Make your own free website on Tripod.com
KOMUNIST - internet biblioteka


PREDRAG VRANICKI
(fragmenti)
[ nazad na spisak autora ]



[ Historija marksizma ]
Bijeda filozofije
Vrijednost i višak vrijednosti
Neka logička pitanja



Bijeda filozofije

Krajem 1846. god. dolazi i do definitivnog razilaženja Marxa sa Proudhonom. Kao prvi dokumenat imamo poznato pismo ruskom publicistu Annenkovu od 28. decembra 1846. u kojem Marx formulira svoje shvaćanje historije i daje kratki rezime svojih dotadašnjih istraživanja. To pismo je ujedno neke vrsti prolegomena kritici Proudhona koju krajem godine već počinje pisati. Osnovne misli pisma mogle bi se rezimirati u slijedećem: Društvo je proizvod uzajamnog djelovanja ljudi, a ti ljudi nisu slobodni u izboru ovog ili onog društvenog oblika. Ako uzmemo određeni stupanj razvitka proizvodnih snaga, dobit ćemo određeni oblik razmjene i potrošnje. Određeni stupanj razvitka proizvodnje, određenu organizaciju porodice, staleža, ili klase, jednom riječi određeno građansko društvo s odgovarajućim političkim uređenjem.

Ljudi dakle nisu slobodni u izboru svojih prozivodnih snaga, jer su one proizvod prethodne djelatnosti. Zahvaljujući tome da svako iduće pokoljenje zatječe proizvodne snage koje je steklo ranije pokoljenje, stvara se ljudska historija. Društvena historija ljudi je, dakle, "uvijek samo historija njihova individualnog razvitka, bili oni toga svijesni ili ne. Njihovi materijalni odnosi tvore osnovu svih njihovih odnosa. Ti materijalni odnosi samo su nužni oblici, u kojima se ostvaruje njihova materijalna i individualna djelatnost." Ekonomski oblici u kojima ljudi proizvode, troše, razmjenjuju jesu prolazni i historijski oblici. Ekonomske kategorije su samo apstrakcije tih odnosa, te nisu vječne kao što misli Proudhon i buržoaski ekonomisti. Ljudi u skladu sa svojim proizvodnim snagama proizvode također i društvene odnose u kojima oni proizvode sukno i platno. "Još manje je g. Proudhon shvatio da ljudi, koji proizvode društvene odnose prema svojoj materijalnoj proizvodnji, stvaraju također ideje i kategorije, tj. apstraktne, idealne izraze tih istih društvenih odnosa. Tako su kategorije isto tako malo vječne, kao i oni odnosi, čiji su one izraz."

Četrdeset šesta godina označava dakle već ono razdoblje kada su Marx i Engels u osnovi završili svoju novu koncepciju historije i svijeta uopće. Materijalističko shvatanje historije i materijalistička dijalektika bili su zreo i izvanredan plod tog misaonog razvoja, rezultat koji u historiji ljudske misli bez sumnje označava epohu.

Vidjeli smo mnogostranost historijskih i idejnih utjecaja i pretpostavka koji su omogućili ovakav rezultat. Ali, potrebno je još naglasiti da ja e za konsekventno materijalističko koncipiranje prakse, a time i proizvodnje kao jednog od bitnih momenata prakse, morao i historijski razvoj da dosegne nivo jasne antiteze "rada" i "kapitala" kao suštinske strukturiranosti modernog društva. Zastupanje one klase koja je svojom "osjetilnom djelatnošću", svojom proizvodnom praksom, opredmećenjem svoga rada ne samo održala svoju fizičku egzistenciju nego i egzistenciju suvremenog "bogatstva", suvremenog "građanskog društva", bila je svakako historijska pretpostavka svestranog i konsekventnog koncipiranja "osjetilne djelatnosti", osjetilne transformacije stvarnosti kao osnove historijskog razvoja.

Kako je uz Svetu porodicu jedino Bijeda filozofije u tom razdoblju bila objavljena (juli 1847), formulacije tog novog stajališta mogle su se upoznati samo iz tog djela i nešto kasnije iz Manifesta. Možemo reći da su u Bijedi filozofije dane i definitivne redakcije i formulacije njihovih shvaćanja.

