Make your own free website on Tripod.com
POBUNJENI UM - web magazin


DEBATA O SOCIJALISTIČKOM RAČUNU:
Mizesove i Hajekove neutemeljene optužbe
autor: Dragan Drača
datum: 29/10/03


Rezime

U ovom radu se ispituje naučna validnost argumenata u prilog teze da je socijalizam ekonomski nemoguć, iznetih u čuvenoj "debati o socijalističkom računu". Ukratko se daje komentar istorije same debate, a zatim se prelazi na kritiku najvažnijih argumenata koje su izneli Ludvig fon Mizes i Fridrih fon Hajek kao najistaknutiji pobornici pomenute teze. Kritika Mizesovih argumenata obuhvata razmatranja metodoloških osnova njegove teorije ekonomskog računa, njegovih shvatanja vlasništva, raspodele, racionalne aktivnosti i vrsta ekonomskog računa. Kritici Hajekovih argumenata prethodi njihov kratak prikaz, a potom se isti analiziraju. Zaključak ovog rada je da argumenti Mizesa i Hajeka nisu naučno validni i da ne predstavljaju dokaz ekonomske neracionalnosti socijalizma.


Sadržaj:
I. Istorija debate o socijalističkom računu
II. Tumačenja istorije debate
III. Naučni status Mizesove teorije
IV. Mizesov metod i teorija
V. Vlasništvo
VI. Raspodela i ekonomski račun
VII. Racionalna aktivnost
VIII. Priroda ekonomskog računa
IX. Klevete
X. Hajekov argument
XI. Zaključak



I. Istorija debate o socijalističkom računu

Ludvig fon Mizes je 1920. godine u spisu pod nazivom "Ekonomski račun u socijalističkom komonveltu" postavio temelje višedecenijske polemike poznate kao "debata o socijalističkom računu" (socialist calculation debate). Suština pomenutog spisa svodi se na tezu da je socijalizam ekonomski nemoguć, i da je svaki pokušaj njegovog realizovanja unapred osuđen na propast. Mizesovim rečima:

"Socijalizam je ukidanje racionalne ekonomije."[1]

Ovaj Mizesov spis se pojavio u jeku teorijske i praktične borbe za socijalizam. Marksova razorna kritika klasične političke ekonomije i kapitalizma je postavila teorijske okvire praktične borbe radničke klase za osvajanje političke vlasti i izgradnju socijalizma krajem XIX veka. Oktobarska revolucija 1917. godine u Rusiji, rast klasne svesti i organizovanosti proletarijata i pretnja širenja revolucije na Nemačku i druge zapadne kapitalističke zemlje, nametnule su pitanje socijalizma kao prvo i najvažnije pitanje koje čovečanstvo mora rešiti. Paralelno sa oružanim napadom najvećih imperijalističkih sila na Boljševike i podrškom Belogardejcima, sa zaoštravanjem političke borbe u sopstvenim zemljama, marksističkoj doktrini naučnog socijalizma suprotstavljen je čitav arsenal filozofskih, ideoloških i "naučnih" oružija buržoazije u odbrani kapitalizma.

Mizes se pridružio napadu sa pozicija tzv. austrijske ekonomske škole. Prvo je Eugen Bem-Baverk sa stanovišta subjektivističke teorije vrednosti austrijske škole osporio Marksovu radnu teoriju vrednosti[2] i tako pokušao da obori celu doktrinu naučnog socijalizma. Ispraznost Bem-Baverkovih optužbi je ubrzo dokazao Rudolf Hilferding[3]. Mizes je svoj napad na teoriju socijalizma, za razliku od Bem-Baverka, izvršio prvenstveno osporavanjem zaključaka marksističke kritike kapitalizma a ne osporavanjem validnosti same kritike. Mizesov rad se naslanja na Bem-Baverkov u smislu prihvatanja njegovih prigovora radnoj teoriji vrednosti, ali je fokus na dokazivanju ekonomske neodrživosti socijalizma. U meri u kojoj se Mizes poziva na autoritet Bem-Baverkovih argumenata sa njihovim padom se ruši i njegova sopstvena teorija. Ipak, novi elementi koje Mizes unosi u polemiku zahtevaju posebnu pažnju.

Mizes nije bio prvi koji je pisao o ekonomskoj organizaciji socijalizma. Osim izlaganja osnova naučnog socijalizma u delima Marksa i Engelsa[4] uz njihove izričite napomene da nije na njima da daju recepte i gotova rešenja, i kasnijih Lenjinovih komentara, poznat je pokušaj E. Baronea[5] da dokaže kako - bar u principu - socijalistička ekonomija može biti efikasna. Barone je svoje spekulacije bazirao na subjektivističkoj teoriji vrednosti lozanske ekonomske škole i njenoj teoriji opšteg ekvilibrijuma. Po njemu, problem se svodi na utvrđivanje cena kao rešenja sistema jednačina, i svejedno je da li njih rešava tržište ili javna vlast.

Međutim, tek sa pobedom Boljševika i objavljivanjem Mizesovog "Ekonomskog računa u socijalističkom komonveltu", i dela "Socijalizam"[6] par godina kasnije, počinje da se pridaje veći značaj ovom pitanju. Uspeh Oktobarske revolucije je teorijske principe tranzicionog perioda iz kapitalizma u socijalizam pretvorio u praktične zadatke: posle osvojene političke vlasti, bilo je potrebno preduzeti prve korake socijalističke transformacije Rusije. Trebalo je izvršiti eksproprijaciju sredstava za proizvodnju i početi plansko organizovanje privrede. Sa druge strane, istovremeno objavljivanje pomenutog Mizesovog spisa je unapred dovelo u pitanje uspeh celog poduhvata. Ukoliko su Mizesove tvrdnje o ekonomskoj nemogućnosti socijalizma tačne, onda je besmislen svaki pokušaj usmeren u pravcu njegovog uspostavljanja.

Mizes je osim teorijskog napada na doktrinu naučnog socijalizma istovremeno pokušao da empirijski dokaže ispravnost svojih tvrdnji napadom na mere koje su preduzimali Boljševici u pokušaju da organizuju rusku ekonomiju. Problemi gladi, ratnih razaranja i ekonomske nerazvijenosti Rusije sa kojima su se Boljševici suočili u prvim godinama posle revolucije trebalo je da budu potvrda Mizesovih zaključaka. Ovaj Mizesov empirijski "dokaz" je najobičnija zamena teza. Socijalizam nije nastupio pukim osvajanjem političke vlasti od strane Boljševika - ona je bila tek prvi korak u revolucionarnoj transformaciji društva, ne njen završetak. Pred Boljševicima i radničkom klasom zapadnih kapitalističkih zemalja stajao zadatak dovršavanja revolucije kao svetskog procesa, zadatak globalnog ukidanja kapitalizma. Samo uspešno ispunjenje ovog zadatka je moglo omogućiti da se zaista može pristupiti rešavanju pitanja ekonomske organizacije socijalizma na pravi način. Ali, umesto globalnog trijumfa, radnička klasa na zapadu je doživela težak istorijski poraz. Izdaja zapadne socijal-demokratije, užasne posledice Prvog svetskog rata i drugi faktori doprineli su ograničavanju i izolaciji boljševičke Rusije. U takvoj situaciji, kako je Lav Trocki u svojoj kritici staljinizma[7] par decenija kasnije pokazao, nužno je moralo doći do degeneracije revolucije i revizionističkih tendencija. U takvoj situaciji, takođe, nije bilo moguće organizovati "socijalističku ekonomiju" u pravom smislu te reči. Sa smrću Lenjina birokratizacija i revizionizam su ubrzano uzimali maha, diktaturu proletarijata zamenila je diktatura partije, radničku demokratiju staljinistički totalitarizam... Teorija internacionalne socijalističke revolucije zamenjena je teorijom socijalizma u jednoj zemlji a kasnije i teorijom mirne koegzistencije kapitalizma i socijalizma; umesto odumiranja države nastupilo je jačanje "socijalističke države". Od marksizma kao jedinstva revolucionarne teorije i prakse je ostala samo isprazna dogmatska retorika.

Odustajanje od svetske revolucije je pred staljinističku birokratiju postavilo problem organizacije "socijalizma u jednoj zemlji". Ona je morala pronaći model planske organizacije privrede koji bi omogućio njeno održanje u kapitalističkom okruženju. Centralno-planski model sovjetske privrede nije bio u skladu sa principima zacrtanim u teoriji naučnog socijalizma[8] pa ni njegovo napuštanje i slom staljinizma poslednjih decenija XX veka ne predstavljaju empirijski dokaz ekonomske neodrživosti socijalizma, kako to tvrde Mizesovi sledbenici. Isto važi i za druge "socijalističke države" koje su nastale tokom XX veka - Kinu, Kubu, Jugoslaviju, itd., i njihove varijante planskog i tržišnog "socijalizma". Socijalizam kao svetski sistem još uvek nije uspostavljen pa se ne može ni tvrditi da je empirijski dokazano je ekonomski neracionalan.

to se tiče Mizesovih teorijskih argumenata, oni su polazna tačka oko koje se rasplamsala "debata o socijalističkom računu" narednih decenija. Srž Mizesovog argumenta je da je socijalizam ekonomski nemoguć zato što se ukidanjem privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju gubi osnova za monetarne kalkulacije pri donošenju ekonomskih odluka. Bez toga ekonomske odluke ne mogu biti racionalne, kaže Mizes.


II. Tumačenja istorije debate

Postoje dva rasprostranjena tumačenja istorije "debate o socijalističkom računu"[9]. Po prvom tumačenju, Mizesovim argumentima je Barone već unapred odgovorio kada je utvrdio da se i u socijalizmu može uspostaviti opšti ekvilibrijum, pod pretpostavkom potpunih informacija o vrednovanju različitih roba od strane potrošača, o proizvodnim tehnikama i neograničenih "logičkih sposobnosti" onih koji vrše planiranje. Samo je potrebno rešiti odgovarajuće sisteme jednačina. Ovakav stav je zastupao H. D. Dikinson i drugi. Smatra se da je Fridrih Hajek, još jedan od pripadnika austrijske ekonomske škole prihvatio ovaj stav, i da se:

"... austrijska škola praktično povukla sa neodbranjivih tvrdnji o teorijskoj nemogućnosti socijalizma na zastupanje mekše teze da bi socijalistički račun bio suočen sa praktičnim nedostacima. Konkretno, tvrdilo se da socijalistički planski organ ne može rešiti sve neophodne jednačine, dok tržište može.

Ovu oslabljenu austrijsku poziciju je onda uspešno napao Oskar Lange 1938., kada je pokazao da bi socijalisti mogli da simuliraju Valrasijanskog aukcionara, koristeći proces 'pokušaja i greške' da bi se došlo do vektora cena opšteg ekvilibrijuma. Nije bilo nužno rešiti sve jednačine unapred, 'na papiru'.

Stoga, prema standardnoj verziji debata je zatvorena očiglednim porazom austrijanaca. Pokazano je da je racionalan ekonomski račun u socijalizmu u principu sprovodljiv. Naravno, može se imati sumnji u stvarnu sprovodljivost sistema čiji nacrt je dao Lange, ali je to bilo dovoljno kao teorijski odgovor Mizesu i Hajeku."[10]

Problem sa ovim tumačenjem debate je što su same teorijske postavke, odnosno subjektivistička teorija vrednosti i teorija opšteg ekvilibrijuma, na kojima je Barone zasnovao svoje argumente, neodržive. Neistoričnost, matematički i logički formalizam, metodološki individualizam i drugi defekti ove omiljene "nauke" buržoaskih ekonomista unapred obesmišljavaju bilo kakvo argumentovanje sa njenih pozicija. Baroneov, Langeov[11] i slični sistemi tržišnog socijalizma nisu konzistentni sa naučnim socijalizmom, pa je besmisleno koristiti ih u njegovu odbranu.

Prema drugom tumačenju, ni Barone ni Lange nisu pružili argumente koji bi opovrgli Mizesa. Ističe da se lozanska ekonomska škola bavila problemom statičkog opšteg ekvilibrijuma, i da ni sam Mizes nikada nije osporavao da bi socijalizam u statičkim uslovima mogao da bude ekonomski racionalan. Ali, pobornici[12] ovog tumačenja tvrde kako je statički ekvilibrijum isuviše nerealna pretpostavka. Po njima, Mizes je imao na umu stalno dinamičko prilagođavanje u uslovima kontinualnih promena preferencija ekonomskih subjekata, tehnologija i uslova u privredi. Statički ekvilibrijum može poslužiti samo kao teorijska, krajnja tačka dinamičkog prilagođavanja privrede koja se u realnosti nikada ne postiže - ni u kapitalizmu, ni u socijalizmu. Otuda je, tvrde oni, postizanje statičkog opšteg ekvilibrijuma irelevantno za argument da socijalizam ne bi mogao uspešno da funkcioniše u uslovima stalnih promena. Njihov stav da je Baroneov i Langeov model neadekvatan odgovor Mizesu se može prihvatati, ali prvenstveno iz već navedenih metodoloških nedostataka lozanske škole, a ne zbog tvrdnji da se statički ekvilibrijum nikada ne postiže u realnosti.

Ova dva tumačenja istorije debate su dovela do podela oko značaja argumenata Fridriha Hajeka[13]. Jedni smatraju da je Hajekov doprinos debati u skladu sa Mizesovim, dok drugi prigovaraju da je Hajek redukovao problem ekonomskog računa na običan artimetički problem i u prvi plan istakao problem prirode informacija[14], koji je bio ranjiviji na socijalističke argumente.

Prvo tumačenje istorije debate je dominiralo u periodu od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka, u radovima autora tzv. neoklasične škole - Bergson, umpeter, Semjuelson... Višedecenijsko postojanje SSSR-a i formiranje čitavog niza zemalja koje su se deklarisale kao socijalističke posle Drugog svetskog rata i koje su uvele neku od varijanti privrednog planiranja predstavljalo je veliku poteškoću za one koji bi eventualno želeli da odbrane Mizesove stavove. Još se možda i moglo tvrditi da je socijalizam manje ekonomski efikasan od kapitalizma - uprkos visokim zvaničnim statističkim stopama rasta koje su ove zemlje beležile, ali je svakako bilo apsudno tvrditi da je socijalizam ekonomski nemoguć. Tek sredinom osamdesetih godina kao posledica odbacivanja kejnzijanizma na zapadu i oživljavanja ortodoksnog liberalizma javljaju se radovi autora (Lavoj, Stil, Temkin...) koji dovode u pitanje Baroneov i Langeov odgovor Mizesu i daju drugačije tumačenje istorije debate od do tada opšte prihvaćenog - da se debata završila teorijskim porazom Mizesa i austrijske škole. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih dolazi do napuštanja sovjetskog sistema planiranja, što je ubrzo iskorišćeno kao "neoboriv" empirijski dokaz da je Mizes bio u pravu. Kritika Baronea i Langea postaje opšte prihvaćena i proglašava se kraj debate o socijalističkom planiranju definitivnom pobedom Mizesa.

Iz tabora kritičara Mizesovog zaključka o ekonomskoj nemogućnosti socijalizma, osim čuvenog Langeovog modela, u proteklih pet decenija potekle su brojne verzije tržišnog socijalizma. Neki su tvrdili da i u socijalizmu mora postojati novac i neki oblik tržišta, drugi su predlagali da planski organ simulira tržišni proces formiranja cena, itd. Ono što je zajedničko za sve njih je da nisu razumeli suštinu Marksove kritike robne proizvodnje i novca u kapitalizmu, ili su bili spremni da je se odreknu u želji da Mizesa pobede "njegovim oružijem" - dokazivanjem da socijalizam takođe može uspešno vršiti monetarne kalkulacije. Pre više od sto godina je Plehanov primetivši sličnu pojavu među socijalistima-utopistima koji su prihvatali 'objektivnost' Maltusove teorije populacije napisao:

"Utopiski diletantizam prinuđen je da čini teoretske ustupke svakom manje ili više učenom braniocu buržoaskog poretka."[15]

Teško da se može izreći bolja ocena pokušaja savremenih socijalista-utopista da smisle model tržišnog socijalizma koji bi opovrgao Mizesa. Njihovi argumenti su unapred potopljeni u onoj meri u kojoj teže da u svoj model inkorporiraju ono što po Mizesu (a sa čime se očigledno slažu) predstavlja elemente ekonomske racionalnosti - bilo da su to cene, novac ili tržišta potrošnih dobara.

Kritika Mizesove teorije i metoda mora biti polazna tačka u polemici, a ne prihvatanje njegovih zaključaka. Naučno se može dokazati da su Mizesove tvrdnje o ekonomskoj nemogućnosti socijalizma netačne samo dokazivanjem da njegovo viđenje ekonomske racionalnosti kapitalizma i ekonomske racionalnosti uopšte nije ispravno, dokazivanjem netačnosti tvrdnje da je kapitalizam jedini sistem koji je ekonomski racionalan, kritikom njegovog analitičkog metoda. Raskrinkavanjem Mizesovih zabluda će se njegova tvrdnja da je socijalizam ekonomski nemoguć raspasti sama od sebe.

Jedan broj autora[16] je pokušao da odgovori Mizesu stvaranjem modela socijalizma na bazi radnog vremena ili naturalnih jedinica kao osnove za ekonomski proračun. Ne ulazeći u razmatranje koji je od tih modela teorijski konzistentan i praktično sprovodljiv, dovoljno je utvrditi u kojoj meri opovrgavaju Mizesa. Do sada najbolju kritiku Mizesovih koncepata ekonomske racionalnosti i optimalnosti, i Hajekovog koncepta informacije su dali Alin Kotrel i Pol Kokšot[17] u prvoj polovini devedesetih godina, i na bazi nje su dali svoje predloge socijalističkog ekonomskog računa. Ipak, njihova kritika Mizesa i Hajeka je nepotpuna. Cilj rada koji se nalazi pred vama je njena dopuna.

Pokazivanjem da su argumenti Mizesa i njegovih istomišljenika neodrživi, zadatak je ispunjen. Teret dokazivanja pada nazad na one koji tvrde da je socijalizam ekonomski nemoguć, a pred naučnim socijalizmom danas stoji jedan drugi, praktičan zadatak: ostvarenje socijalističke revolucije i ukidanje globalnog kapitalizma.


III. Naučni status Mizesove teorije

Bauk komunizma je već progutao Rusiju i uveliko kružio Evropom u momentu kada se 1920. godine Ludvig fon Mizes, tada već proslavljeni teoretičar austrijske ekonomske škole, uključio u spašavanje kapitalizma od 'crvenog terora'. Naoružan idejama ortodoksnog liberalizma, pod plaštom naučne objektivnosti buržoaske političke ekonomije, upustio se u dokazivanje da je socijalizam ekonomski nemoguć. Svoje prve argumente je izneo u spisu pod nazivom "Ekonomski račun u socijalističkom komonveltu"[18], a napad na marksističku doktrinu naučnog socijalizma Mizes je dalje razvio u delu "Socijalizam"[19] objavljenom 1922. godine. I u svojim kasnijim radovima Mizes se stalno iznova vraćao na ove teme dopunjujući ih novim "argumentima".

Mizesovi radovi su u krugovima apologeta kapitalizma dočekani sa oduševljenjem kao ubojito ideološko oružije, moralni podsticaj i kao "naučni dokaz" superiornosti kapitalizma. Čuvena Marksova opaska da:

"oružije kritike ne može, naravno, zameniti kritiku oružijem, materijalna sila se mora srušiti materijalnom silom; ali teorija takođe postaje materijalna sila čim zahvati mase"[20]

izgleda da je i u njihovim očima podjednako važila. Međutim, istorijska sudbina liberalističke doktrine sa čijih stanovišta je Mizes nastupao bila je takva da je vrlo brzo gurnuta u zapećak. Kejnzijanizam je posle velike ekonomske krize s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina XX veka postao oficijelni kredo zapadne buržoazije. Na liberalizam se gledalo kao na simplifikovanu, nerealnu, idealističku teoriju - što on i jeste bio, na ispraznu glorifikaciju savršenog mehanizma "nevidljive ruke tržišta". Kapitalizam su potresale krize pred kojima se više nisu mogle zatvarati oči, i kejnzijanizam je bio teorijsko priznanje te činjenice. Kapitalistička država je pozvana u pomoć za spas kapitalizma; liberalističkom principu laissez faire, laissez passer i viđenju države kao uljeza u privredi više nije bilo mesta. "Realni socijalizam" na istoku je takođe doprineo napuštanju Mizesovih stavova i proglašavanju njegovog poraza u debati o socijalističkom računu.

