POBUNJENI UM - web magazin


KRITIKA "HRVATSKE LJEVICE"
IZ PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG ČOVJEČANSTVA

autor: Pero Jerkić
datum: 02/11/03


Gdje li su samo repovi birokratske diktature koja je desecima godina aktivno gušila svaki tračak demokracije na Jugoslavenskim prostorima? Jesu li žive snage koje su u ime svog fiktivnog bratstva i jedinstva, kao i njihove verzije revolucije koju su očito bez radnika provodili, klanjem ljudi i gušenjem demokracije? Jesu li i dalje ostali dosljedni svojoj krutoj, elitističkoj, i istovremeno utopističkoj ideologiji ili su se pak počeli depresivno pretvarati u konvencionalnu buržoasku stranku sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama? Koliko nam takve snage mogu poslužiti kao pripomoć na putu prema društvenom čovječanstvu istinske demokracije, slobodnom od nepravdi i otuđenja; tj. komunističkom društvu ukoliko ćemo se poslužiti terminologijom čovjeka pod imenom Marx?

Repovi partije koja se nazivala komunističkom moraju se početi sljediti od onih sivih i ograničenih, malih i velikih aparatičeka koji su, unatoč mizernim sposobnostima dodatno ograničenim totalitarnom ideologijom, imali itekako dobro razvijen osjećaj za vlastite interese, sisanje krvi iz radničkih vena i blokadu svake slobodne i aktivne društvene samopromjene. Koliko su sve njihove crvene zastave i napuhana ideologija bili lažni i u konfliktu sa stvarnošću najbolje se pokazalo u trenutku kada je cijeli sloj koji su predstavljali izevoluirao na veću razinu, te se počeo presvlačiti u nove, ovaj put nacionalističke, krvničke kapute i stvarati balkansko klanje jedinstveno u ljudskoj povijesti; klanje u odnosu na koje su sva njihovi prethodni krvavi pirovi izgledali kao igla u odnosu na čeličnu klipnjaču brodskog diesel motora. Koliko je samo svaka od partijskih parola visjela u zraku kao kakav apsurdni aforizam uma izgubljenog u vremenu i prostoru vidjeti se može pogledom na bivše aparatičeke koji danas ugniježđeni u konvencionalnoj buržoaskoj 'demokraciji' ugodno provode svoje dane, dok radnici čiju su krv nekoć sisali padaju u ruke novih i, u krajnjoj liniji, daleko nemilosrdnijih kapitalističkih vampira.

No svakako je točno da slijedeći repove birokratske diktature ipak nećemo uvijek doći do istih rezultata; Titovi se sljedbenici mogu naći među novim deklariranim fašistima, kao i kod njegovih vjernih pionira koji se i danas trude sljediti davno umlog velikog vođu i što manje skretati s njegovog puta. Takvo im što naravno teško može poći za rukom jer njih same nipošto ne može oblikovati bitka na Neretvi, kao ni 'veliko NE Staljinu'; njih, kao i sve nas, oblikovati može jedino njihov stvarni život u današnjem društveno-povijesnom kontekstu.

Kao što je prosječno inteligentni dio čitatelja možda već i primjetio ishodište moje kritike je politička stranka pod imenom SRP, tj. glasilo uvelike povezano s njom pod imenom 'Hrvatska Ljevica'. Osobno se rijetko zamaram detaljnim čitanjem novina i magazina, i to prvenstveno iz dva razloga. Prvi i najvažniji je naravno taj da si takvo što ne mogu priuštiti; za praćenje dnevnog i tjednog tiska morao bih izdvojiti otprilike trećinu novca koji mi roditelji, prodavanjem vlastitog života, skupe za školovanje.U skladu s tim, i činjenicom da još uvijek nisam došao do duhovne razine na kojoj će mi hrana postati nepotrebna, ipak se moram odricati tiskovina. No na sreću mi taj prvi razlog, zbog postojanja drugog, ne pada posebno teško. Radi se o tome da mi čitanje tiskovina obično donosi samo pogrešno informiranje kao i potpuno uznemiravanje njihovim suludim, ideološkim sadržajem iz kojeg je više nego jasno vidljivo da se u našem svijetu svetog tržišta novine nemaju neke velike veze s informiranjem, ili bilo kakvim čitanjem, već postoje samo radi prodaje. No eto katkad mi se posreći pa određenim spletom okolnosti novine dobijem besplatno, i uz to se odvažim pročitati koji redak u nadi da nakon toga neću morati previše koristiti metodu za smirivanje nakon pročitanih gluposti koja se sastoji od provjeravanja tvrdoće zidova vlastitom glavom. U skladu s tim jutros sam u ruke uzeo 'Hrvatsku ljevicu', i nakon nekoliko minuta čitanja i jedne kemijske olovke potrošene na podcrtavanje onih najapsurdnijih dijelova, odlučio poštediti svoj zid i iskaliti se na tipkama obližnje tipkovnice. Stoga eto najbolje da sada redom krenem analizirati uvodnik u 9. broj ovogodišnje 'Hrvatske ljevice', lista koji tvrdi da se zalaže za 'demokraciju i socijalnu pravdu'.

"Relativno blagostanje one dvije trećine pripadnika društva, kakvo je postignuto u razvijenom kapitalizmu na Zapadu, u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, ne izuzimaći Sloveniju, neće biti postignuto u prvoj polovici ovog stoljeća."