Marx je već tada bio odlučio da jedan dio svojih teoretskih i ekonomskih studija posveti kritici političke ekonomije, jer je ekonomika u njegovoj cjelokupnoj koncepciji historije igrala prvorazrednu ulogu. Prvo djelo koje je već bilo rezultat tih studija bio je odgovor Proudhonovoj Filozofiji bijede. Nekadašnji dobri prijatelji, koji su u Parizu proveli mnoge noći u diskusijama o različitim pitanjima, a naročito o Hegelovoj filozofiji, pri čemu je Marx pokušavao da Proudhona što bolje upozna sa suštinom dijalektike, sve su se više razilazili u svojim gledanjima na teorijska i društvena pitanja. Proudhon je ostao sitnoburžoaski socijalist koji je sve više apelirao na reforme i buržoasku državu. Raski je dakle morao biti neminovan.

Samo djelo nije toliko važno kao odgovor Proudhonu, nego po teorijskom stajalištu s kojeg Marx pristupa analizi političko-ekonomskih problema. Po svojoj osnovnoj intenciji ono nije zasnivanje jedne nauke nego upravo kritika političke ekonomije kao određene apologije postojećeg, kao i društveno- ekonomskog sistema kojega je ona izraz.

Ali za razumijevanje tog modernog načina proizvodnje, kapitalističkog, trebalo je analizirati problem robe, vrijednosti, akumulacije kapitala kao rezultata stvaranja viška vrijednosti itd. U svojim istraživanjima Marx polazi od klasičnih dostignuća građanske političke ekonomije, od Smitha i Ricarda usvajajući njihovu radnu teoriju vrijednosti. Rad je, prema toj teoriji, izvor vrijednosti, a mjera rada je vrijeme. Relativna vrijednost proizvoda određuje se radnim vremenom koje se moralo upotrijebiti za njihovu izradu, a cijena je novčani izraz relativne vrijednost nekog proizvoda. Marx još ne razrađuje detaljnije pitanje različitih vrsta vrijednosti, a isto tako rad smatra robom. Tek će kasnije, pedesetih godina , doći do najvažnijeg zaključka da kapitalist ne kupuje rad nego radnu snagu, dajući joj toliko koliko je potrebno za njezino izdržavanje, u čemu je bio pronađen ključ za razumijevanje i objašnjenje viška vrijednosti, osnovnog zakona kapitalističke produkcije.

Međutim ono što Marxa bitno razlikuje od svih dotadašnjih teoretičara političke ekonomije upravo je njegova nova koncepcija historije. Dok su Smith i Ricardo mislili da su svojom teorijom vrijednosti formulirali prirodni i vječni zakon jednog društva koje odgovara ljudskoj prirodi, pa prema tome shvatili i kapitalizam kao nehistorijsku pojavu, Marx cjelokupnoj toj koncepciji daje nove i bitno različite fundamente. "Čudnovat je način" - pisao je u tom djelu - "na koji ekonomisti postupaju. Za njih postoje samo dvije vrste ustanova, vještačke i prirodne. Ustanove feudalizma vještačke su, ustanove buržoazije prirodne. U tome su oni nalik na teologe, koji također ustanovljuju dvije vrste religije. Svaka religija koja nije njihova je izum ljudi, a njihova je vlastita religija božja emancipacija. Kad ekonomisti kažu da su današnji odnosi - odnosi buržoaske proizvodnje - prirodni, oni time daju na znanje da su to odnosi u kojima se stvara bogatstvo i razvijaju proizvodne snage po prirodnim zakonima, nezavisnim od utjecaja vremena. To su vječiti zakoni koji će uvijek vladati društvom. To će reći da je historije bilo, ali da je više nema. Historije je bilo, jer su postojale feudalne ustanove i jer u tim feudalnim ustanovama nalazimo odnose proizvodnje potpuno različite od odnosa u buržoaskom društvu, za koje ekonomisti žele da ih ljudi smatraju prirodnima i stoga vječitim."