Tek sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka se ponovo počinju javljati neoliberalne ideje kao odgovor na krizu kapitalizma u koju ga je ovaj put odveo kejnzijanizam. Rast inflacije i nezaposlenosti, stagnacija, strukturne krize su bile slika zapadnog kapitalizma sedamdesetih. Ekonomski teoretičari kapitalizma su u potrazi za objašnjenjem novih problema posegli za napuštenim teorijama "zlatnog doba kapitalizma" iz arhiva. Monetaristička kritika kejnzijanizma na bazi kvantitativne teorije novca i kritika državne birokratije su potekle sa stanovišta klasične liberalne ortodoksije. Deregulacija, reprivatizacija i prepuštanje snagama tržišta su novi-stari lek za krizu kapitalizma. Sa restitucijom liberalne dogme o savršenosti tržišnog mehanizma vaskrsnut je i Mizesov argument protiv socijalizma. Istorija debate je revidirana, a sa raspadom SSSR-a i istočnog bloka je proglašena praktična potvrda Mizesovih argumenata. Tako je sa đubrišta istorije Mizesova teorija vraćena u rang naučnih istina.

Kakav je zaista naučni status Mizesove teorije? Ovo pitanje danas naizgled nema velikog praktičnog značaja pošto je marksistička doktrina naučnog socijalizma u bivšem Sovjetskom Savezu i drugim istočnoevropskim zemljama oficijelno napuštena, a revizionizam i ideološka kapitualcija kapitalizmu se primećuju u preostalim "socijalističkim zemljama" poput Kine, Kube, Severne Koreje... Socijalizam je definitivno propao, nastupio je Fukujamin kraj istorije - tvrde apostoli neoliberalizma.

Naprotiv, utvrđivanje istinitosti Mizesovih tvrdnji je od izuzetne važnosti. Pitanje alternative savremenom imperijalističkom kapitalizmu koji svakoga dana nezaustavljivo gura čovečanstvo bliže samodestrukciji nije neko beznačajno sholastičko već krucijalno egzistencijalno pitanje. Privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju nije samo kočnica daljeg razvoja proizvodnih snaga čovečanstva, ona je faktor njihovog permanentnog uništavanja. Imperijalistički militarizam najvećih kapitalističkih sila u osvajanju novih tržišta i resursa nemilosrdno satire ljudske živote širom planete, dovodi do nemerljivih materijalnih razaranja i ekoloških katastrofa. Kapital je prerastao uske granice nacionalnih država, on ih konfrontira i razdire proizvodeći stalne ekonomske, političke i vojne konflikte. Kapital je sebi podredio nacionalne države, one su postale njegovo oružije u globalnoj trci za profitom. Istorija dvadesetog veka i dva svetska rata jasno svedoče o tome kakve posledice mogu imati konflikti kapitalističkih država, a postojeći oružani i nuklearni potencijal u njihovim rukama predstavlja pretnju samoj egzistenciji čovečanstva i celokupnom životu na planeti.

U uslovima kada milijarde ljudi žive u krajnjoj bedi i siromaštvu iako postoje materijalni uslovi da se obezbedi pristojan život svakom pojedincu, kada deca umiru od gladi i izlečivih bolesti dok šačica ljudi kontroliše veće bogatstvo nego pojedine države[21], više nego ikad je potrebno utvrditi da li je čovečanstvo zaista osuđeno na kapitalizam. Da li je Mizesova konstatacija da:

"... je jedini sprovodljiv sistem ljudske kooperacije u društvu baziranom na podeli rada privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju."[22]

uistinu naučna činjenica?


IV. Mizesov metod i teorija

U Mizesovom opusu se mogu pronaći najrazličitiji napadi na socijalizam, ali centralno mesto zauzima njegov navodni dokaz da je socijalizam ekonomski nemoguć. Mizes kaže:

"Bez ekonomskog računa nema ekonomije. Stoga, u socijalističkoj državi gde je sprovođenje ekonomskog računa nemoguće, ne može biti - u našem smislu reči - nikakve ekonomije."[23]

Uprkos tome što bi kritička analiza naizgled trebala poći baš odavde - od preispitivanja istinitosti ove tvrdnje, od utvrđivanja da li je zaista ekonomski račun nužna pretpostavka ekonomije i da li je ekonomski račun u socijalizmu moguć ili ne, ona mora početi sa sasvim druge strane. Analiza mora početi od Mizesove metodologije, od osnovnih pojmova i pretpostavki na kojima počiva Mizesova teorijska konstrukcija.

Mizesovo teorijsko stanovište je subjektivistički utilitarizam. Osnove utilitarizma su postavili Vilijam Stenli Dževons, Karl Menger i Leon Valras sedamdesetih godina XIX veka, odbacivanjem teorije radne vrednosti klasične političke ekonomije i razvijanjem koncepta subjektivne korisnosti. Uprkos tome što je utilitarizam danas dominantan u akademskim krugovima u vidu mikroekonomske teorije - ekonomike, on predstavlja raskid sa političkom ekonomijom kao naukom. Nenaučni karakter utilitarizma ogleda se u neistoričnosti, logičkom formalizmu, apriorizmu i metodološkom individualizmu.

Neistoričnost utilitarizma podrazumeva odbacivanje postojanja istorijskih zakona razvoja ljudskog društva i mogućnosti njihove spoznaje. Istorija kao nauka se redukuje na puku hronologiju događaja, a sociologiji se daje zadatak pronalaženja univerzalnih zakona ljudskog društva. Društveni odnosi se pokušavaju posmatrati odvojeno od materijalne osnove društva, čime se prekida veza između istorijskih promena oblika proizvodnje - tj. odnosa čoveka prema materijalnim stvarima, i njima korespondirajućih odnosa ljudi u društvenom procesu proizvodnje. Proučavanje istorijskih promena odnosa ljudi u proizvodnji koje je premet političke ekonomije zamenjuje apstraktno tretiranje trenutno postojećih kapitalističkih odnosa kao univerzalnih. Univerzalni zakoni se pokušavaju utvrditi logičkim rezonovanjem "iz razuma", a priori, kao znanje koje prethodi iskustvu. Marksova kritika klasične (buržoaske) političke ekonomije podjednako je validna i protiv utilitarizma:

"Ekonomske kategorije su samo teorijski izrazi, apstrakcije društvenih odnosa u proizvodnji... Isti ljudi koji uspostavljaju svoje društvene odnose u skladu sa materijalnom produktivnošću, stvaraju takođe i principe, ideje i kategorije, u skladu sa njihovim društvenim odnosima. Stoga ove ideje, kategorije su onoliko malo večne koliko i odnosi koje izražavaju. One su istorijski i tranzitorni proizvodi."[24]

Metodološki individualizam znači razmatranje subjektivnog odnosa izolovanog, apstraktnog pojedinca prema stvarima - preferencije i korisnost su polazište utilitarizma. Ljudska aktivnost se posmatra u funkciji realizacije preferencija i maksimiziranja korisnosti. Umesto odnosa čovek-stvar-čovek, koji je predmet političke ekonomije kao nauke, predmet posmatranja postaje odnos čovek-stvar.

Logičkim rezonovanjem pomoću pojmova koji se nalaze u razumu, i koji navodno prethode iskustvu (a priori), pokušavaju se ustanoviti univerzalni društveni zakoni. Ali, svaki pojedinac može imati različito shvatanje istih pojmova, posebno kada se radi o apstrakcijama visokog nivoa potput države, društva, itd. Sadržaj koji neki pojedinac, pa bio to i ekonomski teoretičar, pridaje nekom pojmu kombinacija je društvenih i individualnih značenja proizašlih ih konkretnih uslova njegovog života i rada. Pojmovi ne prethode iskustvu, oni se naprotiv mogu razvijati samo kroz iskustvo. Značenje pojmova aktivnosti, razmene, koristi, ne mora biti, i nije isto za različite ljude. Stoga se ne može "čistom" formalnom logikom deducirati bilo kakva naučna istina upotrebom takvih pojmova.

"Apstrakcija, kategorija uzeta kao takva, tj. odvojena od ljudi i njihove materijalne delatnosti, je, naravno, besmrtna, nepromenjiva, nepokretna, ona je samo proizvod čistog uma, što samo znači, da je apstrakcija kao takva apstraktna - prekrasna tautologija!

Stoga su ... ekonomski odnosi, shvaćeni u formi kategorija, večne formule bez porekla ili progresa."[25]

Nauka ne operiše sa arbitrarnim pojmovima već sa konceptima koji odgovaraju objektivnoj stvarnosti. Koncepti su rezultat dijalektičkog a ne formalno logičkog rezonovanja. Samo dijalektika kao metod rezonovanja koji teži da razume stvari konkretno u njihovom kretanju, promeni i međusobnoj uslovljenosti može stvoriti koncepte koji predstavljaju adekvatan misaoni odraz stvarnosti. Za razliku od formalno-logičkog rezonovanja koje polazi od fiksirane definicije neke stvari, od isticanja nekih njenih atributa, dijalektika objašnjava tu stvar kao deo šire celine sa kojom je povezana, kroz njeno nastajanje iz nečega i razvijanje u nešto drugo otkrivajući tako suštinu i zakone koji njome vladaju. Samo ovim metodom se može prodreti u suštinu prirodnih i društvenih zakona, i budući da utilitarizam odbacuje dijalektički metod, nesposoban je da proizvede zaista naučne zaključke. Mizesova ekonomska teorija je jednako nenaučna koliko i sam utilitarizam na kome se zasniva.


V. Vlasništvo

Ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju je osnovna pretpostavka socijalizma. Zato je polazna tačka analize Mizesovo shvatanje vlasništva. Dosledno se držeći svog metodološkog individualizma, Mizes tvrdi:

"Tretirano kao sociološka kategorija, vlasništvo se ispoljava kao sposobnost korišćenja ekonomskih dobara. Vlasnik je onaj ko raspolaže ekonomskim dobrom.

Stoga su sociološki i pravni koncepti vlasništva različiti. Ovo je, naravno, prirodno, i za čuđenje je to što se ova činjenica još uvek ponekad previđa. Sa sociološke i ekonomske tačke gledišta, vlasništvo je imanje dobara koja zahtevaju ekonomski ciljevi ljudi. Ovo imanje se može zvati prirodno ili originalno vlasništvo, pošto je čisto fizički odnos čoveka prema dobrima, nezavisno od društvenih odnosa ili zakonskog poretka. Značaj legalnog koncepta vlasništva leži upravo u ovome - da razlikuje između fizičkog ima i legalnog trebalo bi da ima."[26]

Sa sociološke tačke gledišta, vlasništvo je "čisto fizički odnos čoveka prema dobrima" poručuje Mizes argumentujući to autoritetom Bem-Baverka[27] u fusnoti. Pitanje koje se nameće je: u čemu se ispoljava taj fizički odnos, odnosno kako se menjaju svojstva pojedinca ili predmeta njegovog vlasništva time što neki predmet postaje ili prestaje biti u njegovom vlasništvu? Nikako, naravno. No, prvo da vidimo šta Mizes o tome kaže:

"Ekonomski posmatrano, vlasništvo nije uniformno ni u kom slučaju. Vlasništvo nad potrošnim dobrima i vlasništvo nad proizvodnim dobrima se razlikuje na mnoge načine, i u oba slučaja moramo, opet, razlikovati trajna i jednokratna dobra.

Dobra prvog reda, potrošna dobra, služe neposrednoj satisfakciji potreba. U meri u kojoj su dobra koja se potroše, tj. koja se po svojoj prirodi mogu korisiti samo jednom, i koja gube svoj kvalitet, značaj vlasništva leži upravo u mogućnosti njihovog konzumiranja."[28]

Mizesova zabluda potiče od podele dobara na trajna i jednokratna kao njihovog objektivnog, apsolutnog svojstva. Za njega je ova podela uslovljena prirodom dobra. Ali, isto kao što je podela na proizvodna i potrošna dobra relativna, izvršena sa aspekta namene koja im je dodeljena, tako je i podela na trajna i jednokratna dobra uslovljena namenom. taviše, tek u svetlu odluke da se neko dobro upotrebi kao potrošno ili kao proizvodno se može utvrditi da li je ono trajno ili jednokratno. Drvena cepanica se može iskoristiti ili za loženje vatre ili kao stub u fabričkoj hali, kao jednokratno potrošno ili trajno proizvodno dobro. (Naravno, načini upotrebe su ograničeni dostignutim stepenom društveno-ekonomskog razvoja, akumuliranim znanjem i opštim nivoom razvoja proizvodnih snaga.) Mizes stavlja znak jednakosti između "mogućnosti potrošnje" kao odlučivanja o upotrebi predmeta vlasništva i stvarne potrošnje. Ali, odmah zatim tvrdi kako:

"Vlasnik može takođe dozvoliti da se njegova dobra pokvare neupotrebljena ili čak da dozvoli da namerno budu uništena, ili da ih da u razmenu ili pokloni. U svakom slučaju on raspolaže njihovom upotrebom, koja se ne može deliti."[29]

Dakle, on dozvoljava mogućnost da se vlasništvo ne ispoljava isključivo u činu potrošnje, već i pre njega jer vlasnik može svoj predmet staviti u promet. Odlučivanje o potrošnji i sama potrošnja nisu ista stvar. Postavlja se pitanje, kakav je to onda fizički odnos između vlasnika i predmeta vlasništva ako ga vlasnik može otuđiti u nepromenjenom obliku? Jabuka neće prestati da bude jabuka time što je prodata. Ovde se krije prava istina vlasništva! Vlasništvo nad potrošnim dobrom je uspostavljeno nad njim u procesu društvene proizvodnje koji logički i istorijski prethodi potrošnji. Mizesova "mogućnost potrošnje" je u stvari društveni odnos, mogućnost nametanja svoje volje drugome povodom nekog predmeta. Vlasništvo je odnos između ljudi povodom stvari a ne između ljudi i stvari. Da li se volja nameće direktnom fizičkom prinudom ili indirektno putem pravnih i moralnih normi, irelevantno je. Mizesovo razdvajanje "ekonomskog" i "legalnog vlasništva" imalo bi smisla samo kao razlikovanje dve vrste društvenih odnosa, a ne kao razlikovanje prirodnog i društvenog odnosa kako on to želi.

Mizes dalje tvrdi da proizvodna dobra mogu imati dve vrste vlasništva u uslovima društvene podele rada:

"Ovde je u stvari imanje dvostruko: postoji fizičko imanje (direktno), i socijalno imanje (indirektno). Fizičko imanje je onoga ko drži dobra fizički i koristi ih produktivno; socijalno imanje pripada onome ko, ne može da raspolaže dobrima fizički ili legalno, može i dalje indirektno raspolagati efektima njegove upotrebe, tj. ko može prodavati ili kupovati njegove proizvode i usluge."[30]

Imajući u vidu da Mizes sve vreme govori o "ekonomskom" a ne "legalnom" vlasništvu, moramo se zapitati: kako se ispoljava "čist fizički odnos čoveka prema dobrima, nezavisno od društvenih odnosa" u socijalnom obliku imanja? Odgovor je: nikako, Mizes je zapao u kontradikciju. "Socijalno imanje" je ništa drugo do društveni odnos, što i sam priznaje:

"Pošto se sva proizvodnja sastoji u kombinovanju različitih sredstava za proizvodnju, neki od vlasnika takvih sredstava za proizvodnju moraju predati svoje prirodno vlasništvo drugima, tako da ih potonji mogu kombinovati u proizvodnji. Vlasnici kapitala, zemljišta i rada stavljaju ove faktore na raspolaganje preduzetniku, koji preuzima neposrednu kontrolu nad proizvodnjom.

Preduzetnici, opet, proizvode po smernicama koje su postavili potrošači, koji su niko drugi do vlasnici sredstava za proizvodnju: vlasnici kapitala, zemljišta i rada. Od proizvoda, pak, svaki faktor dobija deo koji mu ekonomski pripada, u skladu sa njegovim proizvodnim doprinosom rezultatu.[31]

...

Da bi se imala proizvodna dobra u ekonomskom smislu, tj. učinilo da ona služe sopstvenim ekonomskim ciljevima, nije neophodno da se imaju fizički na način na koji se moraju imati potrošna dobra..."[32]

Dakle, Mizes ne može imati oboje. Ili vlasništvo u ekonomskom smislu nije čisto fizički odnos nezavisan od društvenih odnosa, ili proizvodna dobra nisu predmet ekonomskog vlasništva. U obe varijante, Mizesova tvrdnja da svaki faktor proizvodnje dobija deo koji mu ekonomski pripada postaje neodrživa. Ovim otpada i njegov argument da su zahtevi socijalista za "punim proizvodom rada" apsurdni. Ali, to nikada nisu ni bili zahtevi naučnog socijalizma![33] Ono što je bitno je činjenica da se raspodela u kapitalizmu ne može pravdati argumentom da je "pravedna" jer proizilazi iz prirode vlasništva nad faktorima proizvodnje i da je srazmerna njihovom učešću u istoj.

Mizesov metodloški individualizam koji polazi u definisanju vlasništva od apstraktnog pojedinca, iščupanog iz istorijskog i socijalnog konteksta, nesposoban je da prodre u suštinu stvari.


VI. Raspodela i ekonomski račun

Mizes tvrdi kako u socijalizmu ne postoji veza između proizvodnje i raspodele pošto je ukinuto vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, pa se javlja problem utvrđivanja na koji način će se vršiti raspodela. On zatim nabraja i kritikuje četiri moguća načina raspodele u socijalizmu: jednaka raspodela po glavi stanovnika, raspodela prema usluzi učinjenoj zajednici, prema potrebama i prema zaslugama...

Ali, uopšte nije tačno da socijalizam znači raskidanje veze između proizvodnje i raspodele. Odnos između raspodele i proizvodnje je u uslovima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju dvojak:
1) raspodela proizvoda proizilazi iz proizvodnje,
2) raspodela sredstava za proizvodnju određuje samu proizvodnju.

Ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i planskom organizacijom privrede ovaj dvostruki odnos se transformiše.
1) Pošto se o upotrebi sredstava za proizvodnju koja su sada u rukama zajednice odlučuje unapred, planski, to se anticipirana raspodela javlja kao determinanta buduće proizvodnje. Plan raspodele u socijalizmu proizilazi iz plana potrošnje. Plan potrošnje (a time i plan raspodele) se zajedno sa planom proizvodnje novih sredstava za proizvodnju (radi zamene porabaćenih i akumulacije) integriše u plan proizvodnje.
2) Stvarno ostvareni rezultati proizvodnje, koji mogu biti jednaki, ili odstupati naviše ili naniže od plana, raspodeljuju se prema planu uz određene korekcije zbog eventualnih odstupanja.
3) Sa druge strane, plan potrošnje i raspodele, odnosno plan proizvodnje ograničen je proizvodnim mogućnostima privrede - količinama i vrstama sredstava za proizvodnju, tehnološkim znanjima i radno sposobnim stanovništvom.

Mizes prihvata mogućnost da socijalistička zajednica može utrditi vrste i količine potrošnih dobara koje želi proizvesti, ali da utvrđivanje na koji način se proizvodna dobra mogu najefikasnije upotrebiti za njihovu proizvodnju predstavlja problem.

"Da bi se rešio ovaj problem, mora biti ekonomskog računa. A ekonomski račun se može vršiti samo pomoću cena izraženih u novcu formiranih na tržištu proizvodnih dobara u društvu koje se zasniva na privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju."[34]

Ostavimo za sada po strani Mizesovu tvrdnju da je monetarna kalkulacija jedini mogući oblik ekonomskog računa. Može se uvažiti stav da i u socijalizmu mora biti neke vrste ekonomskog računa, odnosno da se mora uskladiti plan proizvodnje sa proizvodnim mogućnostima. I u socijalizmu se mora vršiti izbor između alternativnih upotreba sredstava za proizvodnju, tj. alternativnih proizvodnih postupaka. Kotrel i Kokšot[35] ukazuju da Mizes na umu ima problem stvaranja najvećeg korisnog efekta na bazi zadatog skupa ekonomskih resursa, tj. problem optimizacije. Oni ističu da je ovakvo formulisanje problema neprecizno, jer se postavlja pitanje šta znači "najveći korisni efekat", korist za koga?

