睯›‰瀰⁸㈱硰ⴠ瀴⁸䄣䐲㔰㬴紊ਊਊ潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥戢瑵潴≮⁝੻††潰楳楴湯›扡潳畬整਻††潴㩰ㄠ硰਻††楲桧㩴ㄠ硰਻††灯捡瑩㩹ㄠ਻††慢正牧畯摮›䐣䑆䍃㭆 †挠汯牯›㐣㌶㌷㬴 †眠摩桴›㈱瀵㭸 †挠牵潳㩲瀠楯瑮牥਻††敨杩瑨›㠳硰਻††潢摲牥›潮敮਻੽潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥琢硥≴㩝潦畣⁳⁾湩異孴祴数✽畢瑴湯崧栺癯牥ਬ潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥戧瑵潴❮㩝潨敶⁲੻††慢正牧畯摮挭汯牯›䄣䌵㕅㬶 †挠汯牯›昣晦਻੽潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥琢硥≴㩝潦畣⁳⁾湩異孴祴数✽畢瑴湯崧笠 †戠捡杫潲湵ⵤ潣潬㩲⌠㈵䕁䙄਻††潣潬㩲⌠晦㭦紊ਊ⼼瑳汹㹥ਊ猼牣灩㹴昊湵瑣潩敳牡档瑩⤨੻†† †⼠ 敤整浲湩⁥湥楶潲浮湥⁴ †瘠牡猠慥捲彨湥⁶ †椠⁦氨捹獯慟彤睷彷敳癲牥椮摮硥晏∨瀮⹤⤢㸠ⴠ⤱笠 †††敳牡档敟癮㴠✠瑨灴⼺猯慥捲㕨⸱摰氮捹獯挮浯愯✯਻††⁽汥敳椠⁦氨捹獯慟彤睷彷敳癲牥椮摮硥晏∨焮⹡⤢㸠ⴠ⤱笠 †††敳牡档敟癮㴠✠瑨灴⼺猯慥捲㕨⸱慱氮捹獯挮浯愯✯਻††⁽汥敳笠 †††敳牡档敟癮㴠✠瑨灴⼺猯慥捲㕨⸱祬潣⹳潣⽭⽡㬧 †素ਊ慶⁲敳牡档瑟牥‽湥潣敤剕䍉浯潰敮瑮搨捯浵湥⹴敳牡档献慥捲㉨瘮污敵਩慶⁲敳牡档畟汲㴠猠慥捲彨湥⭶敳牡档瑟牥㭭眊湩潤⹷灯湥猨慥捲彨牵⥬਻爊瑥牵慦獬੥੽⼼捳楲瑰ⴭਾ猼祴敬ਾ††愮䍤湥整䍲慬獳浻牡楧㩮‰畡潴੽⼼瑳汹㹥㰊楤⁶摩∽扴慟≤挠慬獳∽摡敃瑮牥汃獡≳猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴漠敶晲潬㩷楨摤湥※楷瑤㩨ㄹ瀶㭸㸢ਊ搼癩椠㵤愢彤潣瑮楡敮≲猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴映潬瑡氺晥㭴眠摩桴㜺㠲硰∠ਾ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴ਾ晩⠠祴数景氠捹獯慟⁤㴡‽產摮晥湩摥•☦∠敬摡牥潢牡≤椠祬潣彳摡
੻†潤畣敭瑮眮楲整氨捹獯慟孤氧慥敤扲慯摲崧㬩紊㰊猯牣灩㹴㰊搯癩ਾ⼼楤㹶㰊搯癩ਾ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴ਾ晩⠠祴数景氠捹獯慟⁤㴡‽產摮晥湩摥•☦∠汳摩牥•湩氠捹獯慟⥤笠 搠捯浵湥⹴牷瑩⡥祬潣彳摡❛汳摩牥崧㬩紊㰊猯牣灩㹴㰠ⴡ‭摡敤⁤⼷㈲ⴠ㸭㰊楤⁶摩∽潆瑯牥摁•瑳汹㵥戢捡杫潲湵㩤䐣䑆䍃㭆戠牯敤⵲潴㩰瀱⁸潳楬⁤㌣㌹㌹㬹挠敬牡戺瑯㭨搠獩汰祡渺湯㭥眠摩桴ㄺ〰℥浩潰瑲湡㭴瀠獯瑩潩㩮敲慬楴敶※⵺湩敤㩸㤹㤹㤹椡灭牯慴瑮※敨杩瑨㤺瀰ⅸ浩潰瑲湡≴‾㰊楤⁶汣獡㵳愢䍤湥整䍲慬獳•瑳汹㵥搢獩汰祡戺潬正椡灭牯慴瑮※癯牥汦睯栺摩敤㭮眠摩桴㤺㘱硰∻ਾ搼癩椠㵤昢潯整䅲彤潣瑮楡敮≲猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴映潬瑡氺晥㭴眠摩桴㜺㠲硰㸢㰊晩慲敭椠㵤氢捹獯潆瑯牥摁䙩慲敭•瑳汹㵥戢牯敤㩲㬰搠獩汰祡戺潬正※汦慯㩴敬瑦※敨杩瑨㤺瀶㭸漠敶晲潬㩷楨摤湥※慰摤湩㩧㬰眠摩桴㜺〵硰㸢⼼晩慲敭ਾ⼼楤㹶㰊搯癩ਾ⼼楤㹶ਊ