Na primjeru Proudhona, kojega je i sam "zarazio" hegelovstvom u toku spomenutih diskusija koje su vodili 1844. u Parizu, Marx je ponovo pokazao neznanstveni, idealistički, pa prema tome i mistifikatorski karakter takve dijalektičke spekulacije. Dedukcija svijeta iz filozofskih kategorija isto je tako uzaludan posao kao dedukcija historije iz ekonomskih. "Ekonomske kategorije samo su teoretski izrazi, apstrakcija društvenih odnosa proizvodnje. G Proudhon, uzimajući kao pravi filozof stvari naopako, vidi u stvarnim odnosima samo otjelovljenje onih principa, onih kategorija, koje su, kao što još kaže g. Proudhon-filozof, drijemale u krilu 'bezličnog uma čovječanstva'.

G. Proudhon ekonomist shvatio je veoma dobro da ljudi izrađuju sukno, platno, svilene tkanine u određenim odnosima proizvodnje. Ali, ono što nije shvatio, jest da su ti određeni društveni odnosi isto tako proizvodi ljudi kao i sukno, laneno platno itd. Društveni odnosi tijesno su vezani s proizvodnim snagama. Stječući nove proizvodne snage, ljudi mijenjaju svoj način proizvodnje, a mijenjajući svoj način proizvodnje, način svoga života, mijenjaju i sve svoje društvene odnose. Ručni mlin dat će vam društvo s feudalnim gospodarima, parni mlin društvo s industrijskim kapitalizmom.

Ali isti ljudi koji društvene odnose uspostavljaju u skladu s načinom svoje materijalne proizvodnje, proizvode i principe, ideje, kategorije u skladu sa svojim društvenim odnosima.

Tako su ove ideje, ove kategorije, isto tako malo vječite kao i odnosi koje izražavaju. One su historijski i prolazni proizvodi."

Iz takve teoretske koncepcije nužno su proizilazili ne samo drukčiji političko- ekonomski nego i historijski zaključci. Budući da je smatrao da revolucionarna ugnjetena klasa od svih oruđa za proizvodnju ima najveću stvaralačku snagu, u njenom sukobu s postojećim odnosima proizvodnje Marx je vidio osnovnu protivrječnost suvremene historije, pa prema tome i nužnost oslobođenja ugnjetene klase kao pretpostavke rješenja tih protivrječnosti i stvaranja novih socijalnih odnosa. "Ugnjetena klasa životni je uslov svakog društva zasnovanog na klasnoj suprotnosti", završio je Marx ovo svoje djelo. "Zato oslobođenje ugnjetene klase nužno uključuje stvaranje novog društva. Da bi se ugnjetena klasa mogla osloboditi, mora biti dostignut stupanj na kome već stečene proizvodne snage i postojeći društveni odnosi ne mogu da postoje naporedo. Od svih oruđa za proizvodnju, najveća je proizvodna moć sama revolucionarna klasa. Organizacija revolucionarnih elemenata kao klase pretpostavlja gotovu egzistenciju svih onih proizvodnih snaga koje su se u krilu starog društva uopće mogle da razviju.

Znači li to da će poslije rušenja starog društva doći novo klasno društvo, koje će biti oličeno u novoj političkoj vlasti? Ne.

Uslov za oslobođenje radničke klase jeste ukidanje svake klase, kao što je uslov za oslobođenje trećeg staleža, buržoaskog reda, bio ukidanje svih staleža i svih redova.

U toku razvitka radnička klasa će postaviti na mjesto starog buržoaskog društva takvu asocijaciju koja isključuje klase i njihovu suprotnost, i više neće biti prave političke vlasti, jer je politička vlast upravo zvanični izraz antagonizma u građanskom društvu.

Međutim, antagonizam između proletarijata i buržoazije jest borba klase protiv klase, borba koja dovedena do svog vrhunca znači totalnu revoluciju. Uostalom, treba li da se čudimo što društvo zasnovano na suprotnosti svršava brutalnim protivrječjem, sudarom prsa u prsa kao konačnim raspletom?
Ne recite da društveni pokret isključuje politički pokret. Nema političkog pokreta koji u isto vrijeme ne bi bio i društveni.