"Ako se želi tvrditi da dati tip ekonomskog sistema, recimo S1, rešava ovaj opšti problem efektivnije nego neki drugi, recimo S2, onda striktno govoreći mora se pokazati da za S1 postoji atraktor koji je bliži 'pravom optimumu' nego bilo koji korespondirajući atraktor za S2. Stoga se javlja problem definisanja 'pravog optimuma', i ako se on posmatra u smislu maksimalnog zadovoljenja želja, mora konstruisati verovatno neka funkcija blagostanja ili korisnosti, što je, poznato je, težak ako ne i neizvodljiv zadatak, a što Mizes ni ne pokušava. Sa druge strane, ako se odbaci kao nerealan pojam 'pravog optimuma' - nezavisnog standarda kojim se rezultati određenih konkretnih sistema mogu procenjivati - onda se mora naći drugi osnov za isticanje jednog sistema u odnosu na druge. Mi nalazimo da je Mizes po ovom pitanju neodlučan: on želi da tvrdi da je kapitalizam bliži optimalnosti, dok na distanci drži teorije tipa formalnog statičkog opšteg ekvilibrijuma za koje bi se moglo misliti da podržavaju takve tvrdnje."[36]

Alternative koje Mizes identifikuje kao moguće principe na kojima bi se bazirala raspodela u socijalizmu, za koje potom pokušava da dokaže da su neprimerene, besmislene su jer se bave ex post distribucijom proizvedenog, a planiranje podrazumeva da je raspodela utvrđena ex ante, pre proizvodnje. Isto važi i za Mizesove spekulacije o pojavi razmene potrošnih dobara i novca u socijalističkoj privredi. Razmena je specifičan oblik (pre)raspodele u društvima u kojima vlada robna proizvodnja, i njeno postojanje u socijalizmu je nemoguće zbog toga što je u njemu raspodela unapred određena potrošnjom. Suština planske organizacije privrede je da se unapred uskladi ono što pojedinac želi i ono što može dobiti od društva za uzvrat ulažući svoj rad. Raspodeljuje se tačno ono što će biti potrošeno, pa tu nema mesta razmeni. Ono što nije potrošeno i što pojedinac ne koristi ne pripada njemu nego zajednici. Koreni Mizesovog nerazumevanja ove činjenice leže upravo u njegom pogrešnom shvatanju privatnog vlasništva - kao što je već pokazano, odnosno njegovoj zabludi da se privatna svojina nad potrošnim dobrima ne može ukinuti[37] zbog navodnog fizičkog odnosa između vlasnika i predmeta svojine. Prihvatanje postojanja ili čak neophodnosti razmene od strane pobornika tržišnog socijalizma je njihova intelektualna kapitulacija buržoaskoj političkoj ekonomiji.

U planu proizvodnje se definišu vrste i količine sredstava za proizvodnju koje treba proizvesti, i vrste i količine sredstava za potrošnju. Pod pretpostavkom da su pri planiranju poznati vrste i količine raspoloživih sredstava za proizvodnju, sve vrste proizvoda koje se mogu proizvesti i svi mogući proizvodni procesi, ekonomski račun se svodi na zadatak pronalaženja one kombinacije proizvoda koja se može proizvesti a koju zajednica smatra za najpoželjniju. Kriterijumi koji će biti korišćeni pri odlučivanju mogu biti različiti, ali zajednica mora uvažavati ovu univerzalnu činjenicu koja je pretpostavka svakog društva: da se ukupno raspoloživi društveni fond tekućeg rada (u vidu sume individualnih časova rada radno sposobnog stanovništva) mora tako raspodeliti na različite proizvodne aktivnosti da se obezbedi dovoljna količina potrošnih dobara za njegovu reprodukciju. Zatim se mora odvojiti deo društvenog fonda rada da se nadoknade utrošena sredstva za proizvodnju, a ostatak se može podeliti između akumulacije i proširene potrošnje. Bez obzira što Mizes osporava mogućnost ekonomskog računa na bazi radnih časova, ne može se zamisliti društvo koje ne vrši ovu funkciju direktno ili indirektno. Ono što se u istorijski različitim stanjima može promeniti jeste samo oblik ispoljavanja ove nužnosti. Nema proizvodnje bez ljudskog rada, a ljudska egzistencija i rad su ograničeni vremenom.

Racionalna upotreba društvenog fonda tekućeg rada je objektivan zakon održanja svakog oblika društva - i prvobitne zajednice, i robovlasništva i feudalizma, i kapitalizma. Pri tome se ne misli na apstraktnu racionalnost pojedinca kao maksimiziranje lične koristi koju aprioristički postulira buržoaska politička ekonomija u subjektivističkoj teoriji vrednosti, već na objektivnu racionalnost u smislu da se održanje datog poretka može ostvariti jedino reprodukovanjem materijalnih uslova koji dozvoljavaju očuvanje svojinskih i proizvodnih odnosa na kojima on počiva.


VII. Racionalna aktivnost

Kotrel i Kokšot su kritikom Mizesovog koncepta optimalnosti indirektno načeli centralnu tačku Mizesove teorije - racionalnu aktivnost. Polazna tačka prakseologije, nauke koja teži utvrđivanju univerzalnih zakona racionalnog ljudskog ponašanja je individua, kaže Mizes. Prakseologija je nauka a priori, izvodi se iz razuma a ne iskustva. Racionalna aktivnost nastaje iz potrebe, iz nezadovoljstva, ona je svrsishodna težnja ka nečemu. Racionalna aktivnost ima samo jedan cilj - najveće zadovoljstvo individue. Ona je izbor ciljeva i sredstava za njihovo ostvarenje. Pošto su ljudska energija, vreme i resursi ograničeni, racionalna aktivnost je istovremeno i ekonomska aktivnost. Sva racionalna aktivnost je pre svega individualna aktivnost. Samo individua misli, samo individua deluje, poručuje Mizes.

Ali, ne postoji apstraktna individua izolovana od materijalnog sveta i društva u kome živi. Postoji samo konkretan čovek, koji živi i deluje u određenim materijalnim i društvenim uslovima. Stoga nužno on misli i deluje kao društveno biće. Aktivnost drugih ljudi se prema njemu ispoljava kao materijalna sila, isto kao što se njegova aktivnost prema njima ispoljava kao materijalna sila. Društvo nije, kako Mizes u duhu pravog subjektivističkog idealizma misli:

"...proizvod misli i volje. Ono ne postoji izvan misli i volje. Njegovo biće leži u čoveku, ne u spoljašnjem svetu."[38]

Ono jeste proizvod misli i volje, ali ono ima objektivnu egzistenciju koja se ogleda u materijalnim stvarima. Društvo postoji izvan svesti i volje pojedinca upravo zato što postoje i drugi pojedinci koji deluju nezavisno ili zavisno od njega, koji takođe upravljaju materijalnim stvarima. Materijalna osnovna društva je ista za sve pojedince, polje i predmet njihove aktivnosti su zajednički.[39] Društvo postaje objektivizirano u proizvodima ljudskog rada. Stoga ne može postojati apstraktna individua koja bira ciljeve i sredstva njihovog zadovoljavanja nezavisno od volje i ponašanja drugih.

Suština racionalne aktivnosti se, po Mizesu, svodi na izbor između različitih potreba, davanja prioriteta jednima na račun drugih, na izbor između različitih dobara koja stoje na raspolaganju za njihovo zadovoljenje. Ali, šta znači "stoje na raspolaganju"? Mizes ovde podrazumeva određeni društveni odnos, podrazumeva da pojedinac bira između dobara koja su u njegovom vlasništvu! Potrošnja je uslovljena proizvodnjom i raspodelom, društveni odnosi koji postoje u ovim fazama procesa društvene reprodukcije određuju potrošnju. Pre nego što se mogu potrošiti, dobra se moraju proizvesti. Pošto se proizvode u uslovima društvene podele rada, ona se moraju raspodeliti. Od toga kako će se raspodeliti, odnosno kakvi će se odnosi vlasništva uspostaviti nad njima zavise i alternative između kojih pojedinac može da bira. Dakle, ovde ne može biti reči o univerzalnoj ljudskoj racionalnosti, već u najboljem slučaju o racionalnoj aktivnosti u uslovima privatnog vlasništva. To može biti racionalno ponašanje samo ukoliko ne narušava postojeće odnose vlasništva - samo ukoliko pojedinac bira između dobara u sopstvenom vlasništvu on se ponaša racionalno. Ako želi neko dobro koje nije njegovo vlasništvo on mora postati njegov vlasnik, odnosno stupiti u drugačiji društveni odnos. U suprotnom on ne može zadovoljiti svoju potrebu.

Mizes dalje nastavlja:

"Takvi sudovi se tiču prvenstveno i direktno samih potreba; tek sa njih se reflektuju nazad na dobra. Po pravilu, svako ko upravlja svojim čulima može odmah da oceni dobra koja su spremna za potrošnju. U vrlo jednostavnim uslovima takođe neće imati mnogo poteškoća da formira sud o relativnom značaju faktora proizvodnje za njega. Kada su, pak, uslovi složeni, i veze među stvarima je teže otkriti, moramo praviti složenije proračune ako želimo da ocenimo takva sredstva.

...

...procesi proizvodnje su brojni i složeni, kao i uslovi neophodni za uspeh, pa se ne možemo zadovoljiti maglovitim idejama. Da bi smo odlučili da li je poduhvat dobar, moramo pažljivo računati. Ali, proračun zahteva jedinice. A ne može biti jedinice subjektivne upotrebne vrednosti dobara.

...

Sudovi vrednosti se ne mere, oni se rangiraju.

...

Da bi se olakšala kalkulacija moraju se pretpostaviti odnosi supstitucije između dobara. Po pravilu neće biti moguće svesti sve na zajedničku jedinicu. Ali, može se uspeti u reduciranju svih elemenata u proračunu na takva dobra koja se mogu neposredno oceniti, to jest, na dobra spremna za potrošnju i (ne) korisnost rada, i onda se može odluka zasnovati na ovim podacima. Očigledno je da je ovo moguće samo u vrlo jednostavnim slučajevima."[40]

Dakle, pošto se subjektivni sudovi vrednosti ne mogu svesti na zajedničku jedinicu, to je proračun nemoguć. Odatle proizilazi da se Mizesova apstraktna individua ne može ponašati racionalno, osim u "vrlo jednostavnim slučajevima". Zaista paradoksalan zaključak za nekoga ko a priori postulira racionalno ponašanje. Istina, Mizes kasnije pokušava da pokaže kako se sudovi vrednosti u razmeni javljaju objektivizirani u razmeni kroz cene roba, ali pre nego što se pređe na to potrebno je objasniti pravu prirodu racionalnog ponašanja.

Pravu suštinu ljudske racionalnosti moguće je ispravno razmeti ako se pođe od stvarnog, najrazvijenijeg oblika kapitalističke proizvodnje. Mora se poći od proletera koji nema drugih sredstava za proizvodnju - osim sopstvenog tela i radne snage, koja bi koristio za stvaranje dobara za zadovoljenje svojih potreba. Tek ovde je prava priroda ekonomskog računa pojedinca oslobođenja mistifikacija buržoaske političke ekonomije koja pod maskom apriorističkog metodološkog individualizma univerzalizuje istorijske kategorije robne proizvodnje - vlasništvo i razmenu. Proleter mora prodavati svoju radnu snagu, stupiti u najamni odnos sa vlasnicima sredstava za proizvodnju kako bi za uzvrat dobio novac i tako kupio dobra kojima će zadovoljiti svoje potrebe. Koje potrebe i u kojoj meri ih može zadovoljiti određuje količina novca koju može dobiti za određenu količinu svoga rada izraženog u radnim časovima. Cena svake robe koju radnik kupuje za zadovoljenje svojih potreba se meri preko količine novca koja se za nju mora razmeniti. A pošto između količine utrošenog radnog vremena i novca postoji kvantitativna srazmera, to se cena svake robe može izraziti u funkciji radnog vremena, kao određena količina radnog vremena potrebnog za njenu proizvodnju. Novčani račun je samo indirektni metod računa u radnom vremenu zato što je novac posrednik u razmeni roba. To što se on u kapitalizmu, obrnuto, ispoljava kao "prirodan" i direktan, a račun u radnom vremenu kao indirektan posledica je robnog karaktera proizvodnje. Marksova kritika "robinzonada"[41] političke ekonomije je pokazala da u uslovima izolacije i samodovoljnosti pojedinac pribegava upravo ovakvom ekonomskom računu.

Umesto da objasni kako onda "racionalna" individua vrši proračun pošto je lišena mogućnosti svođenja subjektivnih sudova na zajedničku meru, Mizes prosto postulira postojanje razmene i robne proizvodnje:

"U privredi koja se zasniva na razmeni, objektivna razmenska vrednost postaje jedinica kalkulacije."[42]

ta je objektivna razmenska vrednost? Razmenska vrednost je odnos po kojem se razmenjuju dve robe, x robe A = y robe B. Mizes tvrdi da razmenska vrednost omogućava da se kao osnova za račun uzme

"vrednovanje svih drugih učesnika u trgovini."[43]

Ali, kako drugi učesnici mogu izraziti svoje subjektivne sudove o korisnosti u razmeni? Ono što se ovde pretpostavlja jeste da pojedinac može vrednovati sva dobra koja poseduje, jer tek onda poređenje sa dobrima koja se razmenjuju ima smisla. Ako on ne može, "osim u vrlo jednostavnim slučajevima", rangirati proizvodna dobra koja poseduje zbog "brojnih i složenih procesa proizvodnje", tj. ako ne može utvrditi koliko mu je korisno njegovo proizvodno dobro A, kako može utvrditi da li mu je korisnije od robe B koju bi dobio u razmeni? Pretpostavlja se kao važeće ono što tek treba dokazati.

"Subjektivno vrednovanje jedne individue nije direktno uporedivo sa subjektivnim vrednovanjem drugih. Ono to postaje tek kroz razmensku vrednost koja se javlja kroz međusobno delovanje subjektivnih vrednovanja svih onih koju učestvuju u prodaji i kupovini."[44]

Ovde imamo pravo dijalektičko prerastanje kvantiteta u kvalitet - u pojedinačnom slučaju ne važi, ali važi u masi slučajeva. Kako i zašto, Mizes nije objasnio.

No, pređimo na drugi Mizesov argument - da račun na bazi razmenske vrednosti omogućava kontrolu nad upotrebom srestava za proizvodnju. Sa pojavom novca kao opšteg ekvivalenta, "vrednost" svakog sredstva za proizvodnju se javlja kao određena količina novca, cena u novcu. Zaista, kapitalista koristi monetarni račun da bi "racionalno" oplodio svoj kapital, on predviđa buduće troškove i prihode na bazi očekivanih kretanja cena i na osnovu toga ocenjuje potencijalnu profitabilnost alternativa. Ovo je po Mizesu univerzalni metod ekonomskog računa. Nije sporno da zaista cene predstavljaju sredstvo ekonomskog računa u kapitalizmu, ali Kotrel i Kokšot[45] ističu da je implicitno poistovećivanje najprofitabilnijeg i najekonomičnijeg ili najboljeg neopravdano. U prilog tome navode reduciranje monetarnih troškova nepromišljenim eksploatisanjem neobnovljivih prirodnih resursa. Takođe ukazuju i na neodrživost navodne identičnosti maksimiziranja profita i "maksimalnog zadovoljenja ljudskih želja". Pošto, po Mizesu, svaki faktor proizvodnje dobija onoliko koliko je doprineo rezultatu, to bi u uslovima nejednakosti prihoda značilo da se ljudske želje formiraju u funkciji veličine prihoda - oni koji imaju male prihode imaju male želje i potrebe, i obrnuto.

"Mizes će morati da se zadovolji sa tvrdnjom da kapitalizam "radi prilično dobro" u određenim aspektima, na šta socijalisti, naravno, mogu odgovoriti da radi prilično loše u drugim."[46]

Nesavršenost monetarnog računa priznaje i sam Mizes. On smatra da ona proizilazi iz toga što se u novcu izražavaju razmenske vrednosti a ne subjektivne preferencije. Stoga svi oni elementi vrednosti koji nisu predmet razmene (zdravlje, čast, lepota predmeta..) ne mogu ući u račun. Mizes ističe kako to ne umanjuje vrednost monetarnog računa zbog toga što se vrednuju direktno i time uzimaju u obzir iako ne ulaze u ekonomski kalkulus. Na ovo je dovoljno odgovoriti pitanjem: kako se "direktno vrednuje" zagađenje životne okoline otpadnim vodama iz fabrike?

U odbranu monetarnog računa Mizes poteže i jedan induktivan argument:

"Odnos između dobara i novca stalno fluktuira, ne samo sa 'strane dobara', nego i sa 'strane novca'. Po pravilu, ove fluktuacije nisu previše nasilne."[47]

Pošto su po subjektivističkoj teoriji uzrok promene razmenske vrednosti roba promene u njihovom vrednovanju od strane pojedinaca - o kojima se ne može ništa reći jer su subjektivne, to se ništa ne može zaključiti ni o prirodi promena razmenske vrednosti. Reći da "po pravilu nisu previše nasilne" je po Mizesovim sopstvenim metodološkim standardima čista spekulacija.

Monetarni račun je racionalan samo u smislu oplodnje kapitala. Kapitalista primenjuje monetarni račun da bi uvećao svoj kapital a ne da bi zadovoljio svoje potrebe. Ovde je ekonomski račun mistifikovan, on se javlja u deformisanom obliku jer se posmatra sa stanovišta razmene a ne proizvodnje.

Monetarni račun individualnih kapitalista jeste deo mehanizma kapitalističkog sistema kojim se ukupan društveni fond rada raspodeljuje na različite aktivnosti i tako reprodukuje sistem, ali budući da je indirektan, to se alokacija ostvaruje uz velika rasipanja resursa i rada, kroz slučajne i kolebljive odnose razmene. Mizes brka specifičan istorijski oblik u kome se ekonomski račun javlja sa njegovom suštinom.

Ekonomski račun je društveni mehanizam kojim se realizuje zakon srazmerne raspodele društvenog fonda rada. Robna razmena i monetarni račun samo su istorijski oblici kroz koje se ovaj zakon ispoljava, i njihovo ukidanje ne može značiti i ukidanje ovog osnovnog zakona, jer:

"Zakon srazmerne raspodele društvenog fonda rada predstavlja najopštiji ekonomski zakon koji deluje u svim društveno-ekonomskim formacijama i ima opštu važnost..."[48]

U svim prethodnim društveno-ekonomskim formacijama ovaj zakon je delovao posredno, stihijski i na zaobilazan način. Shvatanje ovog zakona i plansko vršenje raspodele društvenog fonda rada na različite delatnosti osnova je socijalističke privrede, i njena osnovna razlika u odnosu na ranije načine proizvodnje. Socijalistički način proizvodnje predstavlja "prelazak iz carstva nužnosti u carstvo slobode". Jer, parafrazirajući Hegela, sloboda je shvaćena nužnost.


VIII. Priroda ekonomskog računa

Pošto je pokazana neodrživost Mizesovog subjektivističkog koncepta ekonomske racionalnosti i monetarnog računa kao instrumenta njene realizacije, potrebno je reći nešto o njegovoj tezi o nemogućnosti ekonomskog računa u socijalizmu. Pri tome se misli na ekonomski račun shvaćen u najširem smislu, kao mehanizam utvrđivanja one kombinacije proizvoda koja se može proizvesti a koju zajednica smatra za najpoželjniju.

U pokušaju da argumentuje svoju tvrdnju da je ekonomski račun u socijalizmu nemoguć, Mizes navodi tri moguća metoda ekonomskog računa:
1) planiranje "u naturi",
2) račun baziran na tržišnim cenama, i
3) račun u jedinicama radnog vremena.


1. Planiranje "u naturi"

Mizes tvrdi da ekonomski račun zahteva svođenje svih veličina na zajedničku jedinicu mere, zbog toga što iznad određenog nivoa kompleksnosti procesa proizvodnje i odnosa međuzavisnosti između dobara ljudski um postaje nesposoban da ih sagleda i direktno odabere najoptimalnije rešenje. Odavde je očigledno da Mizes pretpostavlja da je čovek jedino biće sposobno da vrši ekonomski račun. U kapitalizmu je, po njemu, ekonomski račun moguć zbog toga što svi pojedinci koji učestvuju u razmeni svoje proračune vrše u ograničenom obimu, na bazi "objektivne razmenske vrednosti", prilagođavajući se dinamički stalno promenljivim uslovima u privredi. Sve robe su svedene na istu jedinicu mere - novac, pa se običnim artimetičkim računom može utvrditi šta nudi koja alternativa. U socijalizmu, kaže Mizes, odluke donosi centralni planski organ i zbog ograničenih ljudskih kapaciteta on nije sposoban da sagleda kompleksne probleme i donese ekonomski racionalne odluke.

Međutim, aritmetički račun je samo jedan od oblika računa, i razvoj računarske tehnologije poslednjih godina pokazuje dve stvari - da se neuralne mreže i drugi metodi mogu koristiti kao oblik računa, i da ljudska sposobnost obrade informacija nije ograničena njihovim individualnim kapacitetima već se u te svrhe mogu koristiti i računari. Naravno, ne može se prigovarati Mizesu što nije znao za nešto što u njegovo vreme nije postojalo. Ali, oni koji danas žele da tvrde da su njegove teorije tačne, moraju da se suoče sa njegovim greškama i zabludama koje su u suprotnosti sa savremenim naučnim znanjima. Mizes je, pak, kriv što se pretenciozno busao u grudi kako je "naučno dokazao" da je ekonomski račun u socijalizmu nemoguć - ne u njegovo vreme, što bi još možda i bila odbranjiva teza, već uopšte, za sva vremena. Ovakvo njegovo uverenje potiče iz nenaučnog metoda koji je primenjivao, iz pokušaja da pronađe univerzalne zakone ljudskog društva koji bi važili za sva vremena ne shvatajući njihov istorijski karakter. Mizesovo rezonovanje podseća na spekulacije nekog priučenog astronoma iz XIX veka koji saznavši koliko je kilometara daleko Mars od Zemlje tvrdi da čovek nikada ne može stići na Mars jer bi put peške ili kočijom trajao duže od njegovog života. To je formalno-logički potpuno tačan sud sve dok je tačna premisa da su hodanje i vožnja kočijom jedini mogući oblici ljudskog kretanja. Isto kao što su motor sa unutrašnjim sagorevanjem, avio-tehnologija i raketni pogon obesmislili takve spekulacije, tako je razvoj računarske tehnologije, telekomunikacija i drugo obesmislilo Mizesove pretpostavke i time srušilo celu njegovu teoriju.