Kao što vidite prognoze autora ovog teksta izrazito su optimistične. Njegova nam formalistička analiza otvoreno govori o blagostanju kapitalizma na Zapadu koje Hrvatska neće dosegnuti u prvoj polovici ovog stoljeća. Ali će ga do tada, hrabro koračajući stazom samilosnog slobodnog tržišta, bez ikakve sumlje ostvariti; zar ne? Autor vjerojatno smatra da nas 'Zapad' do tada neće čekati već će istim putem nastaviti prema još većoj razini opće sreće i blagostanja. Sukladno s tim nam naravno ne treba nikakva radikalna društvena promjena, nikakva promjena u načinu proizvodnje i raspodjele, nikakva promjena načinu međusobnog ophođenja članova društva- nikakva revolucija. Čemu će nam takvo što kada nam ovaj i ovakav globalni sistem, ovaj i ovakav način na koji čovjek čovjeka tretira i s njim se samoostvaruje, u budućnosti jamči opći prosperitet i napredak, nezaustavljivo ostvarenje 'relativnog blagostanja'. To što se svaki pojedinac sve više pretvara u čudnu pojavu koja ne samo da nema sigurnu egzistenciju (bilo zbog straha od bombi, ili pak gladi), već mu se sama egzistencija pretvara u noćnu moru prepunu licemjernih pokvarenjaka i nerazumljivih tržišnih protivnika; pokvarenjaka i protivnika koji su zapravo njegova kopija, naravno nije stvar vrijedna posebnog razmatranja. To što sve više pojedinaca jedini izlaz iz 'relativnog blagostanja' traži u bijegu od stvarnosti, kao i to što se svakom pojedincu sve više i više čini kako njegova stvarnost biva kontrolirana njemu stranim silama, stvari su zanemarive u odnosu na prosječnu starost radnikovog automobila, ili pak broj litara piva koju dnevno popije. Stvari preko kojih se manifestira potpuno otuđenje čovječanstva, autoru ovog članka očito ne predstavljaju nikakav problem u odnosu na zaostalost 'naše Hrvatske' u odnosu na 'Zapad'. Koga li je uopće briga u kakvom je stanju stvarni čovjek, društveni pojedinac pretvoren u nečovječno biće izgubljeno u svijetu u kojem živi, bez obzira radi li se o Hrvatskoj ili pak Švicarskoj, kada nam je na prvom mjestu naravno materijalni status u kojem se apstraktni Hrvat nalazi u odnosu na apstraktnog Slovenca, Srbina ili Njemca? Upravo to je pitanje koje si postavljaju konvencionalni buržoaski političari; pitanje koje svijeni pojedinci usmjereni prema aktivnom stvaranju svog realiteta mogu samo popratiti smješkom. Kao što je apstraktna 'politika' u kapitalizmu udaljena od stvarnosti, tako su i ovakve političke perspektive nešto što sa stvarnim životom svakog čovjeka nemaju ništa zajedničko. No čak ni taj totalni nesrazmjer između političara, koji predstavljaju stupove oslonce ovog nečovječnog sistema i kojima autor članka o kome govorimo bez ikakve sumlje pripada, sa stvarnošću nije toliko žalostan kao što je to slučaj s samim njihovim apsurdnim nadanjima. Svi njihovi samozadovoljni zaključci kojima sebi pripisuju nadljuske sposobnosi organizacije i provedbe vlasti, kao i usmejeravanja ekonomije, postaju čista lakrdija u istom trenutko kada shvatimo da ne samo da oni takve sposobnosti ne mogu imati, već i zbog toga što im čak ni one ne bi pomogle u ostvarenju ciljeva koje si sami postavljaju. Jer na globalnom tržištu jedino pravilo je pravilo jačeg, a jedini rezulatat totalna apsurdnost vođena kaotičnošću 'nevidljive ruke'. 'Političari' Hrvatsku, kao i druge države o kojima autor govori, na pravi put ne izvode zbog toga što to ne žele, već zbog toga što to ne mogu. Formalno 'ekonomsko poboljšanje', 'relativno blagostanje' srednjih slojeva o kojem maštaju svi buržoaski 'političari', pa tako i autor ovog članka, može se, ali ni ne mora ostvariti; no bez obzira na to ono ostaje izvan ključnih problema današnjeg društva, ključnih problema koji najprije po leđima tuku radnike, njihovu okolinu, pa onda i sve članove društva.

"Do eventualnog demografskog oporavka [Hrvatske] može doći jedino imigracijom s Istoka, ali ne više Srba i Bošnjaka iz susjedstva, a dakako ni malobrojnijih Crnogoraca i Makednonaca, već jedino Albanaca s Balkana, pa onda istočnjaka iz Evrope i Azijata. Jer isključeno je da će se ovamo doseljavati Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, pa i drugi Evropljani sa zapada i sjevera, kao što se u nekim trenucima u prošlosti događalo!"

Ovaj citat koji ste upravo pročitali nije isječak iz nikakvog neonacističkog glasila, već nastavak članka koji je tema ove kritike. Autor je dakle nakon što je optimistično zaključio da nas za nekih 50tak godina bez ikakve sumlje čeka neka vrst 'relativnog blagostanja', odlučio razmotriti i negativne stvari koje nas čekaju u budućnosti. Tako je, kao što vidite, preuzeo ulogu Hrvatskog populitičkog pokreta, i zabrinut za Hrvatsku rasu (koja kao što je prošli hrvatski predsjednik, u slobodno vrijeme loš povijesničar, virtuozno otkrio potječe od Sunita) ustvrdio da će ponosne Hrvate, lica bijela krvi plave, pregaziti opake horde crnih 'istočnjaka i Azijata'! Prije smo, u vrijeme kada su autor članka i njemu slični mogli provoditi svoje sulude zamisli, imali situaciju kada se čista krv hrvatska nije miješala s posebno prljavim rasama (samo sa Srbima, Bošnjacima isl.) već se još, kako autor ponosto ističe, i dodatno oplemenjivala plemenitom krvlju sa 'zapada i sjevera'. No sada je sve gotovo; uskoro će prosječni Hrvat naličiti jemenskom pastiru. Nadam se da vam je jasno koliko mi se, kao osobi koja se smatra socijalistom, ovakva izjava nekoga tko se socijalistom naziva naprosto gadi. Na svu sreću znam da se radi o starom reformiranom titoistu, dakle staljinistu reformiranom na kvadrat, koji samim time kao i svojim riječim jasno pokazuje koliki ga beskonačni ponor odvaja od revolucije. Iskreno se nadam da će moji unuci nalikovati malim, prekrasnim smeđim i crnim jemenskim pastirima i kongoanskim domorodcima, te da će živjeti u društvenom čovječanstvu u kojem će se izjave poput ove koju kritiziram tretirati kao plodovi bolesnog i poremećenog uma.

"Zapravo tzv. domovinski rat je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i BiH, iz vremena 1941-1945 godine…"… "Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991."

No evo kao što vidite titoisti se, bez obzira na povremene izlete u rasizam i stalno nastanjivanje u buržujskoj politici, ipak neprestano i neumorno vraćaju na svoju '45-tu. Da '45-ta je, kao i cijela narodnooslobodilačka borba, stvar koja nije samo pozitivan povijesni događaj već i jedan od najsvjetlijih primjera moderne povijesti. No tu svijetlost o kojoj govorim nisu stvorili staljinistički ideolozi već se radi o tome da je NOB jedinstven povijesni primjer samoorganizacije ljudi, seljaka, protiv klanja i masakritanja tisuća civila, protiv fašizma, protiv krvoločnog rata, protiv nacionalne mržnje i suprostavljanja čovjeka čovjeku. Radi se o jedinstvenom i svjetlom primjeru kojeg čak ni tolike naslage staljinističke ideologije i njenih zlodjela nisu mogle ukaljati. No istovremeno se radi o tome da je '45ta godina ostala u povijesti i da se nipošto sama po sebi ne može povezivati sa našom, trenutnom starnošću. Ona se, kao i svaki drugi povijesni događaj (s posebnim naglaskom na one povezane s borbom radničke klase, što nam uostalom predstavlja akomulirano iskustvo proletariajta koje je neophodno za bilo kakvu svijesnu revolucionarnu djelatnost), može razmatrati, analizirati, od nje se može učiti, i pokušati je isoristiti za bolje razumjevanje budućnosti; no ona, ponovo naglašavam kao i svaki drugi događaj iz povijesti, sama po sebi ne može biti naša današnja stvarnost- bez obzira na to što današnja stvarnost nema drugu sebe doli one u prošlosti. No autor ovog neslavnog članka ne samo da to ne shvaća nego nikako se ne može odreći ideološke navike beskompromisne obrane samoga sebe, i potpuno suludog tumačenja povijesti. On očito ne shvaća da balkansku klaonicu nisu priredili i stvorili vanjski i unutarnji neprijatelji, četnici i ustaše, koji su nakon 50 godina konačno pobjedili, već da se radi o tome da je birokratska jednopartijska dikatura svojom kontrarevolucionarnom politikom, gušenjem demokracije i zauzdavanjem radnika stvorila uvjete sveopćeg klanja, isto kao što sami ustaše i četnici koji su se pojavili krajem 80tih nisu pali s neba već su se regrutirali iz redova dojučerašnjih titoističkih predragih vođa i njihovih pobočnika. Ukoliko autor pod pobjedničkom ideologijom koja je pobjedila '45te smatra svoju bonapartističku onda je svakako istina da je ta ideologija 1991. stvarno poražena; ali ne od strane starih ustaša i četnika, već od strane onih koje je sama godinama stvarala. Ona je porazila samu sebe, uzdižući se tako na veću razinu i istovremeno u svakom smislu unazađujući interese radnika (i ne samo njih) sa prostora kojima je harala, ali i šire.