Tek u takvom redu stvari u kome neće biti klasa ni klasnog antagonizma, prestat će društvene evolucije da budu političke revolucije. A dotle će, uoči svake opće promjene društva, posljednja riječ društvene nauke biti: "Bitka ili smrt; krvava borba ili uništenje. Eto kako se pitanje neumoljivo postavlja." (George Sand)

Sasvim je razumljivo da se sa ovakvim gledanjima na historiju i konkretno društvena zbivanja moralo, ako se želilo biti konsekventan, konkretno društveno i politički angažirati. Zato već u februaru 1846. god. osnivaju komunistički dopisnički komitet u Bruxellesu u kojem su bili okupljeni njihovi najbliži prijatelji: Wilhelm Wolff, Joseph Weydermeyer, Edgar Westphalen, Louis Heilberg, Sebastian Zeiler, Philippe Giot a pridružio im se i Weitling. Od te grupe upravu su sačinjavali marx, Engels i Giot, belgijski socijalist. Mislili su da prošire mrežu komiteta na sve njemačke gradove i da uspostave veze između njemačkih, francuskih i engleskih socijalista. Pregovori s francuskim socijalistima nisu dali povoljne rezultate, dok su sa lijevim krilom čartista, koje je vodio J. Harney, tekli dobro. Harney je međutim tražio da se oni povežu s njemačkim komunističkim udruženjem u Londonu "Savezom pravednih", jer je s njima bio u društvu "Bratskih demokrata", pa se bez njih nije htio uklapati u novo udruženje. "Savez pravednih", pod rukovodstvom Schappera i Molla, već je tražio od Marxa i Engelsa da stupe u njihov "Savez", što su ovi odbijali zbog utopijskog karaktera "Saveza". Međutim, londonski period "Saveza" je bio najplodniji i "Savez" se sve više opredeljivao za revolucionrane ideje Marxa i Engelsa. Kad su se njih dvojica obratili "Savezu" da stvore dopisnički komitet, Schapper odgovara da je to već učinjeno i da je internacionalna veza neophodna.

U tim situacijama Marx i Engles su se morali sukobiti s izvjesnim idejama u socijalističkom pokretu koje su smatrali neznanstvenim i kompromitantnim za sam pokret. Prvi sukob nastaje s Weitlingom na sjednici briselskog komiteta 30. marta 1846, da do konačnog raskida dođe u maju. Weitling je međutim našao podršku kod "istinskih socijalista" koji su raspolagali mnogim časopisima. Borba protiv istinskog socijalizma naročito se zaoštrila 1846. god. povodom agitacije Hermanna Kriegea u Americi u kojoj je diskreditirao njemački komunistički pokret. Jedanaestog maja komitet u Bruxellesu usvojio je rezoluciju protiv Kriegea. Iz Weydemeyerovih pisama iz Njemačke videlo se da su i u Njemačkoj ti odnosi zategnuti i da pristalice istinskog socijalizma nisu nikako mogli da odobre kritičko razračunavanje sa shvaćanjima Bauera, Stirnera ili Rugea.

Za razliku od ovih odnosa, Marxova i Engelsova veza sa londonskim "Savezom pravednih" postaje sve uža, pa kad je u proljeće Moll posjetio Marxa u Bruxellesu i Engelsa u Parizu te ih zamolio ponovo da pristupe "Savezu", koji je u međuvremenu bio raskinuo s istinskim socijalistima i utopistima, Marx i Engels pristadoše. Iz suradnje sa njemačkim komunistima u Londonu nastalo je i djelo koje je postalo jedno od najpopularnijih i najljepših proizvoda naučno- političke proze devetnaestog stoljeća: Manifest komunističke partije.

[ na početak ]


Vrijednost i višak vrijednosti

Već je bilo spomenuto da se Marx u objašnjenju problematike vrijednosti oslanja u prvom redu na Ricardovu radnu teoriju vrijednosti. Međutim, ni Ricardo nije dao do kraja rješenje različitih karaktera ljudskog rada kao osnove za mogućnost ispoljavanja vrijednosti kao upotrebne i razmjenske, a još manje rješenje mehanizma stvaranja viška vrijednosti i eksploatacije radničke klase.