Kao ilustracija nearitmetičkog proračuna među kritičarima Mizesa se često navodi primer nervnog sistema leptira:

"...[aritmetički] račun se može posmatrati kao poseban slučaj računa uopšte ili simulacije. Ono što je potrebno kontrolnom sistemu je sposobnost računa. Ovo važi bez obzira da li se radi o kontrolnom sistemu firme koja posluje na tržištu, planske agencije, autopilota aviona ili nervnog sistema leptira. Ni u kom slučaju nije nužno da se račun vrši aritmetičkim sredstvima.

Ono što je bitno je sposobnost kontrolnog sistema da modelira značajne aspekte sistema koji kontroliše. ... Leptir u letu mora da kontroliše svoje grudne mišiće kako bi upravljao svojim kretanjem ka objektima, cveću ili plodovima, koji su za njega izvori energije. Pri tome on mora da proračuna koji od mnoštva mogućih pokreta krilima može da ga približi nektaru. Koliko se može utvrditi, on ove proračune vrši bez pohađanja kursa aritmetike.

Da upotrebimo ekonomsku terminologiju, leptir ima mnošto alternativa pred njim. Različite sekvence pokreta mišića imaju različite troškove u vidu potrošnje energije i donose različite koristi u vidu nektara. Njegov nervni sistem mora da pokuša da minimizira troškove i maksimizira koristi upotrebom nearitmetičkih metoda proračuna. Kontinuiran opstanak vrste leptira je dokaz njihove računske veštine."[49]

Rasprostranjena upotreba računarske tehnologije i nova naučna saznanja u oblasti neuralnih mreža otvaraju put upotrebi nearitmetičkih metoda planiranja. Primena računara nije ograničena samo na aritmetičku i nearitmetičku obradu podataka, već prevazilazi i drugo ograničenje ljudskog uma - ograničenu sposobnost kreiranja informacija. Od bezbrojnih primera može se navesti GPS[50] tehnologija koja omogućava praćenje i koordinaciju kretanja objekata bez direktnog ljudskog participiranja - "pametne bombe" koje poslednjih decenija seju smrt širom planete zarad "odbrane nacionalnih interesa" najmoćnije imperijalističke sile - S.A.D., predstavljaju vrlo ubedljivu ilustraciju efikasne zloupotrebe ove mogućnosti.

Dakle, ljudi jesu ograničeni proizvođači informacija i neki centralni planski organ (ukoliko ga mora biti?) mogu voditi ljudi sa ograničenim sposobnostima, ali to ne znači da se informacije ne mogu obrađivati masovno i efikasno.

Ekonomski račun je samo deo planskih aktivnosti koje socijalistička zajednica mora obavljati. Planiranje nužno mora biti politički proces, i u njemu moraju participirati svi članovi zajednice na određeni način. Struktura potreba se ne može utvrditi drugačije nego omogućavanjem svakom pojedincu da učestvuje u odlučivanju šta će se proizvoditi. Iskustvo birokratskog centralističkog planiranja u bivšem SSSR-u jasno pokazuje da se široke mase ljudi ne mogu isključiti iz planskog procesa a da on ne postane besmislen. Politički karakter odluka se ogleda u definisanju šta uopšte može biti predmet proizvodnje - npr. odluka da se ne proizvode predmeti luksuzne potrošnje, u odlukama da se veći prioritet posveti oblastima od opšteg interesa, u odlukama o srazmeri tekuće potrošnje i akumulacije, itd. Nasuprot Mizesovim tvrdnjama kako je svejedno da li odluke donosi apsolutni monarh ili skupština svih građana, istinska politička demokratija je nerazdvojiva od socijalizma. Sastavljanje plana proizvodnje mora biti dinamički proces u kome učestvuju svi članovi društva, ono mora biti sastavni deo njihove svakodnevne prakse, rezultat zajedničkog iskustva i komuniciranja. Socijalizam mora predstavljati

"... zajednicu slobodnih ljudi koji rade društvenim sredstvima za proizvodnju i svoje mnogobrojne individualne radne snage svesno troše kao jednu društvenu radnu snagu."[51]


2. Račun baziran na tržišnim cenama

Mizes dozvoljava mogućnost da u socijalizmu može postojati razmena potrošnih dobara, i da se ona može obavljati putem novca. Ali, kaže on, sredstva za proizvodnju moraju ostati u svojini zajednice - res extra commercium. Zbog toga se ne može utvrditi njihova monetarna vrednost, što onemogućava monetarni ekonomski račun.

Oskar Lange je svoj odgovor Mizesu zasnovao na kritici njegovog koncepta cene. Po Langeu, pojam cena ima dva značenja. Po prvom značenju cena predstavlja odnos po kome se dve robe razmenjuju na tržištu, a po drugom pojam cene upotrebljen u širem kontekstu ima značenje

"uslova pod kojima se nude različite alternative. ... Samo su cene u ovom opštem smislu nezamenljive za rešavanje problema alokacije resursa."[52]

U socijalizmu ne mogu postojati cene u smislu odnosa razmene roba zbog toga što ne može biti razmene, ali to ne znači da se ne može koristiti mehanizam cena shvaćenih u širem smislu. Lange ističe da su za rešavanje problema izbora između alternativa potrebna tri podatka:
1) skala preferencija,
2) znanje o alternativama koje se nude,
3) znanje o raspoloživim resursima.

Kada su ova tri podatka data, problem je rešiv. Lange dalje tvrdi da se podatak 1) i podatak 3) mogu tretirati kao dati u socijalističkoj zajednici bar u meri u kojoj su dati u kapitalizmu, a da Mizes negira da je podatak 2) poznat centralnom planskom organu. Lange tvrdi da su alternativne mogućnosti determinisane tehničkim mogućnostima transformacije jednog u drugo dobro, odnosno proizvodnim funkcijama, pa će prema tome planski organ imati isto (ne)znanje o proizvodnim funkcijama kao i kapitalistički preduzetnik. Ono što je potrebno je da planski organ utvrdi "računovodstvene cene" za sva sredstva za proizvodnju i naloži direktorima socijalističkih preduzeća da biraju onu kombinaciju sredstava koja minimizira prosečni trošak proizvodnje po datim cenama, i fiksira autput na onom nivou na kom je marginalni trošak jednak ceni autputa. Odluke o proširenju kapaciteta, odnosno investicijama bi se donosile na isti način. Sa druge strane, radnici bi na osnovu parametarskih cena donosili svoje odluke o tražnji i zaposlenju. U slučaju nepoklapanja ponude i tražnje, planski organ bi nalik aukcionaru iz Valrasovog modela opšteg ekvilibrijuma podizao cenu dobara čija tražnja je veća od ponude i snižavao cenu dobara čija ponuda je veća od tražnje. Lange dodaje da je socijalistička ekonomija superiornija u odnosu na kapitalističku zbog toga što može izbeći probleme monopola i tzv. "eksternalija".

Ovakvo Langeovo rezonovanje je navelo Hajeka da revidira stav austrijske škole i da kaže da se "mora priznati da to nije nemoguće u smislu logičke kontradiktornosti"[53] već da nije sprovodljivo u praksi. Razrada Hajekovog argumenta je išla u dva pravca: da je obim potrebnih jednačina i pojedinačnih proračunavanja toliki da bi u trenutku kada račun bude završen plan bio neupotrebljiv zbog zastarelosti polaznih informacija, i da je teorija opšteg ekvilibrijuma lozanske škole statička i time nesposobna da objasni dinamiku kapitalističkog sistema. Lange je kao odgovor ponudio metod "pokušaja i greške" kao simulaciju kapitalističke konkurencije. Nekoliko decenija kasnije kada su se već nazirale mogućnosti primene računara kao sredstva za olakšavanje proračuna, Lange je prokomentarisao da bi njihova primena omogućila i "direktno rešavanje jednačina".[54] Prigovor Langeu o zastarelosti informacija danas je neodrživ. U prilog teze da je Langeov model nerealan jer je suviše statički ističe se da problem ne leži u "sakupljanju podataka" već u njihovom "stvaranju". Lavoj navodi da pošto se tehnologija i tražnja potrošača stalno menjaju, najbolji način za postizanje nekog cilja nije unapred dat, već se mora eksperimentisati. Tu funkciju u kapitalizmu imaju preduzetnici. Kotrel i Kokšot[55] kao rešenje predlažu formiranje "inovacionog budžeta" gde bi se deo resursa i društvenog radnog vremena odvojio za takvo eksperimentisanje sa novim procesima i proizvodima. Za sredstva budžeta bi mogli konkurisati različiti pojedinci i preduzeća, a uspešne nove tehnologije i proizvodi bi se kasnije uključivali u plan.

Ističući preduzetnike kao pokretače tržišnog mehanizma, Mizes tvrdi da se oni ne mogu porediti sa direktorima socijalističkih preduzeća zbog različite motivacije. Preduzetnici, odnosno kapitalisti koji odlučuju o plasiranju svog kapitala su pod pritiskom materijalnih gubitaka primorani da donose najoptimalnije odluke. Oni nose materijalnu odgovornost za uspešnost investicija, povlačenje kapitala iz određenih delatnosti, spekulisanje kupovinom hartija od vrednosti, itd. Sa druge strane, Mizes ističe da su direktori socijalističkih preduzeća samo moralno ali ne i materijalno odgovorni za svoje odluke, pa nisu ni motivisani da se staraju da traže optimalna rešenja. Kotrel i Kokšot ironično odgovaraju da će biti dovoljno da budu motivisani isto onoliko koliko su izgledi ličnog bogatstva podstakli Mizesa i Hajeka da se angažuju u intelektualnoj odbrani kapitalizma. Takođe, razdvajanje kapital-svojine i kapital-funkcije u modernom kapitalizmu je dovelo do toga da inovacione funkcije obavljaju profesionalni radnici, dok se uloga vlasnika kapitala svodi na imenovanje generalnog menadžera i spekulacije na berzi.

Predzetnik je po Mizesu nezamenljivi inovator, njegova društvena uloga se ne može imitirati. Ali, Mizes gubi iz vida da preduzetnik uvek odlučuje na bazi anticipacije ponašanja i želja potrošača, dok socijalizam omogućava da se one utvrde direktno, a time i egzaktno. Preduzetnik procenjuje kolika će biti tražnja za nekom robom, i tek onda na bazi procene vrši ekonomski račun da utvrdi da li i koliko mu se isplati da investira u proizvodnju te robe. U njegov račun ne ulaze samo anticipirane količine, već i anticipirane cene. Sa druge strane, ekonomski račun u socijalizmu omogućava egzaktno utvrđivanje željenih količina. Stepen egzaktnosti socijalističkog ekonomskog računa je ograničen samo mogućnošću da se stvarna trošenja sredstava i rada u proizvodnji proizvoda drže u okvirima planiranih. A od te pretpostavke polazi i svaki preduzetnik u kapitalizmu.

Kritički prigovori u pogledu Langeovog modela, tačnije tatonnement-a (metod "pokušaja i grešaka") dolaze i od strane austrijske škole i od marksista. Lavoj ističe da ukoliko socijalistička ekonomija nije u stanju permanentnog opšteg ekvilibrijuma, dolazi do "trgovine lažnim cenama" i do pojave nesklada u planovima raštrkanih ekonomskih agenata (socijalističkih preduzeća). Na primer, povećanje broja zahteva za određenim sredstvima za proizvodnju može dovesti do poremećaja, pa sastavljanje jedinstvenog, izbalansiranog plana mora da sačeka razrešenje procesa "pokušaja i grešaka". U suprotnom bi plan bio loš, instrukcije preduzećima preambiciozne, došlo bi do nepoklapanja traženih i raspoloživih količina.. što bi rezultovalo pojavom neformalne razmene i drugih poremećaja. Ukoliko se tatonnement odvija u simuliranom, tzv. procesorskom vremenu računara a ne kao realni proces, taj problem nestaje, ali Kotrel i Kokšot ističu da se onda javlja problem nedostatka informacija potrošača, tj. njihove reakcije na tatonnement koji se odvija u realnom vremenu. Potrošači bi različito reagovali na različite nivoe cena i ne mogu se unapred imati informacije o njihovim potencijalnim reakcijama.

Pareš atopadaj ukazuje[56] da Langeov model faktički predstavlja oblik robne proizvodnje, jer čak ni interpretacija cene kao "uslova pod kojima se nude različite alternative" ne može izbeći činjenicu da su transakcije sredstava za proizvodnju između socijalističkih preduzeća posredovane formom monetarne cene, i da predstavljaju oblik razmene. On smatra da Lange pogrešno poistovećuje racionalnu alokaciju resursa kao takvu sa njenim specifičnim istorijskim oblikom putem cenovnog mehanizma.

Fundamentalni nedostatak Langeovog modela je što se bazira na teoriji opšteg ekvilibrijuma lozanske škole koja nije uspela da pruži adekvatan model funkcionisanja kapitalističke ekonomije, pa time ni da prodre u suštinu ekonomskog računa. Nasuprot Langeovom odbacivanju klasičnih marksističkih predloga računa zasnovanog na radnom vemenu, Kotrel i Kokšot predlažu upravo to.


3. Račun u jedinicama radnog vremena

Pre nego što pređemo na Mizesove argumente protiv planiranja u jedinicama radnog vremena, potrebno je ukratko obrazložiti marksističke stavove po ovom pitanju. Zakon vrednosti koji reguliše kapitalistički način proizvodnje Marks je shvatio kao specifičan oblik manifestacije opšteg zakona srazmerne raspodele društvenog fonda rada koji je univerzalan za sve oblike društva.

"Svako dete zna da kad bi neka nacija prestala da radi, neću reći za godinu, već čak i za par nedelja, nestala. Svako dete zna, takođe, da su mase proizvoda koje korespondiraju različitim potrebama zahtevale različite i kvantitativno determinisane mase ukupnog rada društva. Da ova nužnost raspodele društvenog rada na definitivne proporcije ne može nestati ni u jednom specifičnom obliku društvene proizvodnje već da može samo promeniti svoj pojavni oblik, očigledno je."[57]

U predsocijalističkim društvenim formacijama ovaj zakon deluje kao nesvesna sila, kao objektivna nužnost. U kapitalizmu se njegovo delovanje ispoljava kao ekonomska prinuda, kroz slučajne i kolebljive odnose razmene na tržištu. Socijalizam, naprotiv, znači svesno, plansko definisanje srazmera u kojima će se ukupan rad društva deliti na odgovarajuće proporcije. Engels kaže da tada rad svakog pojedinca, bez obzira na to koliko različit može biti njegov specifični korisni karakter, postaje istovremeno i direktni društveni rad. Tada se više ne mora sadržaj rada u svakoj robi izražavati na zaobilazan način u vidu razmenske vrednosti.

"Društvo može prosto da izračuna koliko rada sadrži motor na paru, bušel žita od poslednje žetve, ili sto kvadratnih jardi platna određenog kvaliteta."[58]

Korišćenjem ovog znanja, korisni efekti različitih potrošnih dobara, poređeni jedni sa drugima i količinama rada koje su potrebne za njihovu proizvodnju na kraju određuju plan.

Marks ističe da je upotreba mašina u funkciji ekonomije rada, odnosno da se ona uvodi onda kada je za njihovu izradu potrebno uložiti manje rada nego kada bi se proizvodilo bez mašina. U kapitalizmu se, kaže Marks, javlja još jedno ograničenje - kapitalista ne plaća rad radnika nego upotrebu njegove radne snage. Stoga je upotreba mašina ograničena na razliku između vrednosti mašine i vrednosti radne snage (tj. vrednosti neophodnih životnih namirnica) koju zamenjuje. Otuda proizilazi da kapitalista ne uspeva da ekonomiše radom u punoj meri, što je posebno izraženo kada su nadnice na najnižem nivou, i kada je divergencija između ekonomije rada i ekonomije novčanog troška najveća[59]. Odatle Marks zaključuje da će polje primene mašina biti sasvim drugačije u socijalizmu nego u kapitalizmu. Opšti cilj socijalističkog planiranja mora biti ekonomija rada - progresivna redukcija radnog vremena potrebnog za proizvodnju dobara.

Marks u "Kritici Gotskog programa" oštro kritikuje zablude nemačkih socijal-demokrata da radnik treba da prima u socijalizmu "neokrnjeni rezultat svoga rada". On ističe da socijalistička zajednica mora odvojiti jedan deo ukupnog proizvoda na obnovu pohabanih i dodatno akumuliranje sredstava za proizvodnju, na socijalno osiguranje, zajedničku potrošnju, podmirenje potreba stanovništva koje nije sposobno za rad, itd., i da se samo deo ukupnog proizvoda raspodeljuje na ličnu potrošnju. Za razliku od brojnih utopističkih predloga pobornika ove ideje o prisvajanju punog proizvoda rada, Marks ukazuje na istorijski karakter raspodele u socijalizmu. U nekom momentu u budućnosti, na višem nivou razvoja proizvodnih snaga biće moguće "preći uske horizonte buržoaskog prava" i i sprovesti ideal "od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama", ali do tada:

"...pojedini proizvođač dobija nazad od društva - posle odbitaka - tačno ono što mu daje. Ono što mu je on dao - njegov individualni kvantum rada. Na primer, društveni radni dan sastoji se od zbira individualnih radnih časova; individualno radno vreme pojedinog proizvođača jeste onaj deo društvenog radnog vremena koji je on dao, njegov udeo u njemu. On dobija od društva potvrdu da je dao toliko i toliko rada (posle odbitka njegova rada za zajedničke fondove), i na osnovu te potvrde dobija iz društvenih zaliha sredstava potrošnje onu količinu predmeta potrošnje na koju je utrošeno isto toliko rada. Isti kvantum rada koji je dao društvu u jednom obliku dobija nazad u drugom obliku."[60]

Međutim, u periodu kada se debata o socijalističkom računu rasplamsala, većina pobornika socijalizma na zapadu je napustila ovakvu koncepciju socijalističkog planiranja. To može objasniti činjenicu da je Mizes otpisao ovu vrstu ekonomskog računa u nekoliko rečenica, i da njegovim argumentima nije pružen ozbiljniji intelektualni otpor.

Prvi Mizesov argument protiv računa u jedinicama radnog vremena se zasniva na tvrdnji da ovakav račun ne uzima u obzir prirodne uslove proizvodnje u smislu neobnovivih resursa. On prihvata da račun u jedinicama radnog vremena uzima u obzir promene uslova proizvodnje koje se odnose na društveno potrebno radno vreme, ali tvrdi da to nije dovoljno. Mizes navodi primer dva dobra, P i Q, koja zahtevaju istu sumu društveno prosečnog rada za proizvodnju - 10 časova. Proizvodnja oba dobra podrazumeva upotrebu ograničene sirovine A, čija proizvodnja staje 1 radni čas. Dobro P se proizvodi u kombinaciji 2A + 8 radnih časova, a dobro Q u kombinaciji 1A + 9 radnih časova. Stoga, u smislu računa u radnim časovima, oba dobra "koštaju" isto - 10 radnih časova. Ali, Mizes tvrdi kako Q mora biti "vrednije" jer troši manje sirovine A. On takođe tvrdi da bi socijalistički planeri morali da izmisle neku arbitrarnu veličinu koju bi koristili da izraze neobnovive resurse u radnim časovima. Kotrel i Kokšot ističu da ni kapitalistički sistem ne uspeva da reši isti problem, posebno u slučajevima kada ograničeni resurs ne daje kratkoročne opadajuće prinose. Oni kao primer navode ekspanziju američke poljoprivrede na zapad, koja je 30-tih godina prošlog veka imala ozbiljne posledice ("Dust Bowl")[61]. Konstatujući da bi socijalistički planeri trebalo da pri odlučivanju o upotrebi ograničenih resursa dalekosežnije sagledavaju posledice od firmi koje maksimiziraju profit, oni spekulišu da bi se mogao sprovesti princip da se kada god se koriste tehnologije koje koriste neobnovive resurse ulaže u istraživanje supstituta. Ipak, račun u jedinicama radnog vremena ne može biti mehanički proces odlučivanja za sva pitanja planiranja. Socijalistička zajednica može otvoriti demokratsku debatu o pitanjima životne sredine i upotrebe resursa.