"Ni jedna jedinica ZNGa, pa onda ni HV nije nosila niti nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U tzv. domovinskom ratu nigdje se nije isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme jest slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nikad nije zapjevana neka partizanska pjesma, ali ustaške se još i danas pjevaju."

I evo nakon što je naš autor potegao dužu turu nabrajanja brojki iz 40tih godina (što je inače oduvjek jedan od najomiljenijih hobija svih velikih interpretatora povijesti) i pred nas prosuo još nekoliko bisera na koje se ipak, zbog ograničenosti prostora nisam posebno osvrtao, došao je do ove slavne izjave. On naime smatra izrazito negativnom činjenicu da razularene jedinice nacionalne vojske čiji je cilj borba za kapitalističku nacionalističku državu, kao i klanje drugog i drugačijeg, nisu nosile imena partizana, Titove slike isl. I ponovo u svoj svojoj apurdnosti autor je djelomično u pravu. Unatoč svim pozitivnim stvarima potpuno je jasno da narodno oslobodilačka borba u svom samom trenutku nije imala previše veze s bilo kakvom društvenom promjenim, a naročito ne proleterskom revolucijom (što naravno nije nužno moralo tako i biti). Isto tako jasno je da je titoistička partijska birokracija koja je vladala Jugloslavijom, neprestano bila sklona naglašavanju i stvaranju nacionalnih antagonizama među narodima u njenom sastavu. No za ovakvu tvrdnju ona se morala preobraziti u nešto sasvim drugačije; ona se morala preobraziti u konvencionalne socijal-šoviniste koji u pravoj maniri onih iz 1914. koji se svrstavaju pod svoje nacionalne zastave i onda svjesno prihvaćaju klanje drugova proletera i razbijanje internacionalne solidarnosti. Autorov vapaj za partizanskim elementima u hrvatskoj vojsci možda bismo mogli usporediti sa imaginarnim vapajem njemačkih socijal-šovinista za znakovljem druge internacionale na plećima kaizerovih vojnika u sukobu sa njihovim francuskim drugovima, tj smrtnim neprijateljima. Njemački socijal-šovinisti ipak toliko porećećeni nisu bili; što naravno ne znači da je autor ovog teksta potpuno zdrav.

"Jer partizani i komunisti, koji su predvodili antifašističku borbu 1941-1945 i vodili hrvatsku od 45 do 90 tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice."

Ova rečenica je možda i vrhunac apsurdnosti cijelog teksta o kojem govorim. Da, uistinu se na žalost moram složiti sa autorom koji tvrdi da oni "partizani i komunisti" (premda nikako ne mogu dokučiti kako netko može biti partizan nakon završetka rata, i još apsurdnije komunist dok ograničava internacionalne radničke interese i suzbija revoluciju) nisu bili 'nacionalni izdajice'. Zapravo je jasno da su ti na koje autor misli, takozvani komunisti, bili izrazito nacionalno obojeni. Takvo što se vrlo ilustrativno može primjetiti iz 'partizanske zakleteve':

"Kunem se svevišnjim Bogom i svim što mi je drago, te dajem svoju časnu riječ da ću uvijek biti odan tradiciji svojih predaka, da ću uvijek ispunjavati povjerenje hrvatskog naroda i da ću svojom krvlju braniti svoju domovinu od Njemačkih, Talijanskih i Mađarskih okupatora, kao i narodnih izdajica. Tako mi Bog pomogao".
(Radio Free Yugoslavia, 13. June 1943.)[navedeno u Tony Cliff, On the Class Nature of the "People's Democracies", 1950]

No isto tako upravo je zbog toga jasno da oni nipošto nisu mogli biti komunisti, isto kao što napsto nisu mogli imati ništa s internacionalnom proleterskom društvenom revolucijom, kojoj cilj nije oslobođenje domovine od okupatora, već samooslobođenje radničke klase i emancipacije cijelokupnog čovječanstva. Dovoljno je samo baciti letimičan pogled na način na koji Marx definira komunista u svom Manifestu da bi se vidjelo koliko su ovi "komunisti" bili potpuna suprotnost komunista:

"Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama. Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cjelokupnog proleterijata. Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli ukalupiti proleterski pokret. Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija sam o time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera utiču i sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proleterijata, a, s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje stalno zastupaju interese celokupnog pokreta."

Uglavnom radi se o tome da je potpun jasna nacionalna obojenost takozvanih "komunista", tj. staljinističke elite koja je itekako imala zasebne interese odvojene od interesa cjelokupnog proletarijata, i isto tako još agresivnije neprestano naglašavala svoju posebnost u odnosu na druge radničke partije i organizacije, kao i na cijelo društvo samoprozivajući se 'avangardnom radničke klase', onima koji znaju kako budući svijet izgleda, kojim putem do njega doći itd. Isto tako je jasno da se upavo ta nacionalna obojednost, povezana s interesima pojedinih nacionalnih birokracija, tijekom vremena, pod utjecajem mnoštva najrazličitijih društveno-povijesnih okolnosti, pretvorila u nacionalističku mržnju, paljenje kuća, kao i klanje tek rođene djece. Autor ovog teksta, potpuno izgubljen u svojoj stvarnosti i svome životu, očito ne shvaća apsurnost svoje situacije. On sam u najboljem slučaju želi zadržati uzroke, ali bi se riješio njihovih posljedica. I upravo to je onda još jedna od mnoštva stvari u kojima se jasno vidi da se u potpunosti identificirao s buržoaskom politikom, tj njezinim reformističkim, socijal-patriotskim- i samim time najutopističkijim, krilom.

"Nadajmo se međutim da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim svijetom."