Marxova teorija vrijednosti je već bila dana u spisu od 1859. god. u kojem je pisao: "1 unca zlata, 1 tona željeza, 1 kvarter pšenice i 20 lakata svile jednake su prometne vrijednosti. Kao takvi elementi u kojima je ugušena kvalitativna razlika njihovih upotrebnih vrijednosti, oni predstavljaju jednak volumen istoga rada. Rad, koji se u njima podjednako opredmećuje, mora sam biti jednolik, bezličan, prost rad, kome je isto tako svejedno da li se pojavljuje u zlatu, željezu, pšenici, svili kao što je to kisiku, da li dolazi u rđi željeza, atmosferi, grožđanom soku ili krvi čovjeka. Ali kopati zlato, vaditi željezo iz rudnika, obrađivati pšenicu i tkati sviju - to su kvalitativno međusobno različite vrste rada. Zapravo, ono što stvarno izgleda kao različitost upotrebnih vrijednosti, to se javlja u procesu proizvodnje kao različita djelatnost, koja proizvodi upotrebne vrijednosti. Ravnodušan prema posebnoj materiji upotrebnih vrijednosti - rad, koji stvara razmjensku vrijednost, ravnodušan je zbog toga prema posebnom obliku samog rada. Različite su upotrebne vrijednosti nadalje produkti djelatnosti različitih individuuma, dakle rezultat individualno različitih radova. Ali kao razmjenske vrijednosti predstavljaju one jednak, bezrazličan rad, tj. rad u kome je ugušena individualnost onih koji rade. Zato je rad, koji stvara razmjensku vrijednost, apstraktno opći rad".

Rad je prema tome kakav se javlja u razmjenskoj vrijednosti općeljudski rad koji se sastoji u određenom trošenju mišića, nerava, mozga itd., kako kaže Marx. To je prosti rad, čiji je karakter različit u različitim zemljama i u različitim epohama društvenog razvitka, i on čini osnovni element i svakog drugog kompliciranijeg rada koji je u stvari suma prostih radova. Kako smo vidjeli, za Marxa je bilo očigledno i nepobitno da cjelokupna vrijednost koja se u svijetu proizvede potječe od ljudskog rada.

Ali tu su sada započele poteškoće koje buržoaska politička ekonomija nije nikako mogla riješiti. Ako sva vrijednost potječe od ljudskog rada, odakle onda kod kapitalista raspolaganje s više vrijednosti nego što je unijeto u produkciju?

Taj višak ne može nastati u procesu razmjene, jer ako jedan proda robu iznad vrijednosti, drugi je time oštećen - suma vrijednosti opet ostaje jednaka. Ako se ostane na pretpostavci dotadašnje političke ekonomije da kapitalist plaća rad, onda se opet postavlja pitanje: odakle taj višak vrijednosti koji se gomila u rukama kapitalista ako je on platio sav radnikov rad? Itd.

To ključno pitanje kapitalističkog načina proizvodnje i ujedno političke ekonomije prvi je riješio Marx, za što su mu poslužile upravo analize prikazane u prethodnim poglavljima. On je dokazao da kapitalist ne kupuje na tržištu rad, nego robu koja proizvodi vrijednost, tj. radnu snagu. Karakter postvarenog odnosa dolazi dakle bitno do izražaja. Vlasnik novca tako plaća dnevnu vrijednost radne snage i time dobiva pravo da je iskorištava onoliko koliko je utvrđeni radni dan. Ali, vrijednost radne snage i njeno iskorištavanje dvije su različite stvari. Radniku je dovoljno, kako se to pokazuje u proizvodnom procesu, da radi samo jedan dio radnog dana i da proizvede dnevnu vrijednost svoje radne snage, tj. samo jedan dio radnog dana potreban je da radnika održi u životu za vrijeme od 24 sata.