"Mi ne vidimo problem u ideji da se razmatranja o životnoj sredini i račun na bazi radnog vremena ne mogu nužno svesti na zajednički imenitelj, i da njihovo balansiranje zahtev politički sud oko koga se mišljenja ne moraju poklapati. Mizes je, sa svoje strane, takođe voljan da prizna da se bitna pitanja životne sredine ne mogu podvesti pod monetarni račun - o čemu svedoči njegovo diskutovanje odluke da li da se napravi vodovod koji bi mogao uništiti prirodnu lepotu vodopada, a koje je usmereno na ilustrovanje njegove tvrdnje da novac 'nikada ne može biti mera onih elemenata vrednosti koji stoje izvan domena razmenskih odnosa'. Da li je bolje očuvanje Mizesovog vodopada prepustiti privatnom zemljoposedniku koji teži maksimiziranju profita, ili Odboru za nacionalne parkove, stvar je lične procene; mi preferiramo ovo drugo."[62]

Drugi nedostatak računa u jedinicama radnog vremena Mizes vidi u tome što on ne uzima u obzir "različite kvalitete rada". On osporava mogućnost da se različiti oblici rada mogu svesti na zajednički imenitelj bez posredovanja tržišta, odnosno bez "posredovanja vrednovanja proizvoda od strane ekonomskih subjekata". Marksova tvrdnja da je složen rad svodi na multiplikovan prost rad, po Mizesu nije održiva. On zaključuje da bi se morala uspostaviti arbitrarna proporcija između prostog i složenog rada. Kotrel i Kokšot predlažu da se složeni rad tretira na isti način kao što Marks tretira sredstva za proizvodnju u "Kapitalu", kao proizvedni input koji "prenosi otelotvoren rad na svoj proizvod tokom vremena". Njihov predlog je da se na bazi radnog vremena potrebnog da se razviju veštine sadržane u složenom radu i vremena njegove korisne upotrebe utvrdi "stopa transfera" kojom bi se množio prost rad, i tako povećavala "cena" proizvoda. Pošto bi i rad potreban za razvijanje ovih veština bio najverovatnije kombinacija prostog i složenog, potrebna je iterativna procedura za proračun "stopa transfera" sve dok se ne ostvari konvergencija. Sa druge strane, u slučajevima kada različiti radnici sa istim veštinama istu vrstu rada obavljaju različito efikasno, može se izvršiti gradacija po produktivnosti (npr. natprosečno, prosečno, ispodprosečno), i utvrditi odgovarajući multiplikatori koji bi se koristili pri raspodeli. Odbranu računa u jedinicama radnog vremena Kotrel i Kokšot završavaju rečima:

"Kada raspravlja o tržišnim cenama, on [Mizes] je prilično spreman da prihvati da 'monetarni račun ima svojih nepogodnosti i ozbiljnih defekata'... ali zaključuje da je 'za praktične životne svrhe' takav račun 'uvek dovoljan'. Kada raspravlja o računu u jedinicama radnog vremena, on skreće pažnju na dva defekta, i umesto da zaključi da je takav račun stoga samo delimično validan, ili da je potrebno još razmisliti o tome kako se mogu rešiti ta pitanja u kontekstu računa u jedinicama radnog vremena, on zbog njih potpuno otpisuje celu ideju, i tvrdi da socijalisti stoga nemaju nikakvih sredstava za ekonomski račun."[63]

Oni se dotiču i prigovora koji se često poteže u debati o socijalističkom računu - da "nije moguće meriti potreban radni sadržaj dobara koja se proizvode u socijalističkoj ekonomiji." On se mogao čuti kako od strane protivnika naučnog socijalizma, tako i od strane nekih njegovih pobornika koji su sumnjali da je to praktično ostvarljivo. Zbog toga Kotrel i Kokšot predlažu teorijski model[64] koji je već danas tehnički izvodljiv. Osnovna pretpostavka od koje polaze je da se uslovi proizvodnje mogu predstaviti linearnim input-autput modelom, pri čemu se zadatak izračunavanja radnih vrednosti za sva dobra svodi na rešavanje Leontijevljeve matrice. Svako dobro i se može predstaviti sledećom jednačinom:

Vi = λi + Ai1V1 + Ai2V2 + ... + AinVn

gde su:
Vi - vrednost dobra i
λi - direktan rad potreban za proizvodnju dobra i
Aij - tehnički koeficijent koji predstavlja input dobra j potreban za proizvodnju jedinice dobra i.

Kompletan vektor radnih vrednosti se može predstaviti kao:

V = Λ + AV

Pri čemu su:
V = (n x 1) vektor radnih vrednosti,
Λ = (n x 1) vektor direktnih radnih koeficijenata,
A = (n x n) matrica tehničkih koeficijenata

odakle sledi:

V = (I - A)-1Λ

Pod pretpostavkom da su poznati A i Λ i da se može napraviti inverzna Leontijevljeva matrica, dobija se vektor vrednosti svih dobara, što je dovoljno da se izračuna vektor autputa svih proizvoda potrebnih za proizvodnju bilo kog vektora željenih finalnih proizvoda (i za potrošnju, i za obnavljanje i akumulaciju sredstava za proizvodnju). Drugim rečima, sve što je potrebno za uspešan plan.

Pitanje koje se nameće je: da li je moguće to realizovati ili je računski problem suviše komplikovan? Njihov stav je da u ovom trenutku standardni Gausov metod eliminacije ne može dati zadovoljavajuće rezultate. Gausov metod je - u smislu teorije kompleksnosti - vremenskog reda[65] n3, gde je n broj proizvoda u sistemu. Polazeći od procene da je u Sovjetskoj ekonomiji ukupan broj dobara koja su učestvovala u proizvodnji bio oko 10 miliona (n = 107), vremenski red bi bio 1021, što predstavlja broj elementarnih kalkulacija koje bi bilo potrebno izvršiti. Polazeći od pretpostavke da je za svaku kalkulaciju potrebno 10 kompjuterskih instrukcija, ukupno bi bilo potrebno 1022 instrukcija da bi se problem rešio. To znači da bi na komercijalnom super-računaru iz sredine 80-tih koji je sposoban da izvrši 108 instrukcija u sekundi trebalo 5 x 1013 sekundi, odnosno preko milion godina. U ovom smislu je ovakav račun praktično neizvodljiv na današnjem nivou tehnološkog razvoja, ali to ne znači i zauvek.

Umesto toga oni predlažu efikasnije iterativne aproksimativne metode[66] koje imaju vremenski red n2r, pri čemu je r broj iteracija potreban da se postigne zadovoljavajuća aproksimacija. Pod pretpostavkom da je r = 20, vreme proračuna se skraćuje na 108 sekundi, odnosno 3 godine, što je još uvek nezadovoljavajuće za praktičnu primenu. Ali, u praksi je matrica tehničkih koeficijenata u velikoj meri prazna jer iako ima 10 miliona proizvoda u sistemu, broj direktnih inputa za svaki proizvod je verovatno reda veličine desetina ili stotina. Zbog toga oni predlažu da se matrica predstavi u vidu linked-list strukture podataka, što bi vremenski red iterativnog postupka rešavanja skratilo na nrm, gde je m prosečan broj direktnih inputa za svaki proizvod. Pod pretpostavkom da je m = 100, vreme proračuna bi iznosilo 103 sekundi, odnosno 17 minuta. Socijalistički ekonomski račun u jedinicama radnog vremena je praktično sprovodljiv na bazi današnje računarske tehnologije, zaključuju oni, uz primenu adekvatnih struktura podataka i matematičkih algoritama. to se tiče obimnog posla prikupljanja podataka za realizaciju takvog računa oni predlažu jedinstvenu mrežu jeftinih personalnih računara u svakom proizvodnom pogonu na nivou cele ekonomije.

Mehanizam funkcionisanja njihovog modela je sledeći: planom se predvidi određeni vektor dobara za potrošnju i utvrdi njihov radni sadržaj. Ukoliko se planirani obim proizvodnje i tražnja po "cenama" na bazi vrednosti (u radnim časovima) poklapaju, sistem je u stanju ekvilibrijuma. U privredi koja se dinamički menja, najverovatnije je da se oni neće odmah poklapati. U slučaju nepoklapanja ponude i tražnje, planski organ prilagođava "cene" dobara kako bi se postigla kratkoročna ravnoteža, podižući cene traženijih dobara i snižavajući cene manje traženih. Zatim planski organ ispituje racio ravnotežnih cena i radnog sadržaja za različita dobra (pri čemu su obe veličine izražene u radnim časovima). U narednom planskom periodu treba povećati proizvodnju dobara koje imaju natprosečan racio, a smanjiti proizvodnju dobara sa ispodprosečnim raciom, uz upotrebu drugih, nematematičkih metoda predviđanja potrošnje. U svakom periodu plan se balansira (uravnotežuje) primenom input-autput ili alternativnih metoda. Ukupan autput koji podržava ciljni vektor dobara finalne potrošnje treba izračunati unapred (u "računarskom vremenu"). Ovakav postupak omogućava prevazilaženje nerealne pretpostavke da vektor potrošnih dobara mora biti potpuno anticipiran unapred - prilagođavanje se vrši specifičnim metodom "pokušaja i greške" koji se odvija u realnom vremenu. Na kraju, Kotrel i Kokšot navode i kriterijume "uspešne inovacije" i "neekonomskog procesa" proizvodnje odgovarajući tako na Mizesove primedbe da socijalistička ekonomija ne može funkcionisati u dinamičkim uslovima - uspešna inovacija je proizvod za koji su potrošači spremni da "plate", na primer svojim potrvrdama o radu, bar onoliko svog radnog vremena koliko proizvod sadrži društvenog radnog vremena; a neekonomski proces je onaj za koji ne postoji ni jedan obim proizvodnje za koji je ovaj uslov ispunjen.

Njihov model objedinjuje demokratsko odlučivanje o srazmerama raspodele društvenog fonda rada na različite oblasti (obnova i akumulacija sredstava za proizvodnju, zajednička potrošnja, lična potrošnja...), slobodu individualnog izbora u ličnoj potrošnji i primenu principa ekonomije rada, i kao takav predstavlja veliki izazov za sve one koji osporavaju bilo teorijsku, bilo praktičnu mogućnost alternative kapitalizmu.

Kritika Mizesove koncepcije ekonomskog računa je potkopala same temelje njegove liberalističke teorije kapitalizma i pokazala njen nenaučni karakter, istovremeno razotkrivajući svu ispraznost Mizesovih navodnih teorijskih dokaza o ekonomskoj nemogućnosti socijalizma. Apologete kapitalizma se ne mogu više zaklanjati iza Mizesovih "naučnih dokaza" i koristiti ih kao propagandno sredstvo za sputavanje intelektualnih napora progresivnih snaga čovečanstva da osmisle i realizuju humanije društvo.


IX. Klevete

Mizesov obračun sa socijalizmom se nije završio samo na teorijskim spekulacijama o nemogućnosti ekonomskog računa u socijalizmu. On je nastojao da razori i obesmisli ceo koncept naučnog socijalizma napadajući ga sa svih mogućih strana - od osporavanja materijalističke koncepcije istorije i dijalektike do analiziranja socijalističke etike, i bavljenje svakom od njegovih optužbi pojedinačno bi zahtevalo višegodišnji rad i priličnu dozu skribomanije. Na sreću, na najveći broj njegovih argumenata se može odgovoriti ukazivanjem na prirodu njegovog "naučnog" metoda. Ne samo da je socijalističku doktrinu podvrgao uobičajenoj torturi pseudonaučnog logičkog formalizma i apstraktnog subjektivizma, već je rado posezao i za najjačim oružijem "naučnog objektivizma" - izvrtanjima, lažima, klevetama i pronalaženjem skrivenih motiva. Od ovakvih Mizesovih postupaka sramotnije su jedino licemerne izjave onih koji danas imaju obraza da ustvrde kako je Mizes nešto "naučno dokazao". Tako, na primer, možemo pročitati:

"Izgleda da Marksu nikada nije palo na pamet da su proizvodne snage i same proizvod ljudske misli, tako da pokušaj da se iz njih izvede misao predstavlja kretanje u krug. On je bio potpuno opčinjen fetišom reči "materijalna proizvodnja". Materijal, materijalistički i materijalizam su bile moderne filozofske fraze u njegovo vreme, i on nije mogao izbeći njihov uticaj."[67]

Marks je, dakle, "bio opčinjen" i "pod uticajem" filozofske mode njegovog vremena, pa zato ono što je on pisao automatski nije tačno. Zaista lepa ilustracija ad hominem "načnog" dokaza. Samo nekoliko redova niže Mizes bez imalo skrupula piše:

"Apstraktna misao je nezavisna od želja koje pokreću mislioca i od ciljeva kojima teži."[68]

Kako je onda Marksova "apstraktna misao" potpala pod uticaj njegovih želja, a posebno kako je Mizes to otkio analizirajući tu istu njegovu misao, ostaje misterija. Ali, na stranu ovaj "psihološki argument" i stilsku figuru da Marksu nikada "nije palo na pamet" (da su proizvodne snage i same proizvod ljudske misli). Mizes je izrekao čistu laž! U "Grundrisse" je Marks napisao sledeće:

"Priroda ne gradi mašine, lokomotive, pruge, električne telegrafe, mazge koje same rade, itd. To su proizvodi ljudske delatnosti; prirodni materijal transformisan u organe ljudske volje nad prirodom, ili ljudske participacije u prirodi. Oni su organi ljudskog uma, stvoreni ljudskom rukom; objektivizirana moć znanja. Razvoj fiksnog kapitala ukazuje do koje mere je opšte društveno znanje postalo direktna proizvodna snaga, i do kog su stepena, stoga, uslovi procesa društvenog života sami potpali pod kontrolu opšteg intelekta i transformisani u skladu sa njim."[69]

Bez obzira što je spis "Grundrisse" prvi put objavljen tek četrdesetih godina XX veka, dve decenije pošto je Mizes objavio "Socijalizam", on se nikada u svojim kasnijim radovima nije ispravio nego je, naprotiv, nastavio sa klevetama i lažima uprkos tome što mu je spis bio dostupan. to se tiče tvrdnje da je objašnjavanje proizvodnih snaga kao rezultata ljudske misli, i njihovog povratnog uticaja na misao kretanje u krug, to zaista jeste protivrečno sa stanovišta formalne logike. No to ne znači da nije naučno tačno, jer se nauka ne može bazirati na formalnoj logici. Formalna logika je statično premetanje praznih apstrakcija, pojmova lišenih realnog sadržaja, a predmet nauke - objektivno postojeći svet, u stalnom je kretanju i promeni. Protivrečnosti objektivno postoje, one su sastavni deo sveta oko nas, i samo dijalektička logika, kao metod mišljenja koji nastoji da stvari razume konkretno - u njihovom kretanju, promenama, odnosima međusobne suprotnosti i jedinstva, može biti ispravan naučni metod. Proizvodne snage istovremeno predstavljaju rezultat rada a time i mišljenja prethodnih generacija ljudi, i utiču na mišljenje i odnose između ljudi u tekućoj proizvodnji jer su njen nužni element.

U istom stilu na drugom mestu Mizes daje još jednu briljantnu psihološku analizu:

"Pojmovi 'kapitalizam' i 'kapitalistička proizvodnja' su političke fraze. Njih su izmislili socijalisti ne da bi proširili znanje, nego da bi nalazili mane, kritikovali, osudili."[70]

Ili:

"Za marksistu, istorijsko istraživanje je samo sredstvo političke agitacije. Njegova svrha je da mu pruži oružije za borbu protiv mrskog buržoaskog poretka društva. Glavni prigovor ovom metodu nije u tome što stvara površne, neodržive teorije bez detaljnog ispitivanja istorijskog materijala, već što švercuje evaluaciju ovog materijala u izlaganje koje pretenduje da bude naučno."[71]

Nema potrebe više nabrajati Mizesove klevete i laži. Sapienti sat.

"Kao naučni pisac, Marks je bio suv, pedantan i težak. Dar razumljivog izražavanja mu je bio uskraćen."[72]

Za Mizesa bi se, naprotiv, moglo reći da se vrlo razumljivo izražavao, ali da - na njegovu žalost - ništa što je rekao nema naučnu validnost.


X. Hajekov argument

Langeov odgovor Mizesu je ubrzo nakon objavljivanja postao široko prihvaćen kao definitivan teorijski dokaz neodrživosti Mizesovih tvrdnji. Ipak, to nije značilo kraj debate o socijalističkom računu. Fridrih A. fon Hajek se uključio u debatu sa nešto izmenjenih pozicija austrijske škole. Hajek je, poput Mizesa, napadao socijalizam sa različitih strana, pokušavajući da dokaže kako je on ekonomski nemoguć ili neefikasan, kako mora biti nedemokratski i totalitaran, itd. Razrada ovih teza se provlači kroz njegov celokupan opus. Mnogi njegovi argumenti su varijacije na uobičajene teme liberalne doktrine i kao takvi osporeni i oboreni od strane raznih njenih kritičara, pa će ovde pažnja biti usmerena samo na njegov centralni argument čija je suština izložena u spisu "Upotreba znanja u društvu"[73] objavljenom 1945. godine. U meri u kojoj se Hajekovi argumenti poklapaju sa Mizesovim otpada potreba da se oni ponovo analiziraju jer je kritika Mizesa već pokazala njihovu neodrživost, i fokus će biti samo na novim momentima koje Hajek unosi u debatu. Hajekov argument je relevantan utoliko što novija tumačenja istorije debate o socijalističkom računu ističu njegovu različitost od Mizesovih argumenata, pa kritika Mizesa može izgledati nepotpunom za obaranje teze o nemogućnosti ekonomskog računa o socijalizmu.

Suštinu Hajekovog stanovišta odražava sledeći pasus u pomenutom spisu:

"Koji problem mi želimo da rešimo kada pokušavamo da konstruišemo racionalan ekonomski poredak? Odgovor je prilično jednostavan pod određenim poznatim pretpostavkama. Ako posedujemo sve relevantne informacije, ako možemo početi od datog sistema preferenci, i ako raspolažemo kompletnim znanjem o raspoloživim sredstvima, problem koji ostaje je čisto logički. To jest, odgovor na pitanje koja je najbolja upotreba raspoloživih sredtava je implicirana u našim pretpostavkama. Uslovi koje rešenje ovog problema optimuma mora zadovoljiti su u potpunosti dati i mogu se najbolje izraziti u matematičkoj formi: najkraće rečeno, to je zahtev da su marginalne stope supstitucije između bilo koje dve robe ili faktora isti za sve njihove različite upotrebe."[74]

Hajek zatim ističe da su pretpostavke na kojima počiva ovakvo rešenje problema nerealne, i da se stoga problem ne može praktično rešiti. Na drugom mestu[75] Hajek priznaje mogućnost da se ovaj problem teorijski reši, ublažavajući tako Mizesove tvrdnje da je ekonomski račun u socijalizmu teorijski i logički nemoguć. Kao razlog za praktičnu nesprovodljivost ekonomskog računa u socijalizmu Hajek navodi da "podaci" od kojih ekonomski račun počinje nikada nisu i ne mogu biti "dati" za celo društvo u smislu da jedan um može da njima raspolaže. On to definiše kao problem korišćenja znanja koje niko ne može posedovati u totalitetu:

"Specifičan karakter problema racionalnog ekonomskog poretka je determinisan upravo činjenicom da znanje okolnosti koje moramo koristiti nikada ne postoji u koncentrisanoj ili integrisanoj formi već isključivo kao raspršeni delići nekompletnog i često kontradiktornog znanja koje poseduju sve pojedinačne individue."[76]

Po Hajeku, problem nije u tome da li je potrebno planiranje u privredi, već da li je potrebno planiranje na centralizovan ili decentralizovan način. Pod centralizovanim planiranjem Hajek podrazumeva upravljanje privredom od strane jedinstvenog autoriteta, a pod decentralizovanim planiranjem ništa drugo do tržišni mehanizam u kome svi pojedinci upravljaju sredstvima u njihovom vlasništvu. Koji će sistem biti efikasniji po njemu zavisi od toga da li se može bolje jednom centralnom autoritetu staviti na raspolaganje svo znanje koje mu je potrebno a koje je inicijalno raspršeno, ili obezbediti individuama onoliko dodatnog znanja koje im je potrebno da bi uskladili planove sa drugim individuama.