To bi bio kraj ovog neslavnog članka, na kojem se njegov autor otprilike vraća na početak nakon što je opisao puni krug lutajući po svim bespućima kojima se obično kreću izgubljeni depresivni staljnististi koji se nastoje skrasiti u ugodnom okružju buržoaske politike. Bez obzira na to što se danas u njenom okružju možda i ne osjećaju potpuno ugodno, ona je bez ikakve sumlje njihova budućnost. Trenutak koji ja zahvaćam svojom kritikom samo je jedan dio procesa promjene kojim se zakržljali ostaci titoizma (tj. staljinizma) transformiraju u konvencionalnu stranku reformističke ljevice- svojevrsne socijal-patriote. Svakako je točno da taj proces ne može trajati dugo, ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da su se drugi dijelovi starog birokratskog aparata već odavno potpuno izmjenili i prilagodili novim okolnostima. No upravo zbog toga važno je shvatiti koliko je potpuno ograničena uloga ovakvih izoliranih sektaških organizacija u svijesnoj i radikalnoj samopromjeni društva, tj. internacionalnoj proleterskoj revoluciji. Hrvatska ljevica samim imenom otkriva svoju prirodu; ako ne trenutnu onda definitivno buduću. Buduće čovječanstvo takve fragmente prošlih vremena teško će htjeti uzimati u obzir.