"Dakle, vrijednost radne snage i njeno iskorištavanje u procesu rada dvije su različite veličine. Ovu razliku u vrijednosti imao je kapitalist u vidu kada je kupovao radnu snagu [...] Vlasnik novca platio je dnevnu vrijednost radne snage; stoga njemu pripada njena jednodnevna upotreba, rad preko čitavog dana". Prema tome, radnik je na tržištu prodao radnu snagu za njenu dnevnu vrijednost. Ali njemu je dovoljan samo jedan dio radnog vremena (recimo pola dana) da proizvede onoliko vrijednosti koliko je potrebno za održavanje njegova života, tj. za održavanje njegove radne snage. Ostali dio vrijednosti koji je radnik stvorio u tom neplaćenom dijelu radnog dana kapitalist prisvaja sebi kao višak vrijednosti.

Marx je pokazao u Kapitalu da kapital nije pronašao višak rada jer je on postojao u svim društvima gdje jedan dio društva ima monopol sredstava za proizvodnju. Međutim, u tim antičkim društvima nije prevladavala razmjenska, nego upotrebna vrijednost proizvoda, te iz samog karaktera proizvodnje nije proizilazila neograničena potreba za viškom rada. "Zato u starom vijeku prekomjerni rad uzima stanovite oblike kad se god radilo o tome da se razmjenska vrijednost dobije u njenu samostalnom obliku, u proizvodnji zlata i srebra. Tjerati radnika da se ubija radeći, to je tamo bio službeni oblik pretjeranog rada. Čitajte samo Diodora Sicilijanca. Ipak su to izuzeci u starom svijetu. Ali čim narodi, kojih se proizvodnja još kreće u nižim oblicima robovskog rada, kuluka itd., budu uvučeni u svjetsko tržište kojim vlada kapitalistički način proizvodnje i koji razvijajući prodaju njihovih proizvoda u inozemstvo čine vanjsku trgovinu svojim pretežnim interesom, nakalemljuje se na barbarske strahote ropstva, kmetstva itd. civilizirana strahota pretjeranog rada. S toga je rad Crnaca u južnim državama Američke Unije sačuvao unekoliko patrijarhalan karakter dok je god u proizvodnji poglavita svrha bila zadovoljenje neposredne vlastite potrebe. Ali što je izvoz pamuka više postajao životnim interesom tih država, to je i pretjerani rad Crnaca, a tu i tamo i potrošnja njihova života za sedam godina rada, sve više postajao činiocem proračunatog i račundžijskog sistema. Nije se više radilo o tome da se iz Crnaca istjera izvesna masa korisnih proizvoda, već da se proizvodi višak vrijednosti. Slično je s kulukom, npr. u Podunavskim kneževinama."

[ na početak ]


Neka logička pitanja

Engels se u svojim bilješkama za dijalektiku u prirodi dotakao i nekih specifično logičkih problema, također na osnovi Hegelovih analiza i stavova. Poznata je oštra Hegelova kritika formalno-logičkog principa identiteta, sa zaključkom da se ni jedno mišljenje po tom principu ne ravna. Engels slijedi njegove analize i pretpostavlja da apstraktni idenitet može da zadovolji samo u dnevnom životu, gdje susrećemo sitne razmjere i kratka vremenska razdoblja. Prirodna nauka je međutim u pojedinosti dokazala činjenicu da identitet uključuje u sebi različitost. "Ali za prirodnu nauku, koja uopćava, apstraktni je identitet potpuno nedovoljan, čak i za svaku pojedinu njezinu granu, pa iako je apstraktni identitet dosad uglavnom praktički odstranjen, ipak on teorijski još vlada glavama, i većina prirodoslovaca zamišlja da su identičnosti i različitost nepomirljive suprotnosti, a ne da su oni jednostrani polovi, koji su istiniti samo u svom uzajamnom djelovanju, u uključivanju različitosti u identitet". (F. Engels, "Anti-duhring")

Engels, također prihvaća, nasuprot formalno-logičkim teorijama suda, Hegelovu koncepciju da svaki sud izražava jedinstvo općeg i posebnog, dakle jedinstvo suprotnosti i da time ujedno izražava određene dijalektičke odnose u samoj stvarnosti. "Činjenica, da identičnost sadržava u sebi razliku, izriče se u svakoj rečenici, u kojoj je predikat nužno različit od subjekta: ljiljan je biljka, ruža je crvena, gdje ili u subjektu ili u predikatu postoji nešto što predikat ili subjekt ne obuhvaćaju. (Hegel, Enzyklopadie, I, str. 231). Razumije se samo po sebi, da se identičnost sa samom sobom već unaprijed mora dopunjavati razlikovanjem od svega ostalog."