Hajek ističe da postoje različite vrste znanja, pa se rešenje ovog pitanja svodi na razmatranje relativnog značaja različitih vrsta znanja. On znanje deli na dve vrste: na naučno znanje u vidu znanja određenih univerzalnih zakona, i na "neorganizovano" znanje. Neorganizovano znanje Hajek definiše kao:

"... znanje specifičnih okolnosti vremena i mesta."[77]

Po njemu, svaka individua ima "neku prednost" nad drugima u smislu posedovanja jedinstvenih informacija koje se mogu "korisno upotrebiti", ali samo pod uslovom da ona sama donosi odluke ili aktivno učestvuje u njihovom donošenju. On pri tome misli na informacije o ljudima, i specifičnim, lokalnim uslovima navodeći primere dilera koji zarađuje na poznavanju razlika u lokalnim cenama roba, špeditera koji zarađuje na informacijama o stepenu iskorišćenosti kapaciteta brodova, itd. Hajek smatra da je upravo ovakvo neorganizovano znanje razlog zbog koga se moramo držati "postojećeg ekonomskog poretka", odnosno da je ovo znanje dominantno u oblasti ekonomskih aktivnosti i daleko značajnije od naučnog znanja te da se ne može prikupljati i koristiti na odgovarajući način u socijalističkoj ekonomiji. On u prilog ovoj tezi navodi i stalne promene uslova privređivanja. Hajek tvrdi da zagovornici centralnog planiranja gube iz vida značaj ovih promena koje onemogućavaju dugoročno planiranje i nameću potrebu za stalnim "značajnim" izmenama planova. Hajek ističe da se pojedine ekonomske odluke moraju donositi na dnevnoj bazi navodeći primer privrednih kapaciteta koji se mogu koristiti na različitim nivoima troškova primenom različitih metoda menadžmenta, čija primena zavisi od stalnog sagledavanja efekata promena, odnosno od informacija koje nisu bile dostupne prethodnog dana.

Hajek zatim tvrdi da se ne može očekivati da se ovo neorganizovano znanje može prvo komunicirati centralnom planskom organu, a zatim integrisati i formirati plan proizvodnje na bazi koga bi se izdavala naređenja. Decentralizacija je potrebna kako bi se ovo znanje iskoristilo na pravi način. Ali, sa druge strane, individua ne može donositi odluke isključivo na bazi ovog neorganizovnog znanja, već da mora na neki način dobiti i informacije koje mu omogućavaju da svoje odluke uskladi sa odlukama drugih i promenama u celom ekonomskom sistemu. Hajek zatim kaže da praktično sve što se dešava u svetu može na neki način uticati na odluku koju treba doneti i da se ne mogu posedovati sve relevantne informacije. Ono što je potrebno znati, po Hajeku, jeste relativan značaj tih promena, i upravo mehanizam cena na tržištu pruža takve informacije. Kao ilustraciju ovoga on navodi primer - iz nekog razloga dolazi do promene ponude kalaja na tržištu, što dovodi do rasta njegove cene. Oni koji koriste kalaj sada su primorani da ga ekonomičnije koriste jer je njegova upotreba postala profitabilnija na nekom drugom mestu, a oni koji ga proizvode prebacuju resurse sa drugih proizvoda na proizvodnju kalaja koja je sada postala profitabilnija. Efekat se brzo širi kroz celu privredu i dolazi do promena u strukturi proizvodnje ne samo kalaja, nego i supstituta, sirovina, itd. Pri tome ne moraju svi znati razloge zašto je smanjena ponuda kalaja, dovoljna im je informacija koju nosi njegova promenjena cena.

"Celina deluje kao jedno tržište, ne zato što neki od njenih članova istražuju celo polje, već zato što se njihova ograničena individualna polja vida dovoljno preklapaju da se preko mnogih posrednika relevantna informacija komunicira svima."[78]

Tržište je, po Hajeku, mehanizam komuniciranja znanja koji omogućava individualnim proizvođačima da posmatranjem nekoliko parametara (cena) prilagođavaju svoje aktivnosti promenama o kojima skoro ništa ne znaju. Hajek priznaje da ovaj mehanizam nije savršen u smislu teorije opšteg ekvilibrijuma, ali da je ipak "čudesan" jer nesvesno usmerava ljude "u pravom smeru". Cenovni mehanizam tržišta nastaje je spontanom evolucijom, kao

"... rezultat nenameravanog prilagođavanja ... deo procesa nesvesne samoorganizacije strukture ili obrasca."[79]

Cenovni mehanizam je spontana formacija koju su ljudi prosto naučili da koriste, uglavnom bez razumevanja načina njegovog funkcionisanja.

Do sada najpotpuniju kritiku Hajekovog argumenta dali su Kotrel i Kokšot u spisu "Informacije i ekonomija: kritika Hajeka"[80] objavljenom 1996. godine. Njihova kritika počinje generalnom konstatacijom neodrživosti Hajekove subjektivističke koncepcije društvenih nauka i posebno njegove pretpostavke ponašanja pojedinca kao racionalnog subjekta, koju argumentuju psihološkim i sociološkim istraživanjima poslednjih decenija.

Oni ističu da je savremeni razvoj kapitalizma došao do stadijuma u kome je ekonomski subjekt pravna a ne fizička kategorija. Ekonomski subjekti su uglavnom firme a ne pojedinci, i aktivnosti firmi se ne mogu svesti na unutrašnji subjektivni život menadžera koji je na vrhu firme. Aktivnosti firmi su kompleksi procedura donošenja odluka, postupaka i razmatranja koji uključuju veliki broj ljudi, i pitanje procedura može biti jednako važno kao i pitanje ko zauzima koji položaj u firmi. Zabluda da samo pojedinci vrše ekonomski račun koja je karakteristična i za Hajeka i za Mizesa posledica je njihovog metodološkog pristupa - posmatranja izolovanog, apstraktnog pojedinca kao osnovne jedinice društva, i posmatranja društva kao čisto subjektivnog entiteta koji egzistira samo u glavama pojedinaca. Nerazvijeni oblici privatne svojine karakteristični za rani kapitalizam osnova su njihovog poistovećivanja kapital-svojine i kapital-funkcije sa fizičkim pojedincem.

"Stoga je izgledalo da je agent ekonomske prakse osoba, kapitalista ili preduzetnik pre nego firma. Ali, sa stanovišta sadašnjeg nivoa ekonomskog razvoja, može se videti da je pravni subjekt koji maksimizira vlasništvo u stvari subjekt koji vrši racionalan račun."[81]

Zbog toga je, smatraju oni, neprihvatljiv pokušaj da se nauka o društvu posmatra na subjektivistički način kako to čini Hajek. Njegov filozofski subjektivizam se odražava i na njegov koncept subjektivne informacije. Kotrel i Kokšot ukazuju da je razvoj naučne koncepcije informacija poslednjih decenija koja je dovela do shvatanja objektivne prirode informacija i primene tih saznanja prvo u oblasti telekomunikacija a zatim u mikroelektronici i drugim oblastima, obesmislio Hajekovo subjektivističko stanovište. Oni ističu da subjektivistička koncepcija informacija kao znanja u glavama pojedinaca odvlači pažnju sa istraživanja materijalne osnove informacija, onemogućavajući tako sagledavanje proizvodnje i manipulacije informacijama kao procesa rada i tehnologije. Kao primer za vezu između ekonomskih odnosa i nivoa razvoja tehnika za objektivizaciju informacija navode da se renta kao ekonomska kategorija mogla stabilizovati tek kada su razvijena sredstva za evidenciju vlasništva i ugovora o najmu, bilo da su to pisani dokumenti na papirusu ili na kamenu. Monetarni račun i cene se oslanjaju na tehnologiju brojanja i računa, za koju napominju da u robnoj privredi nikada ne mogu biti čisto mentalna operacija. Za to su bili potrebni ili mali kamenčići (calculi) rimskog doba, ili računske tablice kasnijih perioda. Razvijena trgovina bez materijalnih sredstava koja omogućavaju evidenciju i račun je vrlo nepraktična i neuspešna, ako ne i nemoguća.

"Ekonomska racionalnost je algoritamski proces koji se oslanja na sredstva za račun i čuvanje informacija."[82]

Kotrel i Kokšot posebno naglašavaju činjenicu da je debata o socijalističkom računu u prvoj polovini XX veka vođena na terenu neoklasične teorije što je uticalo na samu postavku problema. Neoklasičan model polazi od subjektivnih preferencija pojedinca, što otvara prostor za Hajekov argument da planski organ ne raspolaže unapred informacijama o preferencijama svih pojedinaca. Ali, pojedinačne preferencije ne mogu biti date van konkretnih razmenskih odnosa, one se formiraju u samom aktu izbora u toku razmene. Otuda one nemaju nikakav značaj za socijalistički ekonomski račun jer se on uopšte ne zasniva na razmeni. Problem ekonomskog računa se može definisati kao pronalaženje one kombinacije proizvoda koja je u skladu sa proizvodnim mogućnostima privrede i koju zajednica preferira u odnosu na druge moguće kombinacije. To treba da bude kombinovani rezultat demokratskog političkog odlučivanja i agregatnih potrošačkih odluka, kao što je već objašnjeno u poglavlju o ekonomskom računu na bazi jedinica radnog vremena. Uz upotebu odgovarajućih sistema prikupljanja podataka, sastavljanje vektora autputa nije nikakav problem. Prikupljanje podataka o proizvodnim mogućnostima može izgledati nešto teže i upravo je to kontekst u kome se razmatra Hajekov argument.

Pretpostavka na kojoj se baziraju i Mizesovi i Hajekovi argumenti protiv socijalističkog ekonomskog računa da svi potrebni podaci moraju biti na raspolaganju "jednom umu" predstavlja izvrtanje i redukovanje socijalističkog argumenta do besmisla, kako bi se isti lako opovrgao. Zaista bi bilo smešno braniti tezu da jedan čovek ima takve intelektualne kapacitete da može sam u detalje planirati rad cele privrede.

"Čak ni najvatreniji obožavatelji Staljinovog kulta ličnosti nisu tvrdili da je on sam sastavio [sovjetski] petogodišnji plan."[83]

Ne radi se uopšte o tome, već o potrebi da se tržišni mehanizam obrade informacija zameni mehanizmom obrade ekonomskih informacija unutar planske organizacije. U prošlosti se planska organizacija zasnivala na mentalnoj podeli rada između većeg broja ljudi, a budućnosti će se obrada informacija verovatno zasnivati na računarskoj tehnologiji. U oba slučaja, osim ljudskih intelektulnih kapaciteta u obavljanje ovog posla su uključena i materijalna sredstva - tabele, obrasci, kalkulatori, računarske mreže, itd. Razvoj ekonomskog računa uvek je zavisio od materijalnih sredstava za obavljanje računskih operacija i evidenciju. Uloga čoveka u ovom procesu sastoji se u unosu inicijalnih informacija i u njihovom manipulisanju. Računskim operacijama se nizovi simbola koji predstavljaju fizičke količine dobara transformišu kako bi se modeliralo njihovo potencijalno kretanje... Stoga, konstatuju Kotrel i Kokšot, Hajekovo definisanje problema kao zadatka jednog uma je nedopustivo, i ima smisla samo ukoliko se želi tvrditi da ni jedan sistem administracije nema sposobnosti da obavi zadatak. U doba kada je računarska tehnologija eksponencijalno povećala kvantum informacija koji se može obraditi, takva teza se ne može uzimati zdravo za gotovo kao važeća.

Hajekova podela oblika znanja na naučno i neorganizovano, odnosno na znanje opštih zakona i znanje konkretnih okolnosti mesta i vremena takođe je neodrživa. Ona izostavlja čitav sloj različitih oblika ljudskog znanja - poput poznavanja određenih tehnologija i postupaka, koji su presudni za ekonomske aktivnosti a koji se ne mogu svesti na univezalne naučne zakone ali istovremeno nisu potpuno specifični za određeno mesto i vreme, i mogu se komunicirati. Licenciranje, franšizing i drugi oblici prenosa tehnološkog i "know-how" znanja u kapitalizmu ilustruju ovu činjenicu. Pretpostavka uspešnog socijalističkog ekonomskog računa je postojanje centralnog registra svih raspoloživih tehnologija. Već danas postoje materijalni uslovi da se isti realizuje - većina firmi vodi evidenciju o svojim inputima i autputima u raznim računarskim programima za tabelarne kalkulacije, i takve informacije bi se lako mogle povezati u jedinstveni sistem, odnosno centralizovati. Čak ni Hajekovo neorganizovano znanje u najužem smislu, znanje konkretnih okolnosti vremena i mesta ne predstavlja barijeru izgradnji centralizovanog ekonomskog sistema. Na primer, pojedinačne informacije o raspoloživim kapacitetima na linijama autobuskih ili avio prevoznika danas su povezane u jedinstveni nacionalni ili internacionalni informacioni sistem pa svaki putnik može u svakom momentu saznati da li i kako se može prevesti od mesta A do mesta B.

Opisujući način na koji tržište i cenovni mehanizam regulišu kretanje informacija i dobara, Kotrel i Kokšot ističu da je brzina transfera informacija sadržanih u cenama ograničena realnim kretanjem dobara (ili uvođenjem novih proizvodnih kapaciteta) koje izaziva promene cena, što znači da je izvršavanje optimizacije proizvodnje relativno sporo. Decentralizovana obrada podataka na bazi cena od strane tržišnih subjekata čini njihovo prilagođavanje promenjenim uslovima ograničenim i sporim. Nasuprot tome, oni ističu pogodnosti koje bi imala centralizovana obrada podataka. Naravno, nije moguće sve relevantne informacije koncentrisati u jednoj tački, ali jeste na relativno malom prostoru. Ako se informacije prikupe na jednom ili više snažnih računara, proračun najboljeg iskorišćenja raspoloživih resursa eliminisao bi nepotrebna rasipanja resursa i vremena koja se dešavaju u kapitalističkoj ekonomiji u vidu njenog realnog postupka "optimizacije". Svako potencijalno buduće stanje privrede bi se moglo proračunati u "računarskom vremenu" bez promena u realnoj privredi.

Jedan od glavnih Hajekovih zaključaka je da efikasno funkionisanje privrede uključuje značajnu upotrebu raspršenih informacija, i da je nemoguće izvršiti njihovu centralizovanu obradu. Kotrel i Kokšot konstruišu matematički model[84] na bazi algoritamske informacione teorije u kome porede komunikacione troškove tržišnog i planskog sistema. Njihov zaključak je da je, nasuprot Hajekovim tvrdnjama, potrebno izvršiti prenos značajno manjeg obima informacija u planskom nego u tržišnom sistemu i da je centralizovano prikupljanje podataka jednostavnije i brže od tržišnog, uz brže prilagođavanje sistema na promene.

to se tiče Hajekove koncepcije cena i njegovog objašnjenja njihove uloge na tržištu koje je ilustrovao primerom sa promenom cene kalaja, nesporno je da zaista cene imaju izvesnu informacionu vrednost i da omogućavaju određeni stepen usklađivanja ekonomskih aktivnosti tržišnih subjekata. Ali, navedeni primer pokreće brojna pitanja. Sama promena cene nije osnova za donošenje racionalne ekonomske odluke pojedinca ukoliko on ne zna uzrok njene promene. Recimo, rast cene može biti kratkoročan usled štrajka rudara ili dugoročan zbog toga što se iscrpljuju prirodne rezerve kalaja. Donošenje racionalne odluke o obimu proizvodnje i investiranju u nove kapacitete zavisi od toga da li je ova promena privremena ili trajna, a tu informaciju sama cena ne nosi. Primena pogrešne odluke će imati negativne posledice, pa se donosilac odluke mora osloniti i na druge vrste informacija. Cena, dakle, nosi informaciju o trenutnim uslovima pod kojima se robe razmenjuju, a za sagledavanje potencijalne rentabilnosti je potrebno poznavanje budućih cena, odnosno njihovo predviđanje. Pošto Hajek govori o dinamičkim uslovima u kojima se dešavaju stalne promene, to se njegova teza da cene nose dovoljno informacija za donošenje racionalnih odluka ne može uspešno braniti.

Dinamički aspekt cena se ogleda u tome da se njihov informacioni sadržaj povećava u momentu promene cene. Na primer, ako se cena može izraziti kao skup od nekoliko bitova[85], njen informacioni sadržaj predstavlja logaritamsku vrednost u formi log2((x-1)/x) gde x predstavlja neki vremenski period u kome se cena ne menja. U trenutku promene cene njen informacioni sadržaj postaje log2((1/x)+A), gde je A broj bitova kojima se izražava promena cene. Na primer, ako se cena menja samo jednom godišnje, informacioni sadržaj cene na dan rasta veći je oko 3000 puta u odnosu na dan pre rasta cene. Promene cena su bitni izvori informacija za tržišne subjekte jer u određenoj meri odražavaju promene koje se dešavaju na tržištu. Ali, moraju se razlikovati promene koje su posledica delovanja faktora van tržišnog mehanizma i koje su nezavisne od društvenog oblika proizvodnje, i promene koje su posledica funkcionisanja samog tržišnog mehanizma. Samo su ove prve relevantne za Hajekov argument. Na primer, suša ili rast populacije utiču objektivno na proizvodne mogućnosti privrede i strukturu potreba koju ona treba da zadovolji, i na ovakve promene se i tržišni i planski sistem moraju prilagođavati. Interno uzrokovane promene funkcionisanjem tržišnog mehanizma, kao što su rast cena usled ekspanzije kredita, spekulativne fluktuacije cena na berzama, itd. nisu relevantne za problem ekonomskog računa u socijalizmu.

U poglavlju o računu u jedinicama radnog vremena već je konstatovano da računarska tehnologija već danas omogućava planiranje kompletnih vektora autputa u zanemarljivo kratkom vremenu, tako da se svaka egzogena promena može uračunati i izvršiti rekonfigurisanje plana tako da on odgovara novim uslovima. Pošto promene zahtevaju i fizičko kretanje dobara i druge radne operacije, to se vreme prilagođavanja sastoji iz dva dela: iz računskog vremena u kojem se izvršava iterativni planski algoritam i koje se na bazi današnje računarske tehnologije može meriti u minutima, i vremena fizičkog prilagođavanja potrebnog da se realizuju potrebne promene. Pošto je fizičko vreme prilagođavanja duže od računskog, to je ono istovremeno i granica koja određuje brzinu prilagođavanja privrede promenama. U tržišnom sistemu, sa druge strane, svaka iteracija prilagođavanja - koja se u planskoj privredi obavlja na računaru, odvija se u realnom vremenu i jednaka je fizičkom vremenu prilagođavanja za tu iteraciju. Pošto je potrebno više iteracija da bi se ceo sistem prilagodio na promenu, to se ukupno vreme prilagođavanja višestruko uvećava. U praksi stvari stoje još gore jer i pre nego što se sistem prilagodi na jednu promenu, zbog dužine trajanja procesa prilagođavanja, dešava se čitav niz drugih promena što vodi haotičnom i oscilatornom ponašanju sistema.

"Hajeka treba pohvaliti za njegovu sposobnost da u najboljem svetlu prikaže loš slučaj, da od nužnosti pravi vrline. Neizbežna nestabilnost tržišta se smatra za blagoslov. Grubost cena kao informacionog mehanizma se vidi kao zaštita ljudi od informacionog preopterećenja."[86]

Hajekov "spontani poredak" koji navodno proizilazi iz delovanja cenovnog mehanizma i razmene samo je još jedan u nizu idealističkih koncepata potpuno odvojenih od stvarnosti koji društvene fenomene tretiraju neistorijski, nedijalektički, odvojeno od materijalne osnove društva, i stoga nenaučno.


XI. Zaključak

Vratimo se sada na originalnu Mizesovu tvrdnju od koje je debata o socijalističkom računu počela - da je socijalizam ekonomski nemoguć jer u njemu ne može biti ekonomskog računa. Kao što je prethodna analiza pokazala, Mizesov argument se ne može smatrati za naučno validan jer on specifičnu istorijsku formu u kojoj se ekonomski račun javlja brka sa njegovom suštinom. Ne stoji njegova tvrdnja da je monetarni račun u kapitalizmu jedini oblik ekonomskog računa, pa otuda ni njegov zaključak da u socijalizmu ne može biti ekonomskog računa pošto se želi ukidanje novca, razmene i privatne svojine a time i monetarnog računa. Dakle, Mizes nije dokazao da je socijalizam ekonomski nemoguć.

Ni Hajekov argument, bilo da je shvaćen kao razrada Mizesovog, bilo da je uzet samostalno, ne dokazuje takvu tvrdnju. Nasuprot slavodobitnom hvalisanju njihovih sledbenika podstaknutih slomom staljinizma u protekle dve decenije, kako je debata o socijalističkom računu završena definitivnom pobedom Mizesa, istina je da se debata nalazi na samom početku. Nije se odmaklo ni pedalj u dokazivanju njegove tvrdnje. Mizesova pseudo-naučna teorija monetarnog računa je, kao i danas, više puta služila kao ideološko oružije u sputavanju i suzbijanju otpora kapitalizmu. Propagiranjem nemogućnosti bilo kakvog drugačijeg svojinskog i ekonomskog sistema osim kapitalizma želi se sprečiti svako razmišljanje o racionalnijem i humanijem društvu, o alternativi kapitalizmu. Želi se da mase pokorno sagnu glavu i sa zahvalnošću gledaju buržuje za bedu i siromaštvo u kojima skapavaju[87].