[ na početak | sadržaj | o autoru | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.pobunjeni-um.tk), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.
ℼⴭ∧⼼楴汴㹥⼼敨摡ⴾ㸭㰊捳楲瑰琠灹㵥琢硥⽴慪慶捳楲瑰㸢⼊伯湷牥光瘊牡张潟煩灟瑣㴠㔠㬰椊⡦张潟煩灟瑣㴾〱‰籼䴠瑡⹨汦潯⡲慍桴爮湡潤⡭⨩〱⼰ㄨ〰弭潟煩灟瑣⤩㸠〠⤠笠瘊牡张楯煱㴠张楯煱簠⁼嵛਻潟煩⹱異桳嬨漧煩慟摤慐敧牂湡❤✬祌潣❳⥝਻潟煩⹱異桳嬨漧煩慟摤慐敧慃❴✬湉整湲瑥㸠圠扥楳整❳⥝਻潟煩⹱異桳嬨漧煩慟摤慐敧楌敦祣汣❥✬湉整摮崧㬩弊楯煱瀮獵⡨❛楯影潤慔❧⥝਻昨湵瑣潩⡮
੻慶⁲楯ⁱ‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨捳楲瑰⤧※楯⹱祴数㴠✠整瑸樯癡獡牣灩❴※楯⹱獡湹⁣‽牴敵਻楯⹱牳⁣‽潤畣敭瑮氮捯瑡潩⹮牰瑯捯汯⬠✠⼯硰漮湷牥煩渮瑥猯慴⽳⽳祬潣湳樮❳਻慶⁲⁳‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥獴祂慔乧浡⡥猧牣灩❴嬩崰※⹳慰敲瑮潎敤椮獮牥䉴晥牯⡥楯ⱱ猠㬩紊⠩㬩紊⼊䜯潯汧⁥湁污瑹捩ੳ慶⁲束煡㴠张慧ⁱ籼嬠㭝弊慧⹱異桳嬨弧敳䅴捣畯瑮Ⱗ唧ⵁㄲ〴㘲㔹ㄭ✹⥝਻束煡瀮獵⡨❛獟瑥潄慭湩慎敭Ⱗ琧楲潰⹤潣❭⥝਻束煡瀮獵⡨❛獟瑥畃瑳浯慖❲ㄬ✬敭扭牥湟浡❥✬牣敶楮Ⱗ崳㬩弊慧⹱異桳嬨弧牴捡偫条癥敩❷⥝਻昨湵瑣潩⡮
੻慶⁲慧㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴猧牣灩❴㬩朠⹡祴数㴠✠整瑸樯癡獡牣灩❴※慧愮祳据㴠琠畲㭥朊⹡牳⁣‽✨瑨灴㩳‧㴽搠捯浵湥⹴潬慣楴湯瀮潲潴潣‿栧瑴獰⼺猯汳‧›栧瑴㩰⼯睷❷
‫⸧潧杯敬愭慮祬楴獣挮浯术⹡獪㬧瘊牡猠㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮䉳呹条慎敭✨捳楲瑰⤧せ㭝猠瀮牡湥乴摯⹥湩敳瑲敂潦敲木ⱡ猠㬩紊⠩㬩⼊䰯捹獯䤠楮ੴ畦据楴湯朠瑥敒敦牲牥⤨笠瘊牡愠汬‽桴獩搮捯浵湥⹴潣歯敩਻晩⠠污㵬‽✧
敲畴湲映污敳਻慶⁲潣歯敩湟浡⁥‽刧䙅剅䕒㵒㬧瘊牡猠慴瑲㴠愠汬氮獡䥴摮硥晏挨潯楫彥慮敭㬩椊⁦猨慴瑲㴠‽ㄭ
敲畴湲映污敳਻瑳牡⁴㴫挠潯楫彥慮敭氮湥瑧㭨瘊牡攠摮㴠愠汬椮摮硥晏✨✻‬瑳牡⥴਻晩⠠湥⁤㴽ⴠ⤱攠摮㴠愠汬氮湥瑧㭨爊瑥牵污⹬畳獢牴湩⡧瑳牡ⱴ攠摮㬩紊昊湵瑣潩敧兴敵祲⤨笠瘊牡爠牦㴠朠瑥敒敦牲牥⤨਻晩⠠晲⁲㴽✠⤧爠瑥牵慦獬㭥瘊牡焠㴠攠瑸慲瑣畑牥⡹晲Ⱳ✠慹潨⹯潣❭‬瀧✽㬩椊⁦焨
敲畴湲焠਻ⁱ‽硥牴捡兴敵祲爨牦‬✧‬焧✽㬩爊瑥牵ⁱ‿ⁱ›∢਻੽畦据楴湯攠瑸慲瑣畑牥⡹畦汬‬楳整‬影慰慲⥭笠瘊牡猠慴瑲㴠映汵⹬慬瑳湉敤佸⡦楳整㬩椊⁦猨慴瑲㴠‽ㄭ
敲畴湲映污敳਻瑳牡⁴‽畦汬氮獡䥴摮硥晏焨灟牡浡㬩椊⁦猨慴瑲㴠‽ㄭ
敲畴湲映污敳਻瑳牡⁴㴫焠灟牡浡氮湥瑧㭨瘊牡攠摮㴠映汵⹬湩敤佸⡦☧Ⱗ猠慴瑲㬩椊⁦攨摮㴠‽ㄭ
湥⁤‽畦汬氮湥瑧㭨爊瑥牵湵獥慣数昨汵⹬畳獢牴湩⡧瑳牡ⱴ攠摮⤩献汰瑩∨∠⸩潪湩∨∫㬩紊昊湵瑣潩敧敮慲整版晥愨慴Ⱨ琠浥汰瑡⥥੻瑡条栮敲㵦整灭慬整爮灥慬散✨䵟啙䱒❟‬楷摮睯氮捯瑡潩⹮牨晥爮灥慬散✨瑨灴⼺✯‬✧⤩爮灥慬散✨䵟呙呉䕌❟✬桃捥╫〲畯╴〲桴獩㈥吰楲潰╤〲敍扭牥㈥猰瑩Ⅵ⤧※紊瘊牡氠捹獯慟⁤‽牁慲⡹㬩瘊牡氠捹獯潟汮慯彤楴敭㭲瘊牡挠彭潲敬㴠∠楬敶㬢瘊牡挠彭潨瑳㴠∠牴灩摯氮捹獯挮浯㬢瘊牡挠彭慴楸⁤‽⼢敭扭牥浥敢摤摥㬢瘊牡琠楲潰彤敭扭牥湟浡⁥‽挢癲湥≩਻慶⁲牴灩摯浟浥敢彲慰敧㴠∠牣敶楮瀯汯瑩歩⽡牨⵶敬⹶瑨≭਻慶⁲牴灩摯牟瑡湩獧桟獡⁨‽ㄢㄵ〱㌳〷㨴㈷摤挶扡㡤戲㙢愹搱慢摥敡愹㐷㜰㤷㬢ਊ慶⁲祬潣彳摡损瑡来牯⁹‽≻楦摮睟慨≴∺污敷⁢楳整≳㭽ਊ慶⁲祬潣彳摡牟浥瑯彥摡牤㴠∠〲⸹〲⸲㐲⸴∹਻慶⁲祬潣彳摡睟睷獟牥敶⁲‽眢睷琮楲潰⹤祬潣⹳潣≭਻慶⁲祬潣彳摡瑟慲正獟慭汬㴠∠瑨灴⼺洯浥敢獲琮楲潰⹤潣⽭摡⽭浩⽧潣浭湯漯彴浳污晬慲敭朮晩爿湡㵤㤷㐰㤷㬢瘊牡氠捹獯慟彤牴捡彫敳癲摥㴠∠瑨灴⼺洯浥敢獲琮楲潰⹤潣⽭摡⽭浩⽧潣浭湯漯彴摡敳癲摥朮晩爿湡㵤㤷㐰㤷㬢瘊牡氠捹獯獟慥捲彨畱牥⁹‽敧兴敵祲⤨਻⼼捳楲瑰ਾ㰊捳楲瑰琠灹㵥琢硥⽴慪慶捳楲瑰•牳㵣栢瑴㩰⼯捳楲瑰⹳祬潣⹳潣⽭慣浴湡椯楮⹴獪㸢⼼捳楲瑰ਾ㰊捳楲瑰琠灹㵥琧硥⽴慪慶捳楲瑰㸧 慶⁲潧杯敬慴⁧‽潧杯敬慴⁧籼笠㭽 潧杯敬慴⹧浣⁤‽潧杯敬慴⹧浣⁤籼嬠㭝 昨湵瑣潩⡮
੻†瘠牡朠摡⁳‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨捳楲瑰⤧਻†朠摡⹳獡湹⁣‽牴敵਻†朠摡⹳祴数㴠✠整瑸樯癡獡牣灩❴਻†瘠牡甠敳卓⁌‽栧瑴獰✺㴠‽潤畣敭瑮氮捯瑡潩⹮牰瑯捯汯਻†朠摡⹳牳⁣‽用敳卓⁌‿栧瑴獰✺㨠✠瑨灴✺