Isto tako je Engels na primjeru razvoja ljudskog iskustva i znanosti pokazivao kako je Hegelova klasifikacija sudova pravilnija od formalno-logičke. Nasuprot nabrajanju sudova bez veze i unutrašnjeg odnosa Hegel izvodi sudove, subordinira ih, a ne koordinira te razvija više oblike iz nižih. Engels nastoji da pokaže kako Hegelova klasifikacija na sudove postojanja, refleksije, nužnosti i pojma imaju historijsku logiku i zasnovanost. Na primjeru pojma topline ukazuje na to kako se od pojedinačnog iskustva i time pojedinačnog suda da trenje izaziva toplinu, došlo, nakon vjekova znanstvenog iskustva, do posebnog suda da se svako mehaničko kretanje putem trenja može pretvoriti u toplinu. Nedugo iza tog teorema koji su postavili Mayer, Joule i Colding, Mayer je mogao uzdići taj sud refleksije na sud koji ima apsolutnu vrijednost: svaki oblik kretanja sposoban je i prinuđen da se u uvjetima, određenim za svaki slučaj, izravno ili neizravno pretvaraju bilo koji drugi oblik kretanja. "To, dakle", zaključuje Engels, što se kod Hegela pojavljuje kao razvoj mislenog oblika suda, ovdje nam se otkriva kao razvoj naših empirijski zasnovanih teorijskih znanja o naravi kretanja uopće. A to pak pokazuje da se zakoni mišljenja i zakoni prirode nužno međusobno podudaraju, čim su samo ispravno spoznati.

Prvi sud možemo shvatiti kao sud pojedinačnosti: registrira se pojedinačna činjenica da trenje proizvodi toplinu. Drugi sud možemo označit kao sud posebnosti: poseban oblik kretanja, mehaničko kretanje, pokazalo je svojstvo da u posebnim prilikama (trenjem) pređe u drugi posebni oblik kretanja, toplinu. Treći sud je sud općenitosti: svaki oblik kretanja pokazao se sposoban i prinuđen da se pretvori u svaki drugi oblik kretanja. Time je zakon dobio svoj posljednji izraz. Mi mu možemo novim otkrićima dati nove potvrde, novi, bogatiji sadržaj. Ali, samom zakonu, kako je ovdje izražen, ne možemo više ništa dodati. U svojoj općenitosti, u kojoj su oblik i sadržaj jednako opći, on se više ne da proširiti: on je apsolutni prirodni zakon.

Na žalost stvar zapinje kod oblika kretanja bjelančevina, alias života, dok nam god ne bude moguće da proizvedemo bjelančevinu."

Ovi primjeri nam samo pokazuju kako je Engels, rješavajući konkretne probleme jedne znanosti, koju se ponajviše smatralo formalnom, pokazivao koliko je i za nju čovjekov praktički odnos prema stvarnosti presudan. Oblici našeg mišljenja, logičke forme i principi, također su proizvod historijskog razvoja ljudske prakse, formulacije vjekovnih iskustava i praktičkih potvrda pa prema tome također historijske kao i sve drugo ljudsko.


Predrag Vranicki, "Historija marksizma"


[ na početak | spisak autora | kontakt ]

POBUNJENI UM web magazin (www.come.to/crveni), kontakt: proleter@email.com
Svako korišćenje, kopiranje i distribuiranje materijala je dozvoljeno, izuzev u komercijalne svrhe. Molimo vas da sačuvate oznaku izvora sa koga je materijal preuzet.