Na kraju, može se postaviti pitanje da li je uopšte bitno da li je ili nije Mizes bio u pravu? Mnogi danas proglašavaju definitivni slom socijalizma - SSSR i istočni blok su se raspali, planska privreda je potpuno razmontirana. Takve ideje ne treba uzimati za ozbiljno. Ono što je propalo nije bio socijalizam, nego staljinizam[88] koji se sakrivao iza imena socijalizma. Staljinizam i sve njegove varijacije - maoizam, titoizam, itd., predstavljao je jednu od manifestacija borbe radničke klase širom sveta, rezultat protivrečnosti ove borbe. Njegov slom ne znači kraj ove borbe. Naprotiv, kritička analiza staljinizma omogućava izvlačenje bitnih zaključaka o opasnostima koje je vrebaju u budućnosti. Ova borba se danas odvija u drugim uslovima i oblicima, prolazi kroz uspone i padove - uprkos prividnom zatišju poslednjih decenija i defanzivi koja je omogućila ponovno razbuktavanje kapitalističke ideologije i trijumfalističko proglašavanje večnosti kapitalizma, otpor radničke klase se pojačava iz godine u godinu. Masovni štrajkovi u svim zemljama zadne evrope i milionske demonstracije protiv imperijalističkih ratova širom planete o tome jasno svedoče. Radnička klasa na internacionalnom nivou polako postaje svesna svoje kolosalne snage i sposobnosti da promeni društvo. Naredne godine ne donose idilu kapitalizma, kako se naivno buržoaski ideolozi uljuljkuju u svojim maštanjima.

Staljinistički "socijalizam" jeste predstavljao jedan od oblika planske privrede, ali nije bio model socijalističkog planiranja u pravom značenju te reči. Socijalistička planska ekonomija je moguća jedino kroz specifičan oblik organizacije - kroz proletersku demokratiju[89], a staljinizam je bio njena sušta suprotnost, totalitaristička diktatura. Napuštanje ovog planskog modela od strane staljinističke birokratije bilo je izraz njenih težnji da svoje privilegije na osnovu činovničkog položaja i političke vlasti pretoči u svoje trajno vlasništvo, u vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Nova buržoazija u Rusiji i drugde po istočnoj Evropi proizašla je upravo iz ovih struktura koje su pod plaštom privatizacije prelivale društveno bogatstvo u svoje džepove.

Planski model[90] u bivšem SSSR-u je bio u određenoj meri uspešan u poređenju sa kapitalističkim ekonomijama. On je omogućio brzu industrijalizaciju - posebno razvoj vojne industrije koji je omogućio pobedu nad nacističkim napadom u Drugom svetskom ratu, ali je stvarao i brojne probleme. U početku su korišćeni grubi planovi u kojima je preciziran manji broj ciljeva u narednom planskom periodu. Sa rastom složenosti sovjetske industrije, efikasnog ovakvog planiranja je bivala sve manja, a nesklad između potrebnih količina i strukture autputa i rezultata proizvodnje bio je sve veći. Razlog za to je što planovi nisu izrađivani od strukutre finalih autputa unazad, jer je to bio previše kompleksan zadatak za tadašnji planski aparat koji je iz ideoloških i iz tehničkih razloga upravljao privredom putem direktiva umesto dvosmernom komunikacijom i širokim demokratskim participiranjem radnika u izradi planova. Planovi su bili definisani apstraktno u zbirnim kvantitativnim veličinama - u tonama čelika i betona, rastu stope eksploatacije ruda za određeni procenat, itd. To je dovelo do osamostaljivanja planova proizvodnje poluproizvoda kao ciljeva samih po sebi, umesto da budu u funkciji plana finalne proizvodnje. Povećanje kompleksnosti sovjetske ekonomije doveo je do više pokušaja da se planski sistem reformiše u decenijama posle Drugog svetskog rata. Ideološki otpor uvođenju novih metoda planiranja je usporavao promene, i primena input-autput modela linearnog programiranja nikada nije u potpunosti zaživela.

Ni u Jugoslaviji nikada nije dosledno sproveden model socijalističke privrede u onom smislu u kome je ona izložena u teoriji naučnog socijalizma. Posle početnih koraka u prvoj deceniji posle Drugog svetskog rata u pravcu izgradnje planske privrede - u mnogo čemu slične sa sovjetskim modelom, već šezedesetih godina je izvršen zaokret ka tržišnom socijalizmu čime je de facto utrt put kasnijoj ideološkoj kapitulaciji kapitalizmu[91]. Socijalistička retorika je zadržana, ali su uspostavljeni odnosi robne proizvodnje - u specifičnom obliku pošto su tržišni akteri bila preduzeća u društvenoj i državnoj svojini i zbog toga što je država zadržala pojedine instrumente kontrole i planiranja. U narednim decenijama je protivrečnost između društvene svojine i robne proizvodnje počela da stvara ekonomsku krizu koja je kulminirala krajem osamdesetih godina. Uprkos tome što je privredom dominirala robna proizvodnja, socijalistički elementi u drugim oblastima društvenog života (pravo, socijalna zaštita...) održavali su se u narednim decenijama. Ekonomska kriza je proizvodila disfunkcionalnosti i u ovim oblastima, pa se jugoslovenski socijalizam sve više svodio na političku demagogiju koja se održala sve do kraja osamdesetih. Definitivan ideološki zaokret je učinjen 1989. godine kada su postavljeni temelji "tranzicije u modernu tržišnu privredu" kako je eufemistički nazvan plan restoracije kapitalizma u Jugoslaviji. Naredne godine donele su razbijanje zajedničke države u svesno potpaljenoj histeriji nacionalizma i krvavom bratoubilačkom ratu koji su povele republičke birokratije, sveopštu pljačku društvene svojine kroz hiperinflaciju, prelivanje kapitala u privatni sektor štetnim kupoprodajnim ugovorima i kroz privatizacione šeme. Danas, skoro petnaest godina kasnije jasno je da restoracija kapitalizma nije donela ništa progresivno, niti može doneti. Ovaj proces još uvek nije do kraja završen, ali logika kapitala odavno upravlja životima ljudi i posledice su užasne: proizvodnja je prepolovljena sa tendencijom daljeg pada i stagnacije, skoro milion ljudi je nezaposleno, životni standard se srozao na jednu desetinu nekadašnjeg, socijalna polarizacija između siromašnih masa i uskog sloja ultra-bogatih je dostigla fantastične razmere... Naravno, ne sme se zaboraviti ni prljava uloga koju su odigrale političke i vojne institucije zapadnog kapitala.

Uprkos sladunjavim političkim obećanjima o sveopštem prosperitetu "kada se završi tranzicija" (čiji se kraj neprestano odlaže dalje u budućnost) i domaća privreda integriše u globalni kapitalistički poredak, njena budućnost je crna. Plan i koncept njenog razvoja je sveden na slepu veru da će nekim čudom "nevidljiva ruka tržišta" rešiti sve probleme. Oči kreatora domaće ekonomske politike molećivo su uprte u strani kapital koji će u milijardama pohrliti u spas. Ali, takav scenario se ne može dogoditi ni ovde, ni u drugim zemljama u regionu. Recesija najvećih svetskih kapitalističkih privreda, zajedno sa obiljem jeftine radne snage i resursa u zemljama istočne Evrope, a posebno Azije i Afrike čine Srbiju neatraktivnom za investiranje, i upravo je to presudan faktor a ne navodni visok politički rizik. Srbija, Hrvatska, Bugraska, Mađarska i drugi istočnoevrposki ekonomski i politički patuljci uprkos svojoj ideološkoj kapitulaciji kapitalizmu i svom političkom dodvoravanju zapadnom kapitalu, ne mogu se porediti sa gladnim i bosonogim masama trećeg sveta koje vegetiraju na par desetina dolara mesečno. To je prava investiciona Meka za zapadni kapital. Nigde se stvari ne mogu promeniti na bolje. Kapitalizam je završio svoju istorijsku ulogu i postao kočnica daljem progresu. Nesposoban da dalje razvija proizvodne snage, on je primoran da ih uništava ekonomskim krizama i vojnim konfliktima kako bi se održao.

Pitanje alternative kapitalizmu je danas aktuelno na ovim prostorima i na celoj planeti pojednako koliko i kada je prvi put postavljeno na naučni način, Marksovom kritikom kapitalizma. Socijalizam ili varvarizam, još uvek je najvažniji izbor koji čovečanstvo mora da napravi. Iskustava borbe za socijalizam u proteklom veku, sa svim porazima i pobedama, usponima i padovima, moraju biti predmet analize u potrazi za rešenjem. Ali, rešenje se ne može pronaći pukim teoretisanjem u fotelji, rešenje može proizaći samo kao rezultat jedinstva teorijske i praktične borbe za socijalističku transformaciju društva.



Beograd, 2003.




Literatura

Napomene: Značajan deo korišćene literature predstavljaju elektronska izdanja na internetu koja ne sadrže informacije o tome na bazi kog prevoda ili štampanog izdanja su pripremljena. Takođe, najveći broj njih nije preveden na srpski jezik. Zbog toga svaki citat iz ovih dela prati odgovarajuća napomena u kojoj je predmetni citat dat u originalnoj verziji.

Radovi Ludvig fon Mizesa su citirani prema verzijama koje se nalaze u Ludwig von Mises Institute arhivi (www.mises.org), a sva dela koja nose naznaku (MIA) citirana su prema verzijama iz Marxist Internet Archive (www.marxists.org).

Spisak korišćene literature je sortiran po abecednom redosledu prezimena.

1. Enrico Barone,
"Ministry of Production in Collectivist State", 1908.

2. Andy Blunden,
"Planned Economy and Workers Control", 1991.,
"Ethics" - polemika sa Cyril Smith-om, 1997-1998 Hegel discussion list,
"Knowledge & Value", 1998.,
"What is the Most Important Problem of Social Science?", for the First Electronic Congress on the Updating of "Das Kapital".

3. Peter J. Boettke,
"Ludwig von Mises",
"Soviet Admissions: Communism Doesn't Work", 1990.,
"From Marx to Mises: A Review Essay", 1993.

4. Eugen Bohm-Bawerk,
"Karl Marx and the Close of His System", 1896., (MIA)

5. Allin Cottrell and W. Paul Cockshott,
"Value, Markets and Socialism", 1989.,
"Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993.,
"Towards a New Socialism", 1993.,
"Socialist Planning after the Collapse of the Soviet Union", 1993.,
"Information and Economics: A Critique of Hayek", 1996.,
"On Ljunggren's 'Plan and Market'", 2002.,
"Opposition to Hayek" i "Value of Information" internet diskusije,
(http://www.ecn.wfu.edu/~cottrell/ope/archive/9704/0140.html), 1997.

6. Paresh Chattopadhyay,
"Defence of Socialism in the Socialist Calculation Debate Revisited: A Marxian Approach"

7. Dragoljub Dragišić, Bogdan Ilić, Branko Medojević, Milovan Pavlović,
"Politička ekonomija", Ekonomski fakultet u Beogradu, 1998.

8. Alan Ebenstein,
"Friedrich Hayek: A Biography", Cato Institute book forum, 2001.

9. Kevin Mc Farlane,
"Real Socialism Wouldn't Work Either", 1992.

10. Andrew Farrant,
"The Socialist 'Calculation' Debate: Lange Versus Mises and Hayek", 2001.

11. Jack Fleck,
"Is Socialism Possible? - Che Guevara vs. Ludwig von Mises", 1972.

12. Nicolai Juul Foss,
"Information and the Market Economy: A Note on a Common Marxist Fallacy", The Review of Austrian Economics, vol. 8, no. 2, 1995.

13. Duncan Hallas,
"Socialist Economics", 1972., (MIA)

14. Friedrich A. Hayek,
"The Use of Knowledge in Society", 1945.,
"The Road to Serfdom", 1972.,
"Kobna ideja: greške socijalizma", CID Podgorica, 1998.

15. Jeffrey M. Herbener ,
"Calculation and the Question of Arithmetics", The Review of Austrian Economics 9/1.

16. Rudolf Hilferding,
"Bohm-Bawerk's Criticism of Marx", 1904. (MIA)

17. Hoon Hong,
"Marx's Value Forms and Hayek's Rules: A Reinterpretration in the Light of the Dichotomy Between Physis and Nomos", 2002.

18. Hans-Hermann Hoppe,
"Socialism: A Property or Knowledge Problem?", The Review of Austrian Economics 9/1.

19. Branko Horvat,
"Politička ekonomija socijalizma", 1982.

20. Bogdan Ilić,
"Teorijske osnove i praksa razvoja socijalizma u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Evrope", NIRO Delta Press, Beograd, 1982.

21. Eugene Kamenka,
"Marxian Humanism and the Crisis in Socialist Ethics", 1965.

22. William Keizer,
"Two Forgotten Articles by Ludwig von Mises on the Rationality of Socialist Economic Calculation", The Review of Austrian Economics

23. Elias L. Khalil,
"Information, Knowledge and the Close of Friedrich Hayek's System".

24. Israel M. Kirzner,
"The Economic Calculation Debate: Lessons for Austrians", The Review of Austrian Economics.

25. Roger Koppl,
"Alfred Schutz and F. A. Hayek as Misesian Methodologists", 1998.

26. Robert Kurz,
"Marx 2000", 1999.

27. Maurice Lagueux,
"Von Mises' Aprirorism and Austrian Economics: from Menger to Mises", 1996.

28. Oskar Lange,
"On The Economic Theory of Socialism", 1936.

29. Don Lavoie,
"Rivalry and Central Planning: the Socialist Calculation Debate Revisited", 1985. ,
"A Critique of the Standard Account of the Socialist Calculation Debate", The Journal of Libertarian Studies, vol. V, no. 1, 1981.

30. Vladimir I. Lenin,
"The State and Revolution", 1917. (MIA)

31. League for a Revolutionary Communist International,
"The Fallacies of Market Socialism", Trotskist International #20.,,
"Marxism Versus Postmodernism", Trotskist International #24, 1997.

32. Tibor R. Machan,
"Beyond Hayek, a Critique of Central Planning", 1988.

33. Ernest Mandel,
"The Marginalist Theory of Value and Neo-classical Political Economy" (odlomak iz "Marxist Economic Policy"), 1962. (MIA)

34. Karl Marx & Friedrich Engels,
"Manifest komunističke partije", 1848., (MIA)
"Das Kapital", 1867., (MIA)
"Kritika Gotskog programa", 1875., (MIA)
"Anti-Diring", 1877., (MIA)
"Socijalizam: nauèni i utopijski", 1880., (MIA)
A Letter to P. V. Annenkov, 1846., (MIA)

35. Istvan Mészáros,
"Beyond Capital", 1995.

36. Ludwig von Mises ,
"The Theory of Money and Credit", 1912.,
"Nation, State and Economy", 1919.,
"Economic Calculation in the Socialist Commonwealth", 1920.,
"On the Manipulation of Money and Credit", zbirka eseja, 1923-1946.,
"Liberalism", 1929.,
"Epistemological Problems of Economics", 1933.,
"Planned Chaos", 1947. (epilog knjige "Socialism"),
"Middle of the Road Leads to Socialism", 1950.,
"Theory and History", 1956.,,
"Liberty and Property", 1958.,
(Ludwig von Mises Institute, elektronska izdanja)

37. Robert P. Murphy,
"Notes on the Socialist Calculation Debate", 2002.

38. Robert Nadeau,
"Cultural Evolution True and False: A Debunking of Hayek's Critics", 2003.

39. Dave Osterfekd,
"Marx, Mises and Socialism", 1974.

40. Alexandre Padilla,
"Austrian Economics - The Socialist Calculation Debate".

41. Giulio Palermo,
"The Socialist Planning Debate: A Historical and Analytical Reconsideration", History of Economic Ideas, vol. 6, no. 3, 1998.

42. E. C. Pasour, Jr.,
"Consumer Information and the Calculation Debate", 1996.

43. Geoffrey Pilling,
"The Crisis of Keynesian Economics", 1986., (MIA)

44. Ivan Pongračić,
"Austrian Economics and the End of Socialism", 2000.

45. David L. Prychitko,
"Did Horvat Answer Hayek? The Crisis of Yugoslav Self-Management", 1991.

46. Reality (a collection of online communist polemical material) - www.reality.gn.apc.org,
"Against Mises",,
"Fundamental Principles of Communist Production and Distribution".

47. Morgan O. Reynolds,
"The Impossibility of Socialist Economy, Or, A Cat Cannot Swim The Atlantic Ocean", The Quarterly Journal of Austrian Economics 1, no. 2, 1998.

48. Murray N. Rothbard,
"The End of Socialism and the Calculation Debate Revisited", The Review of Austrian Economics.

49. David Ramsay Steele,
"Posing The Problem: The Impossibility of Economic Calculation under Socialism", The Journal of Libertarian Studies, vol V, no. 1, 1981.

50. Leon Trotsky,
"The Revolution Betrayed", 1936. (MIA)

51. Lucien Seve,
"To Begin With the Ends", (MIA)
"Man in Marxist Theory", 1974., (MIA)

52. Barry Smith,
"Aristotle, Menger, Mises: An Essay in the Metaphysics of Economics", 1990.

53. Jim Smith,
"The Law of Value in the Transition to Communism", International Socialist Forum.

54. Joseph R. Stromberg,
"Man, Economy and Che", 2000.

55. John Upper,
"Hayek & Socialist Calculation", 1997.

56. Leland B. Yeager,
"Mises and Hayek on Calculation and Knowledge", The Review of Austrian Economics, vol. 7, no. 2, 1994.,
"Calculation and Knowledge: Let's Write Finis", The Review of Austrian Economics, vol. 10, no. 1, 1997.

57. Carlo Zappia,
"Private Information, Contractual Arrangements and Hayek's Knowledge Problem", 1995.



Fusnote:

[1] Ludvig fon Mizes, "Ekonomski račun u socijalističkom komonveltu", 1920., str. 17. (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje)
[2] Eugen Bohm-Bawerk, "Karl Marx and the Close of His System", 1896., (MIA)
[3] Rudolf Hilferding, "Bohm-Bawerk's Criticism of Marx", 1904. (MIA)
[4] Karl Marks i Fridrih Engels, "Manifest komunističke partije", 1848., "Kritika Gotskog programa", 1875., "Socijalizam: naučni i utopijski", 1880., itd., V.I. Lenin, "The State and Revolution", 1917. (MIA)
[5] Enrico Barone, "Ministry of Production in Collectivist State", 1908.
[6] Ludwig von Mises, "Socialism", 1922. (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje)
[7] Leon Trotsky, "The Revolution Betrayed", 1936. (MIA)
[8] Ovde nije mesto detaljnoj kritici sovjetskog modela planiranja - za objašnjenje zašto on nije bio u skladu sa marksističkom doktrinom naučnog socijalizma videti: Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Socialist Planning after the collapse of the Soviet Union", 1993.
[9] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993.
[10] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993.
[11] Oscar Lange, "On The Economic Theory of Socialism", 1936.
[12] Don Lavoie, "Rivalry and Central Planning: the Socialist Calculation Debate Revisited", 1985.
[13] Friedrich A. Hayek, "Collectivist Economic Planning", 1935., "The Use of Knowledge in Society", 1945., itd.
[14] Jeffrey M. Herbener, "Calculation and Question of Arithmetics", Hans-Hermann Hoppe, "Socialism: A Property or Knowledge Problem?", The Review of Austrian Economics, vol. 9, no. 1, 1996., Leland B. Yeager, "Mises and Hayek on Calculation and Knowledge", The Review of Austrian Economics, vol. 7, no. 2, 1994. Israel M. Kirzner, "The Economic Calculation Debate: Lessons for Austrians", The Review of Austrian Economics
[15] Georgi V. Plehanov, "Prilog pitanju o razvitku monističkog pogleda na istoriju", 1894.
[16] Reality (a collection of online communist polemical material) - www.reality.gn.apc.org "Against Mises", "Fundamental Principles of Communist Production and Distribution". Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Towards a New Socialism", 1993.
[17] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Information and Economics: A Critique of Hayek", 1996.
[18] Ludwig von Mises, "Ekonomski račun u socijalističkom komonveltu", 1920., (Ludwig von Mises Institute,)
[19] Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje)
[20] "The weapon of criticism cannot, of course, replace criticism of the weapon, material force must be overthrown by material force; but theory also becomes a material force as soon as it has gripped the masses." Karl Marx, "Introduction to A Contribution to the Critique of Hegel's Philosophy of Right", Deutsch-Französische Jahrbucher, 1844. (MIA)
[21] "Na 40 milijardi dolara godišnje je procenjen dodatni trošak dostizanja i održavanja dostupnosti opšteg obrazovanja svima, osnovne zdravstvene zaštite, reproduktivne zaštite za žene, adekvatne hrane za sve, i pijaće vode i odgovarajuće kanalizacije - što je manje od 4% zajedničkog bogatstva 225 najbogatijih ljudi na svetu. - 1.3 milijarde ljudi na svetu danas pokušava da opstane sa zaradom od 1 dolara na dan. - 3 milijarde ljudi na svetu danas pokušava da preživi sa 2 dolara na dan. - 2 milijarde nema elekričnu energiju. - Neto vrednost 10 milijardera, deset ljudskih bića, je veća nego ukupni nacionalni dohodak četrdeset osam naj-siromašnijih zemalja." "Globalna humanitarna kriza: svetska statistika", Manufacturing Dissent 1999. (http://www.afshinr.dircon.co.uk/index.html), na bazi UN izveštaja o razvoju/UNICEF 1997 i World Health Organization.
[22] "... that the only workable system of human cooperation in a society based on the division of labor is private ownership of the means of production." Ludwig von Mises, "Liberalism", 1929., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje)
[23] "Without economic calculation there can be no economy. Hence, in a socialist state wherein the pursuit of economic calculation is impossible, there can be - in our sense of the term - no economy whatsoever. " Ludwig von Mises, "Ekonomski račun u socijalističkom komonveltu", 1920., str. 14. (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje)
[24] "Economic categories are only the theoretical expressions, the abstractions of the social relations of production.... The same men who establish their social relations in conformity with the material productivity, produce also principles, ideas, and categories, in conformity with their social relations. Thus the ideas, these categories, are as little eternal as the relations they express. They are historical and transitory products. ", Karl Marx, "The Poverty of Philosophy", 1847.
[25] "Indeed, the categories are no more eternal than the relations they express. They are historical and transitory products. To Mr Proudhon, on the contrary, the prime cause consists in abstractions and categories. According to him it is these and not men which make history. The abstraction, the category regarded as such, i.e. as distinct from man and his material activity, is, of course, immortal, immutable, impassive. It is nothing but an entity of pure reason, which is only another way of saying that an abstraction, regarded as such, is abstract. An admirable tautology! Hence, to Mr Proudhon, economic relations, seen in the form of categories, are eternal formulas without origin or progress.", Karl Marx, A Letter to P. V. Annenkov, 1846. (MIA)
[26] "Thus the sociological and juristic concepts of ownership are different. This, of course, is natural, and one can only be surprised that the fact is still sometimes overlooked. From the sociological and economic point of view, ownership is the having of the goods which the economic aims of men require. This having may be called the natural or original ownership, as it is purely a physical relationship of man to the goods, independent of social relations between men or of a legal order. The significance of the legal concept of property lies just in this-that it differentiates between the physical has and the legal should have. " Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.1.
[27] u fusnoti posle rečenice "Thus the sociological and juristic concepts of ownership are different." piše: "1. Böhm-Bawerk, Rechte und Verhältnisse vom Standpunkte der volkswirtschaftlichen Güterlehre (Innsbruck, 1881), p. 37. Publisher's Note: This has been translated into English by George D. Huncke as "Whether Legal Rights and Relationships Are Economic Goods," in Shorter Classics of Böhm-Bawerk (South Holland, Ill.: Libertarian Press, 1962), vol. 1, pp. 25-138. Passage cited here is on page 58 of this edition. "
[28] "Considered economically, ownership is by no means uniform. Ownership in consumption goods and ownership in production goods differ in many ways, and in both cases, again, we must distinguish between durable goods and goods that are used up. Goods of the first order, the consumption goods, serve the immediate satisfaction of wants. In so far as they are goods that are used up, goods, that is, which in their nature can be used but once, and which lose their quality as goods when they are used, the significance of ownership lies practically in the possibility of consuming them. The owner may also allow his goods to spoil unenjoyed or even permit them to be destroyed intentionally, or he may give them in exchange or give them away. In every case he disposes of their use, which cannot be divided. " Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.3. i I.1.4.
[29] isto
[30] "Here in fact the having is always two-fold: there is a physical having (direct), and a social having (indirect). The physical having is his who holds the commodity physically and uses it productively; the social having belongs to him who, unable to dispose physically or legally of the commodity, may yet dispose indirectly of the effects of its use, i.e. he who can barter or buy its products or the services which it provides." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.10.
[31] "Since all production consists in combining the various means of production, some of the owners of such means must convey their natural ownership to others, so that the latter may put into operation the combinations of which production consists. Owners of capital, land, and labour place these factors at the disposal of the entrepreneur, who takes over the immediate direction of production. The entrepreneurs, again, conduct production according to the direction set by the consumers, who are no other than the owners of the means of production: owners of capital, land, and labour. Of the product, however, each factor receives the share to which he is economically entitled, according to the value of his productive contribution in the yield. " Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.11.
[32] "To have production goods in the economic sense, i.e. to make them serve one's own economic purposes, it is not necessary to have them physically in the way that one must have consumption goods..." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.12.
[33] vidi: Karl Marks, "Kritika Gotskog programa", 1875. (MIA)
[34] "To solve this problem it is necessary that there should be economic calculation. And economic calculation can only take place by means of money prices established in the market for production goods in a society resting on private property in the means of production." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 6.4.
[35] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.1.
[36] "If one wishes to argue that a given type of economic system, say S1, solves this general problem more effectively than some other, S2, then strictly speaking one is obliged to show that for S1 there exists an attractor that is closer to the 'true optimum' than any corresponding attractor for S2. One is therefore faced with the problem of producing a definition of the 'true optimum', and if this is to be defined in terms of maximal satisfaction of wants, one presumably has to construct some kind of social welfare or utility function, a notoriously difficult if not chimerical task, and one that Mises does not attempt. On the other hand, if one dismisses as unreal the notion of a 'true optimum'-an ultimate independent standard by which the results of certain concrete systems may be judged-then one must find a different basis for arguing in favour of one system over others. We find that Mises wavers on this point: he wants to argue that capitalism does get closer to optimality, while holding at arm's length the type of formal static general equilibrium theory which might be thought to support such a claim. " Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.1.
[37] "For consumption goods, any economically significant relationship other than that of the natural having by individuals is unthinkable.", "...it would be quite absurd to think of removing or even of reforming ownership in consumption goods." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), I.1.8.
[38] "Society is the product of thought and will. It does not exist outside thought and will. Its being lies within man, not in the outer world." Ludwig fon Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 18.1.
[39] "Men make their own history, but they do not make it as they please; they do not make it under self-selected circumstances, but under circumstances existing already, given and transmitted from the past. The tradition of all dead generations weighs like an nightmare on the brains of the living. " Karl Marx, "Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte" 1852. (MIA)
[40] "Such judgments concern firstly and directly the satisfactions themselves; it is only from these that they are reflected back upon goods. As a rule anyone in possession of his senses is able at once to evaluate goods which are ready for consumption. Under very simple conditions he should also have little difficulty in forming a judgment upon the relative significance to him of the factors of production. When, however, conditions are at all complicated, and the connection between things is harder to detect, we have to make more delicate computations if we are to evaluate such instruments. ... Here the processes of production are so many and so long, the conditions necessary to the success of the undertaking so multitudinous, that we can never be content with vague ideas. To decide whether an undertaking is sound we must calculate carefully. ... But computation demands units. ... Judgments of value do not measure: they arrange, they grade. ... To aid his calculations he must assume substitution relations between commodities. As a rule he will not be able to reduce all to a common unit. But he may succeed in reducing all elements in the computation to such commodities as he can evaluate immediately, that is to say, to goods ready for consumption and the disutility of labour and then he is able to base his decision upon this evidence. It is obvious that even this is possible only in very simple cases." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.3.
[41] Karl Marks, "Kapital", tom 1. str. 77-78., BIGZ, drugo izdanje.
[42] "In an exchange economy, the objective exchange value of commodities becomes the unit of calculation." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.3.
[43] "In the first place, we are able to take as the basis of calculation the valuation of all individuals participating in trade." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.3.
[44] "The subjective valuation of one individual is not directly comparable with the subjective valuation of others. It only becomes so as an exchange value arising from the interplay of the subjective valuations of all who take part in buying and selling." Ludwig fon Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.3.
[45] "The person Mises refers to may 'immediately notice' whether he has worked more profitably than others or not, but the implicit assertion of identity between what is most profitable and what is most 'economical,' or simply 'better,' is unjustified.11 Certainly, capitalists cannot make profits by producing something nobody wants, or producing with gratuitous technical inefficiency, but that is not enough to sustain Mises' claim. Is it not possible to reduce monetary cost of production by recklessly exploiting natural resources, cheap for the time being, yet ultimately exhaustible? If the production of luxury cars proves more profitable than simple housing, does that show that the cars represent a better use of resources? The list of questions could go on . . . One point that socialists have typically urged, as undercutting the alleged identity of the pursuit of profit and the satisfaction of needs, concerns the inequality of incomes under capitalism. Mises' response to this argument is interesting; he claims that the very notion of a 'distribution of income' under capitalism is misleading, on the grounds that "incomes emerge as a result of market transactions which are indissolubly linked up with production" (1951: 151).12 There is no question of 'first' producing output and then 'distributing' it. Only under socialism could we speak of a 'distribution of incomes', decided politically as a separate matter from the production plan. But to adopt Mises' position-that the allocation of purchasing-power under capitalism is an endogenous element in the productive system-is to admit that the production of commodities for profit is not governed by the 'maximal satisfaction of human wants', unless one tries to argue that human wants themselves are generated in miraculous correlation with money incomes." Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.4.
[46] "Rather, Mises will have to be satisfied with the claim that capitalism 'works quite well' in certain ways, to which socialists can of course respond that it works rather badly in other ways. " Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.4.
[47] "The relation between money and goods perpetually fluctuates not only on the "goods side," but on the "money side" also. As a rule, indeed, these fluctuations are not too violent. " Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.3.
[48] Dragoljub Dragišić, Bogdan Ilić, Branko Medojević, Milovan Pavlović, "Politička ekonomija", Ekonomski Fakultet u Beogradu, 1998.
[49] "...calculation can be seen as a particular instance of the more general phenomenon of computation or simulation. What a control system requires is the ability to compute. This is true whether the control system in question is a set of firms operating in a market, a planning agency, an autopilot on an aircraft or a butterfly's nervous system. But it is by no means necessary for this computation to proceed by arithmetical means. The important thing is that the control system is able to model significant aspects of the system being controlled. ...A butterfly in flight has to control its thoracic muscles to direct its movement towards objects, flowers or fruit, that are likely to provide it with energy sources. In doing this it has to compute which of many possible wing movements are likely to bring it nearer to nectar. As far as can be determined it performs these computations without the benefit of a training in arithmetic. To use economic terminology the butterfly has many choices open to it. Different sequences of muscle movement have different costs in terms of energy consumption and bring different benefits in terms of nectar. Its nervous system has to try to minimise the costs and maximise the benefits using non-arithmetical methods of computation. The continued survival of butterflies is evidence of their computational proficiency. " Against Mises, Reality (a collection of online communist polemical material) - www.reality.gn.apc.org
[50] GPS - Global Positioning System
[51] Karl Marks, "Kapital", tom 1. str. 79-80., BIGZ, drugo izdanje.
[52] Oskar Lange, "On the Economic Theory of Socialism", 1938.
[53] Friedrich A. Hayek, "Collectivist Economic Planning", 1935.
[54] prema Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 3.
[55] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 3.1.
[56] Paresh Chattopadhyay, "Defence of Socialism in the Socialist Calculation Debate Revisited"
[57] "Every child knows a nation which ceased to work, I will not say for a year, but even for a few weeks, would perish. Every child knows, too, that the masses of products corresponding to the different needs required different and quantitatively determined masses of the total labor of society. That this necessity of the distribution of social labor in definite proportions cannot possibly be done away with by a particular form of social production but can only change the mode of its appearance , is self-evident. " Marksovo pismo Kugelmanu, 1868.
[58] Fridrih Engels, "Anti-Diring", 1877.
[59] prema Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 4.1.
[60] Karl Marks, "Kritika Gotskog programa", 1875.
[61] prema Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.3.1.
[62] "We have no problem with the idea that environmental considerations and labour-time accounting are not necessarily reducible to a scalar common denominator, and that the balancing of these considerations may require political judgment on which opinions can differ. Mises, to his credit, is also quite willing to admit that important environmental issues cannot be brought within the ambit of monetary calculation either-witness his discussion of the decision whether to build a waterworks which might destroy the natural beauty of a waterfall, which is designed to illustrate the general point that money "can never obtain as a measure of those value-determining elements which stand outside the domain of exchange transactions" (1935: 98-99). Whether the conservation of Mises' waterfall can better be trusted to a private landowner, voluntarily eschewing the maximization of profit, or to a National Parks Board, is a matter of judgment: we incline to the latter. " Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.3.2.
[63] "When discussing market prices, he is quite willing to concede that "monetary calculation has its inconveniences and serious defects"-he even discusses some of these at length- yet he concludes that "for the practical purposes of life", such calculation "always suffices" (1935: 109). When discussing labour-time calculation, he draws attention to two defects, but instead of concluding that such calculation is then only approximately valid, or that there is a need for further thought on how the issues he raises might be dealt with in the context of labour-time accounting, he takes these defects as grounds for complete dismissal of the idea, and claims that the socialists therefore have no means of economic calculation whatever. " Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 2.3.2.
[64] Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 4.2.
[65] time-order (complexity theory)
[66] Gauss-Seidel i Jacobi metodi, prema Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Calculation, Complexity and Planning: The Socialist Calculation Debate Once Again", 1993., 4.2.
[67] "It never seems to have occurred to Marx that the productive forces are themselves a product of human thought, so that one merely moves in a circle when one tries to derive thought from them. He was completely bewitched by the word-fetish, "material production." Material, materialistic, and materialism were the fashionable philosophic catch-words in his time, and he could not escape their influence." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 21.1.
[68] "Apstraktna misao je nezavisna od želja koje pokreću mislioca i od ciljeva kojima teži." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 21.1.
[69] "Nature builds no machines, no locomotives, railways, electric telegraphs, self-acting mules, etc. These are products of human industry; natural material transformed into organs of the human industry; natural material transformed into organs of the human will over nature, or of human participation in nature. They are organs of the human brain, created by the human hand; the power of knowledge, objectified. The development of fixed capital indicates to what degree general social knowledge has become a direct force of production, and to what degree, hence, the conditions of the process of social life itself have come under the control of the general intellect and been transformed in accordance with it." (Grundrisse, p. 706). Karl Marx, "Grundrisse, 1857., p. 706, (MIA)
[70] "The terms 'Capitalism' and 'Capitalistic Production' are political catchwords. They were invented by socialists not to extend knowledge, but to carp, to criticize, to condemn." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 5.4.
[71] "For the Marxist, historical research is merely a means of political agitation. Its use is to furnish him with weapons against the hateful bourgeois order of society. The main objection to this method is not that it puts forward frivolous, untenable theories without thoroughly examining the historical material, but that he smuggles an evaluation of this material into an exposition which pretends to be scientific. " Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 4.2.
[72] "As a scientific writer Marx was dry, pedantic, and heavy. The gift of expressing himself intelligibly had been denied to him." Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 33.2.
[73] Friedrich A. Hayek, "The Use of Knowledge in Society", 1945. (MIA)
[74] "What is the problem we wish to solve when we try to construct a rational economic order? On certain familiar assumptions the answer is simple enough. If we possess all the relevant information, if we can start out from a given system of preferences, and if we command complete knowledge of available means, the problem which remains is purely one of logic. That is, the answer to the question of what is the best use of the available means is implicit in our assumptions. The conditions which the solution of this optimum problem must satisfy have been fully worked out and can be stated best in mathematical form: put at their briefest, they are that the marginal rates of substitution between any two commodities or factors must be the same in all their different uses." Friedrich A. Hayek, "The Use of Knowledge in Society", 1945. (MIA)
[75] Friedrich A. Hayek, "Collectivist Economic Planning", 1935.
[76] "The peculiar character of the problem of a rational economic order is determined precisely by the fact that the knowledge of the circumstances of which we must make use never exists in concentrated or integrated form but solely as the dispersed bits of incomplete and frequently contradictory knowledge which all the separate individuals possess." Friedrich A. Hayek, "The Use of Knowledge in Society", 1945. (MIA)
[77] "...the knowledge of the particular circumstances of time and place." Friedrich A. Hayek, "The Use of Knowledge in Society", 1945. (MIA)
[78] "The whole acts as one market, not because any of its members survey the whole field, but because their limited individual fields of vision sufficiently overlap so that through many intermediaries the relevant information is communicated to all." Friedrich A. Hayek, "The Use of Knowledge in Society", 1945. (MIA)
[79] Fridrih A. Hajek, "Kobna ideja: greške socijalizma", CID Podgorica, 1998.
[80] A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996.
[81] "The agent of economic practice thus appeared to be the person of the capitalist or enterpreneur rather than the firm. But from the standpoint of current state of economice development, it can be seen that the rational calculating subject is the property-maximizing juridical subject." A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996., 3.
[82] "Economic rationality is an algorithmic process supported by a machinery for computation and information storage." A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996., 3.
[83] "Not even the most avid personality cultists claimed that Stalin drew up the 5-year plan himself." A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996., 4.1.
[84] zbog složenosti i obimnosti modela njegovo obrazlaganje je izostavljeno. Videti: A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996., 6.
[85] bit - najmanja informaciona jedinica, ima dva stanja - 0 i 1. Složene informacije se mogu predstaviti kao skup, kombinacija bitova sa različitim stanjima.
[86] "Hayek is to be commended on his ability to make best use of a bad case, to make virtues out of necessities. The unavoidable instabilities of the market are claimed as blessings. The very crudity of prices as an information mechanism is seen as providentially protecting people from information overload." A. Cottrell and P. Cockshott, "Information and Economics: a Critique of Hayek", 1996., 7.
[87] "Paradoxical though it may sound, the poor receive what they do because rich people exist.", Ludwig von Mises, "Socialism", 1922., (Ludwig von Mises Institute, elektronsko izdanje), 30.3.
[88] "U savremenoj upotrebi reči, 'staljinizam' obuhvata spektar ideologija, specifičnih političkih pozicija, oblika društvene organizacije, i političkih tendencija. ... Pre svega, staljinizam treba shvatiti kao politiku određenog političkoj sloja. ... Konkretno, staljinizam je politika birokratije koja upravlja radničkom državom. Njegova prva manifestacija je bila u Svojetskom savezu, gde je staljinizam proizašao iz težnje pojedinih slojeva birokratije da realizuju svoje interese nasuprot interesima radničke klase koja je stvorila radničku državu kroz revoluciju koja bi služila njenim klasnim interesima. Sovjetska Rusija je bila izolovana radnička država, i imala je ozbiljnih razvojnih problema. ... Najveći od njih je bio u tome što je ona bila nerazvijena, seljačka zemlja, 'najslabija karika u kapitalističkom lancu' koja se morala boriti za opstanak u imperijalističkom svetu. Ovaj izazov je uvećan porazor revolucije u Evropi, posebno u Nemačkoj... Sa društvenog stanovišta, dakle, staljinizam je odraz ovih pritisaka imperijalizma. Politika staljinizma je proistekla iz ovih pritisaka. ... Politička teorija staljinizma se zasniva na teoriji socijalizma u jednoj zemlji... Lav Trocki je ... staljinizstički koncept 'socijalizma u jednoj zemlji' nazvao 'reakcionarnom teorijom' i okarakterisao njegovu 'bazu' kao skup sofističkih interpretacija nekih Lenjinovih citata i sholastičke interpretacije 'zakona nejednakog razvoja'. ... Iz teorije 'socijalizma u jednoj zemlji' proizilaze dva osnovna načela staljinističke politike. Prvo je da radnički pokret... mora da se prilagođava svemu što služi trenutnim interesima 'socijalizma u jednoj zemlji'. Stoga su staljinisti zapali u 'seriju kontradiktornih cik-cak kretanja' ... od konfrontacije sa imperijalizmom i navodne podrške borbi radničke klase, do potpune izdaje ove borbe. .. Drugi je ideja revolucije 'u fazama' - da se 'nacionalno-demokratska revolucija' mora izvršiti pre nego što se dogodi socijalistička revolucija. ... U pogledu organizacije države, staljinistička politika je vrlo jasna: demokratska prava ugrožavaju položaj birokratije, i stoga je demokratija nespojiva sa staljinizmom. Na globalnom nivou, staljinističke snage su učinile sve što je bilo u njihovoj moći da spreče socijalističku revoluciju.", Encyclopedia of Marxism (MIA). Staljinizam je dakle, revizionističko iskrivljavanje i de facto napuštanje marksističke doktrine naučnog socijalizma, uprkos zaklanjanju iza kvazi-marksističke retorike. Praksa staljinizma nije bila realizacija socijalizma, naprotiv ona je bila kontrarevolucionarna pojava, uništavanje dostignuća socijalističke revolucije. Nema spora oko toga da je Oktobarska revolucija bila socijalistička revolucija, prvi korak ka realizaciji socijalizma. Ali to ne znači da je socijalizam realizovan.
[89] vidi "Planned economy" u Encyclopedia of Marxism (MIA).
[90] vidi Allin Cottrell and W. Paul Cockshott, "Soviet Planning After the Collapse of the Soviet Union", 1993.
[91] za objašnjenje zbog čega je robna proizvodnja na kojoj se bazira tržišni socijalizam nespojiva sa doktrinom naučnog socijalizma videti: Dragan Drača, "Zablude prošlosti: Kritički osvrt na 'Teze za teoriju socijalističke robne proizvodnje'", 2002.


[ na početak | sadržaj | o autoru | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.pobunjeni-um.tk), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.