ਫ††✠⼯睷⹷潧杯敬慴獧牥楶散⹳潣⽭慴⽧獪术瑰樮❳਻†瘠牡渠摯⁥‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥獴祂慔乧浡⡥猧牣灩❴嬩崰਻†渠摯⹥慰敲瑮潎敤椮獮牥䉴晥牯⡥慧獤‬潮敤㬩 ⥽⤨਻⼼捳楲瑰ਾ㰊捳楲瑰琠灹㵥琧硥⽴慪慶捳楲瑰㸧 潧杯敬慴⹧浣⹤異桳昨湵瑣潩⡮
੻†朠潯汧瑥条搮晥湩卥潬⡴⼧㔹㘹㔳㘹启䥒㍟〰㉘〵摟灦Ⱗ嬠〳ⰰ㈠〵ⱝ✠楤⵶灧⵴摡ㄭ㔴㈰㐰㔱ㄹ㘲〭⤧愮摤敓癲捩⡥潧杯敬慴⹧異慢獤⤨㬩 †潧杯敬慴⹧敤楦敮汓瑯✨㤯㤵㌶㤵⼶剔彉扡癯彥㈷砸〹摟灦Ⱗ嬠㈷ⰸ㤠崰‬搧癩札瑰愭ⵤ㐱〵〲ㄴ㤵㈱ⴶ✱⸩摡卤牥楶散木潯汧瑥条瀮扵摡⡳⤩਻†朠潯汧瑥条搮晥湩卥潬⡴⼧㔹㘹㔳㘹启䥒扟汥睯㝟㠲㥸弰晤❰‬㝛㠲‬〹ⱝ✠楤⵶灧⵴摡ㄭ㔴㈰㐰㔱ㄹ㘲㈭⤧愮摤敓癲捩⡥潧杯敬慴⹧異慢獤⤨㬩 †潧杯敬慴⹧異慢獤⤨攮慮汢卥湩汧剥煥敵瑳⤨਻†朠潯汧瑥条攮慮汢卥牥楶散⡳㬩 ⥽਻⼼捳楲瑰ਾਊ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴‾⠊畦据楴湯椨噳਩੻††晩
椡噳⤠ †笠 †††爠瑥牵㭮 †素 †瘠牡愠䵤牧㴠渠睥䄠䵤湡条牥⤨਻††慶⁲祬潣彳牰摯獟瑥㴠愠䵤牧挮潨獯健潲畤瑣敓⡴㬩 †瘠牡猠潬獴㴠嬠氢慥敤扲慯摲Ⱒ∠敬摡牥潢牡㉤Ⱒ∠潴汯慢彲浩条≥‬琢潯扬牡瑟硥≴‬猢慭汬潢≸‬琢灯灟潲潭Ⱒ∠潦瑯牥∲‬猢楬敤≲㭝 †瘠牡愠䍤瑡㴠琠楨⹳祬潣彳摡损瑡来牯㭹 †愠䵤牧献瑥潆捲摥慐慲⡭瀧条❥‬愨䍤瑡☠…摡慃⹴浤穯
‿摡慃⹴浤穯㨠✠敭扭牥⤧਻††晩⠠桴獩氮捹獯獟慥捲彨畱牥⥹ †笠 †††愠䵤牧献瑥潆捲摥慐慲⡭欢祥潷摲Ⱒ琠楨⹳祬潣彳敳牡档煟敵祲㬩 †素ਠ††汥敳椠⡦摡慃⁴☦愠䍤瑡昮湩彤桷瑡਩††੻††††摡杍⹲敳䙴牯散偤牡浡✨敫睹牯❤‬摡慃⹴楦摮睟慨⥴਻††੽†† †映牯⠠慶⁲⁳湩猠潬獴਩††੻††††慶⁲汳瑯㴠猠潬獴獛㭝 †††椠⁦愨䵤牧椮即潬䅴慶汩扡敬猨潬⥴਩††††੻††††††桴獩氮捹獯慟孤汳瑯⁝‽摡杍⹲敧却潬⡴汳瑯㬩 †††素 †素ਊ††摡杍⹲敲摮牥效摡牥⤨਻††摡杍⹲敲摮牥潆瑯牥⤨਻⡽昨湵瑣潩⡮
੻瘊牡眠㴠〠‬⁨‽ⰰ洠湩浩浵桔敲桳汯⁤‽〳㬰ਊ晩⠠潴⁰㴽猠汥⥦笊 †爠瑥牵牴敵਻੽晩⠠祴数景眨湩潤⹷湩敮坲摩桴
㴽✠畮扭牥‧਩੻††⁷‽楷摮睯椮湮牥楗瑤㭨 †栠㴠眠湩潤⹷湩敮䡲楥桧㭴紊攊獬⁥晩⠠潤畣敭瑮搮捯浵湥䕴敬敭瑮☠…搨捯浵湥⹴潤畣敭瑮汅浥湥⹴汣敩瑮楗瑤⁨籼搠捯浵湥⹴潤畣敭瑮汅浥湥⹴汣敩瑮效杩瑨⤩笊 †眠㴠搠捯浵湥⹴潤畣敭瑮汅浥湥⹴汣敩瑮楗瑤㭨 †栠㴠搠捯浵湥⹴潤畣敭瑮汅浥湥⹴汣敩瑮效杩瑨਻੽汥敳椠⁦搨捯浵湥⹴潢祤☠…搨捯浵湥⹴潢祤挮楬湥坴摩桴簠⁼潤畣敭瑮戮摯⹹汣敩瑮效杩瑨⤩笊 †眠㴠搠捯浵湥⹴潢祤挮楬湥坴摩桴਻††⁨‽潤畣敭瑮戮摯⹹汣敩瑮效杩瑨਻੽敲畴湲⠠眨㸠洠湩浩浵桔敲桳汯⥤☠…栨㸠洠湩浩浵桔敲桳汯⥤㬩紊⤨⤩㬩ਊਊ眊湩潤⹷湯潬摡㴠映湵瑣潩⡮਩੻††慶⁲⁦‽潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥䉴䥹⡤䘢潯整䅲≤㬩 †瘠牡戠㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮䉳呹条慎敭∨潢祤⤢せ㭝 †戠愮灰湥䍤楨摬昨㬩 †映献祴敬搮獩汰祡㴠∠汢捯≫਻††潤畣敭瑮朮瑥汅浥湥䉴䥹⡤氧捹獯潆瑯牥摁䙩慲敭⤧献捲㴠✠愯浤愯⽤潦瑯牥摁椮牦浡⹥瑨汭㬧 †ਠਊ†† †⼠ 佄⁍湉摁 †⠠畦据楴湯椨味敲汬硩਩††੻††††慶⁲⁥‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨晩慲敭⤧਻††††⹥瑳汹⹥潢摲牥㴠✠✰਻††††⹥瑳汹⹥慭杲湩㴠〠਻††††⹥瑳汹⹥楤灳慬⁹‽戧潬正㬧 †††攠献祴敬挮獳汆慯⁴‽爧杩瑨㬧 †††攠献祴敬栮楥桧⁴‽㈧㐵硰㬧 †††攠献祴敬漮敶晲潬⁷‽栧摩敤❮਻††††⹥瑳汹⹥慰摤湩⁧‽㬰 †††攠献祴敬眮摩桴㴠✠〳瀰❸਻ਊ††††慶⁲獩求歯摥祂潄慭湩㴠映湵瑣潩⡮栠敲⁦਩††††੻††††††慶⁲汢捯敫䑤浯楡獮㴠嬠 †††††††∠湡湡慹潰湲㌱〰⸰牴灩摯挮浯Ⱒ †††††††∠硸灸牯确硸琮楲潰⹤潣≭ †††††崠਻††††††慶⁲汦条㴠映污敳਻†††††† †††††映牯
慶⁲㵩㬰椠戼潬正摥潄慭湩⹳敬杮桴※⭩‫਩††††††੻††††††††晩
牨晥献慥捲⡨戠潬正摥潄慭湩孳椠崠⤠㸠‽‰਩††††††††੻††††††††††汦条㴠琠畲㭥 †††††††素 †††††素 †††††爠瑥牵汦条਻††††੽ †††瘠牡朠瑥敍慴潃瑮湥⁴‽畦据楴湯
敭慴慎敭⤠ †††笠 †††††瘠牡洠瑥獡㴠搠捯浵湥⹴敧䕴敬敭瑮䉳呹条慎敭✨敭慴⤧਻††††††潦⁲椨〽※㱩敭慴⹳敬杮桴※⭩⤫ †††††笠ਠ††††††††晩
敭慴孳嵩朮瑥瑁牴扩瑵⡥渢浡≥
㴽洠瑥乡浡⁥਩††††††††⁻ †††††††††爠瑥牵敭慴孳嵩朮瑥瑁牴扩瑵⡥挢湯整瑮⤢※ †††††††素ਠ††††††੽††††††敲畴湲映污敳਻††††੽†††† †††瘠牡朠瑥潃浭湥乴摯獥㴠映湵瑣潩⡮敲敧偸瑡整湲਩††††੻††††††慶⁲潮敤⁳‽絻਻††††††慶⁲潮敤䅳㴠嬠㭝 †††††瘠牡瀠敲敦牲摥潎敤䱳獩⁴‽❛❡‬挧Ⱗ✠❢㭝 †††ਠ††††††昨湵瑣潩敧乴摯獥桔瑡慈敶潃浭湥獴渨‬慰瑴牥⥮ †††††笠 †††††††椠⁦渨栮獡桃汩乤摯獥⤨਩††††††††੻††††††††††晩⠠⹮慴乧浡⁥㴽‽䤧剆䵁❅਩††††††††††੻††††††††††††敲畴湲映污敳਻††††††††††੽††††††††††潦⁲瘨牡椠㴠〠※⁩‼⹮档汩乤摯獥氮湥瑧㭨椠⬫਩††††††††††੻††††††††††††晩⠠渨挮楨摬潎敤孳嵩渮摯呥灹⁥㴽‽⤸☠…瀨瑡整湲琮獥⡴⹮档汩乤摯獥楛⹝潮敤慖畬⥥⤩ †††††††††††笠 †††††††††††††瘠牡愠敲乡浡⁥‽慰瑴牥⹮硥捥渨挮楨摬潎敤孳嵩渮摯噥污敵嬩崱਻††††††††††††††潮敤孳牡慥慎敭⁝‽㭮 †††††††††††素 †††††††††††攠獬⁥晩⠠⹮档汩乤摯獥楛⹝潮敤祔数㴠㴽ㄠ਩††††††††††††੻††††††††††††††敧乴摯獥桔瑡慈敶潃浭湥獴渨挮楨摬潎敤孳嵩‬慰瑴牥⥮਻††††††††††††੽††††††††††੽††††††††੽††††††⡽潤畣敭瑮戮摯ⱹ爠来硥慐瑴牥⥮㬩ਊ††††††潦⁲瘨牡椠椠牰晥牥敲乤摯獥楌瑳਩††††††੻††††††††晩⠠潮敤孳牰晥牥敲乤摯獥楌瑳楛嵝਩††††††††੻††††††††††晩
獩牔汥楬⁸☦渠摯獥灛敲敦牲摥潎敤䱳獩孴嵩⹝慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⁥਩††††††††††੻††††††††††††潮敤䅳瀮獵⡨潮敤孳牰晥牥敲乤摯獥楌瑳楛嵝瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤瀮牡湥乴摯⹥慰敲瑮潎敤㬩 †††††††††素 †††††††††攠獬੥††††††††††੻††††††††††††潮敤䅳瀮獵⡨渠摯獥灛敲敦牲摥潎敤䱳獩孴嵩⁝㬩 †††††††††素 †††††††素 †††††素 †††††爠瑥牵潮敤䅳਻††††੽†††† †††ਠ††††慶⁲牰灯牥潎敤㴠渠汵㭬 †††瘠牡愠敲乡摯獥㴠朠瑥潃浭湥乴摯獥
敮⁷敒䕧灸
帧牡慥吠灹㵥愢敲彡尨睜⤫✢⤠⤠਻ †††映牯⠠慶⁲⁩‽㬰椠㰠愠敲乡摯獥氮湥瑧㭨椠⬫਩††††੻††††††慶⁲⁡‽慰獲䥥瑮木瑥潃灭瑵摥瑓汹⡥牡慥潎敤孳嵩⸩楷瑤⥨਻††††††晩⠠愨㸠‽〳⤰☠…愨㰠‽〴⤰਩††††††੻††††††††牰灯牥潎敤㴠愠敲乡摯獥楛㭝 †††††††戠敲歡਻††††††੽††††੽ਊ††††慶⁲牰灯牥祴慎敭㴠朠瑥敍慴潃瑮湥⡴瀢潲数瑲≹
籼映污敳਻††††晩
獩牔汥楬⁸☦⠠牰灯牥潎敤
਩††††੻††††††⹥牳⁣‽⼧摡⽭摡椯橮捥䅴⹤晩慲敭栮浴❬਻††††††牰灯牥潎敤椮獮牥䉴晥牯⡥ⱥ瀠潲数乲摯⹥楦獲䍴楨摬㬩 †††素 †††攠獬⁥晩
獩牔汥楬⁸☦℠
牰灯牥潎敤⤠⤠⼠ 汓灡琠敨愠⁤癥湥桴畯桧⁴桴牥⁥獩渠污捯瑡摥猠潬ੴ††††੻††††††⹥牳⁣‽⼧摡⽭摡椯橮捥䅴⹤晩慲敭栮浴❬਻††††††⹥瑳汹⹥獣䙳潬瑡㴠✠潮敮㬧 †††††瘠牡挠楤⁶‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨楤❶㬩 †††††挠楤⹶瑳汹⁥‽眢摩桴㌺〰硰活牡楧㩮〱硰愠瑵㭯㬢 †††††挠楤⹶灡数摮桃汩⡤攠⤠਻††††††⹢湩敳瑲敂潦敲挨楤ⱶ戠氮獡䍴楨摬㬩 †††素 †††攠獬⁥晩
椡䉳潬敫䉤䑹浯楡⡮氠捯瑡潩⹮牨晥⤠⤠ †††笠 †††††瘠牡椠橮⁆‽潤畣敭瑮挮敲瑡䕥敬敭瑮✨晩慲敭⤧਻††††††湩䙪献祴敬戮牯敤⁲‽〧㬧 †††††椠橮⹆瑳汹⹥慭杲湩㴠〠਻††††††湩䙪献祴敬搮獩汰祡㴠✠汢捯❫਻††††††湩䙪献祴敬挮獳汆慯⁴‽渧湯❥਻††††††湩䙪献祴敬栮楥桧⁴‽㈧㐵硰㬧 †††††椠橮⹆瑳汹⹥癯牥汦睯㴠✠楨摤湥㬧 †††††椠橮⹆瑳汹⹥慰摤湩⁧‽㬰 †††††椠橮⹆瑳汹⹥楷瑤⁨‽㌧〰硰㬧 †††††椠橮⹆牳⁣‽⼧摡⽭摡椯橮捥䅴⹤晩慲敭栮浴❬਻ †††††椠⡦戠☠…
椡味敲汬硩簠⁼
祴数景椠味敲汬硩㴠‽產摮晥湩摥•


⼯䄠汬漠桴牥琠楲潰⁤牰灯ੳ††††††੻††††††††慶⁲摣癩㴠搠捯浵湥⹴牣慥整汅浥湥⡴搧癩⤧਻††††††††摣癩献祴敬㴠∠楷瑤㩨〳瀰㭸慭杲湩ㄺ瀰⁸畡潴∻਻††††††††摣癩愮灰湥䍤楨摬
湩䙪⤠਻††††††††⹢湩敳瑲敂潦敲挨楤ⱶ戠氮獡䍴楨摬㬩 †††††素ਠ††††੽†⡽搠捯浵湥⹴獩牔汥楬⁸⤩਻੽㰊猯牣灩㹴ਊ搼癩椠㵤琢形潣瑮楡敮≲猠祴敬∽慢正牧畯摮⌺䙄䍄䙃※潢摲牥戭瑯潴㩭瀱⁸潳楬⁤㌣㌹㌹㬹瀠獯瑩潩㩮敲慬楴敶※⵺湩敤㩸㤹㤹㤹㤹ℹ浩潰瑲湡≴ਾℼⴭ潦浲渠浡㵥猢慥捲≨漠卮扵業㵴爢瑥牵敳牡档瑩⤨•摩✽敨摡牥獟慥捲❨㸠㰊湩異⁴祴数∽整瑸•汰捡桥汯敤㵲匢慥捲≨猠穩㵥〳渠浡㵥猢慥捲㉨•慶畬㵥∢ਾ椼灮瑵琠灹㵥戢瑵潴≮瘠污敵∽潇∡漠䍮楬正∽敳牡档瑩⤨㸢㰊是牯㹭㰊瑳汹㹥昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨੻††楷瑤㩨㤠㘱硰਻††慭杲湩›‰畡潴㠠硰਻††潰楳楴湯›敲慬楴敶਻੽ਊ潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵笠 †栠楥桧㩴㐠瀰㭸 †映湯⵴楳敺›㐱硰਻††楬敮栭楥桧㩴㐠瀰㭸 †瀠摡楤杮›‰瀸㭸 †戠硯猭穩湩㩧戠牯敤⵲潢㭸 †戠捡杫潲湵㩤⌠㑆㉆㥅਻††潢摲牥›瀱⁸潳楬⁤䈣䉂䈸㬸 †琠慲獮瑩潩㩮戠捡杫潲湵ⵤ潣潬⁲〳洰⁳慥敳漭瑵ਬ††††††††潣潬⁲〳洰⁳慥敳਻੽昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数∽整瑸崢笠 †眠摩桴›〱┰਻੽潦浲栣慥敤彲敳牡档椠灮瑵瑛灹㵥琢硥≴㩝潦畣⁳੻††潢摲牥挭汯牯›䄣䐲㔰㬴 †戠捡杫潲湵ⵤ潣潬㩲⌠晦㭦 †戠硯猭慨潤㩷〠〠硰ㄠ瀲⁸㐭硰⌠㉁い㐵਻੽ਊ昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数∽畢瑴湯崢笠 †瀠獯瑩潩㩮愠獢汯瑵㭥 †琠灯›瀱㭸 †爠杩瑨›瀱㭸 †漠慰楣祴›㬱 †戠捡杫潲湵㩤⌠䙄䍄䙃਻††潣潬㩲⌠㘴㜳㐳਻††楷瑤㩨ㄠ㔲硰਻††畣獲牯›潰湩整㭲 †栠楥桧㩴㌠瀸㭸 †戠牯敤㩲渠湯㭥紊昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数∽整瑸崢昺捯獵縠椠灮瑵瑛灹㵥戧瑵潴❮㩝潨敶Ⱳ昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数✽畢瑴湯崧栺癯牥笠 †戠捡杫潲湵ⵤ潣潬㩲⌠㕁䕃㘵਻††潣潬㩲⌠晦㭦紊昊牯⍭敨摡牥獟慥捲⁨湩異孴祴数∽整瑸崢昺捯獵縠椠灮瑵瑛灹㵥戧瑵潴❮⁝੻††慢正牧畯摮挭汯牯›㔣䄲䑅㭆 †挠汯牯›昣晦਻੽㰊猯祴敬ਾ㰊捳楲瑰ਾ畦据楴湯猠慥捲楨⡴笩 †ਠ††⼯搠瑥牥業敮攠癮物湯敭瑮ਠ††慶⁲敳牡档敟癮ਠ††晩⠠祬潣彳摡睟睷獟牥敶⹲湩敤佸⡦⸢摰∮
‾ㄭ
੻†††猠慥捲彨湥⁶‽栧瑴㩰⼯敳牡档ㄵ瀮⹤祬潣⹳潣⽭⽡㬧 †素攠獬⁥晩⠠祬潣彳摡睟睷獟牥敶⹲湩敤佸⡦⸢慱∮
‾ㄭ
੻†††猠慥捲彨湥⁶‽栧瑴㩰⼯敳牡档ㄵ焮⹡祬潣⹳潣⽭⽡㬧 †素攠獬⁥੻†††猠慥捲彨湥⁶‽栧瑴㩰⼯敳牡档ㄵ氮捹獯挮浯愯✯਻††੽瘊牡猠慥捲彨整浲㴠攠据摯啥䥒潃灭湯湥⡴潤畣敭瑮献慥捲⹨敳牡档⸲慶畬⥥瘊牡猠慥捲彨牵‽敳牡档敟癮猫慥捲彨整浲਻楷摮睯漮数⡮敳牡档畟汲㬩ਊ敲畴湲映污敳紊㰊猯牣灩⵴㸭㰊瑳汹㹥 †⸠摡敃瑮牥汃獡筳慭杲湩〺愠瑵絯㰊猯祴敬ਾ搼癩椠㵤琢形摡•汣獡㵳愢䍤湥整䍲慬獳•瑳汹㵥搢獩汰祡戺潬正椡灭牯慴瑮※癯牥汦睯栺摩敤㭮眠摩桴㤺㘱硰∻ਾ愼栠敲㵦栢瑴㩰⼯摡牴捡⹫業楮瑳牥慩㕬挮浯振楬正敮⽷愿㘽㜳㤳∴琠瑩敬∽畢汩⁤潹牵漠湷眠扥楳整愠⁴牔灩摯挮浯•瑳汹㵥昢潬瑡氺晥㭴眠摩桴ㄺ㘸硰※潢摲牥〺㸢㰊浩⁧牳㵣栢瑴㩰⼯祬氮杹⹯潣⽭祬琯印瑩⽥浩条獥是敲䅥㉤樮杰•污㵴䴢歡⁥潹牵漠湷映敲⁥敷獢瑩⁥湯吠楲潰⹤潣≭猠祴敬∽潢摲牥〺※楤灳慬㩹汢捯≫⼠ਾ⼼㹡ਠ搼癩椠㵤愢彤潣瑮楡敮≲猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴映潬瑡氺晥㭴眠摩桴㜺㠲硰∠ਾ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴搾捯浵湥⹴牷瑩⡥祬潣彳摡❛敬摡牥潢牡❤⥝㰻猯牣灩㹴㰊搯癩ਾ⼼楤㹶㰊搯癩ਾ猼牣灩⁴祴数∽整瑸樯癡獡牣灩≴搾捯浵湥⹴牷瑩⡥祬潣彳摡❛汳摩牥崧㬩⼼捳楲瑰‾ℼⴭ愠摤摥㜠㈯′ⴭਾ搼癩椠㵤䘢潯整䅲≤猠祴敬∽慢正牧畯摮⌺䙄䍄䙃※潢摲牥琭灯ㄺ硰猠汯摩⌠㤳㤳㤳※汣慥㩲潢桴※楤灳慬㩹潮敮※楷瑤㩨〱┰椡灭牯慴瑮※潰楳楴湯爺汥瑡癩㭥稠椭摮硥㤺㤹㤹ℹ浩潰瑲湡㭴栠楥桧㩴〹硰椡灭牯慴瑮㸢ਠ搼癩挠慬獳∽摡敃瑮牥汃獡≳猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴漠敶晲潬㩷楨摤湥※楷瑤㩨ㄹ瀶㭸㸢㰊⁡牨晥∽瑨灴⼺愯瑤慲正洮湩獩整楲污⸵潣⽭汣捩湫睥㼯㵡㌶㌷㐹•楴汴㵥戢極摬礠畯⁲睯敷獢瑩⁥瑡吠楲潰⹤潣≭猠祴敬∽汦慯㩴敬瑦※楤灳慬㩹汢捯㭫眠摩桴ㄺ㘸硰※潢摲牥〺㸢㰊浩⁧牳㵣栢瑴㩰⼯祬氮杹⹯潣⽭祬琯印瑩⽥浩条獥是敲䅥㉤樮杰•污㵴䴢歡⁥潹牵漠湷映敲⁥敷獢瑩⁥湯吠楲潰⹤潣≭猠祴敬∽潢摲牥〺※楤灳慬㩹汢捯㭫∠⼠ਾ⼼㹡ਠ搼癩椠㵤昢潯整䅲彤潣瑮楡敮≲猠祴敬∽楤灳慬㩹汢捯Ⅻ浩潰瑲湡㭴映潬瑡氺晥㭴眠摩桴㜺㠲硰㸢㰊晩慲敭椠㵤氢捹獯潆瑯牥摁䙩慲敭•瑳汹㵥戢牯敤㩲㬰搠獩汰祡戺潬正※汦慯㩴敬瑦※敨杩瑨㤺瀶㭸漠敶晲潬㩷楨摤湥※慰摤湩㩧㬰眠摩桴㜺〵硰㸢⼼晩慲敭ਾ⼼楤㹶㰊搯癩ਾ⼼楤㹶ਊ